Bergson dokazuje da su se svi veliki mističari odlikovali voljom za rad, sposobnošću adaptiranja prilikama, čvrstoćom, proročkim razlikovanjem mogućeg od nemogućeg, duhom jednostavnosti koji pobjeđuje svaku kompliciranost i, konačno, superiorno zdravim razumom, toliko superiorno zdravim, da bi po njima trebalo određivati visinu 'intelektualne snage'
Jesu li stigmatici samo bolesni fanatici opsjednuti vjerom ili tragični pojedinci koji su neobjašnjivim čudom i milošću, doista, dobivali Kristove rane kroz stoljeća, poprište je na kojem se danas susreću teologija, psihologija i medicina, a svojataju ju i parapsihologija i psihoanaliza.
Ovu stoljećima staru zagonetku koja se i danas događa u raznim dijelovima svijeta, pokušava razriješiti knjiga „Tajne Stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?”, u kojoj su objedinjeni članci splitskog svećenika, Miroslava Matijace, i slovenskog liječnika, dr. Ivana Matka.
Knjiga donosi i iscrpne Matkove opise slovenskih stigmatičarki od kojih su neke bile varalice, ali navodi i one strane autore, članove Francuske akademije, pisce i filozofe koji su potvrdili da su neki od stigmatiziranih ljudi bili ujedno i najveći intelektualni duhovi proteklih stoljeća.
Terezija Avilska ili obrana stigmatiziranih
Takav je slučaj bio i sa slavnom mističarkom, Terezijom Avilskom. Pobijajući patološko tumačenje izvanrednih stanja kršćanskih mistika, L. Bertrand, književni povjesničar, član Francuske akademije, zapisao je u svom djelu “Sainte Therese” (Pariz, 1927.) o slavnoj mističarki: “Nikada nisu ljudska usta izgovorila takve tvrdnje s takvim naglaskom jakog uma, s takvom oštrinom analize, s takvom strogošću kritičkog duha i napose s takvom mirnom sigurnošću. Nitko nije u prilog vrhunaravnoga pridonio jednakog svjedočanstva… Sv. Terezija do najvišeg je stupnja uzdigla realizam… Ona pripada onoj obitelji duhova, koja je svijetu dala velike izumitelje i intuitivce: umjetnike, učenjake, metafizičare ili mistike… Ali sv. Terezija sve ih je nadmašila: ona je najviša grana tog visokog intelektualnog pokoljenja. Od mladosti do starosti (1515. – 1682.) ona je bila sve drugo nego ‘vizionarski tip’. Preplašena od vlastitih mističkih doživljaja, ona ih je najstrože kritički analizirala, da bi isključila svaku mogućnost prijevare od strane vlastite mašte ili zlih sila.”
Stoga je Bertrand zaključio da je Terezija Avilska bila “jako kritički duh, potpuno zdrav, intelektualno superioran, bez i najmanjeg znaka psihičke nastranosti”.
To što je Bertrand rekao za Tereziju Avilsku, H. Bergson je primijenio na sve velike kršćanske mistike. Život i rad tih mistika toliko je veličanstven, da se čovjek, tvrdio je Bergson, mora pitati — “kako su mogli biti ubrajani među živčano bolesne ljude? Svi su se odlikovali voljom za rad, sposobnošću adaptiranja prilikama, čvrstoćom, proročkim razlikovanjem mogućeg od nemogućeg, duhom jednostavnosti koji pobjeđuje svaku kompliciranost i, konačno, superiorno zdravim razumom, toliko superiorno zdravim, da bi po njima trebalo određivati visinu ‘intelektualne snage’ (la robustesse intellectualle)”.
“Veliki kršćanski mistici, podsjećao je pisac – sv. Pavao apostol, sv. Terezija Avilska, sv. Katarina Sienska, sv. Franjo Asiški i ‘toliki drugi’ – nisu bili psihički bolesni, već upravo obratno: psihički prebogati pojedinci koje je zahvatila neizmjerna struja života, a iz njihove je pojačane vitalnosti proizašla izvanredna energija, smionost i snaga u shvaćanju i ostvarivanju. Mističke su duše povukle i još povlače u svoje gibanje civilizirane narode, te mistici predstavljaju ono što je bilo najbolje u ljudskom rodu. Dakako, od proživjelih vizija, zanosa i ekstaza trpjelo je njihovo tijelo, osobito živci.”
