Hoće li Rijeka konačno dobiti galeriju svog najznačajnijeg slikara i kipara 20. stoljeća Romola Venuccija ?

Potaknut donacijom i željom za afirmacijom riječkog identiteta arhitekt Vladi Bralić sačinio je prvi prijedlog za osnivanje gradske galerije, dok novi prijedlog potpisuju Mauro Stipanov i Daina Glavočić

Stara priča dobiva novu dimenziju kako se čini. Sudeći po svemu, usprkos svim protivljenjima, a zahvaljujući angažmanu Maura Stipanova, slikareva učenika i Daine Glavočić dugogodišnje kustosice Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, te autorice prve  retrospektive i monografije posvećene Venucciju koji su novu inicijativu pokrenuli još 2016. – stara ideja o osnutku galerije Venucci polako se pribižava svom ostvarenju.

Pomorski i povijesni  muzej Hrvatskog primorja do kraja  godine najavio je pokretanje Virtualnog muzeja Romola Venuccija.

Nakon  nedavne izložbe  »Umjetnost kao  sudbina«,  na kojoj  je prvi  put  prikazano svih  80  djela  umjetnika  iz fundusa Pomorskog i  povijesnog  muzeja Hrvatskog primorja, ovo je do sada najznačajnija inicjativa za osnutak galerije u kojoj bi se okupila sva slikareva djela.

U Pomorskom  i  povijesnom   muzeju Hrvatskog  primorja  prijedlog je  odmah naišao na podršku, kako donosi Novi list. Margita  Cvijetinović,  autorica izložbe »Umjetnost kao sudbina«  već tada  je  apelirala  na  makar virtualno  objedinjavanje  radova  koje  bi omogućilo  uvid u puninu  Venuccijeva stvaralaštva, a sada to  kani i realizirati.

U međuvremenu, Venuccijevu je  zbirku ponudila i Muzeju grada Rijeke, misleći da bi joj se  u  njegovu novom prostoru, palači Šećerane u  Benčiću, možda  mogao osigurati prostor  za prezentaciju, ali dobila je  povratnu informaciju da to nije ostvarivo, jer  se ne uklapa u  koncepciju budućeg stalnog postava.  Nakon toga učvrstila se ideja o predstavljanju  Venuccijeve  zbirke na internetu, a na  portalu  muzeja  stalno  će  biti  otvoren i natječaj  kojim su građani pozvani da fotografski i literarno interpretiraju  gradske motive koje je ovjekovječio na svojim slikama.



“Naša je   obaveza   učiniti Venuccijevu ostavštnu    dostupnom javnosti,  a  virtualni  muzej možemo  pokrenuti   bez većih  ulaganja  i neovisno  o  drugima. Za početak možemo  prezentirati  djela  iz našeg fundusa,  a  svatko tko želi  može nam se priključiti  kako  ustanove  tako i   privatni vlasnici.  Nadamo se  dobrom odazivu i  vjerujemo   da će    iz količine   prezentiranih   radova    sama  po sebi izniknuti potreba da se osnuje  galerija sa stalnim  postavom i  u fizičkom  prostoru”, kazala je Margita Cvijetinović.

Nova prilika za galeriju

Osim  turističko-promidžbenih  razloga, obogaćenja kulturne ponude  grada   i  približavanja   Venuccija  najširoj javnosti,   cjelovita  prezentacija  njegova   opusa  bitna  je,  ističe kustosica,    zbog stručnih i znanstvenih razloga.

Po njezinu mišljenju  prava prigoda za    osnivanje  Venucciejve  galerije  u  fizičkom prostoru  bila  bi  2020.  godina kad   Rijeka  postaje  Europska prijestolnica kulture.  Do tada nije  preostalo mnogo vremena, ali  u  Pomorskom i povijesnom   muzeju  Hrvatskog primorja vjeruju   da  bi se i taj   projekt   mogao  ostvariti  kad i  se  institucije  koje  posjeduju  Venuccijeva djela ujedinile  u  želji da  ga  ostvare.

Ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Nikolina  Radić Štivić ima ideju kojim bi putem trebalo krenuti   u  konkretizaciju projekta.

“Prije svega bi se   dva  muzeja   koja  čuvaju najveći broj djela trebala  dogovoriti  oko načina na koji bi galerija  funkcionirala.  Trebalo  bi  naći   odgovarajući prostor, osmisliti plan  financiranja   i  zadobiti  političku  podršku, ali  sve je itekako rješivo ako svi to želimo. Na   muzealcima  je da  uobliče  konkretan  prijedlog  i podnesu ga  osnivačima muzeja, a ne obrnuto”, kazala je Nikolina  Radić Štivić.

Prema  njezinu  viđenju   bilo  bi  očekivano  da    Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koji  posjeduje  najveću kolekciju Venuccijevih   djela,   bude  i  prvi  zagovornik ove  inicijative.  Ideji se izričito suprotstavlja ravnatelj MMSU-a Slaven Tolj koji obajšnjava da bi ustanova ostala bez građe koja čini srce njezine  kolekcije moderne umjetnosti, a   k tome  smatra  da Venuccijev  opus nije  toliko značajan da bi  zaslužio zasebnu galeriju.

Po  njegovu mišljenju Venucci  je  u jednom trenutku  bio zaista važan umjetnik koji je  uhvatio korak sa suvremenim kretanjima  u širem kontekstu europske umjetnosti,  ali  relativno  brzo se vratio u provincijalne okvire pa u cijelom  opusu   ima možda dvadesetak djela koja  možemo  smatrati vrhunskom umjetnošću.  Stoga  misli da  je  s Venuccijevom ostavštinom  zanimljivije  raditi problemske izložbe nego od njega  stvarati  ikonu  i  graditi  mit  koji bi se  brzo potrošio.

U   zbirci MMSU-a  čuva se više od  550 Venuccijevih   radova,  među   kojima su  i   ona  najznačajnija  iz  kubokonstruktivističke  faze,  dok  zbirka  Pomorskog  i Povijesnog   muzeja   broji  80  djela,  a   prevladavaju  radovi   koji  dokumentiraju nekadašnji izgled  Rijeke.  Nekoliko  vrijednih djela čuva se i u Muzeju grada,  a    Margita Cvijetinović  ističe  da  izdvajanjem   ove građe  u zasebnu galeriju  nitko  ne bi  ništa izgubio, već  bi  samo  profitirao.  To  bi bila svojevrsna  depadansa   muzeja,  dislocirana zbirka s  posuđenim djelima koja  bi  prema potrebi  svatko mogao koristiti   za  svoje izložbe.

“Ne   treba stvarati mitove,  ali treba rješavati  nepoznanice  i   s poštovanjem se   odnositi  prema  umjetničkoj  baštini  i ljudima  koji  su  je stvarali.  Mi ni  jednog  umjetnika  na našem području  nismo  dostojno  predstavili.  Nismo se usredotočili ni na koga  tko je  stvarao u našoj zajednici i nemamo  mjesto  stalnog rada  na promociji likovne umjetnosti pa  pogotovo o autorima starijih razdoblja  imamo tek sporadičnu predodžbu.  Od izložbe  do izložbe pojavi se  neko ime, a onda  opet sve utihne” – kaže  Margita Cvijetinović i napominje   da je  Venuccijevo djelo    otvoreno  za   još mnoge  interpretacije,  jer  ne završava priča izdavanjem jedne monografije.

Romolo Venucci (Wnoucsek) (Rijeka, 4. veljače 1903. – Rijeka 2. Kolovoza 1976.) hrvatski slikar, kipar i likovni pedagog iz redova talijanske nacionalne manjine smatra se najvećim riječkim likovnim umjetnikom 20. stoljeća. Njegov je slikarski opus moguće sustavno pratiti kroz razdoblja postimpresionizma, ekspresionizma, kubizma, arhitektonskog impresionizma, geometrijske apstrakcije i figurativnog slikarstva.

