Ni razorni potres koji je sravnio grad na dan Svih Svetih i izazvao burne rasprave u Europi o dobru i zlu, nije umanjio neuništivu vjeru Lisabonaca u Boga o čemu svjedoče nebrojene prekrasne crkve
Uz zvukove portugalske gitare i fada koji su nam i samima probudili daleka sjećanja, čežnje i boli – šetali smo uskim uličicama stare lisabonske četvrti Alfama ne vjerujući ni sami da smo u ovom fascinantnom gradu kojega mnogi drže najljepšim na svijetu.
Grad avanturista i istraživača koji su osvojili pola svijeta, od dijelova gvinejske Afrike, Brazila do Indije, trgujući svjetskim oceanima i morima još je uvijek onaj veliki kozmoplitski centar iz davnih vremena, čiji se stanovnici ponose svojom nevjerojatnom kulturom, burnom poviješću i vjerom koja nije postala nimalo manja nakon strahovitog potresa 1755. kada je za dan Svih Svetih sravnjeno pola grada, među ostalim i 20 crkava, a poginulo je 15. 000 ljudi.
Vodile su se velike rasprave u Europi je li riječ o prirodnom fenomenu ili činu božanskog bijesa. Voltaire je napisao pjesmu o nesreći, ističući svoje mišljenje da postoji zlo i da je čovjek nemoćan, osuđen na nesretnu sudbinu na zemlji.
Duboka vjera Lisabonaca kroz stoljeća, nebrojene crkve od kojih su mnoge sagrađene upravo nakon potresa, potvrđuju da se grad i njegovi građani nikada nisu odrekli svoje duboke vjere u Boga koja daje sav smisao ljubavi koju imamo, koju samo dali i primili, i neuništive nade u život.
Alfama
Danas je teško povjerovati da je skromna četvrt Alfama nekoć bila najpoželjniji dio Lisabona. U povijesti su za Maure koji su Portugalom vladali 300 godina usko zbijene ulice oko utvrđenog dvorca sačinjavale cijeli grad. Alfama je počela propadati u srednjem vijeku kada su se bogati stanovnici preselili na zapad iz straha od potresa, ostavljajući četvrt ribarima i siromašnima. Zgrade su, međutim, preživjele zastrašujući potres.
Iako više nema kuća iz maurskog razdoblja, Alfama je zadržala izgled kazbe. Zbijene kuće poredane su uzduž strmih ulica i stubišta, dok su pročelja prekrivena prostrtim rubljem. Dnevni se život i danas vrti oko lokalnih trgovina i malih taverna koje ožive poslije podne. Labirinti krivudavih uličica putniku otkrivaju prekrasne vizure. Posjetili smo crkvu sv. Vincenta koji je proglašen za sveca zaštitnika Lisabona 1173. kada su njegovi posmrtni ostaci prebačeni iz pokrajine Algarve u crkvu koju je projektirao talijanski arhitekt Filippo Terzi u talijanskom renesansnom stilu s tornjevima na obje strane i kipovima sv. Vincenta, sv. Augustine i sv. Sebastijana iznad ulaza.
I susjedni augustinski samostan do kojeg se dolazi kroz lađu crkve čuva tragove bivšeg klaustra. Prolaz pored vodi do starog refektorija pretvorenog u Pantheon dinastije Bragança. Upravo ovdje se nalaze kameni sarkofazi gotovo svih kraljeva i kraljica od Joâa IV., do Manuela II., posljednjeg portugalskog kralja. Obvezno smo morali posjetiti i malu crkvicu sv. Antuna koja se, navodno, nalazi na mjestu kuće u kojoj je rođen. Kripta, do koje se dolazi kroz sakristiju jest sve što je preostalo od originalne crkve uništene 1755. Novu, čiju je gradnju u 18. stoljeću nadzirao Mateus Vicente, djelomično se financirala donacijama koje su prikupila djeca vičući „mali novčić“ za sv. Antuna. Zanimljivo je da je sv. Antun Padovanski najomiljeniji svetac Lisabonaca. Rođen i odrastao u Lisabonu, pridružio se franjevačkom redu 1220. Nakon što su ga oduševili redovnici-križari koje je sreo u Coimbri gdje je studirao. Mnogi kipovi prikazuju ga kako nosi malog Isusa na knjizi, dok ga drugi prikazuju kako propovjeda ribama. Papa Pio XI. proglasio je 1934. sv. Antuna zaštitnikom Portugala.
