Potaknut donacijom i željom za afirmacijom riječkog identiteta arhitekt Vladi Bralić sačinio je prvi prijedlog za osnivanje gradske galerije, dok novi prijedlog potpisuju Mauro Stipanov i Daina Glavočić
Stara priča dobiva novu dimenziju kako se čini. Sudeći po svemu, usprkos svim protivljenjima, a zahvaljujući angažmanu Maura Stipanova, slikareva učenika i Daine Glavočić dugogodišnje kustosice Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, te autorice prve retrospektive i monografije posvećene Venucciju koji su novu inicijativu pokrenuli još 2016. – stara ideja o osnutku galerije Venucci polako se pribižava svom ostvarenju.
Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja do kraja godine najavio je pokretanje Virtualnog muzeja Romola Venuccija.
Nakon nedavne izložbe »Umjetnost kao sudbina«, na kojoj je prvi put prikazano svih 80 djela umjetnika iz fundusa Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, ovo je do sada najznačajnija inicjativa za osnutak galerije u kojoj bi se okupila sva slikareva djela.
U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja prijedlog je odmah naišao na podršku, kako donosi Novi list. Margita Cvijetinović, autorica izložbe »Umjetnost kao sudbina« već tada je apelirala na makar virtualno objedinjavanje radova koje bi omogućilo uvid u puninu Venuccijeva stvaralaštva, a sada to kani i realizirati.
U međuvremenu, Venuccijevu je zbirku ponudila i Muzeju grada Rijeke, misleći da bi joj se u njegovu novom prostoru, palači Šećerane u Benčiću, možda mogao osigurati prostor za prezentaciju, ali dobila je povratnu informaciju da to nije ostvarivo, jer se ne uklapa u koncepciju budućeg stalnog postava. Nakon toga učvrstila se ideja o predstavljanju Venuccijeve zbirke na internetu, a na portalu muzeja stalno će biti otvoren i natječaj kojim su građani pozvani da fotografski i literarno interpretiraju gradske motive koje je ovjekovječio na svojim slikama.
“Naša je obaveza učiniti Venuccijevu ostavštnu dostupnom javnosti, a virtualni muzej možemo pokrenuti bez većih ulaganja i neovisno o drugima. Za početak možemo prezentirati djela iz našeg fundusa, a svatko tko želi može nam se priključiti kako ustanove tako i privatni vlasnici. Nadamo se dobrom odazivu i vjerujemo da će iz količine prezentiranih radova sama po sebi izniknuti potreba da se osnuje galerija sa stalnim postavom i u fizičkom prostoru”, kazala je Margita Cvijetinović.
Nova prilika za galeriju
Osim turističko-promidžbenih razloga, obogaćenja kulturne ponude grada i približavanja Venuccija najširoj javnosti, cjelovita prezentacija njegova opusa bitna je, ističe kustosica, zbog stručnih i znanstvenih razloga.
Po njezinu mišljenju prava prigoda za osnivanje Venucciejve galerije u fizičkom prostoru bila bi 2020. godina kad Rijeka postaje Europska prijestolnica kulture. Do tada nije preostalo mnogo vremena, ali u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja vjeruju da bi se i taj projekt mogao ostvariti kad i se institucije koje posjeduju Venuccijeva djela ujedinile u želji da ga ostvare.
Ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Nikolina Radić Štivić ima ideju kojim bi putem trebalo krenuti u konkretizaciju projekta.
“Prije svega bi se dva muzeja koja čuvaju najveći broj djela trebala dogovoriti oko načina na koji bi galerija funkcionirala. Trebalo bi naći odgovarajući prostor, osmisliti plan financiranja i zadobiti političku podršku, ali sve je itekako rješivo ako svi to želimo. Na muzealcima je da uobliče konkretan prijedlog i podnesu ga osnivačima muzeja, a ne obrnuto”, kazala je Nikolina Radić Štivić.
Prema njezinu viđenju bilo bi očekivano da Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koji posjeduje najveću kolekciju Venuccijevih djela, bude i prvi zagovornik ove inicijative. Ideji se izričito suprotstavlja ravnatelj MMSU-a Slaven Tolj koji obajšnjava da bi ustanova ostala bez građe koja čini srce njezine kolekcije moderne umjetnosti, a k tome smatra da Venuccijev opus nije toliko značajan da bi zaslužio zasebnu galeriju.
Po njegovu mišljenju Venucci je u jednom trenutku bio zaista važan umjetnik koji je uhvatio korak sa suvremenim kretanjima u širem kontekstu europske umjetnosti, ali relativno brzo se vratio u provincijalne okvire pa u cijelom opusu ima možda dvadesetak djela koja možemo smatrati vrhunskom umjetnošću. Stoga misli da je s Venuccijevom ostavštinom zanimljivije raditi problemske izložbe nego od njega stvarati ikonu i graditi mit koji bi se brzo potrošio.