Bio je češkog, mađarskog i slovenskog podrijetlla. Krajem 19. stoljeća njegov otac Antal Wnoucsek iz rodnog Pečuha sseli u Rijeku, gdje ženi Annu Mariju Rostand, djevojku franko-slovenskog porijekla. Obitelj živi u gradskoj četvrti Mlaka u skromnim uvjetima, a otac radi kao vratar u Ljuštionici riže. Šestero se djece (Elena, blizanci Romolo i Remo, Wilma, Galatea i Abdon) od malih nogu asimilira u Fiumane (riječke Talijane) („Osjećam se Talijanom oduvijek, od kada rasuđujem“ piše Romolo u pismu upućenom talijanskom veleposlanstvu u Budimpešti). Kako su i roditelji naklonjeni talijanskoj kulturi koja ih okružuje, osim mađarskog i njemačkog, kod kuće govore i fiumanski dijalekt.

Dom Wnoucsekovih odiše umjetnošću: otac i djeca sviraju svi po nekoliko instrumenata pa u njihovoj kući nisu rijetki koncerti u kojima sudjeluju i prijatelji, a majka svakom novorođenom djetetu posvećuje tankoćutne stihove.

Nakon završena osnovnoga i srednjeg obrazovanja (na mađarskom), Romolo odlazi u Budimpeštu gdje upisuje Kraljevsku akademiju lijepih umjetnosti, tada jednu od najmodernijih u Europi. Po završetku studija vraća se u rodni grad, koji je u međuvremenu postao dio Kraljevine Italije. Izvodi tada više javnih radova: dva dekorativna panoa u duhu futurizma za Riječki velesajam (1928.), zidne slike i dekoracije u atriju Gornje kapucinske crkve (1929.), dva anđela u visokom reljefu za glavno pročelje Zavjetne crkve na Kozali (1933.) i zidne kompozicije u „Rajonskom domu“ na Kozali (danas nepostojeće). Među najboljim njegovim radovima iz tog doba smatraju se crteži ugljenom na temu ljudske figure i kubokonstruktivističke slike, koje javnost teže prihvaća („Došao sam iskvariti ukus svojih sugrađana“ izjavljuje tada umjetnik). Godine 1935. mijenja prezime u Venucci, a 1938. ženi se Sušačankom Margaretom Kuss te se nastanjuje u vrlo skromnom stanu na usponu Kalvarija.

Neke od njegovih skulptura kao što su “La forza della volontà” iz 1933/34. su udruge antifašista okarakterizirale kao “grubi primjer fašističke umjetnosti”.[.

Nakon rata Venucci svjedoči duboku povezanost s rodnim krajem, od kojeg se ni u najtežim uvjetima poratnog života i opstanka u novoj Jugoslaviji ne može odvojiti, čak ni za velikog egzodusa riječkog stanovništva četrdesetih i pedesetih godina. Godine 1946. Venucci je zajedno s Jakovom Smokvinom, Vinkom Matkovićem i Vilimom Svečnjakom osnivačem gradske podružnice Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, današnjeg Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke.

Godine 1947., nakon rada u jednom osiguravajućem društvu i u Građevnom projektnom uredu, ulazi u školski svijet, gdje će ostati do umirovljenja 1971. Predaje crtanje, deskriptivnu geometriju i povijest umjetnosti u Talijanskoj gimnaziji, crtanje u Učiteljskoj školi i dvjema talijanskim osnovnim školama Gelsi i Belvedere. Godine 1963. utemeljuje Tečaj crtanja i slikarstva u Circolu (Zajednici Talijana), koji od 1986. nosi njegovo ime. Godine 1971. u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja priređuje jednu od rijetkih samostalnih izložbi izlažući ulja i akvarele na temu Staroga grada. 1972. dobiva Nagradu grada Rijeke kojoj slijedi i dobivanje većeg stana, na području Kozale. 1976. za sliku „Arlecchino“ dobiva Prvu nagradu na Natječaju umjetnosti i kulture „Istria Nobilissima“. Preminuo je 2. kolovoza 1976. i počiva na groblju Kozala.

