‘Kločev glagoljaš’ – svetačka relikvija krčkih Frankopana

0
111

'Kločev glagoljaš', zacijelo je najstariji do danas poznati glagoljski rukopis napisan na našem hrvatskom jezičnom tlu još starom, oblom glagoljicom i starocrkvenoslavenskim jezikom. Nastao je vjerojatno početkom XI. stoljeća, možda čak još krajem X. stoljeća

Dr. Branko Fučić otkrivao je davne spomenike, ostatke crkvica i umjetnina, pješačio destljećima Istrom i Kvanerom. Kao  povjesničar umjetnosti i dr. teologije otkrio je prava blaga hrvatske umjetnosti koja je objavio u svojoj kultnoj knjizi „Terra incognita“ u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Kakve je sve stare glagoljske natpise proučavao donosimo u novom nastavku.

Loading...

‘Kločev glagoljaš’

„Kločev glagoljaš“, zacijelo  je najstariji do danas poznati glagoljski rukopis napisan na našem hrvatskom jezičnom tlu još starom, oblom glagoljicom i starocrkvenoslavenskim jezikom. Nastao je, vejrojatno, početkom XI. stoljeća, možda čak još krajem X. stoljeća. „Kločev  glagoljaš“ je po sadržaju takozvani homilijar, tj. zbirka propovijedi znamenitih starih crkvenih propovjednika. Neki stručnjaci smatraju da je jednu od tih propovijedi sastavio sv. Metod.

Ime mu je u 19.  stoljeću dao slovenski slavist Kopitar kad ga je prvi objavio, a nazvao ga je tako po grofu Parisu Clozu koji je taj rukopis otkrio u biblioteci svog dvorca Marienstein kraj Kuffesteina u Tirolu. Bila bi prava sreća kada bi se tako stari kodeks (rukom pisana knjiga) potpun i neokrnjen sačuvao do danas. „Kločev galgoljaš“ sada je samo ulomak veće knjige koja je u početku imala, možda, i 500 listova. Danas njegov ulomak obasiže svega 14 ispisanih listova pergamene. Dvanaest se listova čuvaju u Gradskoj biblioteci u gradu Trentu u Italiji, a dva se lista nalaze u Ferdinandeumu, gradskom muzeju u Innsbrucku. „Kločev glagoljaš“ važan je iz dva razloga – prvi je već spomenuta činjenica da je to najstariji poznati glagoljski rukopis iz Hrvatske. Naime, jezična analiza pokazuje da je bio prepisan iz nekog još starijeg makedonskog glagoljskoga kodeksa, ali tipične hrvatske jezične promjene u prepisanu tekstu, koje su se potkrale prepisivaču, jasno govore da je nastao u Hrvatskoj. Stoga su stručnjaci za jezik zaključili da je morao biti prepisan negdje blizu graničnog područja makedonskog i hrvatskog govornog prostora. To bi mogla biti južna Dalmacija, Boka ili dubrovački kraj.

Fučić ističe da ga je „Glagoljaš“ privukao i s likovne umjetničke strane. U njemu su perom i crnilom nacrtani incijali, ukrašena velika početna slova, ali su na marginama stranica nacrtani i drugi znakovi upozorenja čitaču. Ukras inicijala pokazuje skomnost kakvu nalazimo i u grčkim samostanskim knjigama, ali neki od tih incijala imaju oblike zavijenih pasjih glavica, a te su karakteristične za južnoitalsku, beneventansku iluminaciju kakva se javlja u latinskim knjigama u Dalmaciji. Znakovi upozorenja na marginama „Kločeva glagoljaša“ redom su nacrtane hobotnice. Prema tome i likovna oprema potvrđuje da je nstao negdje na našemu jugu, uz more.

Drugi razlog, zašto nam je danas važan „Kločev glagoljaš“ jest taj, što je bio u vlasništvu Frankopana u XV. stoljeću na otoku Krku. „Kločev  glagoljaš“ pratio je glas – naravno netočan i izmišljen da ga je vlastitom rukom napisao sam sv. Jeronim, onaj veliki svetac, crkveni naučitelj kojemu su  glagoljaši, kao neospornu crkvenu autoritetu, u svojoj borbi za legalni opstanak slavenskoga bogoslužja i glagoljskoga pisma počeli od XIII. stoljeća pripisivati iznašašće galgoljice. Ta, Jeronim je bio Dalmatinac, rodom iz rimske provincije Dalmacije, dakle, zaključili su glagoljaši, on je naš „sveti Jere“. Stoga su tu knjigu koja je u XV. stoljeću još bila čitava, krčki Frankopani dali uvazati u skupocjene korice od srebra i zlata i čuvali ju kao svetačku relikviju.

