Hrvatski slikari i kipari mora nisu predstavljeni svijetu kako zaslužuju

0
125

Hrvatski slikari i kipari juga kao posebno vrijedna dionica hrvatske umjetnosti 20. stoljeća odavno su trebali mnogo reprezentativnije biti predstavljeni u svijetu izložbama i publikacijama nego što je to slučaj. Promocija hrvatske kulture u svijetu još je uvijek bolna točka strategije i kulturne politike Ministarstva kulture koje nedovoljno radi upravo na ovom prevažnom segmentu posve nespremno na smjelije prezentacije

Mitski prostor hrvatskog juga s antičkim spomenicima, maslinicma, čempresima i otocima oduvijek je duboko nadahnjivao generacije hrvatskih slikara i kipara.

No, koliko stranci zanju o hrvatskim umjetnicima juga? Svakako nedovoljno s obzirom i na broj izložaba velikana hrvatske umjetnosti održanih proteklih dvadeset i pet godina u svijetu. Ipak, riječ je o autorima koji bi se bez problema mogli u svim svjetskim antologijama naći bok uz bok s velikim francuskim, talijanskim ili njemačkim slikarima. Ministrastvo kulture još je uvijek poput usprorena broda posve nespremno na smjelije suradnje i prezentacije hrvatske umjetnosti u svijtu a koje bi trebala voditi njihova služba za međunarodnu suradnju u okviru kulturne strategije i politike. Proslitatate li hrvatski tisak i interentske portale primjetit ćete da je vrlo mnogo kulturnih događanja u Hrvatskoj koje, doduše, organiziraju sami gradovi, a vrlo malo kulturnih prezentacija u svijetu.

Loading...

A hrvatski umjetnici doista su bili al pari svjetskima o čemu se u inozemstvu ne zna, pa je onih par sretnih pojedinaca koji su se probili ostvarilo to samo zahvaljući vlastitim naporima.

A Emanuel Vidović davno je svojim sjetnim i melankoličnim vizurama Splita stvorio jedan od najuzbudljvih likovnih opusa, podjednako snažan kao u venecijanskih vedutista. Kako li je tek samo Celestin Medović zapalio platna pelješkim vizurama i čarobnim vrijesom.

Crnčić, Becić, Jurkić, Postružnik, Trepše, Miše, Kaštelančić, Kalina, Parać – gotovo da i nema velikana hrvatskog slikarstva koji se nije okušao u dalmatinskom pejzažu. Mladen Veža je cijeli život slikao voljeni Brist s kamenim kućicama i maslinicama jer je dobro znao da slikarsko nadahnuće može potražiti i u vlastitom domu, ne odlazeći u veliki svijet. Istra – ta čudesna zemlja u koju su bili zaljubljeni Rimljani, gradeći svoje hramove, stoljećima je uzbuđivala slikare i kipare. Svojedobno je najveći talijanski povjesničar umjetnosti Giulio Carlo Argan napisao za Dušana Džamonju da je „najveći simbolist našeg vremena“ zbog njegovih skulptura što su evocirala prirodne oblike. I Edu Murtića Istra je nadahnjivala za raskošne apstraktne cikluse sa njegovim prepoznatljivim snažnim rukopisom silovitih kolorita. U Istri je i Ljubo de Karina desetljećima, fasciniran kulturom kamenog doba, stvarao jedinstvena kiparska djela nalik pretpovijesnim kojima je oplemenjivao pejzaž. U Labinu je više od tri destljeća neumorni Josip Diminić okupljao kipare iz Europe, Azije i Amerike na kiparskom simpoziju u parku Dubrova, načinivši jedan od najljepših europskih parkova i cestu skultpure.

Samom Diminiću rodno tlo je uvijek bilo nadahnuće za njegova poetska djela poput ljudi-ptica koje ćete prepoznati diljem Istre. Fascinantan je i opus njegove supruge Jasne Maretić koja je čitav život slikala prizore uz priobalje. Nedaleko, u Rijeci svoj je maestralan opus stvorio Vjekoslav Vojo Radoičić slikajući i modelirajući svoj melankolični i vedri svijet brodica i raznih skulptura kvarnreske sjete. Preko puta na otoku Krku živjeli su Mila Kumbatović i Oton Gliha. Njezino kamenje i kozmički pejzaži i Glihine „Gromače“ davno su u rangu europskih velikana kista. Onaj stari Split veselih mornara, dama u šeširima, biciklista i stare „gospode“ osebujno je oživljavao i Vasko Lipovac u desetinama svojih skulptura i na sreću, grad se pobrinuo da ovaj velikan dobije na kraju svoju raskošnu i vrlo posjećenu galeriju. U Trogiru je godinama Matko Mijić stvarao svoja svjetski zanimljiva djela kombinirajući razne prirodne materijale u neobične skulpture. Znatno su bolju promociju od Mijića imali veliki majstori Peruško Bogdanić, Slavomir Drinković, Kažimir Hraste i Kuzma Kovačić u čijim je otočkim-hvarskim genima bio upisan genij kiparstva, a njihova su djela svojedobno dospjela i do bečke palače Porcia te Szentendrea u Mađarskoj.

Gdje su tek duborovački slikari Dulčić, Masle i Pulitika koji su tako čarobno oživljavali konture grada i svjetla Dubrovnika da su davno trebali biti dio svjetskih antologija. Dubrovačkim pjezažima, također su se napajana djela Marka Rašice, Josipa Lalića, Gabre Rajčevića, Joška Baice i Milovana Stanića. Europski vrijedna kvaliteta većine hrvatskih umjetnika odvano je trebala biti mnogo bolje predstavljena stranoj publici i spomen galerijama, i prijevodima knjiga i sinteznim pregledima, a naročito promocijama u inozemstvu, odnosno, znatno promišljenijom i osmišljenijom kulturnom politikom. Zašto se to još uvijek nije učinilo – nejasno je pitanje osim ako nije riječ o tradicionalnoj tromosti Minsitrastva koje naprosto funkcionira po svojim prastarim obrascima.