U Alfami će šetač zainteresiran za povijest naletjeti i na vrlo zanimljivu Casu don Bicos – kuću s pročeljem od kamena u obliku dijamanata koja je izgrađen za Brasa de Albuquerquea, nezakonitog sina Alfonsa, kraljevskog namjesnika u Indiji, osvajača Goe i Melake. Fasada je adaptacija stila popularnoga u Europi u 16. stoljeću. Zadnja dva kata, uništena u potresu 1755., obnovljena su prema originalnom stanju 80-ih, donoseći stare prizore Lisabona na panelima od pločica i gravurama. Na rubu Alfame zanimljiva je takozvana „Tržnica lopova“ – danas vrlo popularna s prodavačima koji nude antikvitete. Podsjetnici na portugalsku kolonijalnu prošlost mogu se kupiti na štandovima na kojima se prodaju afrički kipovi, maske i nakit, dok središnja tržnica nudi ribu i povće.
Trg Rossio
Iznad Alfame rasprostire se impozantna Utvrda sv. Jurja gdje je nekoć bila kraljevska rezdencija. Danas se na ovom mjestu rasprostire prekrasna promenada sa sjajnim pogledom koji se pruža s obnovljenih zidina.
Baixa (donji grad) i Avenida, pak, tvore komercijalno središte s uredima, trgovinama i bankama. U središtu Baixe je trg Rossio – omiljeno mjesto sastajanja sa svojim glasovitim kafićima, kazalištima i restoranima. Štoviše, ovaj veliki trg šest stoljeća je bio žila kucavica grada, a u svojoj je burnoj povijesti bio mjesto borbi bikova, festivala i vojnih parada. Ovaj dio Lisabona u potpunosti je iznova izgrađen nakon potresa prema nacrtima markiza de Pombala i bio je jedan od prvih primjera gradskog planiranja u Europi. Danas su u velikim neoklasicističkim zgradama smješteni uredi. Sredinom 19. stoljeća trg je popločen mozaicima u obliku valova, koji su mu dali nadimak „trg koji se valja“. Ručno rezane sive i bijele kamene kocke bile su prvi takav ukras gradskih pločnika. Na sjevernoj strani trga je neoklasicističko kazalište na čijem zabatu stoji figura Gila Vicentea – osnivača portugalskog kazališta. Tu je i slavni trg Restaudores koji se prepoznaje po visokom obelisku podignutom 1886., kojim se slavi uspomena na oslobođenje zemlje od španjolskog jarma 1640. No, morali smo vidjeti jednu od najvećih znamenitosti u ovom dijelu Lisabona – neogotičko dizalo osobite ljepote Elevador de Santa Justa, kojega je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće sagradio francuski arhitekt Raoul Mesnier du Ponsard, naučnik Alexandrea Gustavea Eiffela. Izgrađeno od željeza i ukrašeno filigranima, ovo dizalo je najeskcentričnija atrakcija četvrti Baixa. Putnici se mogu voziti gore-dolje unutar tornja u jednoj od dvije elegantne kabine s drvenim panelima i mjedenim okovima. Na samom vrhu tornja do kojeg se dolazi uskim spiralnim stubištem smjestili su se stolovi kafića. S tog se visokog mjesta pruža izvanredan pogled na Trg Rossio, ortogonalni raspored ulica Baixe, utvrdu na suprotnom brežuljku, rijeku i obližnje ruševine crkve Carmo. Ipak, glavna turistička arterija i najelegantnija ulica Augusta prepuna je uličnih zabavljača te štandova s knjigama, suvenirima i uličnom umjetnošću. Na početku ulice je slavoluk.
