Izložba Deana Jokanovića Toumina

0
278

 Riječ je o projektu koji umjetnik sustavno promišlja i realizira od svog prvog nastupa 1970. upravo u Galeriji SC.

Otvorenje izložbe Linija kao dimenzija prostora + Dodekagon, autora Deana Jokanovića Toumina, održalo se  7. svibnja u Galeriji SC i Francuskom paviljonu, s početkom u 19 sati. Izložba je otvorena do 25. svibnja. Riječ je o projektu koji umjetnik sustavno promišlja i realizira od svog prvog nastupa 1970. upravo u Galeriji SC.

Suvremeni autor čiji su rad i ime, itekako dobro poznati na domaćoj, ali i svjetskoj umjetničkoj sceni, nakon gotovo pedeset godina vraća se na mjesto zločina, u Studentski centar, s recentnim projektom LDP u prostoru Galerije SC i istovremeno s ekstenzijom u Francuskom paviljonu, s ready made sastavnicom nekadašnjeg rada; 12 žutih elemenata iz projekta u Meštrovićevom paviljonu iz 2006. godine (nagrađenim HAZU-ovom Nagradom za visoka dostignuća u umjetnosti).

Naime, nakon prve samostalne izložbe u Galeriji SC 1970., Dean Jokanović Toumin izložio je 1973. u atriju Teatra &TD svojih 12 žutih elemenata. Potom, žuti elementi bivaju pohranjeni u Francuskom paviljonu da bi im se od tada izgubio svaki trag.

Nakon pola stoljeća meandriranja vertikalno / horizontalno, po Svijetu i u Vremenu, u hodu naprijed / natrag, ususret i udaljavajući se istovremeno, Linija kao Dimenzija Prostora – od početne inačice Ambijent + u Galeriji SC 1970.  – sada kao LINIJA KAO DIMENZIJA PROSTORA + DODEKAGON, u svibnju će ophoditi isti prostor Galerije te Francuskoga paviljona!

Direktno na bijele plohe zidova u opeki, već svojom ustaljenom metodom tvorbe ambijenta in situ, autor proteže Liniju velikih razmjera širokim potezima crtačkom manirom u višeslojnim namazima od sivog do dubokog crnog, te u tako ‘’nakrivljen’’ i ‘’ukošen’’ novonastali ambijent – uvodi novu gestu: strogu geometrijsku naznaku u jarkoj žutoj boji ! – Ta Linija kao da se (perceptivno) jednim krakom dotiče i ulazi u disciplinirani, gotovo asketsko sakralni prostor kružnog Francuskog paviljona, samo nekoliko metara dalje od bazilikalnog prostora Galerije Studentskog centra.   U paviljonu dakle, autor kao da koristi nemogućnost korištenja zidova, na tlu u centralnom dijelu reinterpretira postojeću dodekagonalnu intarziju – dodajući svojim žutim elementima materijalizirane sjene: ta parterna situacija korespondira  s vertikalno na zidove naslonjenim žuto-crnim slikama koje tvore ophodni parameter kružnog zida u unutrašnjosti,  a istovremeno je moguće prepoznati da su to slike iz jedne prethodne ‘’priče‘’, one o dugogodšnjem projektu Liniji kao dimenziji prostora (npr. Meštrovićev Paviljon, 2006.). Ovim i ovakvim postupkom priče u priči  –  filma u filmu  –  autor je na neki način zaokružio jedan puzzle: krajnje reducirano  –  maksimalno minimalistički

Loading...