Krist koji svakome treba

0
289

To nije pobjednički Krist koji već slavi svoje Uskrsnuće, već izmoždeni i ranjeni od ljudi ubijeni čovjek Bog koji odražava svoje vrijeme

Raspeti Krist Zlatice Kovačićek Poljan umoran i tragičan na križu svevremenski je simbol  ljudske patnje.

No ovaj izniman rad izložen na preduskrsnoj izložbi što se otvara 8. travnja u galeriji “Vladimir Filakovac” na dvojnoj izložbi na kojoj sudjeluje i kipar Josip Poljan  u organizaciji voditelja galerije Svebora Vidmara i mnogo je više od toga. To nije pobjednički Krist koji već slavi svoje Uskrsnuće, već izmoždeni i ranjeni od ljudi ubijeni čovjek Bog koji odražava svoje vrijeme.

Ne samo globalno, već i u domaćim prilikama rijetko su bilježena ovako teška I tragična vremena sa sve više siromašnih, bolesnih i iseljenih ljudi u Hrvatskoj koja polako nestaje. Zlatica Kovačićek Poljan uspjela je u dubokim plavilima dočarati patnju Boga koji je došao iskupiti svijet koji se nije nimalo promijenio. Ratovi i globalne strahote vratili su patničkog Krista, Krista koji je  ubijen iako je ljudima donio najveću poruku ljubavi i mira koja već 20 stoljeća čeka na ostvaranje. Ne manje je uzbudljiv rad kipara Josipa Poljana čiji Krist izgleda kao da ga je oblikovala sama priroda svjedočeći o božanskom stvaranju svijeta, isto tako ranjen i prepušten čovjeku koji bi trebao razumijeti njegovu poruku. Riječ je o dvoje iznimnih umjetnika.

Kako podsjeća likovna kritičarka Branka Hlevnjak skupna izložba slikarice i kipara svakako ima svojih prednosti. Dvodimenzionalni izričaj u kombinaciji s trodimenzionalnim čine puni doživljaj i galeriji daju osobiti ugođaj. I tek tada, u komparaciji radova dvaju autora, pronalaze se sličnosti i razlike, homogenost i sklad između dva oprečna medija. Doista, slike Zlatice Kovačićek Poljan i skulpture Josipa Poljana imaju mnogo toga zajedničkog. Oboje su autori monumentalnih radova.

Josip Poljan autor je velebnih skulptura i spomenika: od Plesačica iz 1953., preko Glaveheroja iz 1955. – 1956., pa do Djevojke s pticom iz 1960., ili Raspeća iz 1961., Bogorodice sdjetetom iz 1987. – 1989., ili još novijeg Alojzija Stepinca iz 1998., itd. U vitkim oblicima finog pokreta, u produhovljenosti i blagosti te skeletne ili punije figure, u stilizaciji su moderne naglašene plohe dinamičnog oplošja (obrisnog okolnog i prožimajućeg prostora) i harmonično ritmiziranog volumena (koji postaje jezgra svome oplošju). Slike hodočasnih I svetih mjesta (Santiago de Compostella, Cerro di Monserrate, Gecemania – Maslinova gora,malološinjska Kalvarija, splitski sv. Duje itd.) Zlatice Kovačićek Poljan velikih su dimenzija i bogatog impasta, širokih pogleda na posvećena mjesta, koloristički moćne, usklađene stvarnosti i duboke proživljenosti.

Oboje autora povezuje struktura, način kako grade svoje radove. Josip Poljan lomi oplošja svojih skulptura, okreće ih tako u raznim smjerovima i plašt postaje složen od niza nepravilnih površina koje skreću izvanjsko svjetlo u razne kutove, te je doživljaj kiparske površine bogat ritmom raznih usmjerenja. Gdjekad to su plitke udubine i izbočine, na primjer, Portret Jure Tkalčića ili Gudač iz 1995., ili Bogorodica s djetetom iz 1976., gdjekad kompozicijski jače uzgibane poput oplošja kipa Harlekin iz 1956., gdjekad snažnih otisaka prstiju s modernom namjerom o doživljaju nedovršenosti (skice) kao na portretu supruge Nede iz 1956. godine.

Zlatica Kovačićek Poljan slika svoje dinamične kompozicije nizovima manjih ploha tako da uvijek upozorava gledatelje da se odmaknu od slike kako bi joj sagledali sadržaj u potpunosti, jer se izbliza vide samo kolažne strukture. Jednako kao kad bi skulpture Josipa Poljana gledali iz takve blizine da bi nam površina zaklanjala pogled na cjelinu. I jedan i drugi autor grade cjelinu iz nepravilnih ploha (iz lomova, odnosno od segmenata). Kao da stvaraju suvremeni mozaik, ili možda je točnije i bliže, kao da stvaraju neki suvremeni vitraj u kojem i obrisi i plohe zajednički grade put komunikacije prema gledateljstvu. Kao da se u slikarstvu Zlatice Kovačićek Poljan ostvaruje i igra Josipa Poljana aluminijskom folijom koja je najpodatnija za  improvizirani ritam, za pokret koji je u skulpturi egzistencijalan i konkretan, jednako kao što je u slikarstvu elementaran i konkretan kroz način nanošenja boje, jer je odabran za stvaranje bogate ritmičke cjeline. Napokon, Josip Poljan u svom je stvaralaštvu izrađivao nacrte za vitraje (npr. 1978., župna crkva u Odri), kao i plitke reljefe (npr. tabernakul u crkvi samostana sv. Bonaventure u Visokom), koji su jednako tako ritmizirani relativno oštrim lomovima. Na slikama Zlatice Kovačićek Poljan možemo govoriti i o kolorističkim i iluzorno-svjetlosnim plošnim partijama (u kojima nam boja sugerira unutrašnje slikarsko svjetlo). To slikama daje titravost usprkos moćnom i sugestivnom dojmu cjeline. Umjetnica je također 1980-ih godina izrađivala vitraje u katoličkoj katedrali u Beogradu: četrnaest velikih vitraja na temu križnog puta, a u Zagrebu se u kapelici Bogoslovnog fakulteta na Jordanovcu nalaze šest većih, gotovo apstraktnih vitraja na temu Kristova života.

Nadalje, oboje je autora sklono sakralnim motivima (zato su ponajprije zajedno odabrani i za ovu preduskrsnu izložbu). Josip Poljan svoje je ponajbolje radove ostvario u sakralnoj tematici. Za Raspeće iz 1961. u crkvi Gospe od Ružarija u Preku na Ugljanu, umjetnik je odlučio napustiti kiparski opterećujući motiv križa na koji je Krist bio raspet, te ga naznačuje tek simbolično crtežom u prostoru (obrisno), a vitko Kristovo tijelo time dovodi u stanje uskrsnuća. Ono je u finom pokretu raširenih ruku više prikaz blagoslova i smiraja, potpuna nada u zagrobni život (a ne muka raspeća). Jednako je tako optimistično modeliran i kip sv. Franje Asiškog koji uzdignutih ruku pozdravlja i otpravlja ptice u let. Vedro i dobrohotno ovo kiparevo djelo, blisko je propovjednicima i svim oblicima Kristove nazočnosti na slikama Zlatice Kovačićek Poljan. Njezin optimizam zrači iz slika kroz koncept Kristove revolucionarnog nauka o tome da su svi ljudi braća i svi smo mi djeca Božja. I kao Božja djeca naš je ovozemaljski život vođen jedinim Ocem nebeskim. Zato mu govorimo ti, (molimo: Bože daj mi snage itd.) kao i Mariji, jer smo s njima bliski, štoviše potpuno predani.

Slikajući hodočasna mjesta umjetnica naglašava ljepotu i produhovljenost odabranih mjesta i tematski ih veže uz potragu za svetim blagoslovom, za utjehom i nadom u svijet pravde i bezuvjetne ljubavi. Slikarski gledano to su markantni i monumentalni krajolici, slikoviti sami po sebi. Slikani u maniri izlomljene građe (šparhtlane), u mozaikalnom i vitrajnom duhu, ti su krajolici apstraktni jednako koliko i slikarski konkretni. Kao što je kod Josipa Poljana konkretna glina i alufolija i tim je materijalima u umjetnikovom tretmanu naglašena njihova prirodnost (konkretnost), tako je i u slikarstvu umjetnica naglasila boju u njezinoj osamostaljenoj postojanosti, u oblicima i njihovoj plošnosti, koji gledano izbliza, žive svoj samostalni smisao. Oboje umjetnika računaju na to saživljavanje s materijom kako bi je doveli do elementarnosti, a potom, u cjelovitom kontekstu, uzdigli u duhovnu sferu likovnog i komunikativnog viđenja. Sve to čine s određenom lakoćom, s očiglednom pozitivnom snagom i kreativnom radošću, koja je jednako tako kod oboje autora zarazna, jer emanira iz njihovih radova i prenosi se na gledateljstvo.

Kako je Josip Poljan “oslobodio” svoga Krista raspela i pustio ga je da odmah uskrsne u prostoru crkve Gospe od Ružarija na lučnom zidu iznad jednostavnog i skromnog oltara, tako i umjetnica u hodočasnim i svečano lijepim i mitskim (Gecemani) krajolicima, slika ona i svoga Krista kojega uznosi njegovom temeljnom misli o jednakovrijednosti svih ljudi, pa i onih odmetnutih i zalutalih. Krist želi biti blizak siromahu i djetetu, svakome tko ga treba i u toj humanosti umjetnica vidi i traži njegov smisao, ovdje i sada. I takvog slika metaforički kroz ljepotu krajolika, kroz njemu posvećena mjesta, a svojim slikama sugerira prijateljstvo i bliskost stvarnosti s duhovnim svijetom. Umjetnica ističe da je za ovaj ciklus slika bila nadahnuta televizijskom serijom Priča o Bogu s Morganom Freemanom. Posebno joj se dojmila emisija Sparkle in the eye (Bljesak u oku), čiju je misao vodilju utkala u svoje slikarstvo: to je ona Božja svjetlost koja povezuje sve duhovne ljude koji čine i predstavljaju dobro ovoga svijeta, a također i mjesta vezana uz religije.

Harmonično, tematski, vizualno, strukturalno i napokon obiteljski (umjetnica je kipareva snaha), nadopunjuju se dva medija, kiparski i slikarski, i dva umjetnika: slikarica Zlatica Kovačićek Poljan i kipar Josip Poljan u ovoj izložbi koja, nije nastala pukim slučajem već je pomno izbarana prije najvećeg kršćanskog blagdana.

Loading...