Malo po malo funkcija države daje se u koncesiju privatnicima pa država počinje gubiti mjerodavnost u poslovima koje je prije izvrsno radila. Gubi se veza sa znanjima potrebnim za razumijevanje funkcioniranja određenih djelatnosti. Država je prisiljena još više ići u koncesije te plaćati savjetnike koji će joj reći kako da obavlja svoj posao čime vlada postaje nekom vrstom institucinalnog idiota
Polagano odumiranje države, privatizacija javnih dobara, davanje koncesija – sve su to katastrofalni procesi koje provode nesposobne hrvatske vlade već godinama, bez obzira na političku stranku na vlasti – a koje kao globalni fenomen opisuje oxfordski profesor Colin Crouch u svom djelu „Postdemokracija“ (naklada „Izvori“).
Kako piše taj vrhunski stručnjak, godinama profesor na Trinity učilištu u Oxfordu, potom profesor na Europskom visokoškolskom institutu u Firenci, a od 1997. vanjski znanstveni član Max Planck instituta za društvena istraživanja – ideja da bi javne usluge trebale voditi osobe koje dolaze iz privatnog sektora donose razne posljedice. Važna posljedica koje države snose takvim razmišljanjem jest potpuno nepovjerenje prema javnim uslugama i činjenici da mogu nešto dobro napraviti osim pod vodstvom velikih tvrtki. U izvjesnim će slučajevima to postati proricanje koje će se obistiniti. Malo po malo funkcija države daje se u koncesiju privatnicima pa država počinje gubiti mjerodavnost u poslovima koje je prije izvrsno radila. Štoviše, polako se čak gubi veza sa znanjima potrebnim za razumijevanje funkcioniranja određenih djelatnosti. Država, ističe Crouch prisiljena je još više ići u koncesije te plaćati savjetnike koji će joj reći kako da obavlja svoj posao. Vlada postaje nekom vrstom institucinalnog idiota, jer njezine poteze proizašle iz loše informiranosti unaprijed umanjuju lukavi akteri koji djeluju na tržištu. Iz toga proizlazi središnja politička preporuka pravovjerja suvremene ekonomije – državi bi bilo bolje da ne čini ništa, osim da jamči slobodu tržišta..
Malo po malo vlada se rješava autonomne mjerodavnosti, daje neoliberalnoj ideologiji ono što je nekoć bio snažan argument u korist njezine aktivne prisutnosti: sposobnost osoba na središnjem položaju da sagledaju ono što pojedinačne tvrtke ne mogu vidjeti. Bilo je to prije svega temeljno obrazloženje politika obilježenih kejnzijanskom doktrinom. Iskustvo 1920-ih i 1930-ih pokazalo je da tržište nije u stanju samo potaknuti svoj oporavak, dok to država može napraviti. Aktualna stajališta o nedostatnom znanju države i njezinoj mogućoj nekompetentnosti odbacuju tu mogućnost. Ujedno, budući da se znanje potrebno za vladanje i upravljanje nalazi gotovo isključivo u velikim privatnim tvrtkama koje teže za profitom kao ciljem, njih se potiče da iskoriste ta znanja na način koji će povećati njihov profit.
Korupcija
To može izazvati iskrivljenja i, u nekim slučajevima, čak i korupciju, kao što otkrivaju skandali s proračunima koji su u tijeku 2002. pogodili niz vodećih svjetskih korporacija. Zadaća kontrole proračuna tvrtki dugo je bila povjerena jednoj vrsti revizorskih tvrtki, no tijekom 1990-ih dva su razvoja događaja tu praksu promijenila u izvor nepoštenja i prijevare. Kao prvo, nije stavljena niti jedna politička ili pravna primjedba na sve rašireniju praksu knjigovodstvenih tvrtki koje prodaju svoje knjigovodstvene usluge istim tvrtkama čije bilance kontroliraju: kontrolirane tvrtke postaju dakle klijenti revizora, koji, dakle, paze da joj se ne protive. Drugo, nagli rast na tržištu vrijedonosnica 1990-ih snažno je ovisio o budućim očekivanjima umjesto o stvarnim rezultatima. Ako su godišnja izvješća neke tvrtke dopuštala predviđanja dobrih prihoda, njezine bi dionice porasle, neovisno o stvarnom prinosu na tržištima. Knjigovodstvenim revizijskim društvima bila je povjerena procjena buduće perspektive tvrtke. Samo u ozračju u kojem je postalo priznato kao aksiom da bi privatne tvrtke mogle imati stvarnih sposobnosti učinkovitog obavljanja javnih službi, moglo je takvoj ludosti biti dopušteno da se proširi, sve dok nije izazvala značajne štete.
U međuvremenu se podcijenjene vladine institucije nastoje istaknuti na trima područjima: u broju djelatnosti koje se sve više nastoji pretvoriti u tržišni oblik; u preostalom bloku dosadnih i teških obveza koje im privatni sektor neće nikad preoteti iz ruku i u komponenti stvaranja političkog imidža. Neće nas dakle čuditi što se na vladu počinje gledati kao na mješavinu nesposobnosti da pruži stvarne usluge te sustavnog iskrivljavanja informacija i nepotrebnih izbornih kampanji. Samo Francuska, čija desnica i ljevica dijele republikansku državnu tradiciju kao središnje oblikovne snage u stvaranju građanskog društva, manje više odolijeva tom smjeru – iako je ta tradicija nemoćna da spriječi postupke koji završe tako da se ugovori iz javnih službi i privatiziranih usluga daju politički srodnim tvrtkama i poslovnim prijateljima političara.
Elita multinacionalnih tvrtki
Tvrtke nisu tek samo organizacije nego i koncentracije moći. Njihov model vlasništva dovodi do koncentracije privatnog bogatstva: što tvrtke postaju važnije, to je važnija klasa vlasnika kapitala. Osim toga, velika je većina tvrtki organizirana tako da daje značajnu vlast iskusnom rukovodstvu – managerima. To postaje očitije otkako anglosaksonski model tvrtke – koji sve koncentrira u moći generalnog direktora i koji samo pred dioničarima odgovara za svoje djelovanje, odbija razne druge oblike kapitalizma koji prepoznaju širi spektar ulagača. Što tvrtka postane moćnija kao organizacijski oblik, to su moćnije osobe koje zauzimaju rukovodeća mjesta. One postaju još moćnije kad im vlada dopusti da organiziraju vladine djelatnosti i klanja se nadmoći njihove mjerodavnosti. Osim što dominiraju ekonomijom, postaju i klasom koja dominira upravljanjem vlade. U moći postoji jedan sukob između dioničara i rukovodstva tvrtke, kao što o problemu punomoći u industrijskim odnosima piše u cijeloj ekonomskoj literaturi. Izvan je važnosti ekonomista, no temeljna je za politologe i sociologe, sposobnost elite da preuzme (kooptira) nove potencijalne suparnike grupe: od materijalnih pitanja kao prava na potpis, do profinjenijih kulturnih simbola, kao i razvoj pojma rukovoditelja kao dobro plaćenog službenika u službi dioničarskih interesa. Rizik otvorenog socijalnog sukoba između menedžera i vlasništva u kapitalizmu 21. stoljeća vrlo je malen.
No postoji i druga posljedica. Kada vlade prestanu s obimnim potporama kakve su davane u kejnzijanskom socijal-demokratskom razdoblju, organizacije koje djeluju na neprofitnom području obratit će se drugdje u potrazi za sponzorstvom. Budući da bogatstvo i moć teže prema sektoru multinacionalnih kompanija, one postaju glavni mogući izvor takvih sponzoriranja. To daje naknadnu moć onima koji u tvrtkama odlučuju što sponzorirati. U Velikoj je Britaniji došlo do toga da istraživačke grupe udružene s laburističkom strankom moraju tražiti tvrtke koje su voljne financirati neka politološka istraživanja, što često znači da tvrtke sponzoriraju poslove koji se tiču političkih pitanja za čije su rezultate izravno zainteresirane. Čak i neki savjetodavni organi britanske vlade ovise o donacijama privatnih tvrtki kako bi financirali dio svog posla.
