Globalizacija ne dopušta ozbiljan i nepristran pristup pojavama znamenja Isusove muke…

0
118

Dr. Ivan Matko smatra stigmatizaciju medicinski objašnjivom pojavom. Doduše, ne baš u svim pojedinostima, ali je uvjeren da će se daljnjim napretkom medicinskog znanja razjasniti i ono što je ostalo nedovoljno rasvijetljeno

Tajna stigmatizacije i pojedinaca koji su neobjašnjivo dobivali Kristove rane – jedan je od najneobičnijih i najfascinantnijih fenomena u povijesti. Doduše, i čitava je ljudska povijest prepuna nikad razjašnjenih tajni, od mistrioznih građevina, neobičnih prirodnih i kozmičkih pojava koje spominju drevne cvilizacije, do neobičnih sposobnosti pojedinaca. Stigme pripadaju onim fantastičnim pojavama koje se, usprkos nerazumijevanju vjerskih feonomena, nastoje razriještiti racionalnim i medicinskim postupcima.

Nakon knjige „Parapsihologija i spiritizam – između opsjene i znanosti s mnogo neobičnih priča“, splitski svećenik, dr. Miroslav Matijaca (1885. – 1963.) napisao je i vrlo čitano štiv,o „Enigma stigmatizacije“. Kada je uz njegova precizna pojašnjenja i analize pridodana rasprava slovenskog liječnika, dr. Ivana Matka, „Medicina o stigmatizaciji“, nastala je jedinstvena knjiga, „Tajne stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?“.

Loading...

I ovu je knjigu, ovaj put predgovorom, obogatio poznati zagrebački neuropsihijatar i nećak dr. Miroslava Matijace – dr. Bartul Matijaca, koji je u prvoj knjizi o neobičnim pojavama u povijesti pisao iz znanstvenog kuta. Kako ističe, dr. Bartul Matijaca, „pisane s trijeznom sabranošću, mjerodavno i netendenciozno, a potaknute tek živom znatiželjom prema predmetu izučavanja, rasprave liječnika Ivana Matka i svećenika Miroslava Matijace i danas su ne samo vrlo zanimljivo, već i aktualno štivo“.

Što je stigmatizacija

U kršćanskoj terminologiji, stigmatizacijom se naziva rijetka pojava kada pojedinci, češće žene nego muškarci, bivaju povremeno ili, rjeđe, trajno obilježeni krvarećim ranama na onim dijelovima tijela na kojima je tijekom mučenja i razapinjanja bio ozlijeđen Isus Krist.

Prvi stigmatik bio je sv. Franjo Asiški, podsjeća dr. Bartul Matijaca. Znamenja Kristove muke primio je 1224. u stanju mistične ekstaze. Od tada do danas, zabilježeno je oko 350 stigmatika, od kojih je Crkva, nakon njihove smrti, sedamdesetak proglasila blaženima i/li svetima. Znamenovani se češće pojavljuju među narodima južnih katoličkih zemalja. Pravoslavni kršćani – nemaju stigmatika, što se uvjerljivo tumači činjenicom da ortodoksi tradicionalno shvaćaju Krista kao glorificiranog i Uskrslog, pa stoga nema „potrebnih duševnih preduvjeta za intenzivno proživljavanje muke Kristove“.

Ključno je pitanje, piše dr. Bartul Matijaca, je li riječ o nadnaravnom fenomenu ili pojavi objašnjivoj prirodnim zakonitostima? Naprečac odgovoriti na to krucijalno pitanje, bilo bi neozbiljno. Brzopletim odgovorom, tek bi se iskazao nečiji svjetonazor na karikaturalnoj razini: zatucana religioznost ili vulgarno bezbožništvo, svejedno.

Želimo li da odgovor bude utemeljen, navodi zagrebački neuropsihijatar, valja krenuti dugačkom i mukotrpnom stazom: prvo valja preispitati sve okolnosti koje su pojavi prethodile ili ju slijedile, da vidimo nismo li postali žrtvom vlastite zablude ili tuđe prijevare. Nakon tog prvog koraka, koji i neće biti onoliko lagan koliko se na prvi pogled može učiniti, valja do u tančine istražiti životopis stigmatika, crpeći podatke iz što je moguće vjerodostojnijih izvora. Na taj bismo način, među ostalim, morali saznati što više o socijalnom podrijetlu ispitivane osobe, o njenom ranom razvoju, odnosima u užoj obitelji, izobrazbi – svjetovnoj i vjerskoj, prilagodljivosti, te o važnim, katkada kritičnim, pa i prijelomnim životnim događajima.