U zbirci MMSU-a čuva se više od 550 Venuccijevih radova, među kojima su i ona najznačajnija iz kubokonstruktivističke faze, dok zbirka Pomorskog i Povijesnog muzeja broji 80 djela, a prevladavaju radovi koji dokumentiraju nekadašnji izgled Rijeke. Nekoliko vrijednih djela čuva se i u Muzeju grada, a Margita Cvijetinović ističe da izdvajanjem ove građe u zasebnu galeriju nitko ne bi ništa izgubio, već bi samo profitirao. To bi bila svojevrsna depadansa muzeja, dislocirana zbirka s posuđenim djelima koja bi prema potrebi svatko mogao koristiti za svoje izložbe.
“Ne treba stvarati mitove, ali treba rješavati nepoznanice i s poštovanjem se odnositi prema umjetničkoj baštini i ljudima koji su je stvarali. Mi ni jednog umjetnika na našem području nismo dostojno predstavili. Nismo se usredotočili ni na koga tko je stvarao u našoj zajednici i nemamo mjesto stalnog rada na promociji likovne umjetnosti pa pogotovo o autorima starijih razdoblja imamo tek sporadičnu predodžbu. Od izložbe do izložbe pojavi se neko ime, a onda opet sve utihne” – kaže Margita Cvijetinović i napominje da je Venuccijevo djelo otvoreno za još mnoge interpretacije, jer ne završava priča izdavanjem jedne monografije.
Romolo Venucci (Wnoucsek) (Rijeka, 4. veljače 1903. – Rijeka 2. Kolovoza 1976.) hrvatski slikar, kipar i likovni pedagog iz redova talijanske nacionalne manjine smatra se najvećim riječkim likovnim umjetnikom 20. stoljeća. Njegov je slikarski opus moguće sustavno pratiti kroz razdoblja postimpresionizma, ekspresionizma, kubizma, arhitektonskog impresionizma, geometrijske apstrakcije i figurativnog slikarstva.
Bio je češkog, mađarskog i slovenskog podrijetlla. Krajem 19. stoljeća njegov otac Antal Wnoucsek iz rodnog Pečuha sseli u Rijeku, gdje ženi Annu Mariju Rostand, djevojku franko-slovenskog porijekla. Obitelj živi u gradskoj četvrti Mlaka u skromnim uvjetima, a otac radi kao vratar u Ljuštionici riže. Šestero se djece (Elena, blizanci Romolo i Remo, Wilma, Galatea i Abdon) od malih nogu asimilira u Fiumane (riječke Talijane) („Osjećam se Talijanom oduvijek, od kada rasuđujem“ piše Romolo u pismu upućenom talijanskom veleposlanstvu u Budimpešti). Kako su i roditelji naklonjeni talijanskoj kulturi koja ih okružuje, osim mađarskog i njemačkog, kod kuće govore i fiumanski dijalekt.
Dom Wnoucsekovih odiše umjetnošću: otac i djeca sviraju svi po nekoliko instrumenata pa u njihovoj kući nisu rijetki koncerti u kojima sudjeluju i prijatelji, a majka svakom novorođenom djetetu posvećuje tankoćutne stihove.
Nakon završena osnovnoga i srednjeg obrazovanja (na mađarskom), Romolo odlazi u Budimpeštu gdje upisuje Kraljevsku akademiju lijepih umjetnosti, tada jednu od najmodernijih u Europi. Po završetku studija vraća se u rodni grad, koji je u međuvremenu postao dio Kraljevine Italije. Izvodi tada više javnih radova: dva dekorativna panoa u duhu futurizma za Riječki velesajam (1928.), zidne slike i dekoracije u atriju Gornje kapucinske crkve (1929.), dva anđela u visokom reljefu za glavno pročelje Zavjetne crkve na Kozali (1933.) i zidne kompozicije u „Rajonskom domu“ na Kozali (danas nepostojeće). Među najboljim njegovim radovima iz tog doba smatraju se crteži ugljenom na temu ljudske figure i kubokonstruktivističke slike, koje javnost teže prihvaća („Došao sam iskvariti ukus svojih sugrađana“ izjavljuje tada umjetnik). Godine 1935. mijenja prezime u Venucci, a 1938. ženi se Sušačankom Margaretom Kuss te se nastanjuje u vrlo skromnom stanu na usponu Kalvarija.
Neke od njegovih skulptura kao što su “La forza della volontà” iz 1933/34. su udruge antifašista okarakterizirale kao “grubi primjer fašističke umjetnosti”.[.
Nakon rata Venucci svjedoči duboku povezanost s rodnim krajem, od kojeg se ni u najtežim uvjetima poratnog života i opstanka u novoj Jugoslaviji ne može odvojiti, čak ni za velikog egzodusa riječkog stanovništva četrdesetih i pedesetih godina. Godine 1946. Venucci je zajedno s Jakovom Smokvinom, Vinkom Matkovićem i Vilimom Svečnjakom osnivačem gradske podružnice Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, današnjeg Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke.
Godine 1947., nakon rada u jednom osiguravajućem društvu i u Građevnom projektnom uredu, ulazi u školski svijet, gdje će ostati do umirovljenja 1971. Predaje crtanje, deskriptivnu geometriju i povijest umjetnosti u Talijanskoj gimnaziji, crtanje u Učiteljskoj školi i dvjema talijanskim osnovnim školama Gelsi i Belvedere. Godine 1963. utemeljuje Tečaj crtanja i slikarstva u Circolu (Zajednici Talijana), koji od 1986. nosi njegovo ime. Godine 1971. u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja priređuje jednu od rijetkih samostalnih izložbi izlažući ulja i akvarele na temu Staroga grada. 1972. dobiva Nagradu grada Rijeke kojoj slijedi i dobivanje većeg stana, na području Kozale. 1976. za sliku „Arlecchino“ dobiva Prvu nagradu na Natječaju umjetnosti i kulture „Istria Nobilissima“. Preminuo je 2. kolovoza 1976. i počiva na groblju Kozala.
Godine 1989. supruga pokojnog slikara poklonila je tadašnjoj Modernoj galeriji zbirku od 87 radova (48 ulja, 37 crteža i 2 skulpture), koja predstavlja presjek njegovog životnog djela. Potaknut tom donacijom i željom za afirmacijom riječkog identiteta arhitekt Vladi Bralić sačinio je prijedlog za osnivanje gradske galerije koja bi doprinijela kulturnoj spoznaji o sadržajnom smislu, te logici i ljepoti zaokruženog opusa Romola Venuccija. Temeljem tog prijedloga Venuccijeva galerija trebala je biti uređena u sklopu zgrade na adresi Korzu 26 u Rijeci. Prijedlog za osnivanje galerije bio je izložen na riječkoj izložbi Interpretacije 1989. godine kojom je Moderna galerija Rijeka (danas Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka) obilježila 40 godina djelovanja, a potom i na izložbi u Marseillesu 1990. godine (Biennale des jeunes createurs d’Europe de la Mediterranee – projets culturels). No, usrpkos tomu što je iste godine prijedlog za osnivanjem galerije bio nagrađen na 25. Zagrebačkom salonu lijepih umjetnosti u Zagrebu, sve do danas nije došlo do realizacije te ideje.
Nakon prve postimpresionističke faze (Kantrida, 1922.), njegove se slike odlikuju eskpresionističkom dramatikom (Portret mladića, 1927.). U razdoblju 1929.-35. u svojim je slikama ostvario sintezu futurizma i kubokonstruktivizma (Dekomponirani akt, 1927.; Figura, 1930; Portret Francesca Dreniga, 1931.), što je primijenio i na tri skulpture (Kupačica, 1932.; Snaga volje, 1933.; Ženski akt). U djelima do 1960. ostao je vjeran ekspresionističkoj paleti i konstruktivistički modeliranoj formi. U razdoblju 1960.-70. slika apstraktne kompozicije (Muzička kompozicija, 1963.; Apstraktna kompozicija, 1968.) i ciklus Gromače. God. 1970.-76. slika na način ekspresivnoga realizma motive iz Rijeke i Sušaka te luke i brodove. Bavio se likovnom pedagogijom, ilustracijom, restauriranjem slika i grafičkim oblikovanjem. Izlagao je od 1927., a samostalno u Rijeci (1944., 1957., 1971., 1993.) i Vareseu (1965.). je tri instrumenta, a posebice je bio izvrstan violinist.
Djela nastala između 1927. i 1935. vjerojatno tvore najvrijedniju od svih faza u njegovu opusu. Venuccijevi crteži ugljenom od 1927. kreću ka ekspresivnosti linije, gestualnosti poteza, redukciji detalja, oblika i boje u slikama ili koloriranim crtežima. Stremeći sve više pojednostavljenju forme, pojačavao je oštrinu linije, umnožavao paralelno crtovlje naglašavajući time zatamnjenja, udubine i sjene, granice volumena, oblikujući novu realnost i prostor tamnijim i svjetlijim nedefiniranim plohama. Crtež je vremenom postao čvršći, a tema sve manje važna iako još uvijek prepoznatljiva: autoportreti, portreti ili ženski aktovi (stojeći, sjedeći ili ležeći). Nedefiniranih portretiranih osobina, ti se ljudski likovi često pretvaraju u jedini cilj crteža: linearno oblikovanje i definiranje volumena, koji se razvijaju u dva smjera: na kristalično, oštrokutno mrvljenje, razbijanje, lomljenje volumena u manje dijelove čime se približava specifično izlomljenom crtežu talijanskih futurista; ka integraciji, sažimanju i zaobljavanju volumena i oblika ljudskog lika i predmeta, odbacujući detalje i svodeći sav prikazan sadržaj na embrionalne sažete forme.