“Ali, to je nužna posljedica”, tvrdio je Bergson, “kao što je u današnjoj civilizaciji tijelo preveliko za maleni duh, tako je kod mistika upravo obratno: preveliki duh za maleno tijelo. Svi geniji trpe od toga, naročito glazbenici. Zato takve pojave ne pripadaju mistici kao takvoj, kao što ne pripadaju ni glazbi. Svakako je važna činjenica da sami mistici najviše opominju svoje učenike, neka se ne dadu zavarati halucinacijama.”
Tako je pisao Bergson u svom djelu, “Les deuxscurees”, gdje je najoštrije pobijao patološku tezu, a neobičnost mističkih stanja tumačio preobilnošću “životnog elana” koji u mistike teče iz samog Izvora – Boga. “Mistici nisu psihopati, naprotiv: oni stoje visoko iznad prosjeka. Stoga moraju prosječnim ljudima svijetliti kao ideali. Svakako, vrijeme je da proširimo svoje duševno obzorje, jer naše uzraslo tijelo traži jedan duševni dodatak. Sam mehanički progres zahtijevao bi svakako napredak mističkog života… Čovječanstvo stenje napola smrvljeno pod težinom materijalnog napretka, što ga je ostvarilo…”
Razlozi za i protiv nadnaravnosti pojave
Ali, time što su isključene patološke dispozicije kao uzrok mističnih stanja, pa i stigmatizacije, nije još nikako rečeno da je stigmatizacija nadnaravna pojava. Autori koji su bili protiv nadnaravnosti stigmatizacije, navodili su sljedeće razloge: Poznato je da su mnogi stigmatizirani, prije nego što su primili na sebe znakove Muke Kristove, bili teški tjelesni bolesnici, pa je nekako čudno da je Bog baš na tim bolesnima izveo čudo stigmatizacije. Drugo, oko stotinu stigmatiziranih osoba imale su i rane na prsima, prema riječima Evanđelja: “Jedan od vojnika probode Isusu prsi i odmah proteče krv i voda” (Ivan, XIX, 34). Između ove stotine, njih dvadeset i dvoje imali su rane na lijevoj strani, a šestero na desnoj strain tijela. Da su rane bile direktno djelo Božje, svi bi imali rane na istoj strani, na onoj gdje je vojnik probio prsa Isusova.
S druge strane, branitelji nadnaravnog uzroka pojave stigmi navodili su vizije koje su imali stigmatizirani. “Kako bi njihove stigma”, govorili su, “mogle biti posljedica samo njihove žive mašte, njihove prevelike živčane napetosti, kad im Bog udjeljuje izvanrednu milost da vide unatrag u tančine Njegovu Muku?”
Ostaje, dakle, neriješeno pitanje, jesu li stigme posljedica direktnog Božjeg zahvata ili posljedica intenzivnog religioznog doživljavanja samih nositelja stigma. Liječnici priznaju postojanje rana koje su različite od svih drugih i barem njih većina tvrdi da znanost o tim ranama ne može još kazati svoju posljednju riječ. Teolozi, opet sa svoje strane, ne mogu dokazati da se u tim slučajevima radi o direktnom Božjem zahvatu.
Medicinski pogled dr. Ivana Matka
Kako je isticao liječnik, dr. Ivan Matko, zbog svojih posve neobičnih psihičkih i fizičkih značajki, stigmatizacija je odavna bila izuzetno težak problem, ne samo za pokušaje vjerskih tumačenja, nego i za znanost. Osobito za medicinu, koja je – zbog rijetkosti tih slučajeva u svakodnevnom životu, ali i zbog njihova pojavljivanja kod ljudi koji su, kao i njihova okolina, bili prožeti dubokim vjerskim osjećajima – nametala teška pitanja. Upravo je to ponajviše otežavalo temeljitu znanstvenu analizu tajanstvenih tjelesnih i duševnih pojava kod tih osoba.
U pravome smislu riječi, stigmatizacija je tipičan znak srednjega vijeka i novijeg doba, te onih vjeroispovijedi u kojima pasija, tj. mučenje i raspeće Krista, ima osobito važnu ulogu. Pretežno ju nalazimo kod katolika. Ali, naglašavao je Matko, stigmatizacija se ne događa uvijek na strogo vjerskoj osnovici, ne nalazimo ju samo među katolicima i ne odnosi se uvijek na Spasiteljeve rane, već se javlja u raznim oblicima, pa je, tako, nalazimo kod medija, fakira, derviša, a i među zdravim ljudima koji su prošli kroz odgovarajuće vježbe ili proživjeli neka potresna i tragična događanja. Rijetke slučajeve prave stigmatizacije nalazimo i kod jansenista, članova vjerske sekte u Francuskoj, a i među muslimanima, osobito u sektama sufita i senusa. Muslimani se unose u prorokove patnje i dobivaju stigme na dijelovima tijela na kojima je prorok bio ranjen u ratovima, a kod pravoslavaca, navodno, nema stigmatizacije.
Pojave znamenovanja (stigma), navodi dr. Matko, osobito se često zapažaju u razdobljima i odnosima u kojima je čovjek ispunjen predodžbama o nadnaravnim činjenicama i silama milosti Božje, te kada je duševni život duboko prožet mislima o spasenju. U takvim se okolnostima, oblik najvišeg utjelovljenja javlja, ne samo pojedinačno, nego i epidemijski. To se odnosi, na primjer, na učestale ekstaze i mučenja samoga sebe početkom 18. stoljeća, pojave koje, međutim, nisu uključivale i inače znakovito krvavo znojenje. Krvavo znojenje javlja se tek periodično; na nj nailazimo tek u slučajevima iz 19. stoljeća, osobito na početku i polovicom tog razdoblja.
Većina stigmatiziranih, ženskoga su spola, dok su, prema Lombrosu, poznati stigmatici redovnici bili Benedetto iz Reggija, Filip iz Agnerije, Carlo iz Sacije, Mateo Cerero, Cherubin iz Avilana i Nicola iz Ravenne.
Zanimljivo je, ističe dr. Matko, proučavati povezanost pojava stigmatizacije s nacionalnom pripadnošću. Za sjeverne narode stigmatizacija je posve nepoznata pojava. Kod Nijemaca je rijetka, a među stigmatiziranim ženama najviše je – Talijanki.
Kod Slovenaca, ima pravih, ali i nepravih stigmatika, navodi slovenski liječnik. Uz Jeričevu iz Zibike i Katarinu iz Koruške, među potonje svrstava Ivanu Jerovšek, posvuda znanu kao – Johanca iz Vodica. Stanovitu Tereziju J., rođenu 13. listopada 1867. u nekom selu između Logatca i Idrije, ne ubraja među znamenovane jer, iako je zapadala u ekstaze, na tijelu nije imala tragove rana. O njoj je pisao, prof. dr. Metod Dolenc, u arhivu H. Grossa 1909. godine.
Lenčka iz Gore – stigmatičarka ili prevarantica?
Prva slovenska stigmatizirana žena, sa svim karakterističnim znacima, bila je Lenčka (Magdalena) Gornik. Bolovala je od teških bolesti, pokazivala znake histerije, zapadala u ekstaze i krvarila. Rođena je bila 1836. na Gori, kao kći siromašnih roditelja, seljaka. Imala je dvojicu braće i dvije sestre. U mladosti je bila vrlo slabašna djevojčica. Navršivši 13. godinu, preboljela je tešku nervnu bolest. Počela je čitati raznu literaturu vjerskog sadržaja, npr. Tomu Kempenca (Kempisa), “Nasljeduj Krista”, “Patnje Gospodina našega” i “Tajanstveno otkriće sv. Ivana”.
“Jednom su se kod Gornikovih, nakon večernjice, okupile prijateljice i molile uz krunicu, te otpjevale litanije. Na odlasku suopazile da Lenčka još kleči i to raširenih ruku, oslonjena na rub kreveta. Bila je umrtvljena i tek se nakon nekoliko poziva prenula i ljutito rekla da je već bila umrla i našla se na drugome svijetu. To se iz dana u dan, osobito petkom, ponavljalo. Istodobno, počela joj se gaditi hrana.