Potom slijedi medicinska obrada, po mogućnosti u dobro opremljenoj kliničkoj ustanovi. Osim laboratorijskih i drugih pretraga modernom aparaturom, ne bi se smjelo propustiti opsežnu anamnezu, tj. prikupljanje svih podataka o preboljelim bolestima. Stigmatizirane su osobe često i tjelesno oštećene. Posebice će biti značajno psihijatrijsko promatranje (jednokratni pregled neće biti dovoljan) i psihologijsko ispitivanje, kako bismo verificirali možebitne emocionalne ili druge poremećaje, koji nisu rijetki kod znamenovanih. A dobili bismo i egzatan uvid u stupanj inteligencije.

Skrivena parapsihološka testiranja

Budući da se stigmaticima često pripisuju znanja i vještine koje prelaze obične ljudske granice, neće, ako je moguće, biti na odmet osluhnuti i mišljenje parapsihologa koji proučavaju osobite duševne radnje koje ne obuhvaća „obična“ psihologija. Parapsihologiji, doduše, nije službeno priznat znanstveni status, ali je nesporna činjenica da se „neobične“ pojave intenzivno istražuju u brojnim institutima, pogotovo u Rusiji i SAD-u.

U takva su istraživanja uključeni vrsni znanstvenici, među kojima ima i nobelovaca, a služe se znanstvenom metodologijom. Rezultati njihovih dostignuća ostaju, međutim, uglavnom nedostupn,i ne samo široj, već i medicinskoj javnosti, budući da se tim putem dobivene spoznaje najčešće koriste u vojne i obavještajne svrhe, u borbi protiv političkih ili privrednih konkurenata i slično. S obzirom na to da se parapsihološke pojave ispituju naučnom metodologijom, treba tu (potencijalnu) znanost strogo razlučiti od okultizma i bliske mu ezoterije, koji nerazjašnjene fenomene „rješavaju“ prizivanjem nadnaravnih bića: demona ili anđela. A da su mantika (vračanje, gatanje, proricanje iz dlana, taloga kave, tarot-karata, graha, leta ptica…), pa i astrologija, s prosvijećenog svjetovnog stajališta smiješne, a s religijskog griješne praznovjerice, o tome valjda ne treba ni trošiti riječi…

Među najčešćim parapsihološkim pojavama koje se pripisuju stigmaticima spominju se vizije, vidovitost, telepatija (utjecaj jedne psihe na drugu bez posredovanja poznatih osjetilnih čimbenika), ksenoglosija (osoba u transu govori tuđim jezikom kojeg nije učila), levitacija (predmeti ili osobe lebde), bilokacija (jedna se osoba u isto vrijeme pojavljuje na dva različita mjesta). Da bi se bilo koju od tih pojava (među kojima, kako vidimo, ima i onih koje ne izgledaju nimalo vjerojatne) iole ozbiljnije razmatralo, valja isključiti varke i trikove. Naposljetku, s rezultatima iscrpne obrade valja se sučeliti kritički, bez predrasude.

Zaključci mogu biti sljedeći: istraživanu pojavu u potpunosti smo objasnili prirodnim putem. Premda pojava nije do kraja razjašnjena, došli smo do one razine kada možemo reći da će napredovanjem znanosti, fenomen moći biti definitivno razjašnjen, slično kao što su astronomi, na osnovi utvrđenih zakonitosti odredili točno mjesto na nebeskim stazama još neotkrivenim nebeskim tijelima Neptunu i Plutonu. Pitanje ostaje neriješeno. Znanost, prirodna ili teološka, o stigmatizaciji još ne može kazati posljednju riječ.

Nema realnog izgleda da se istraživana pojava rastumači prirodnim zakonitostima. I to bi bila granica koju svjetovni znanstvenik ne bi smio prijeći. Fenomen se u cijelosti prepušta istraživanju teologa. Prepustiti istraživanu pojavu teologiji, ne znači skrenuti sa znanstvene staze. Jer i teologija je znanost. Doduše, nije prirodna znanost, pa ni znanost o Bogu, već znanost vjere, a kao takva je, kako kaže Heidegger, „historijska znanost posebne vrste“.

Ako čudo definiramo kao „gaženje prirodnih zakonitosti posebnim voljnim činom Božanstva ili nekog nevidljivog pokretača“ (D. Hume), teolozi bi mogli zaključiti da je pojava koju su istraživali, doduše, neobična, premda ne i čudesna.