Godine 1989. supruga pokojnog slikara poklonila je tadašnjoj Modernoj galeriji zbirku od 87 radova (48 ulja, 37 crteža i 2 skulpture), koja predstavlja presjek njegovog životnog djela. Potaknut tom donacijom i željom za afirmacijom riječkog identiteta arhitekt Vladi Bralić sačinio je prijedlog za osnivanje gradske galerije koja bi doprinijela kulturnoj spoznaji o sadržajnom smislu, te logici i ljepoti zaokruženog opusa Romola Venuccija. Temeljem tog prijedloga Venuccijeva galerija trebala je biti uređena u sklopu zgrade na adresi Korzu 26 u Rijeci. Prijedlog za osnivanje galerije bio je izložen na riječkoj izložbi Interpretacije 1989. godine kojom je Moderna galerija Rijeka (danas Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka) obilježila 40 godina djelovanja, a potom i na izložbi u Marseillesu 1990. godine (Biennale des jeunes createurs d’Europe de la Mediterranee – projets culturels). No, usrpkos tomu što je iste godine prijedlog za osnivanjem galerije bio nagrađen na 25. Zagrebačkom salonu lijepih umjetnosti u Zagrebu, sve do danas nije došlo do realizacije te ideje.

Nakon prve postimpresionističke faze (Kantrida, 1922.), njegove se slike odlikuju eskpresionističkom dramatikom (Portret mladića, 1927.). U razdoblju 1929.-35. u svojim je slikama ostvario sintezu futurizma i kubokonstruktivizma (Dekomponirani akt, 1927.; Figura, 1930; Portret Francesca Dreniga, 1931.), što je primijenio i na tri skulpture (Kupačica, 1932.; Snaga volje, 1933.; Ženski akt). U djelima do 1960. ostao je vjeran ekspresionističkoj paleti i konstruktivistički modeliranoj formi. U razdoblju 1960.-70. slika apstraktne kompozicije (Muzička kompozicija, 1963.; Apstraktna kompozicija, 1968.) i ciklus Gromače. God. 1970.-76. slika na način ekspresivnoga realizma motive iz Rijeke i Sušaka te luke i brodove. Bavio se likovnom pedagogijom, ilustracijom, restauriranjem slika i grafičkim oblikovanjem. Izlagao je od 1927., a samostalno u Rijeci (1944., 1957., 1971., 1993.) i Vareseu (1965.). je tri instrumenta, a posebice je bio izvrstan violinist.

Djela nastala između 1927. i 1935. vjerojatno tvore najvrijedniju od svih faza u njegovu opusu. Venuccijevi crteži ugljenom od 1927. kreću ka ekspresivnosti linije, gestualnosti poteza, redukciji detalja, oblika i boje u slikama ili koloriranim crtežima. Stremeći sve više pojednostavljenju forme, pojačavao je oštrinu linije, umnožavao paralelno crtovlje naglašavajući time zatamnjenja, udubine i sjene, granice volumena, oblikujući novu realnost i prostor tamnijim i svjetlijim nedefiniranim plohama. Crtež je vremenom postao čvršći, a tema sve manje važna iako još uvijek prepoznatljiva: autoportreti, portreti ili ženski aktovi (stojeći, sjedeći ili ležeći). Nedefiniranih portretiranih osobina, ti se ljudski likovi često pretvaraju u jedini cilj crteža: linearno oblikovanje i definiranje volumena, koji se razvijaju u dva smjera: na kristalično, oštrokutno mrvljenje, razbijanje, lomljenje volumena u manje dijelove čime se približava specifično izlomljenom crtežu talijanskih futurista; ka integraciji, sažimanju i zaobljavanju volumena i oblika ljudskog lika i predmeta, odbacujući detalje i svodeći sav prikazan sadržaj na embrionalne sažete forme.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI