Jurakovi fantastični gradovi

0
56

Za Dragu Juraka je bajkovita rhitektura bila eshatološka nada, ovozemaljski raj i ostvareno Kraljevstvo nebesko u kojem nema nesreće i smrti, već samo ljubavi i radosti potrebne svima

Fantastični gradovi Drage Juraka uvijek su oduševljavali eksapističke, romantične i sanjarske duhove.

No, nije ni čudno. Svijet nanovo postaje sve mračnije i turobnije mjesto, sa sve neizvjesnijim vidicima, a da jedno vedro i maštovito slikarstvo koje iskonski slavi život ne bi i danas oduševljavalo jednakom snagom kao i prije nekoliko desetljeća.
Nije nimalo pogriješio voditelj galerije “Vladimir Filakovac” Svebor Vidmar što je u ove predbožićne dane priredio izložbu probranih Jurakovih radova nazvanu “Mala retrospektiva”. Jer kao što Božić Isusovim rođenjem svaki puta donosi svjetlost, nadu i spas, ma koliko život bio tragičan i mučan, Jurak (1911.- 1994.), taj samozatajni scenski radnik zagrebačkog HNK, rođenjem iz zagorske Pušće, nudio je ljudima svoje raskošne, blistave, čudesne gradove u koje su bili pozvani svi.

Loading...

Zanimljiva je, dakako, činjenica da su najveći fantastičari hrvatske naive dolazili sa sjevera – gdje meke brežuljke, mala sela i dražesne crkvice u jesen obavija nestvarna magla dok u proljeće blistaju vinogradima, voćnjacima i bujnim cvjetnim poljanama od kojih su Rabuzin i Lacković stvorili svoje svjetski poznate motive.
Kao jedinstven stvaralac u korpusu hrvatske naive, Jurak je stvarao svoje gradove i brodove-gradove neoptrećen bilo kakvim zadatostima što ga približava i outsider umjetnosti .

Zanimljivo je da je velik dio svjetske povijesti arhitekture, ali bez suvremenih zdanja utkano u njegove crteže – europski srednji vijek, renesansa, barok, ali s prepoznatljivim detaljima dalekih i egzotičnih građevina Indije i Burme, Afrike, Kine i Japana. Da je živio u 12. ili 13. stoljeću, Jurak bi vjerojatno bio vrhunski majstor obrta izrađujući perfekcionističke predmete za crkvene i svjetovne interijere u kojima je ljudska ruka morala pokazati sav genij i napor stvaranja za razliku od današnje likovne produkcije u većini površne i banalne kao što je i samo doba u kojemu je stvorena.
Baš kao što su srednjovjekovnom minjaturistu trebali mjeseci da oslika jednu stranicu kakva iluminirana rukopisa ili oblikuje kalež do najfinijih detalja, Jurak je gradio svoju fantastičnu arhitekturu danas nezamislivom preciznošću.

Gledatelju bi doista trebao čitav dan ne bi li donekle uočio detalje jedne Jurakove slike. Tijekom života Jurak je radio i reljefe u različitim materijalima i drvene makete imaginarnih građevina. Koliko je već za života imao uspjeha svjedoči podatak da je osim u Zagrebu i Zlataru, izlagao i u Rimu i San Franciscu.
Za ovu malu retrospektivu odabrani su vrhunski radovi u kojim je razvidna i ona prekrasna slikareva poruka i etički imperativ koji ga je vodio. Osobno bih rekla da je imao crtajući istu namjeru kao i stvarni graditelji velebnih građevina. Prema legendi car Justinijan je drugi dan Božića 537. posvećujući Aju Sofiju koju su sagradili Izidor iz Mileta i Antemije iz Tralesa prošaputao: “Salamone, nadmašio sam te”.


U slavu Boga dignute su najveće i najimpresivnije građevine u povijesti. Uostalom, graditelji europskih katedrala nastojali su doslovno dotaknuti nebo žudeći za Bogom. I ovozemljske ljubavi ostavile su neke od najljepših građevina uopće kao što je nestvarni Taj Mahal koji je Džahan-šah podignuo za svoju preminulu suprugu Mutmaz Mahal, kombinirajući perzijske, indijske i islamske stilove.

Jurakovi gradovi crtani su s istim naporom i namjerama – božanskih proporcija u mašti, ali s ljubavlju i iz ljubavi prema ljudima. Za njega je arhitektura bila eshatološka nada, ovozemaljski raj i ostvareno Kraljevstvo nebesko u kojem nema nesreće i smrti.
U crno-bijeloj temperi na svili “Zeleni grad” nacrtao je šest manjih građevina u pozadini s tri veće u prednjem dijelu. Sve su nalik palačama urešenim cvjetnom gotikom emanirajući sjaj kakav ne postoji u stvarnom životu. U prizoru puteljak vodi prema gradu i to je ključni motiv poziva gledateljima koji postoji gotovo u svim djelima.
Javlja se u krajnjem obliku i u poznatoj “Velikoj bazilici” – ogormnoj svetoj građevini bez pročelja, u stvari rastvorenoj katedrali u koju čovjek ulazi ravno s ulice krečući se među velebnim lukovima prema svetištu. Sve blista, crkva je puna boja, okružena jednako raskošnim građevinama, dok su ljudske figure sasvim sitne, tek djelić tog čudesnog građevnog kozmosa. Izložen je i slavni “Usidreni brod” koji blista nestvarnom ljepotom. Čak deset stepenica vodi u fantastične građevine na brodu koji je dvama lancima čvrsto usidren u luci čekajući, očito, stanovnike-putnike. Je li riječ o svojevrsnoj slikarevoj Noinoj Arci moglo bi se pretpostavljati s obzirom da su svi Jurakovi gradovi uvijek okrenuti prema gledatelju, mameći, pozivajući na dijeljenje ljepote i radosti.

Uz Svebora Vidmara, izložbu je predgovorom popratio povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić koji je također podcrtao umjetnikov idealizam zapisavši: “Jurakov je izraz pomalo, s punim kreativnim pokrićem, paradoksalan jer s jedne strane postoji gotovo naplavina sitnih dekorativnih fragmenata arhitekture, od različitih istaka poput tornjića, kupola, fijalica, ornamentalnih otvora, prave barokne bujnosti, dok je s druge strane ritmička uravnoteženost cjeline naglašena i u simetričnosti rasporeda.
Redom crtačke discipline, čini se, da bi se bar prividno lijeva strana slike mogla preklopiti s desnom. Takvom koncepcijom, istina bez pune identične likovne dorađenosti, Jurak teži idealnom svijetu njegovanih partikula uraslih u koordinate zaštićene pročeljima gradova. Monumentalnost i krhkost se izjednačuju jer se radi o masi stoljetnih kula i njihovoj čipkastoj teksturi, zdanjima koja govore i o ljudskoj lomnosti i snazi (bez uvođenja, osim izuzetno rijetko, čovjeka u prikaze), bez potiranja s rasponima ugođaja, onog lirske konotacije, koju bar blago dodiruje uprisutnjeno ozračje tjeskobe. U tkivo svojih gradova, plodnosti opne, Jurak unosi svoje norme mrežastog razigravanja, stvarajući plohe arhitektonskog vitaliteta”.
Izložba je obogaćena i radovima iz zbirki Krunoslava Potočkog i obitelji Stjepana Pohižeka iz Sesveta.