Razlozi zbog kojih neke od tih djelatnosti nisu ranije pripale profilu multinacionalnih kompanija upravo je taj što su ih smatrali neprikladnima. Na primjer, ako farmaceutske tvrtke postanu glavni sponzor medicinskog istraživanja, to postavlja očit problem – no upravo se to događa u trenutku u kojem vlade ohrabruju sveučilišta da se što više prepuste sponzoriranju umjesto javnom financiranju. U prošlosti su velike tvrtke nastojale upućivati svoju potporu kulturnoj ili znanstvenoj djelatnosti preko zaklada koje su bile autonomne u odnosu na same tvrtke. Tako je bilo u periodu demokratske osjetljivosti, kada bi ljudi sumnjičavo gledali na izravno uplitanje u nešto što se smatralo nekomercijalnom djelatnošću vođeno putem moći i komercijalnim interesima. Danas se sponzoriranje odvija upravo tako, a tvrtke su sklone djelatnosti financirati izravno. Kako bi potakla znanstvene, kulturne i općenito nekomercijalne djelatnosti da pronađu privatne sponzore, vlade sve češće dopuštaju da javno financiranje tih djelatnosti ovisi o njihovoj sposobnosti da privuku sponzore: stalno kazalište ili katedra prvenstveno će dobiti javnu pomoć ako postanu privlačni i za privatne donatore.
Rast će moć lobija
To naknadno ušvršćuje moć bogatih, dovodeći ih u položaj da odlučuju o odredištima javnih fondova, jer javni novac slijedi izbor privatnih fondova. Jedan je sličan primjer praksa, osvanula u Sjedinjenim Državama, ali koja se brzo širi, da se dopuste fiskalne olakšice u zamjenu za dobrotvorne donacije. Cilj je smanjiti javni trošak, no posljedica je da su bogate grupe i osobe dovedene u položaj ne samo da odlučuju koje djelatnosti će promicati nego da istodobno isprazne fondove za javne izdatke. Naknadna je posljedica svega toga da poduzetnici i menedžeri tvrtki stječu privilegirani pristupni kanal u odnosu prema političarima i javnim službama. S obzirom da njihova uspješnost ovise o njihovoj sposobnosti da maksimiziraju vrijednost za dioničare, možemo predvidjeti da će te kanale koristiti u korist pojedinih tvrtki. To posebice vrijedi ako veza između vlade i danog ekonomskog sektora ne ide preko udruženja koje predstavljaju tvrtke u tom sektoru, nego putem velikih multinacionalnih kompanija. Taj se model počinje nametati i u Njemačkoj i Švedskoj, dvije zemlje gdje su dugo vremena tvrtke radile preko snažnih i vrlo učinkovitih organizacija. Osim toga, dok vlada sve više napušta i daje u koncesiju svoje djelatnosti, uglavnom prema savjetima predstavnika velikih tvrtki – potencijalna vrijednost kanala da se dobije koncesija od vlade raste. Ako je jedno obilježje suvremene politike premještanje prema liberalnom modelu aktivnosti lobija – upućuje da će se politika lobija premjestiti još više prema rastu moći najvećih tvrtki i onima koji zauzimaju ključne položaje unutar njih. Pri tome se razvoj prema sve većoj političkoj moći multinacionalnih kompanija i njihovih interesa često smatra čimbenikom veće učinkovitosti tržišta, što je pradoksalno tvrdi pisac. Jedna je od glavnih briga prvotne formulacije ekonomske doktrine Adama Smitha i drugih u 18. st. bila je upravo razriješiti politički svijet veza s privatnim poduzetnišvom i obratno, posebice boreći se protiv koncesije monopola i ugovora u korist dvora. Danas smo svjedoci druge strane parabole: povratku korporacijskim političkim privilegijama skrivenim pod sloganom tržišta i slobodne konkurencije.
A takvo što se događa samo u društvima koja su izgubila osjećaj razlikovanja između javnog interesa i privatnih interesa zabrinutih za same sebe. Danas, zbog sve veće ovisnosti vlada o mjerodavnosti i mišljenju uprava multinacionalnih tvrtki i velikih poduzetnika te ovisnosti stranaka od njihovog financiranja, krećemo formiranju nove dominantne– kombinirano političke i vlasničke klase, čiji sastavni dijelovi ne samo da imaju moći bogatstvo koje se povećava za sebe, kako u društvu raste nejednakost, nego su i zadobile privilegiranu političku ulogu što je središnji čimbenik krize demokracije na početku 21. stoljeća. (nastavlja se)