I eto nas do slavnog Trga palače – ogromnog otvorenog prostora na kojem je 400 godina stajala kraljevska palača. Manuel I. je 1511. prebacio kraljevsku rezidenciju iz utvrde sv. Jurja na ovu pogodniju lokaciju pokraj rijeke. Prva je palača bila uništena u potresu zajedno sa svojom knjižnicom. U programu obnove grada, trg je postao osnov Pombalova plana Baixe. Nova se palača smjestila u prostranim zgradama s arkadama koje su se protezale oko tri strane trga. Nakon revolucije 1910. zgrade su pretvorene u urede vladine administracije te su obojene u republikansku ružičastu boju, no u međuvremenu su ponovno obojene u kraljevsku žutu. Južna strana, koju krase dva četvrtasta tornja gleda preko širokog toka rijeke Tejo. To je oduvijek bio najljepši ulaz u grad gdje bi kraljevska obitelj i veleposlanici izlazili iz vozila i od rijeke se penjali po mramornim stepenicama. I danas, kako su nam pojasnili ljubazni domaćini, može se doživjeti „dramatičan pristup gradu“ ako se sjedne na trajekt preko rijeke na južnoj obali. Usred trga je poznati konjanički kip kralja Joséa I. iz 1775. kojega je načinio najpoznatiji kipar 18. stoljeća Machado de Castro. Još 2001. godine na sjevernozapadnoj strani trga je otvoren lisabonski Centar doborodošlice u kojem se nalazi ured s turističkim informacijama, galerija, restorani i trgovine.
Biarro Alto
Naš se obilazak nastavio posjetom posebno lijepom dijelu grada – četvrti Biarro Alto (visoka četvrt) smještenoj na vrhu brežuljka čiji je pravilan raspored ulica isplaniran još u 16. stoljeću. Ne samo da je riječ o jednom od najslikovitijih predjela Lisabona, već i dijelu grada neobične prošlosti. Prvo su ovamo dolazili bjegunci iz Alfame, uglavnom bogati građani da bi u 19. stoljeću bio tek ruševni predio koji je od osamdesetih godina prošlog stoljeća postao najpopularnije mjesto cjelonoćnih izlazaka s mnoštvom radionica i obiteljskih tascas – jeftinih restorana. Biarro Alto je smještena uz četvrt posve dukčijeg karaktera – Chiado – elegantan dio grada za bogate gdje imućni vole kupovati, dok je na sjeverozapadu četvrt Estrela u čijem je središtu poznata bazilika i popularni vrtovi.
Velika atrakcija je tzv. palača porta što se smjestila u podrumu palače iz 18. stoljeća. Nekoć u vlasništvu njemačkog arhitekta Johanna Friedricha Ludwiga danas je ugodan bar u kojemu Institut vina porta iz Porta nudi gotovo 200 vrsta ovog glasovitog pića s time da je predstavljen i svaki proizvođač te su uključeni i neki rijetki primjerci. Sve se vrste vina toče na čaše osim arhivskih, a cijene se kreću od jednog eura za najjednostavnije do onih od 70 eura za čašu 40 godina starog svjetlosmeđeg porta.
Morali smo, na žalost, na velikom brzinom prijeći nacionalni Muzej starih umjetnosti, smješten u palači koja je bila izgrađena za grofove od Alvora. Palaču je 1770. dobio de Pombal i ona je ostala u vlasništvu njegove obitelji više od stotinu godina. Muzej je otvoren 1884., a moderni dodatak je izgrađen 1940. na mjestu nekadašnjeg karmalićanskog samostana sv. Alberta, od kojega je sačuvana kapelica. Kako smo morali odlučiti što vidjeti od zbirki, odabrali smo samo slikarstvo. Muzej čuva neka od najvrijednijih remek djela europskog slikarstva od slavnog „sv. Jeronima“ Albrechta Dürera, „Djevice Marije s djetetom“ Hansa Memlinga do „Iskušenja sv. Antuna“ Hironymusa Boscha, a ne manje vrijedna su djela „Sveti Augustin“ Piera della Francesca te ljupki rani Rafelov oltarni panel koji prikazuje „Uskrsnuće“. Što se tiče portugalskog slikarstva zanimljivo je da su većinu najranijih radova naslikali portugalski neškolovani slikari pod utjecajem flamanskih umjetnika. Kako su postojale snažne veze između Portugala i Flandrije, u 15. i 16. stoljeću nekolicina slikara flamanskog podrijetla poput Freya Carlosa od Evore osnovalo je svoje radionice u Portugalu. Djelo kojim se muzej najviše ponosi jest poliptih sv. Vincent izvan gradskih zidina, najznačajnija slika portugalske umjetnosti 15. stoljeća koja je postala simbol nacionalnog ponosa u doba otkrića. Naslikana je 1467.- 1470. i opće je mišljenje da je djelo Nuna Gonçalvesa. Oltarna slika prikazuje „Poklonstvo sv. Vincenta“, sveca zaštitnika Portugala, okruženog dostojanstvenicima, vitezovima i redovnicima, kao i ribarima i prosjacima. Točan prikaz ličnosti iz tog doba čini ovo djelo, kako ističu lisabonski kustosi neprocijenjivim povijesnim i društvenim dokumentom.
