Leonardovo slikarstvo bez tajne, predstavlja tajnu slikarstva…

0
282

Kod tog neobičnog čovjeka, koji je u isti mah udarao temelje svim budućim naukama ili ih je predosjećao, kod kojega kao da su kiparska i slikarska umjetnost bile samo ljudsko primjenjivanje apstraktnih pojmova što ih je stekao proučavanjem geometrije, perspektive, mehanike, alkemije, geologije, hidraulike, anatomije i botanike - eksperimentiranje je bilo jednako važno kao i intuicija, koju je posjedovao u najvećoj mjeri

Burna i raskošna epoha renesanse sa sukobima i ratovima, ali i s najvećim umjetničkim djelima, malo je gdje u literaturi opisana kao u slavnoj „Povijesti umjetnosti” Ėliea Faurea koji je filozofski istraživao porive i nagone umjetnika koji su doveli do nastanka remek djela čovječanstva.

Kako ističe Faure, bilo je zacijelo suviše kasno ili suviše rano za Firencu, da stigne do cilja. Republika, komadana građanskim ratom, iscrpljena tiranijom, oslabljena intelektualizmom, ubojstvima i ljubavima, republika, koja je u naglim krizama prelazila iz žarkog ateizma u grozničav misticizam, pružala je talijanskoj duši samo još gotovo posve iscrpljen izvor snage. Na kraju svoje povijesti, Firenca je još uvijek bila sačuvala svoj prvobitni jezik, a taj je prvobitni jezik već bio uvenuo, jer je izrazio suviše mnogo osjeta, bio se već istrošio, jer je poslužio suviše velikom broju inteligencija. Posljednji od njezinih velikih slikara, Leonardo da Vinci, uzalud je bježao iz tog surovog grada, da bi pokušao razbiti dijamantnu ljusku kojom je grad sapinjao srca…

Međutim, nazočnost onog firentinskog crteža, onog apstraktnog i gotovo proizvoljnog crteža što ga je Leonardo da Vinci umio unijeti u sam volumen, da bi se na razini obrisa sjedinio s nestajanjem svjetla i s početkom sjene, nazočnost tog crteža osjećamo, ipak, posvuda; on poput metalnog obruča steže lubanje, lica, ramena, ruke i šake i primorava oblik da se savije pod njegovim stiskom i da bude njime opisan u dubinu.

Osjećamo, ističe Faure, kako je da Vinci, umjesto da kao Masaccio, promatra život u cjelini i da ga modelira na platnu s pomoću svjetla i sjene, uzimao jedan odlomak života, kako je slijedio put njegovih slučajnosti, njegovih odnosa sa životom što ga okružuje, njegova kretanja u prostoru i kako u izbočenjima, udubljenjima i talasanjima, što su se rađala u tom traženju, nikada nije gubio liniju, koja ih je opisivala.

Osjećamo da on s pomoću svog znanja uspjeva okružiti zrakom, svoje poput kipova izvajane mase i udaljiti od njih, postupno po planovima, modre pozadine rastrganih stijena, planina, vijugavih cesta, vitkog drveća, pozadine koje žive umjetnim životom, kao neki teorem pridodan živom uzbuđenju.

Gozzoli i Ghirlandaijo znali su intuitivno, po osjećanju, za točne valere, produbiti svoje krajolike bolje nego da Vinci, koji je bio sav zapleten u perspektivu. Odnosi svijeta žive u njegovu duhu ipak više nego u njegovim osjetilima, a mnogo više nego u njegovu srcu.

Udrarao temelje svim naukama

Kod tog neobičnog čovjeka, koji je u isti mah udarao temelje svim budućim naukama ili ih je predosjećao, kod kojega kao da su kiparska i slikarska umjetnost bile samo ljudsko primjenjivanje apstraktnih pojmova što ih je stekao proučavanjem geometrije, perspektive, mehanike, alkemije, geologije, hidraulike, anatomije i botanike – eksperimentiranje je bilo jedanko važno kao i intuicija koju je posjedovao u najvećoj mjeri, instuicija koja je stvarateljica života, intuicija koja je tako svemoćna da kod svih velikih umjetnika odvlači sa sobom i potpuno potiskuje u zaborav sva beskonačna svjesna i nesvjesna traženja što su pripremila njezin proboj.

On je, možda, jedini od svih ljudi, kod kojega su se znanost i umjetnost sjedinile u sredstvima kojima izražavaju misao, kao što inače teže da se sjedine u zajedničkoj potrebi da uspostave kontinuitet prirodnih zakona u carstvu duha. Treba vidjeti njegove crteže strojeva, njegove anatomske crteže, njegove crteže mišića i cvijeća… Oni su točan i minuciozan prikaz stroja, mišića, cvijeća… U njima se osjeća i onaj tajanstveni drhtaj, onaj ozareni i skroviti izraz što ga nalazimo na njegovim čudnim licima, ljupkim ili tvrdim pod kišom kovrčave kose, na njegovim golim ramenima, na njegovim golim grudima, gdje crtež skuplja na površini kože, crtu po crtu, nečujne pokrete unutrašnjeg života.

