Lupino u Grazu

Prije izložbe u Beču, Lupino sve do 15. rujna izlaže neke od svojih najpoznatijih radova u Grazu od njujorških fotografija foto- modela kojima je ušao u svjetske antologije, tragičnih portreta djece oboljele od raka do skulptura kojima se također globalno proslavio

Lupinova skulptura „Fire Woman“ postala je svjetski poznata nakon izlaganja u New Yorku.

Nakon što je odbio prodati ovo neobično nadrealističko djelo gdje ženska figura izgleda kao oblikovana plamenom, Lupino je ne bez razloga, s pogledom uvijek uperenim podjednako u svjetske tragedije i lažnu medijsku slavu, ustvrdio da „svijet ide prema apokalipsi“.

No, valja priznati da nikada ovaj Varaždinac nije imao iluzija. Kamera mu je podjednako služila bilježenju lažnog sjaja njujorškog jet seta pri čemu je i sam postao velika zvijezda, ali i snimanju najvećih ljudskih tragdija čime je doista postao jedinstvena figura u korpusu hrvatske fotografije. U stvari, nitko kao Lupino nije prošao luk od hollywoodske estetike i njezinih obmana do najtragičnijih snimaka rakom oboljele djece u Klaićevoj bolnici (ciklus „Moji anđeli“). No, uvijek svestran i iznenađujući, Lupino se zadnjih godina proslavio i svojim jedinstvenim arhaično-futurističkim namještajem u kojem spaja drvo i metal, kao i skulpturama koje održavaju svu krhkost današnjeg života.

Danas u okviru svoje globalne turneje „Lupinizam“, nakon New Yorka gostuje na Expou u Grazu.

U Grazu se osim skulptura, namještaja, ciklusa „Moji anđeli“, među ostalim mogu vidjeti i neke od njegovih najslavnijih snimaka ljepotica, ali i američkih zvijezda iz najranijeg razdoblja kada je tek postao slavan u New Yorku što je već bio nevjerojatan uspjeh u gradu koji ima stotine tisuća vrunskih fotografa.



Lupino je u taj megolopolis došao sam nakon lutanja Rimom, Londonom i Venecijom, i neuspješnog pokušaja da postane glumac. Pukim slučajem, dok je u Veneciji pozirao za američki Vogue, snimio je djevojčicu na plaži tako uspješno da je otkrio životno zanimanje koje će ga proslaviti i obogatiti. Bio je to život noćnog lutalice koji bilježi živopisne likove undergrounda – od prostitutki, homoseksualaca, transvestita, do mafijaša u klubovima “Area” i “World”koji su 80-ih bili popularna okupljališta poznatih, od Madonne i Billyja Idola do Mikea Tysona.

Lupinovu sirovu seksualnost, ali i starohollywodsku profinjenost koje odlikuju serije i serije njegovih fotografija slavnih ljudi, sportaša, ljepotica i modela primjetili su eksperti. Kada je u francuskom Vogueu proglašen “genijem objektiva”, preorijentirao se na modne fotografije, radio je kataloge automobila za General Motors, Lanciu, reklamnu kapanju za cipele Kiney, snimao modnu kolekciju Ferrea i Trussardija. Radio je za vodeće modne i umjetničke časopise: Photo, Zoom, Vogue, Playboy, Hommes, L’Uomo Vogue, Europeo, L’Espresso, Per Lui i King and Max.

Gledajući danas njegove pin-up djevojke, ljepotice i nabildane muškarce u neobičnim pozama, gledatelj shvati da nije imao samo sreću pronaći vlastiti stil među milijunima američkih fotografa, već je i bio lukav poput Warhola, još jednog Europljanina koji je odmah shvatio američki način razmišljanja – znao je da će mu se ponuditi najljepše žene i muškarci za svojih 15 minuta medijske slave za koje drže da je smisao života.

Zemlja poput Amerike koja živi od mitova mladosti i ljepote, utrke za dolar, vrlo je uspješno filmskom i modnom industrijom nametnula svijetu svoju tvornicu snova.

Gledajući iz današnje perspektive, smiješno je, s koliko je lakoće Lupino prodao snove najvećim iluzionistima, da bi se potom okrenuo najtragičnijim temama, vrativši se u Zagreb. Kao što sam napisala prijelaz od Voguea do onkološkog odjela Klaićeve ne samo da nije učinio nitko u povijesti hrvatske fotografije, već otkriva mnogo i o Lupinu koji nije izgubio dušu medu alkoholiziranim i izdrogiranim američkim zvijezdama koje na životu održavaju opijati.

Humanitarna izložba „Moji anđeli“ koju je publici predstavio pokojni ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt prof. Vladimir Maleković otkrila je novog Lupina – sposobnog izdržati najveću bol koju čovjek i kao promatrač može uopće izdržati. Bio je to nevjerojatan dokument patnje, zadnje fotografije koje su ostale roditeljima nakon oproštaja s djecom, fotografska zadaća, koja ga je, kako je rekao sam Lupino, gotovo uništila. Mjesecima je snimao ovu djecu koja su ga zavoljela i suvišno je reći, koja su mu i samom postala prijatelji. Bila je to i jedinstvena izložba i lekcija svima onima koji uvijek okreću glavu od najtragičnijih ljudskih tema, a svoju tešku misiju Lupino je nastavio i snimajući nekoliko serijala stigmatizirane djece oboljele od Downovog sindroma. Dakako da su ove izložbe razbile mit o Lupinu kao fotografu isključivo posvećenu blještavilu modne scene.

Futuristički namještaj i skulpture

I na posljetku, svoj čudni umjetnički put čija ostvarenja sada prikazuje diljem svijeta, Lupino je nastavio izrađujući namještaj i skulpture.

Što se tiče namještaja, on je posve je orignalan i nema poveznica s drugim autorima. U njemu je Lupino otkrio ljubav prema drvu i metalu, prema prastarim vještinama klesanja, rezbarenja, brušenja, radeći posve orginalne radove u rasponu od futurističkih trodimenzionalnih zrcala do neobičnih stolica jedinstvenih nogu i naslona. Djela od masivnog drva sa zakovicama nerijetko asociraju srednjovjekovni pučki namještaj i vrlo su originalna u poredbi s današnjim dizajnom, dok je u futurističkom namještaju postigao vrlo maštovita ostvarenja ponegdje bliska filmskoj estetici.

U skulpturama je opet pronašao nešto posve drugo. U njima se očituje i nova Lupinova filozofija. Osobno mislim da u skulpturama nalik afričkim i oceanskim totemima, izduženim likovima nalik dalijevskim i de chirichovskim likovima osamljenima u pustinji, tragao za ne samo za valstitim izražajem već i za simbolima nove izgubljenosti čovjeka. Sudeći po reakcijama američke, sada i austrijske publike – to je i postigao.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI