Gubitak moći građanina

Crouch, u stvari, dokazuje kako temeljni uzrok opadanja demokracije u suvremenoj politici treba tražiti u sve većoj neravnoteži između uloge korporacijskih interesa i interesa praktički svih ostalih skupina društva. Uz neizbježnu entropiju demokracije, to dovodi do toga da politika postaje posao rezerviran samo za zatvorenu elitu

Sve zastrašujuće simptome koje je oxfordski profesor Colin Crouch opisao u svom djelu „Postdemokracija“ uključujući sve veće privatizacije vladinih institucija, učinak koncesija, moć lobija i njihov strahovit utjecaj na politiku fenomeni su koji su u najgorem obliku zahvatili i Hrvatsku, nespremnu za mehanizme slobodnog tržišta, osim za naravno povlaštenu političku i biznis klasu koja je sebi dobro opskrbila džepove na svom putu uništenja srednjeg sloja.

U svemu se tome skrivaju veliki problemi za demokratska prava građanstva, napominje pisac. Još je Freedland (2001) skrenuo pažnju na trokut odnosa: vlade, građanina i privatiziranog izvršitelja usluga. Građanin je povezan s vladom (nacionalnom ili lokalnom) preko demokratskog izbornog i političkog sustava. Vlada je povezana preko zakona-ugovora s privatnim dobavljačem/izvršiteljem usluga. Ali građanin nema nikakvu vezu, ni putem tržišta ni putem građanskog prava s privatnim dobavljačem/izvršiteljem usluga. Nakon privatizacije ne može vladi više postavljati pitanja glede davanja usluga, jer se ona ugovorno tih usluga riješila u korist privatnog kapitala. Kao posljedica toga, javna je usluga postala postdemokratska: od sada nadalje vlada je demosu odgovorna samo što se tiče opće politike, ali ne i njene primjene u pojedinostima.

Freedland je prije pisao o raznim krizama engleskih željeznica u 2000. i 2001., koje su pokazale još nešto: niz lanaca davanja u koncesiju. Nakon privatizacije ili davanja u koncesiju, prve tvrtke naknadno sklapaju podugovore za dijelove svojih poslova i usluga s nekim drugim tvrtkama te se još više udaljuju izvan dosega građanina. Jedna od glavnih poteškoća u utvrđivanju odgovornosti zbog propasti željeznica bila je da su razni koncesionari bili u stanju prebaciti odgovornost na dugačak lanac, pravni labirint ugovora koji je povezivao tvrtke jednu s drugom. Problem vezan uz davanje usluga mogao se razmrsiti samo pod pretpostavkom da se može riješiti složenom zakonskom akcijom. Dakle, ako slijedimo put koncesija očekuju nas veliki rizici. Pa ipak, vlade ih odvaguju u odnosu na druge primamljive mogućnosti.

Moć tvrtke



Pokušavajući se odmaći od davanja usluga preko dugih lanaca ugovora, vlada oponaša otkriće najuspješnijih tvrtki iz 1990-ih: osloboditi se čak i osnovne djelatnosti. Tvrtka se tada može usredotočiti na jednu jedinu zadaću: na razvijanje ugleda svog „branda“, a umjesto kvalitete proizvoda posvetiti se reklamnim tehnikama. Koliko bi bila jednostavnija zadaća vlade kad bi se ona morala brinuti samo za brand i njegov ugled, a ne o stvarnoj kvaliteti svojih političkih proizvoda. No, takvi procesi jasno potkopavaju samu kvalitetu demokracije.

To nas dovodi do ključnog odgovora na zagonetku o tome što je to što mogu ponuditi privatne tvrtke, a ne mogu javne usluge same: predstavu. Političari sami, iako su dio javnog sektora, žive u svijetu koji je puno bliži onome privatnom: neprestano se moraju prodavati i to sve češće putem branda i ambalaže. U stanju su sagledati vrijednost tog tipičnog doprinosa privatnog sektora puno više nego vrijednost ozbiljnih stručnjaka koji rade u zdravstvu ili školskom obrazovnom sustavu. Osim toga, što je još važnije, znaju da porast reklamnog pristupa unutar ovih usluga može premjestiti pažnju javnosti s njihove stvarne kvalitete i fokusirati ga na promidžbene i marketinške sheme koje privatne tvrtke donose sa sobom. U posve izokrenutom političkom svijetu, zdravstvo, obrazovanje i sve ostalo, ostalo bi i dalje središnje pitanje u politici, no bila bi to politika stvaranja branda, kao što se reklama za Coca-Colu u nekim dijelovima odnosi na piće. Oni bi figurirali kao izvori udruga od ugleda, a ne kao element konkretnog posla.