Belém
Naš posljednji izlet posvetili smo gradskom predjelu odakle su karavele kretale na svoja svjetska putovanja. Na ušću rijeke Tejo, smješten je Belém – simbol portuglaskog zlatnog doba. Kada je Manuel I došao na vlast 1495., od golemog dobitka vremena ekspanzije dao je sagraditi grandiozne spomenike i crkve koje su održavale duh vremena – samostan Jerönimos i toranj Belém. Uživali smo u tom prostarnom šetalištu morske atmosfere punom muzeja, parkova i vrtova s atraktivnom riječnom obalom i promenadom. Prije nego što se Tejo povukao, redovnici u samostanu gledali bi na rijeku i promatrali brodove kako odlaze. Predio oko obale, koja se zamuljila i povukla od doba karavela, rekonstruiran je tako da slavi nekadašnju moć nacije. Imperijalni trg uređen je za izložbu portuglaskog svijeta, a trg de Albuqurque posvećen je prvom portugalskom kraljevom namjesniku Indije. Palaču Belém u 16. stoljeću sagadio je de Aveiras u 16. stoljeću i nekoć je imala vrtove uz rub rijeke. U 18. stoljeću kupio ju je Joao V. i radikalno je izmjenio, raskošno uredivši unutrašnjost za svoje priležnice. Kada se dogodio potres, ovdje su smješteni kralj i kraljica. U strahu od drugog potresa, utaborili su se u šatoru u perivoju palače, dok je palača služila kao bolnica, a danas je rezidencija portugalskih predsjednika.
U ovom prekrasnom dijelu grada naletjet ćete i na raskošan park s ribnjacima, močvarnim pticama i paunima – Jardin do Ultramar. Otvoren je početkom 20. stoljeća kao istraživački centar Instituta za tropske znanosti, te više nalikuje arboretumu nego cvjetnjaku. Park ima izvanredne primjere rijetkog i ugroženog suptropskog drveća i biljaka. Najupečatljivija su zmajeva drva s Kanarskih otoka i Madeire, čileanski borovi iz Južne Amerike i drvored washingtonskih palmi. Slavni samostan Jerónimos, pak, remek djelo je manuelske arhitekture. Izgradio ga je Manuel I. oko 1501. Nakon povratka Vasca de Game s njegova putovanja, gradnja se financirala najvećim dijelom „novcem od papra“, odnosno novcem prikupljenim od poreza na začine, drago kamenje i zlato. Na građevini su radili mnogi majstori, ali najistknutiji je bio Diogo Boitac. Unutar samostana danas je i arheološki muzej, dok se u starom dijelu mogu vidjeti grobovi Vasca de Game, Manuela I i njegove žene, te Alexandrea Herculana, povjesničara i prvog gradonačelnika Beléma. U zapadnom krilu samostana je i Pomorski muzej. U kapeli koju je dao sagraditi Henrik pomorac moreplovci i mornari dolazili su na misu prije odlaska na svoja putovanja. Izložene su replike jedrenjaka, navigacijski instrumenti, astrolabi i zemljopisne karte. Na koncu Toranj Belém, čiju je gradnju također naučio Manuel I izgrađen je između 1515. i 1521. kao utvrda usred rijeke Tejo. Toranj je simbol portugalskih otkrića i osvajanja, a remek djelo je arhitekture – ukrašen je užadima uklesanim u kamen, ima bedeme u obliku štitova, a bedemi su ukrašeni križem reda Krista. Upravo smo se s tog legendarnog mjesta odakle su Portugalci kretali na svoja nevjerojatna putovanja – oprostili s ovim čudesnim gradom.
