Dvorac Stainz u Štajerskoj nudi reprezentativan pregled tradicijske kulture i povijesti kuhanja ove pokrajine kao sastavni dio kulturnog i nacionalnog identiteta
Bućina koštica već je dugo uz odlične vinske ceste znak vrhunske kulture jela i turistički signum obnovljene pučke tradicije u Štajerskoj.
Austrijanci ne dvoje – hrana je dio kulturnog identiteta sastavljenog od nebrojenih različitosti! Dokazuje to ne samo probrana austrijska kuhinja, bogato prezentirana u svakoj pokrajini, već i stalna izložba u dvorcu Stainz gdje možete doživjeti pučki iliti tradicijski život Štajerske prije industrijalizacije. Ova savezna pokrajina plavičastih planina i jezera ponudit će vam lokalnu kuhinju u malim gradićima kao što je Pössnitzberg gdje kuhari obogaćuju starinska jela novim vrednotama, pa možete kušati tradicionalnu guščju jetru i zlatovčicu prelivene maslinovim uljem i jabučnim octom, a sve prekriveno narezanim bademima.
Dvorac Stainz dio je golemog muzejskog kompleksa Univezalnog muzeja Joanneum, drugog najstarijeg i najvećeg muzejskog kompleksa u Austriji nakon bečkih muzeja, što objedinjuje 20 muzeja u 12 gradova s ukupno 4,5 milijuna eksponata koji tvore prvorazrednu kulturnu ponudu. Dvorac je od Graza u kojem uvijek možete uživati u spektakularnoj i jedinstvenoj arhitekturi Kunsthausa (Aliena), koja je ovaj gradić plantarno proslavila, udaljen pola sata vožnje, a od prije je sadržavao i zaseban muzej lova i poljoprivrede. Kustos Karlheinz Wirnsberger odlučio se za postav koji se bavi povijesnim fenomenom kulinarstva, ali i karakterističnom štajerskom tradicijom. Riječju, postav prati povijest hrane kroz vizuru jedne pokrajine „u kojoj se uvijek dobro jelo“. Kako ističe Wirnsberger „jelo je više od uzimanja hrane. Kao kulturno dobro opterećeno je vrijednostima i često je nositelj mističnih simbola, a jedenje je iskustvo koje daje pečat druženju, kulturi i običajima za stolom“. U tom smislu i „tipična“ austrijska kuhinja uvijek je bila otvorena za pogled „s ruba tanjura“. Osim tradicije koja je očuvala svu raskoš pučke kuhinje, Austrijanci danas istražuju fenomen kulinarstva u svim mogućim pravcima od „molekularne kuhinje“ do „food desininga“. Istražuju se oblik, sastav i miris različitih namirnica koje se jedu „radi vrhunskog užitka“.
Početni dio izložbe nudi pregled poznatih kuharica, od prve austrijske kuharice tiskane 1688., tiskane upravo u Štajerskoj, do kapitalne „Južnonjemačke kuhinje“ Katharine Prato koja je požnjela najveći uspjeh u literaturi o kuhanju, a svojim je receptima imala utjecaja i na kulinarske kulture okolnih zemalja, među kojima je i Hrvatska. U okviru postava izloženi su i slavni umjetnički radovi – slike koje prikazuju visok sjaj baroknih interijera u kojima se raskošno jelo u doba kada je arhitektura istraživala granice nemogućega. Karakterističan rad je mrtva priroda Ignaza Flurera koju je u 17. stoljeću naručio grof von Attems. Perje ptica i krznene divljači, te prikazi zeca i srne uvid su u tadašnje jelovnike i luksuzni život štajerskog plemstva.
Zaseban dio muzeja prikazuje različita jela što su obilježavala crkvenu godinu od kuhanih, pečenih, pirjanih, posnih i blagdanskih jela među kojima se ističe kruh u obliku janjeta kao simbola Krista, do finog posuđa urešenog monogramima Isusa i Marije te prikazima Svetoga Trojstva. Posebnost Štajerske rakovi su kao posno jelo o čemu svjedoči i mrtva priroda „Rakovi i vrč za pivo“ Franza Antona Grafensteina iz 18. stoljeća. Više dvorana dvorca predstavlja tradicijski pribor za jelo od drvenih posuda do svakovrsnih naprava za kuhanje koje su popraćene velikim fotografijama. Prikazan je i razvoj kuhinje od najstarijih seoskih ognjišta, koje danas dizajneri i arhitekti vraćaju u suvremene interijere, preko izuma štednjaka do slavne „frankfurtske kuhinje“ – preteče današnje ugradbene kuhinje koja znatno olakšala kućni život.
Zanimljivo je da se danas Štajerci vraćaju i nekim prastarim tehnikama pripremanja namirnica koje su se konzervirale različitim metodama od kojih je jedna od najstarijih „kupus iz jame“. Već se nekoliko o godina u istočnoštajerskom Fiscbachu ta rijetka vrsta kupusa ponovno proizvodi prema povijesnom uzoru i u međuvremenu je dosegnula razinu „slow food“ proizvoda. I ukuhavanje, koje je dugo vremena bilo jedini način konzerviranja voća, danas doživljava renesansu.
Povijesni dio izložbe nudi i likovno vrlo uspjele stare reklame za kavu i čokoladu te najstarije načine njihova spravljanja, ali i uvid u početke prehrambene industrije, odnosno „convenience“ hrane, koja se počela proizvoditi potpuno ili djelomično zgotovljena.
Taj je trend (mnogo manje zanimljiv od starinskih načina kuhanja), nastao 60-ih godina 19. stoljeća, kada je prvi put industrijski proizveden mesni ekstrakt od mišićnog tkiva junadi. Masovna proizvodnja zgotovljene hrane počela je još oko 1880., kada su se na tržištu pojavili poznati proizvodi Juliusa Maggija i C.H. Knorra. U drugoj polovici 20. stoljeća popularne su postale mesne konzerve i gotova jela za mikrovalne pećnice. Ukratko, dvorac Stainz nudi jedan od najljepših načina da upoznate drugu kulturu i povijest.