Stigmatiziranu osobu Crkva može nakon smrti proglasiti blaženom ili svetom, no uzrok beatifikacije i kanonizacije ne mora, pa najčešće i neće biti neka, bilo koja, izolirana pojava, već cjelokupan život osobe na kojoj se neobični slučaj obistinio.

Objašnjiva pojava

Dr. Ivan Matko smatra stigmatizaciju medicinski objašnjivom pojavom. Doduše, ne baš u svim pojedinostima, ali je uvjeren da će se daljnjim napretkom medicinskog znanja, razjasniti i ono što je ostalo nedovoljno rasvijetljeno. Prisjećajući se slučajeva nekih stigmatika, među kojima je i nekoliko Slovenki, upoznat s rezultatima obrade bolnički opservirane bavarske stigmatičarke, Terezije Neumann, i zavidno upućen u dostignuća onodobne medicinske znanosti, mariborski liječnik konceptualizira stigmatizaciju kao sindrom obilježen trima simptomima: znamenjem, histeričnom dispozicijom i sklonošću dugotrajnom gladovanju (insitia, inedia).

Budući da je termin „histerija“ prije dvadesetak godina nestao iz službene klasifikacije mentalnih poremećaja, a u suvremenim psihijatrijskim udžbenicima spominje se tek kao povijesni relikt, potrebno je o histeričnom karakteru i histeričnim manifestacijama reći nešto više. Histerične osobe su egocentrične i teatralne, preosjetljive, sklone senzacijama, podložne sugestiji i autosugestiji, žele biti u središtu pozornosti, a mašta im je bujna. Često manifestiraju tjelesne simptome koji se povremeno vrlo dramatično mogu pokazati gotovo na svim organima i organskim sustavima. Spomenimo nemogućnost stajanja (astasia), hodanja (abasia), drhtanje (tremor), uzetost jednog ili više udova, otežan ili onemogućen govor (afonija, mutizam), neosjetljivost pojedinih dijelova tijela (anestezija), posebice za bol (analgezija), promjene na koži (svrbež, mjehurići), grčevi (konvulzije) slični epiletičnim. I sve to bez organski dokazivog uzroka, zbog čega je moguće da ti znakovi iščeznu onako naglo kao što su se iznenada i pojavili.

Kod histeričnih osoba može doći do suženja svijesti (sumračno stanje) i gubitka sjećanja (amnezija), a rjeđi su slučajevi „dvostruke ličnosti“, kad u jednoj osobi postoje dvije osobe, obično usuproćenih karakternih osobina. Danas nema jedinstvenog termina koji bi obuhvatio sve histerične manifestacije o kojima je bilo riječi. Karakterne devijacije histerika svrstane su među poremećaje ličnosti „histrionskog“ tipa. Tjelesni simptomi pokrivaju se dijagnozama „somatizacija“ i „somatoformnost“, dok su promjene svijesti i sjećanja raspoređene među „disocijativne poremećaje“.

Razlog takvoj intervenciji u višegodišnju klasifikaciju duševnih smetnji, valja razumijevati kao koncesiju iznimnoj osjetljivosti suvremenog društva prema negativnom obilježavanju, „stigmatizaciji“ u najširem smislu, pojedinaca ili skupina ljudi. Nije nezanimljivo prisjetiti se i percepcije histeričnog poremećaja u pojedinim povijesnim razdobljima.

Histerija u povijesti

U srednjem su vijeku histeričnu osobu smatrali vragom obuzetom, u razdoblju racionalizma i prosvjetiteljstva histerija se, pak, tumačila kao organska bolest, da bi je tek koncem XIX. Stoljeća, francuski neurolozi, Charcot i Janet, opisali kao psihički poremećaj izlječiv hipnozom. Takvo je stajalište prihvatio i njihov učenik, Sigmund Freud, koji je histeriju svrstao među neuroze, dakle funkcionalne poremećaje nastale kao izraz potisnutog psihičkog konflikta libidinozne (seksualne) naravi.

Dokazana i medicinski objašnjena pojava „dvostruke ličnosti“, često je iskorištavana u jeftinim filmovima i petparačkoj literaturi, ali i u djelima takvih majstora kao što su bili Alfred Hitchcock i R. L. Stevenson („Slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea“).

Naivno bi bilo pretpostaviti da je medicina potpuno autonomna prirodna znanost. Utjecaj povijesnodruštvenih čimbenika na razvoj i oblikovanje medicinskih shvaćanja, tumačenja, pa i dijagnostičkih klasifikacija, nikako se ne smije zanemariti.