Na Veliki petak, ostala je dugo u krevetu. Raširenih ruku, čvrsto stisnutih šaka i pogleda uprtog nekamo gore. Usne su joj se povremeno stezale, a svi njeni mišići ostavljali su bolestan dojam. Izgovarala je neke nerazumljive riječi i od vremena do vremena iznenada zaridala. Niz čelo joj je počeo kapati krvavi znoj i ubrzo joj je cijelo lice bilo krvavo, a krv joj se cijedila i po rukama i po ruhu. Prizor je za prisutne bio toliko strašan da su pali na koljena, a nekima je i pozlilo. Lenčka je ležala bez svijesti, kao da je pretrpjela silne patnje. Izgledalo je da ne diše, zapaziti su se mogli tek blagi otkucaji bila. U tom, kataleptičnom stanju ostala je sve do Uskrsa, kada se u tri sata ujutro – probudila.
Nakon toga bila je šutljiva, kao da se sramila svoje bolesti. Nekoliko godina kasnije preselila se u tamošnji župni dvor, pokojnom župniku Janezu Kapleneku, kod kojeg su već radile obje njezine sestre. I tamo je imala ekstaze, priviđenja i krvarenja. Uz te oblike ekstaza, koji su posve nalik svojevrsnim kataleptičnim stanjima, Lenčku su spopadali i napadi koji se mogu kvalificirati tipično histeričnima”, navodi dr. Ivan Matko, a do takvog zaključka mora doći svatko tko je pročitao izvještaj petero očevidaca (trojica svećenika, liječnik i likovnjak) u Bleiweissovim Novicama:
“Djevojka je vitka, mršava i nezdrave boje, prilično visoka, a stara 16 godina. Čim su oni ušli u sobu, djevojka neugodno zavrišti, svine se, započne vrludati pogledom, veli da su vrata tijesna i da je tu put za nebesa; hitro se sklupča, pa opet uspravi… viče da vidi Krista kako dolazi s mačem u ruci, pa Mariju kako roni krvave suze i slično. Sve što kaže rastrgano je, satkano uglavnom iz samog dahtanja. Kada je prisutni liječnik upozorio da djevojka ima komadić bijelog papira na jeziku, svećenik ju je zamolio da pokaže što ima u ustima. No djevojka ga je odbila, što ga je navelo ustvrditi da je čitava pojava obična obmana.
Na kraju je djevojka kleknula na krevet i pomolila se Majci Božjoj, osobito za nevjernike. Prisutni liječnik htio se uvjeriti o ranama, a to što su mogle biti rane”, navodi izvještaj, “bilo je manje od filira, ruka je oko rane izgledala zdravom, a koža je pod krastom bila ista kao i drugdje na ruci. Rane s unutarnje strane ruku, na dlanovima, nije, međutim djevojka htjela pokazati, premda ju je liječnik izričito i vrlo usrdno za to molio, pa čak i blago pokušavao rastvoriti njenu šaku, na što je djevojka povukla ruku, rekavši: ‘Boli…'”
‘Svi su ju silno žalili…’
Da je Lenčka Gornik zaista bila neuropat, koja je u određenim situacijama demonstrirala niz histeričnih gesta, svjedočioje, ne samo opis u Bleiweissovim Novicama iz 1851., nego i tekst svećenika potpisanog inicijalima I. H., objavljen u istome listu 1853., pod naslovom: “Još nešto o djevojci u ekstazi na Gori”: “A ja, budala, mislio sam da će si djevojka u ekstazi prerezati vrat, ali sam se, na sreću, prevario, jer ona si nije prerezala vrat, što sam ja dršćući iščekivao, nego je oko vrata stavljala nevidljivu užad i potezala je. Kod svakog potezanja, od boli bi joj se zgrčile usne”.
Uz navedenu bilješku u Novicama, dr. Ivan Matko je našao još dva kratka priloga o Lenčki. Godine 1849., stanoviti “Novičar iz Ljubljane” je pisao kako je “ovih dana o jednoj takozvanoj Djevojci u ekstazi na Gori u Ribničkom kantonu čuo takve stvari da – ako bi sve to što ljudi o toj djevojci po svijetu razglašuju bilo istina – ona je tada ili ozbiljno bolesna ili pak prevarantica”, a on je smatrao da je sve to komedija. Drugu bilješku o Lenčki donijele su Novice 1852., a autor, potpisan samo sa “o”, pitao se — “kako mogu kršćani jednu epileptičnu djevojku ispitivati o dušama na onome svijetu?”