Kada je Venecija 1480. likvidirala na otoku Krku frankopansku vlast i zatočila posljednjeg krčkog kneza Ivana, počela je pljačka njegove imovine. Neki su tako otrgali i skupocjeni zlatni i srebrni uvez s „Kločeva glagoljaša“. Dio potrgane knjige dospio je u ruke krčkoga svećenika, don Luke de Rinaldisa, koji je bio u službi obitelji Frankopan. Rinaldis je kao relikviju darovao nekoliko listova plemiću Breisacheru, a dalje su ti listovi prelazili nasljedstvom iz ruke u ruku, dok ih se 12 nije našlo u bibilioteci grofa Cloza i dok još dva lista nisu bila naknadno nađena u Innsbrucku.

Danas su konačno na sigurnom, u javnim zbirkama i kako ističe Fučić, „…želimo da se osnovno znanje o tom najstarijem sačuvanom pisanom spomeniku iz hrvatske galgoljske baštine ucijepi u pamćenje svakog školovanog čovjeka u Hrvatskoj“.

Krčki natpis

Dao je dr. Fučić uputstva i kako naći  jedan od najstrarijih glagoljskih natpisa na otku Krku. Kada izađete iz katedrale, valja se uputiti uzbrdo, presjeći glavnu gradsku ulicu i u istom smjeru uzbrdo u Ulici Dinka Vitezića potražite kuću br. 11. Na podestu stubišta izložena je masivna kamena ploča, a na njoj stari glagoljski natpis iz XI. stoljeća. S glagoljskim natpisima iz Valuna i Plomina, taj se krčki natpis svrstava u red do sada najstarijih poznatih hrvatskih glagoljskih natpisa uopće.

Kako pripovijeda Fučić – kamen s krčkim natpisom „zatekli smo kao ugaoni kamen ugrađen na vanjštini ove kuće, ali smo ga godine 1953. dali izvaditi iz zida da bismo ga pohranili ovdje, na zaštićenijem mjestu pod krovom i ponudili oku gledatelja“. Kuća na kojoj je natpis bio ugrađen, mlađa je osam stoljeća od starog Krčkog natpisa, pa natpis s njom nema nikakve veze. On je s neke druge porušene zgrade dospio u ovu kuću naprosto kao spolij, kao građevni materijal. Natpis je uklesan starijim oblicima takozvane oble glagoljice.

Kad ga pročitamo, otkriva nam svoj sadržaj, porijeklo i smisao. Na natpisu piše starim hrvatskim jezikom: “…se zida Maj Opat i Radonja, Rugota, Dobroslav“. „Se zida“, znači – „ovo zida“ „Opat Maj je pak bio  poglavar jedne hrvatske glagoljaške redovničke zajednice. A zatim se najbrajaju još tri stara hrvatska narodna muška imena. To su imena trojice redovnika glagljaša koji su živjeli s opatom Majem.

Što je u XI. stoljeću zidao opat Maj, danas ne znamo. Možda crkvu, možda samostan ili neku sasmostansku dogradnju, možda neku kuću. Jer, ovako velik i težak kamen nitko ne dovlači iz velike daljine. Kamen s Krčkim natpisom nađen je pri nekom rušenju u samom gradu Krku. Ovaj glagoljski  Krčki naptis, prema tome, svjedoči da je u XI. stoljeću u samom gradu Krku postojao – uz latinske samostane – i jedan glagoljaški. Koji bi to od poznatih krčkih samostana mogao biti, to je još otvoreno pitanje  – možda sv. Lovro, ističe Fučić.

Dok stojimo pred ovim kamenom na kojem su uklesani najstariji oblici glagoljskih slova u Hrvatskoj, „sjećamo se jedne zgode iz naše nacionalne, kulturne i političke povijesti, koja se dogodila upravo tu, u ovom gradu, a opisao ju je je Toma, arciđakon splitski“. On piše kako su se bili pobunili glagoljaši i predvođeni galgoljaškim opatom Potepom, svrgnuli zakonitoga krčkoga latinaškog biskupa i na njegovo mjesto postavili neuka i bradata starca glagloljaša po imenu Zdedu ili Sedeha. Sve se to dogodilo u XI. stoljeću, negdje šezdestih, sedamdesetih godina, možda i u onom samostanu  gdje je i kada je bio uklesan Krčki natpis.

Plominski natpis ili odakle Silvan?     

Putujete li liburnijskom obalom iz Rijeke i Opatije za Pulu, odmorite se, predahnite – savjetuje dr. Fučić. Učinite stanku u Plominu. Prošećite kroz dvije, tri njegove uličice, zavirite u župnu crkvu, izađite  na vidikovac kraj onog manjeg od dvaju plominskih zvonika, a to je onaj stariji, vitkiji, romanički. Sada ste kraj stare crkve sv. Jurja, kraj prvobitne plominske župne crkve. Duboko pod vama je Plominski zaljev. Tu se modro i zeleno more duboko uvuklo u kopno i stvorilo zaštićenu luku, a ona je u rimsko doba uvjetovala prosperitet.

Rimska se Flanona nalazi pod vama, dolje u luci. Tamo su pod zemljom zidovi kuća, mozaici i drugi arheološki nalazi. Plomin je uz Labin – jedan od antiknih istarskih gradova koji se, ubrzo nakon naše doseobe u VII. stoljeću – pohrvatio. Trag srednjevjekovnog hrvatskoga života u Plominu i trag nacionalne kulture, upisan je iza vaših leđa, na vanjštini crkve sv. Jurja. U crkvenom je zidu kamena ploča, a u njoj je grubo, rudimentarno uklesan muški goloboradi lik, odjeven u kratku antiknu tuniku, kakvu su nosili radnici, težaci i robovi.

Muškarac na reljefu nosi u ruci neki predmet u kojemu prepoznajemo stiliziranu granu s tri lista, a prolistala grana znak je vegetacije. Kako je reljef ugrađen u zid crkve sv. Jurja, što bi bilo lakše nego pomisliti da je na  reljefu prikazan sv. Juraj – kršćanski proljetni svetac koji u pučkoj predožbi donosi svake godine proljetno zelenilo, a slavi se 23. travnja. Ipak, to ne može biti svetac, jer oko glave nema aureole, svetačke oznake. Ako nije svetac, tko je to? Odgovor nije tako brz, upozorava Fučić.

Koliko god bio primitivan, pa u tom smislu i bezvremen, taj reljef ipak ima zamjetne značajke antike. Zapažamo ih u nošnji, u lubanjastom tipu glave, u rudimentarnim naznakama ušne školjke, u naborima haljine. To je, ukratko, prikaz ilirsko-rimskoga božanstva zvanog Silvan, koji je bio poganski zaštitnik šuma, žita, voćaka, svekolikog raslinja i svekolike faune. U ruci nosi prolistalu granu – svoj znak.

S raslinjem u rukama, Silvan je prikazan i na jednom rimskom, antiknom žrtveniku, ari buzetskoga muzeja u Istri. Prema tome, to je u Istri bila njegova redovita ikonografija, način prikazivanja. Odakle se, kako i zašto našlo to antikno, pogansko božansvo na zidu jedne kršćanske crkve, bit je prave kulturnohistorijske teme na ovom reljefu iz Plomina.

Kad su se naši pradjedovi u Plominu pokrstili i kada su nakon nekog vremena počeli slaviti sv. Jurja, oni su u kršćanskom mučeniku sv. Jurju, točnije u svojoj folklornoj interpretaciji toga proljetnoga sveca nastavili častiti nadzemljskog zaštitnika svojih egzistencijalnih potreba – a to su flora i fauna, ljetina i stoka – onoga zaštitnika kojega su i kao stari Iliri slavili u liku Silvana, a i kao Slaveni u likovima svojih pradavnih proljetnih poganskih božanstava. Na leđa kršćanskog svetoga Jurja naprosto su prekrcali svu staru kultnu prtljagu. Tko zna tko je kada i gdje iz neke ruševine ili iz zemlje u Plominu iskopao i pronašao ovaj antikni reljef s likom poganskoga Silvana, pa u njemu prepoznao lik sv Jurja – onoga Jurja koji nam također donosi proljetno zelenilo i pomaže živjeti.

Takvom kontaminacijom, poganski je Silvan bio prekršten u sv. Jurja, pa je tako i dospio u zid njegove crkve u Plominu. A zašto taj reljef zovemo Plominskim natpisom? Pogledaje dobro gornji desni ugao reljefa, upozorava dr. Fučić. Tamo su naknadno bila uklesana slova. Pročitali smo ih i ustanovili da je to glagoljica, ona stara, još obla, starija od pisma Bašćanske ploče. To je glagoljski natpis iz XI. stoljeća.

Čudno je, tvrdi dr. Fučić, da ga talijanski iredentisti iz Labina nisu čekićem rastukli, kako su učinili s jednim glagoljskim natpisom u plominskoj župnoj crkvi. Vjerojatno je tajna da su natpis spasile ose ili stršljeni, jer ga je Fučić otkrio skidajući s reljefa upravo – osinjake.