Talijanski umjetnici XV. stoljeća dobro su učinili što su rovali po leševima, što su proučavali puteve tetiva, izbočine kosti, beskrajno protjecanje živaca, vena i arterija. Bilo je potrebno – makar došlo do nekih zabuna, makar došlo do nekih sukoba između oduševljenja, koje stvara i promatranja, koje razočarava – da čovječanstvo malo po malo, analizom, stekne svijest o jedinstvu svijeta, da nauči otkrivati da plamen što sja duboko u ljudskim očima, počiva u srcu svih oblika, da od njega podrhtava drveće do vršaka listova, da od njega podrhtavaju krila ptica, tvrda krilca kukaca, živi mišići, mrtve kosti, da on prelazi od treperenja atmosfere u drhtaj potoka, pa čak i u život kamenja.

Onoga dana kada je Cellini izrazio svoje divljenje prema kičmenim pršljenovima i zdjeličnim kostima, govorio je u ime dvaju stoljeća koja su živjela za to, da bi nam pokazala da nas svi oblici saznanja mogu dovesti do posjedovanja i do rasta našeg duha. „Što dublje smo spoznali” — govorio je Leonardo — „to jače volimo”. On je spoznao… U njegovim je očima oblik bio samo simbol više stvarnosti duha, a smiješak na licu i kretnja ruke izražavali su samo nedogledni smjer i beskonačnost te stvarnosti. Takvo se shvaćanje, ako hoće ostati likovnim, mora oslanjati na silno, točno, neumoljivo objektivno poznavanje materije života. Čini se kao da je on sve razumio…

This photograph is issued to end-user media only. Single use only. Photographs must not be archived or sold on.

Njegov je Bakho otac njegova Ivana Krstitelja. Stare dogme i nova osjećanja nisu više u njemu vodili borbu. On je prihvaćao svijet kakav jest. Pogađao je velike stvari. Na njegovoj Ledi, gdje krilo labuda svojim zagrljajem slijedi liniju u obliku lire, koja polazi od žive ruke i toplih i oblih grudi te se spušta do bosih nogu, leži u travi razbijeno jaje, a iz njega su upravo izašla djeca i beru cvijeće.

On je znao sagledati zajednički izvor i vječni krug stvari. On je silazio u najveće dubine prirode, a njegova su mu osjetila bila jedini posrednici između vanjskoga svijeta, koji su bez žurbe prihvaćala i unutrašnjeg svijeta, koji je vladao njihovim uzbuđenjem. A kad bi podigao pogled, da provjeri na licima i držanju ljudi rezultate svog vlastitog razmišljanja, tad bi ustanovio, da su njihova lica i njihovo držanje posljedica dodira njihova živog duha sa živim duhom stvari oko njih.

Leonardova moć

Upravo je zato njegova velika Večera – gdje je unutrašnja drama zatalasala život, izvila i izvajala njegove oblike poput drveća, preko kojega je prešao orkan – najviše djelo aktivne psihologije u slikarstvu. Imao je moć da prodre pod svaku koru i u unutrašnjost lubanje svakog čovjeka, da doživi s njim njegovu intimnu tragediju i cijelu ju prenese u kretnje, što ih je ona diktirala, i da u jedan jedini pokret duha ujedini sve pokrete spokojne vedrine i pobune, poleta i uzmicanja, suzdržljivosti i predavanja. Kod njega je oblik bio transkripcija psihološke arabeske.

Da Vinici je uspio zapaziti isti smiješak u očima i na usnama svih bića koja su proizašla iz njegove misli i uhvatiti njihov prst upravljen prema istoj nevidljivoj točki, kao da je htio budućnosti pokazati sumnju što ju je osjećao u sebi. Njegovo slikarstvo bez tajne, predstavlja tajnu slikarstva, jednu od tajni čovječanstva. Sva nauka nagomilana u tom stoljeću procvjetala je kod njega u poeziju, a njegovu je nauku sačinjavala i sva poezija, što su ju bili prosuli njegovi preteče.

U epohi, kada je platonski idealizam, protiv kojega se on bez prestanka borio, zavodio duhove na stranputicu, on je imao osjećanje za stvarni život, koji jedino vodi do najveličanstvenijih apstrakcija. U njemu je bila blaga smirenost stečene mudrosti u vrijeme, kad je bjesnio neobuzdani život nagona. Skeptičan i rastriježnjen u doba kad su se duhovi dostojni nemira zanosno vraćali vjerovanjima davnih vremena, on je svojim uzvišenim razumom dopro do praga onog neodređenog osjećanja iz kojega se rađaju nove vjere, kad čovječanstvo odbaci sve dogme na koje se dotad oslanjala njegova izvjesnost. A on, koji je tvrdio, da je znanost samo ono što se može izraziti matematičkim simbolima, izražavao je ono što je znao, likovnim poemama koje je gotovo nemoguće proniknuti i u kojima mu je, možda, i protiv njegove volje, vodila ruku – intuicija.

Na svijetu nema ničeg životvornijeg, ni malodušnijeg, ničeg dvosmislenijeg, ni oštroumnijeg, ničeg određenijeg, ni beksonačnijeg od njegova djela. Cijela Firenca, od Masaccia do Botticelija, njezina gorljiva analiza, njezina prenagljena sinteza, njezin crtež koji ulazi do u srce i secira mozak, sve što je ona trpjela, i sve što se za nas nadala, skupilo se, a nije se posve rascvjetalo u toj neizmjernoj i tajanstvenoj duši.

Da Vinci je proživio muke Firence, no ni on, kao ni ona, nije bio voljan da nam kaže sve što je pritom naučio. No, niti u da Vinciju, niti u Firenci, koju je i on sam bio napustio i to u času kad je iznemogla, duh renesanse neće naći svoj potpuno jasni izraz. Povijesna uloga talijanskih republika, izuzevši Veneciju, bila je završena. Iscrpljene unutrašnjim borbama i neobuzdanom slobodom u uživanju strasti, one su bile na kraju svog napora.

Njihov je individualizam trošio pojedince i time ih je predavao na milost i nemilost tiraniji. One su bile izgubile energiju i ponos koji su im nekada nadomještali društvenu povezanost, izgubile su pojam o dostojanstvu postojanja, smisao za živo pravo. Postavši već plijenom kondotijera, one su pozivale u pomoć, sad Španjolsku, sad Francusku, kojima je jedinstvo, što su ga stekle, davalo mogućnost da se bacaju na Italiju. Taj narod više nije vjerovao u heroizam svog usuda…

Pokorena i propala Firenca…

Pa ipak, nejasno osjećanje koje je vodilo rensansu, htjelo je na svom putu doći do kraja. Bilo je, doduše, izgubilo prvotni polet, no sačuvalo je stečenu brzinu. I tražilo je samo pogodno tlo da bi se razvilo. Papinstvo mu je u Rimu pružilo zaklon, veoma nesiguran, doduše, no jedini koji je preostajao u toj oluji, pored Venecije gdje se Italija miješala s istokom da bi ubrizgala sok prekrasnog života.

Firenca, gdje je Leonardo proveo samo svoju mladost, pokoravala se do kraja čudnoj sudbini po kojoj je postala neusporedivo ognjište intelektualnog posvećenja, no ognjište gdje duhu kao da nije dano – možda zbog suviše brojnih podstreka i problema što ga salijeću – da ostvari svoj sklad s osjećajnim i ćutilnim elementima konačne harmonije.

Rafael je došao u nju samo zato da bi preuzeo njezinu iskru, Michelangelo je ondje odgojen, no vraćao se u nju samo u časovima kriza, jednom da je brani, a drugi put da ondje vaja grobove… Oni umjetnici koji ostaju firentinski – Albertinelli, Piero di Cosimo, pa i sam Lorenzo di Credi, tako nježan, tako nenametljiv i tako neobičan – pripadaju lozi njezinih suviše brzo intelektualiziranih primitivaca.

A oni, između njezinih posljednjih slikara koji su se poslije Leonarda i zahvaljujući njemu, dovinuli do shvaćanja oblika razvijenog i oslobođenog spona, punog i okruženog prostorom, blagi fra Bartolomeo i čisti Andrea del Sarto, izgubili su upravo onaj nemirni žar koji je toskanskoj umjetnosti davao njezino obilježje. U njihovu djelu i poslije njih, razum je još uvijek bio oružje Firenze, no taj je razum već bio na stranputici, jer je osjećanje potisnuto u pozadinu – taj razum uzima sredstvo za cilj i iscrpljuje se u traženju oblika izvan unutrašnje drame koja određuje funkciju oblika.

Formule, što su ih ostavila u nasljeđe oba rimska majstora, suviše su privlačne po svojoj muževnosti, da ih toskanska umjetnost ne bi pokušala uzeti kao okvir za osjećanje, kojemu ponestaje snage. Benvenutova žestina, koju on suviše rasipa u vanjskim činima, ohola i čulna umjenost Giovannija da Bologne i Bronzinova strogost, ne pristaju u njihove ruke, suviše vješte u rukovanju alatom.

Pokorenoj i propaloj Firenci ne preostaje više drugo, nego da iživljava svoju melankoličnu strast u sjetnim vrtovima podno San Miniata, gdje u sjeni ruža, podrhtava voda iz fontana…

(Nastavlja se…)