“Svi su je silno žalili, samo sam ja za te njene boli bio neosjetljiv. Pa i nije joj bilo preteško, a mogla je i prekinuti kad god joj se prohtjelo. U jednom je trenutku spojila šake i mahala njima kao da nešto zabija, pa se onda koljenima udarala u trbuh, što mi je za osobu u ekstazi izgledalo krajnje neuvjerljivim. Dok je lamatala šakama, nekoliko puta udarila se po čelu i nešto crveno počelo joj se cijediti licem. Ja nisam vjerovao da je to krv; kako na vlastite oči nisam u to bio uvjeren, mislio sam da je to sok iz crvenih plodova žutike. Pomišljao sam da je mogla držati spužvu umočenu u takvom soku, jer krv koja joj se cijedila niz lice nije bila nalik na našu krv, na krv nas, ostalih ljudi. Ja sam se sagnuo tik do njezina lica i dobro sam vidio da je ta njezina krv tako rijetka da se pod njom jasno vidi koža i da se nakon nekog vremena sama briše, a lice ostaje čisto. Što sam tako prosuđivao, nitko mi ne može zamjeriti, jer sam mislio da bi se krv za to vrijeme morala zgrušati i da se ne bi dala posve izbrisati. Djevojka u ekstazi još je neko vrijeme dahtala, pa sjela na krevet, lice okrenula prema nebu i uprla pogled gore kao da vidi daleko u nebesa… Netko je zapisao riječi što ih je izgovarala u ekstazi, a ja sam ih na vlastite uši čuo: ‘Jedna duša umire, već je umrla, sada je na sudu, Krist je hoće odbaciti, molimo ga da je ne odbaci…’ Na molbu djevojke u ekstazi i nazočnih (koje je, možda, i tada, kao i kada sam ja bio ondje, nazivala grješnicima), Krist se ipak smiluje i osudi je samo na čistilište. ‘Sad će’, reče, ‘do sudnjega dana biti u čistilištu’…”, zapisao je nepoznati autor.
Uz Lenčkino ime upisano – ‘svetica’
Lenčku Gornik opisivali su i drugi. Autor Strmiški je tako je časopisu Zadrugar (god. 1932./33.) napisao da je Lenčka bila visoka i vrlo mršava. Imala je blijedu kožu, smiren pogled i malo crvenkaste oči. Govorila je dubokim glasom, kao krajnje izgladnjela osoba. Za vrijeme ekstaza jako je patila, fizički i psihički, pa je pravo čudo što teškim mukama nije podlegla… Osobito je važna činjenica — a po njoj se Lenčka razlikuje od ostalih stigmatiziranih — da su je ekstaze toliko iscrpile i slomile da je bila sva uplašena i slaba, te se jedva držala na nogama. U ekstazama su joj otkazivala sva osjetila, pa se nije ni trgnula na ubod iglom ispod nokta, dubok jedan centimetar, koji joj je zadao dr. Valenta.
Prema Strmiškom, Lenčka je bila naglašeno sklona ekstazama. Zahvaćale su je i za vrijeme podizanja na nedjeljnim misama. Jednom je prilikom pala i udarila čelom u stepenicu pred oltarom takvom silinom, da je udarac odjeknuo cijelom crkvom.
Lenčku je spominjao i autor Trdina u svojim “Bajkama i pričama o Gorjancima”, gdje trgovac Gazvoda priča da je Lenčku vidio dva puta, jednom čak oblivenu krvlju. Potvrdio je da je ona svakoga petka krvarila iz ruku, nogu i iz čela. Na lijevoj strani prsa imala je ranu, a kako je tvrdio – i dar proricanja, a doživljavala je i ukazanja vjerskog sadržaja.
Poslije smrti župnika Kapleneka 1892., Lenčka se vratila na Goru, u svoj rodni kraj. Tamo je i umrla, navodno 25. veljače 1895., u dobi od približno 60 godina. No, prema pisanom izvještaju općinskog ureda Bloka, Lenčka je umrla tek 1901., a uz njezino je ime upisano — “svetica”.
(Knjiga ‘Tajne Stigmatizacije – Je li krvavo znamenje na tijelu stigmatika naravna ili nadnaravna pojava?’ može se naručiti izravno od nakladnika: Naklada Pavičić, tel. (01) 66 01 993, e mail: [email protected], www.naklada-pavicic.hr)