Skriveno simbolično značenje razotkriva se i liječi psihoanalizom. Freudovo je učenje sporo prodiralo u službenu psihijatriju, te i dr. Matko ostaje prema psihoanalitičkim interpretacijama – krajnje suzdržan. Za njega će, međutim, biti osobito važno da u histeričnih osoba, vegetativni živčani sustav (simpatikus, parasimpatikus) neregularno funkcionira, pogotovo u afektivno povišenim stanjima, što može dovesti do promjena u širini (lumenu) i stijenci malih krvnih žila, na koji se način pripomaže tumačenju nastanka znamenja prirodnim putem.

Gladovanje, kao mogući uzročni faktor u nastanku kožnih krvarenja, nije slovenski liječnik uspio definitivno razjasniti, ali je naznačio puteve mogućeg rješenja. Dr. Ivan Matko, sukladno duhu vremena u kojem izučava fenomen znamenovanja, iskazuje vjeru u medicinsku znanost, prema psihoanalizi je rezerviran, a popratne parapsihološke pojave u znamenovanih odbacuje kao – neznanstvene. Nekome tko tako misli, pripomoć teologije u objašnjenju ispitivane pojave, nije ni potrebna.

Dok je dr. Matko, kao izobraženi medicinar, svoju studiju o stigmatizaciji koncipirao na strogo prirodoznanstvenim temeljima, svećenik Matijaca nije, kako bi se možda moglo očekivati, svoju studiju o znamenovanju zasnovao isključivo na teologijskim zasadama. Naprotiv. On je ostao otvoren prema svim iole relevantnijim mišljenjima i tumačenjima. Upoznavši nas sa životopisima najpoznatijih i najbolje proučenih stigmatika, Matijaca je tumačenje prepustio istaknutim liječnicima, teolozima, psiholozima, filozofima, pa i pjesnicima (tako se možemo osmjehnuti kad vidimo kako je o ranama sv. Franje Asiškog, slavni Petrarca u tiskanom spisu rekao jedno, a u privatnom pismu jednom liječniku nešto posve drugo).

Upoznao nas je Matijaca i sa zaključcima medicinskih kongresa i crkvenih kongregacija. Posebno je interesantno navođenje Crkvenog kanona u pitanjima koja i danas izazivaju interes naše javnosti. Splitski svećenik zaključna mišljenja nije prepričavao, već ih je direktno citirao, nerijetko navodeći, prije hrvatskog prijevoda, izvorne iskaze na latinskom i francuskom jeziku. Autor je dopustio da mišljenja meritornih budu ponekad i proturječna, a katkad i evidentno neprecizna.

Najpoznatiji stigmatici 20. stoljeća

Matijaca nije, kao Matko, histeriju smatrao nezaobilaznom pojavom u stigmatika, štoviše, složio se s mišljenjem francuskog filozofa i pisca, Henryja Bergsona, da su neki od znamenovanih kršćanskih mistika, primjerice sv. Terzija Avilska i Katarina Sienska, bile osobe uzorna i prebogata društvenog života. Zaključno, splitski autor je podvukao da liječnička znanost o ranama stigmatika još ne može reći svoju posljednju riječ, no, ni teolozi ne mogu dokazati da se u tim slučajevima radi o direktnom Božjem zahvatu, čime stigmatizacija za znanost ostaje – enigma.

No, neophodno je nešto reći, naveo je dr. Bartul Matijaca, o sudbini najpoznatijih stigmatika XX. stoljeća, koji su još bili među živima kad su nastajali radovi doktora Matka i Matijace, ali i podsjetiti na znamenovane osobe koje su se pojavile u novije vrijeme.

Rođena 1898., Terezija Neumann, je za vrijeme nacističkog režima bila izolirana, nadgledana, a nerijetko i predmetom izrugivanja u tadašnjem njemačkom tisku. Po završetku II. svjetskog rata, prvo ju je pohodila grupa američkih vojnika tražeći duhovnu okrjepu, a poslije su joj se obraćati i drugi štovatelji njezina kulta. Ipak, rodni joj je Konnersreuth, ostao obično bavarsko mjestašce koje nije podleglo iskušenjima masovnije komercijalizacije. Navodno zbog očeva zabrane, Neumann se nije podvrgnula detaljnijem kliničkom promatranju, premda se to od nje u nekoliko navrata tražilo. Umrla je 1962., nakon srčanog udara. Prema iskazima nekih lokalnih liječnika, truplo joj puna četiri dana nije pokazivalo znakove mrtvačke ukočenosti (rigor mortis), niti se osjećao zadah mrtvog tijela.

S druge, pak, strane, njemački teolog, dr. Joseph Hanauer, dvaput je u svojim raspravama (1967. i 1972.) izrazio ozbiljnu sumnju da je bavarska stigmatičarka rane izazivala namjerno – grebanjem.

No, bilo kako bilo, regensburški biskup, Müller, je 2005. pokrenuo proces Terezijine beatifikacije, koji je nedavno i okončan. Otac Pio iz Pietrelcine (1887. – 1968.), o kojem je Matijaca u svojoj raspravi iznio zanimljive podatke dobivene iz neposredna kontakta s njegovim liječnikom, beatificiran je i kanoniziran za pontifikata, Ivana Pavla Drugog. Prema nekim izvorima, još 1962. obratio mu se Karol Wojtyla sa željom da moli za jednu bolesnicu koja je umirala od raka, a koja je nakon molitve ozdravila.

Zlatko Sudac

Obilježen trajnom brazgotinom u obliku križa na čelu, prvi hrvatski stigmatik, vlč. Zlatko Sudac, iznimna je, višestruko nadarena i karizmatična ličnost, istakao je Bartul Matijaca. Na misama i javnim skupovima, Sudac okuplja tisuće štovatelja. Uključen je u proces duhovne obnove, navodno i u egzorcističke seanse. O paranormalnim Sudčevim sposobnostima, tisak je izvještavao najčešće s neskrivenom podsmješljivošću, kadikad i rugalački.

Stajalište Crkve prema vlč. Sudcu uglavnom je tolerantno, svakako mnogo popustljivije negoli je, primjerice, bilo u međuraću prema ocu Piju, kada su članci i rasprave o tom glasovitom stigmatiku bili „stavljeni na indeks“ zabranjena štiva.

Sredinom devedesetih prošlog stoljeća pojavilo se nekoliko stigmatika na sjevernoameričkom kontinentu. Najviše se pisalo o Lilian Bernas i Jamesu Bruceu, no podatci o njima su bili kontradiktorni: zbog krajnje estradizacije, prevladalo je mišljenje da je u pitanju bio tek komercijalizirani magic show. Nešto je zanimljiviji slučaj Katyje Rivas, ako ni zbog čega, a ono zbog činjenice da su kod nje, u budnom stanju, elektroencefalografom utvrđeni tzv. delta valovi koji se, inače, javljaju samo kod osoba u dubokom snu.

Od vremena kada su Matko i Matijaca pisali svoje radove, medicinska je znanost uznapredovala, pa i u oblastima koje bi mogle pomoći u razrješenju fenomena stigmatizacije. Psihofiziologija s elektroencefalografijom razotkrila je mnoge činjenice u funkcioniranju živčevlja, posebice o aktivnim tvarima koje se luče na spojevima među živčanim stanicama i čiji se sastav znatno mijenja pod utjecajem emocija, dok su laboratorijska ispitivanja rasvijetlila utjecaj poremećene kiselo-lužnate ravnoteže na mozak osoba koje dugotrajno gladuju. Te će se spoznaje, osim u praktičnoj medicini, osobito koristiti u farmakologiji i farmaceutskoj industriji, ali nema vjerodostojnijih podataka da su se ta recentna dostignuća koristila u pokušaju da se rasvijetli pojava stigmatizacije.

Zapitamo li se zašto je tome tako, mogli bismo kazati da je riječ tek o sporadičnoj, marginalnoj pojav,i te da nema valjana razloga ulagati u to stručan trud i materijalna sredstva. Takvo je stajalište tek djelomično opravdano, jer bi zainteresirani stručnjaci, koristeći se novim saznanjima, mogli mnogo toga razjasniti, bez većeg truda i bez znatnijih ulaganja.

Razloge stručnoznanstvene ignoracije prema našoj, bez obzira na sve, ipak intrigantnoj i zanimljivoj temi, treba ponajprije tražiti u društvenim kretanjima i duhovnoj klimi u kojoj živi čovjek suvremenog Zapada. Moglo bi se o tome mnogo reći, no spomenimo tek činjenicu da je globalizacijski proces praćen širenjem ideologije i prakse Novog doba (New Age), pokreta koji je zasnovan na redizajniranom panteizmu (mnogoboštvu) istočnjačkog tipa i koji je u svojoj suštini agresivno dekristijanizirajući.

Tek s trunčicom pretjerivanja, moglo bi se slikovito reći da je danas zazornije na javnom se mjestu pojaviti s križićem oko vrata, negoli s astrološkim časopisom pod pazuhom. A u takvu ozračju, zaista je teško očekivati ozbiljan i nepristran pristup pojavi kao što je – znamenje Isusove muke.•

(Nastavlja se)