Izborno natjecanje i dalje bi bilo intenzivno i kreativno, jer bi se protivničke stranke pokušale poistovjetiti s dobitničkom kombinacijom – no bilo bi to natjecanje koje bi stranke mogle držati pod nadzorom. Vlade i stranke ne mogu potpuno ući u taj za njih idealan svijet sve dok javno obrazovanje, zdravstvo i ostale usluge tipične za socijalnu državu ne bude ugovorno predano podužim lancima privatnih dobavljača/izvršitelja usluga, tako da vlada neće biti za njihovo obavljanje odgovorna više nego li je Nike za izradu tenisica koje nose Nikeov znak. Ako primjenimo taj scenarij Freedlandovog trokuta, napominje autor, vidimo da građani uistinu svakodnevno gube svaku mogućnost da provedu svoje zahtjeve u političko djelo. Izbori postaju igre oko brandova, umjesto prilike za građane da im političari polože račune za kvalitetu svoga rada. Koliko god to može igledati ekstremno, to je samo proširenje procesa koji nam je postao toliko blizak da ga više niti ne zamijećujemo: približavanje izbornog demokratskog procesa, maksimalno izražavanje prava građana sve više sliči marketinškoj kampanji temeljenoj posve otvoreno na manipulacijskim tehnikama jednakim onima kakve se koriste i pri prodaji proizvoda.

Crouch, u stvari, dokazuje kako temeljni uzrok opadanja demokracije u suvremenoj politici treba tražiti u sve većoj neravnoteži između uloge korporcijskih interesa i interesa praktički svih ostalih skupina društva. Uz neizbježnu entropiju demokracije, to dovodi do toga da politika postaje posao rezerviran samo za zatvorenu elitu, kao što se događalo u predemokratskom dobu. Iskrivljenja djeluju na mnogim razinama: ponekad kao vanjski pritisci na vlade, ponekad preko unutarnjih promjena glede prioriteta same vlade, ponekad unutar same strukture političkih stranaka.

Protiv korporacija

Te su promjene toliko snažne i raširene da je nemoguće vidjeti neki značajniji obrat u događanju. Ipak, moguća su djelovanja na tri različite razine koja koja bi nastojala barem dijelom udaljiti suvremenu politiku od neumoljivog skretanja prema postdemokraciji: politike koje bi se sukobile s rastućom dominacijom korporacijske elite, političke smjernice okrenute reformi političke prakse kakva je i akcija samih građana.

Rastuća politička moć tvrtke ostaje temeljna promjena koja izaziva napredovanje prema postdemokraciji, ističe autor. Stoga bi trebalo spriječavati tvrtke u nametanju političke volje. No postaviti takav zahtjev na globalnoj je razini danas nemoguće. Okosnica međunarodne vlasti određena Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO), Organizacijom za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i za Europljane – Europskom unijom kreće se u protivnom smjeru. Gotovo sve mjere međunarodne ekonomske „reforme“ i liberalizacija zahtjevaju oslobađanje korporacija od svih zapreka. Ukratko, tvrtka mora biti puštena na sve pašnjake. U paradoksu dosta uobičajenom u povijesti kapitalističke ekonomije, iako je vodeća teorija postizanje savršenih tržišta, u praksi liberalizacija trgovine bez pravila ide na ruku interesima najvećih multinacionalnih korporacija. To stvara monopole, a ne slobodna tržišta. Većina multinacionalnih kompanija porijeklom je iz SAD, jedine svjetske supersile, pa kompanije mogu pribrojiti vladu SAD njihovoj lobističkoj snazi unutar međunarodnih organizacija. A američka vlada se angažirala za slobodu velikih tvrtki više nego duge vlade. Sektori koji su se nekoć smatrali izuzeti iz slobodnog tržišta, poput zdravstva ili pomoći siromašnim zemljama, sada su dovedeni u pitanje. Jednako tako Europska unija gubi bitke želeći zaštiti europske potrošače od raznih kemijskih dodataka u američkom mesu itd.

Još 1990. Europljanima, Japancima i ostalima rečeno je da je angloamerički model korporacijskog upravljanja i propisa bolji od njihovih modela. Sustav je jamčio transparentnost zbog uloge dioničara koja će „jamčiti veću zaštitu javnog interesa“. Kako se pojavio u trenutku kada je velik broj osoba postajao malim dioničarima, čini se idealnim. Kako je u međuvremenu 2002. svijet američkih multinacionalnih korporacija potresao niz knjigovodstvenih skandala, to je mnoge potaklo na preispitivanje tog modela. Vrijeme je, tvrdi Crouch da EU bude manje zaokupljena sljepim oponašanjem SAD. Najhitniji je problem smanjiti neospornu nadmoć koju su interesi tvrtki stekli u vladama. Općenitije, jasan je autor, jednom kada se, prema neoliberalnoj ideologiji, vladu bude smatralo bitno nemjerodavnom u odnosu na tvrtke kao jedine mjerodavne, vlade će biti pod pritiskom da tvrtkama i vrhu multinacionalnih kompanija prepuste sve veći nadzor nad javnim poslovima. Umjesto da je pojasnio sukob između vlade i tvrtke – neoliberalizam ih je pomiješao u nove raznolike oblike, no sve unutar prostora ranije rezerviranog za vladu. Zaključno Crouch poziva na analizu svih pouka – i pozitivnih i negativih koje su ljudi izvukli iz dugih godina prodiranja privatnog sektora u javne usluge. Treba ponovno razmisliti i o političkom položaju tvrtke i njezinom rukovodstvu, a isto se može reći za formulaciju novih zakonskih pravila ponašanja, s ciljem da se vladanje globalne tvrtke opet dovede unutar okvira kompromisa s javnim interesima i pitanjima od društvene važnosti.

(kraj)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI