Magija i praznovjerje u starom vijeku

0
401

Dr. Kornelija A. Giunio, muzejska savjetnica Arheološkog muzeja Zadar, priredila je do sada najopsežniju izložbu o vrlo rijetkoj temi 'ABRACADABRA - Magija i praznovjerje u starom vijeku kroz fundus Arheološkoga muzeja Zadar'. Njena izvanredno obrađena zadarska izložba može se uborojiti među vhunska znanstvena i izložbeno-muzejska postignuća ove godine, zasluživši najveće strukovno priznanje...

Dr. Kornelija A. Giunio, muzejska savjetnica Arheološkog muzeja Zadar, priredila je do sada najopsežniju izložbu o vrlo rijetkoj temi “ABRACADABRA – Magija i praznovjerje u starom vijeku kroz fundus Arheološkoga muzeja Zadar”. Izložbu prati najiscrpnija do sada knjiga o magijskim običajima i ritualima, odnosno artefaktima koji se vežu uz magijske običaje, a čiji su materijalni ostaci drevnih kultura nađeni na hrvatskom tlu. Rijetko je koji znanstvenik u zadnje vrijeme ponudio tako iscrpan prikaz i konzultirao golemu stranu i domaću literature, ne bi li se barem malo razgrnuo veo sa zagonetne veze magije i umjetnosti drevnih stoljeća.

Loading...

Kako pojašnjava dr. Giunio, riječ “Abrakadabra”, danas se prepoznatljivo vezuje uz magiju, a zapisivana je na amulete kao zaštita. Prvi njen spomen nalazimo u 3. st. poslije Kr. u djelu “De medicina Praecepta Saluberrima” (Liber Medicinalis), rimskoga liječnika, Kvinta Samonika Serena. Vjeruje se da joj je svrha bila, zaštita ljudi od zlih duhova uzročnika bolesti, te zazivanje dobrih duhova radi zaštite. Postanak izraza dolazi od aramejske riječi avarah k’davarah, što znači “stvaram kako govorim”.

Raspored slova abracadabra, pak, u obliku obrnutoga trokuta, usmjeruje prema dolje gornje sile koje talisman nastoji zarobiti. Taj lik treba, dakle, promatrati u tri dimenzije. Tada prikazuje lijevak u kojemu čarobna slova što teku ukoso od širokog vrha do uskoga dna, oblikuju silnice snažnoga vrtloga. Teško zlim silama koje taj vrtlog zahvati, iščeznut će zauvijek u ponoru iz kojeg se ništa ne vraća u gornji svijet.

Magija (magika, vračanje ili čaranje) je mistična vještina kojom se pomoću manipulacije sviješću i autosugestijom nastoje postići određeni rezultati i steći nadprirodne moći i sposobnosti, uz služenje za tu svrhu uspostavljenim ritualima.

Podrijetlo riječi magija

Suvremeno razdvajanje magije, praznovjerja, religije, znanosti i astrologije, nije bilo toliko jasno i izraženo u antičkom svijetu, upozorava dr. Giunio. Tajanstvenu i sveobuhvatnu umjetnost magije prakticirali su i muški i ženski čarobnjaci, koje su ljudi molili za pomoć u prevladavanju zapreka u njihovom svakodnevnom životu i njihovoj sreći.

Riječ magija ima korijene u grčkoj riječi mágos (μάγος), u množini mágoi, koja je označavala perzijske religijske stručnjake (magi). Grčka riječ mágos prvi put se spominje u 6. stoljeću prije Krista. Od grčkog pridjeva magikos (μαγικός) nastao je latinski izraz magicus, koji je dalje ušao u mnoge europske jezike. Grčki i latinski jezik imaju vrlo raznolik rječnik kojim opisuju prakticiranje magije i ljude koji magiju prakticiraju. Ars magica, magica disciplina ili jednostavno magia na latinskom, te mageia i goeteia na grčkom, bili su uobičajeni naziv za ovu disciplinu.

Govorno prakticiranje magije podrazumijeva razne čini (lat. carmina, grčki epoidai, epagoge), zle molitve (lat. nefariae preces, mala carmina) i čarolije (lat. incantamenta). “Sastojci” koji su se koristili za izvršenje tih čini, mogli su biti otrovi (lat. venena), ljubavni napitci (lat. poculum amoris, grčki philtra), kao i razne droge ili lijekovi (grčki pharmaka).

Imena korištena za žene čarobnice isticala su njihovu mudrost (sagae), dob (anus ili aniculae), sposobnost predviđanja budućnosti (praestigiatrices ili praecantrices) i vladanje činima (carminis sepulchralis magistrae) i lijekovima (grčki pharmakis i pharmakeutriai). Nazivi za čarobnjake ističu njihovu vezu sa svijetom mrtvih (grčki goetes), s gatanjem (grčki mantis, lat. vates), životom prosjaka (grčki agyrtai), podrijetlom (lat. magi, Chaldaei), mudrošću, zlodjelima, radom s otrovima i poznavanjem astrologije (lat. sagi, malefici, venefici, mathematici).

Možemo reći da postoje neke zajedničke karakteristike svih čarobnjaka – da su živjeli asketskim životom, da su puno putovali (što je bilo nužno da bi prikupili znanje i doprli do većega broja ljudi), da su mogli liječiti, izvoditi čuda i širiti poruku. Neki su bili pjesnici, glazbenici, stvaraoci mitova, filozofi.

Uvriježena je podjela na tzv. bijelu i crnu magiju. Bijela magija predstavlja dobru magiju, a crna zlu, kojoj je cilj nauditi drugome ili na nadprirodan način postići kakvu korist. Granice nisu jasno definirane, predznak zapravo ovisi o etičkim vrijednostima onoga koji magiju prakticira, pa zapravo možemo govoriti o bijelim ili crnim čarobnjacima. Magija, čuda, demonologija, proricanje, astrologija i alkemija bili su “tajne svemira” starih Grka i Rimljana.

Antičke knjige o magiji

Postoji preko 130 antičkih tekstova koji se bave magijom i okultnim, a nastali su u razdoblju od 8. stoljeća prije Krista do 4. stoljeća poslije Krista. Magija se javlja veoma rano, s čovjekovim oblikovanjem prvih spoznaja o svijetu koji ga okružuje. Magija i religija međusobno su ovisne, imaju isto ishodište i nastale su istodobno jedna iz druge. Prema sociologu G. Gurvitchu, magija je vjera u sile koje čovjek može kontrolirati, dok je religija vjera u sile koje čovjek ne može kontrolirati.

U prvim primitivnim društvima javlja se šamanizam, religiozno-magijski sustav u kojem posvećena osoba (šaman, vrač) komunicira s duhovima kroz stanja transa izazvana halucogenim drogama, te snovima i vizijama. Osnovna je zadaća šamana – liječenje i proricanje. U antici je većina ljudi vjerovala u magiju, duhove, nadnaravne poruke.

Teško je razgranitički religiju i magiju. Postoje neki kriteriji po kojima se razlikuju religija i magija. Magija je nužno manipulativna, magija se često koncentrira na pojedinačne potrebe (često sebične ili nemoralne), magijski obredi uglavnom se privatno i tajno odvijaju (često noću na osamljenim mjestima), magiju karakterizira vrsta poslovnoga odnosa onoga koji je prakticira (koji očekuje da će biti plaćen) i njegova klijenta.

Suprotno tome, religija se oslanja na molitvu i žrtve, religija uvijek naglašava same ciljeve (duhovni preporod, spasenje, vječni život), religija se bavi dobrobiti zajednice (obitelji, plemena, države), vjerski se obredi odvijaju na otvorenom, tijekom dana, u religiji je temeljna veza između svećenika i grupe sljedbenika. Molitve bogovima obično se nude naglas, dok se magične čini namijenjene demonima, oblikuju tiho ili izgovaraju posebnim siktavim zvukom (susurrus magicus).

Magija može biti suosjećajna ili nesuosjećajna. Suosjećajna magija temelji se na činjenici da sve što nas okružuje možemo iskoristiti za našu prednost, samo ako znamo iskoristiti postojeći potencijal. Naravno, oko nas su i zle sile koje nam žele naštetiti, a na nama je da se zaštitimo amuletima i nekim drugim oblicima zaštite. Oko nas je bezbroj poruka – snova, znakova, proročanstava – koja treba znati vidjeti i protumačiti. Ponekad isti uzroci mogu imati različite krajnje učinke.

Spaljivanjem lutke koja predstavlja neprijatelja ili nešto što je s njim bilo u tijesnom kontaktu ili mu je pripadalo (komad odjeće, kose, isječci noktiju), toga neprijatelja izravno ozlijeđujete. To je oblik – nesuosjećajne magije.

Egipat

Proučavanje ostataka izvorne religijske literature, uz materijalne ostatke drevnoga Egipta, otkrilo je činjenicu da je vjerovanje u magiju, odnosno u moć magičnih imena, čini, formula, slika, figura, amuleta i u vršenje obreda koje je pratilo izgovaranje određenih riječi moći, činilo je veliki i važan dio egipatske religije. Usprkos neprekidnom napretku koji su Egipćani postizali u civilizaciji i visokom intelektualnom razvoju koji su konačno dostigli, ovo vjerovanje utjecalo je na njihovu svijest od najranijega do najkasnijega razdoblja njihove povijesti, te je oblikovalo njihova shvaćanja u vezi sa svjetovnim i duhovnim.

Egipatska magija potječe iz vremena kad su preddinastički i prapovijesni žitelji Egipta vjerovali da su zemlja, podzemni svijet, zrak i nebo naseljeni bezbrojnim bićima, vidljivim i nevidljivim, za koje se smatralo da su prijateljski ili neprijateljski raspoloženi prema čovjeku, ovisno o tome, jesu li prirodne pojave kojima su, kako se mislilo, ta bića upravljala – bile povoljne ili nepovoljne za čovjeka.

Grci i Rimljani gajili su veliko poštovanje, ne samo prema mudrosti Egipćana, već i prema djelotvornim moćima njihove magije. Egipat je redom očarao i Perziju, Grčku i Rim. U razdoblju helenizma i u rimskome razdoblju, obožavanje velike egipatske boginje Izide proširilo se preko granica Egipta. Među istočnjačkim kultovima koji su se infiltrirali u rimski panteon, kult Izide, “kraljice mnogobrojnih imena” – zauzima središnju ulogu. Uz svojega supruga Ozirisa ili Serapisa, boga djeteta Horusa (zvanoga i Harpokrat), Anubisa i drugih, Izida predsjedava “izijačkim” kultovima koji su se proširili Sredozemljem do krajnjih granica rimskog Carstva.

Aegyptiaca je recentni naziv za sve originalne staroegipatske predmete i predmete nastale širenjem egipatske kulture i religije diljem Sredozemlja, te kasnijim imitacijama. Aegyptiaca se ponajviše nalaze u ženskim i dječjim grobovima zbog njihova zaštitnoga karaktera. U grobu 877 s nekropole na Relji (Zadar), zajedno s drugim grobnim prilozima, otkrivena su tri amuleta koja su sigurno pripadala istoj ogrlici. Prvi amulet – privjesak od tirkiznozelenkaste staklene paste prikazuje Besa – ratnika u njegovu tipičnom grotesknom obličju. Bes je demon koji štiti kuću od nepoželjnih magijskih utjecaja, pljačke, bolesti, a zaštitnik je i rađanja. Prikazivan kao bradati patuljak koji vrši nuždu i plazi jezik, njegov odbojni izgled trebao je tjerati negativne utjecaje, stoga se često upotrebljavao kao amulet. Među uzvišenim likovima božanstava koja krase zidove egipatskih grobnica i hramova, Bes se posebno izdvaja.

Za razliku od drugih božanstava koja se uvijek prikazuju u profilu, Bes se uglavnom sučeljava promatraču. Njegovoj ikonografiji nedostaje dostojanstvenost, spokojnost i uravnoteženost karakteristične za druga egipatska božanstva. Bes pleše, svira flautu, harfu ili liru, te udara u mali bubanj da bi zabavio bogove. Prikazivan je i na ručkama sistruma. Kao oponašanje toga, ples i glazba bili su važan sastavni dio njegova kulta.. Često se prikazivao kako pleše oko majke rodilje, udarajući u mali bubanj ili tamburin i oko nje maše noževima.

Ta buke i te prijetnje, njegova ružnoća i smijeh što ga je izazivao, imali su za svrhu – plašenje zlih duhova. Bes je svoje štovatelje štitio i od štetnih pustinjskih životinja, osobito od zmija i od drugih užasa. Često je prikazivan kako davi i proždire zmije. Kao tamanitelja zmija, Besa su smatrali moćnim čarobnjakom. Drugi amulet, privjesak iz groba 877 u Zadru, prikazuje hermu. Herma predstavlja pravokutni pilastar iznad kojeg se diže u punoj skulpturi izrađena bradata muška glava.

Herme i pisma

Sa strana pilastra, naziru se dvije manje istake kao nepotpuno izražene ruke. Na pilastru su uklesani muški genitalni organi. Kao što samo ime kaže, herma predstavlja izvorno boga Hermesa, iako to kasnije nije sasvim izričito. Elementi koje nalazimo na hermama, sinteza su izvornih aspekata Hermesa, božanstva plodnosti, zaštitnika vlasništva i putnika. Treći amulet privjesak, prikazuje Hermeraklesa, koji se spominje još kod Pauzanije.

Prvi spomen herme nalazimo oko 520. godine prije Krista. U likovnoj umjetnosti arhajskoga doba, Hermes je prikazivan kao stariji bradati muškarac. U 4. stoljeću prije Krista, nastaje nova ikonografija koja prikazuje Hermesa kao mladića. Muški spolni organ u erekciji, označava njegovu funkciju božanstva plodnosti, a sam oblik spomenika, oblik sličan međašu, označava ga kao zaštitnika putnika. Zato se herme često i nalaze uz puteve i na raskrižjima.

Pisma koja su znanstveno zanimljiva, potječu iz 67. godine prije Krista Za dekoraciju palestre i gimnazija, pisac poziva prijatelja da mu pošalje likove Hermeraklesa, odnosno mramornih hermi s glavom Herakla. Već ranije je Atik objavio Ciceronu slanje hermi od penteličkoga mramora i s brončanim glavama, što je uvelike obradovalo Cicerona. Treba svakako istaknuti da povezivanje lika heroja, najvećega junaka grčkih mitova, Herakla, s bogom Hermesom, nema kultnih osnova. Riječ Hermerakles potječe iz povezivanja imena Herakla i riječi herma, kao pilastra.

Amulet Ozirisa isto je otkriven u arheološkim istraživanjima. Amulet kipić, djelo je lokalnih radionica, iako je izvedba ikonografski vjerna elementarnom staroegipatskom tipu. Iz fundusa Arheološkog muzeja Zadar potječe i amulet privjesak Ozirisova stupa ili pilastra (djed, đed). Simbol je to koji prikazuje Ozirisov stup stabilnosti ili Ozirisovu kralježnicu. Jedan je od najčeščih amuleta u svim razdobljima u Egiptu, a čest je i diljem Sredozemlja. U nekim egipatskim hramovima su bili uspostavljeni posebni obredi podizanja stupa đed, koji je simbolizirao opću obnovu i Ozirisovo uskrsnuće.

Među Aegyptiaca. spadaju i ogrlice s perlama od staklene paste različitih boja i s drugim privjescima, među kojima se posebno ističu perle s umetcima koji oblikuju “oči” . “Urokoljivo oko”, odnosno tzv. “dobro oko” koje štiti od “zlog” ili “urokoljivog” oka (tal. malocchio). Ove su ogrlice u starome Egiptu imale značenje amuleta, a javljaju se još od prapovijesti. Upotreba se raširila cijelim Sredozemljem, pa sve do današnjih dana – prisutne su u južnoj Italiji i Turskoj.

Magija za Grke

Za Grke je magija (mageia ili goeteia), pojam koji obuhvaća čini i zle molitve (epoidai), tablice prokletstva (katadesmoi), droge i smrtonosne otrove (pharmaka), amulete (periapta) i moćne ljubavne napitke (philtra). Oni koji su prakticirali magiju, magi (perz. Maguš, lat. Magus, grč. μάγος; Magos) ili čarobnjaci, bili su za Grke prvenstveno čarobnjaci iz Perzije, koji su bili viđeni kao mudri nositelji tajni i znalci u područjima kao što su matematika i kemija. Povezivani su sa smrću, proricanjem, a tzv. zli čarobnjaci izazivali su strah u ljudima i njihov život je često bio na marginama društva. Često su bili siromašni i živjeli od milostinje.

Magija se javlja i u grčkoj mitologiji i književnosti. Mitovi obiluju pričama o čarobnim napitcima i prokletstvima. Tri najpoznatija grčka čarobnjaka, razdoblja između Homera i helenizma, bili su Orfej, Pitagora i Empedoklo.

Orfej, sin boga Apolona i muze Kaliope – najveći pjevač i glazbenik grčkih mitova. Unatoč tome što se radi o mitskome liku, religijski je pokret koji nastaje iz njegova lika – orfizam – stvarnost. Bio je pjesnik, vrač, prorok. Kad bi zazvonila njegova lira, a on zapjevao, divlja bi zvjerad dolazila k njemu iz šumskih guštara, ptice bi slijetale oko njega, drveće i stijenje pomicalo se kako bi mu bilo što bliže. U prirodi bi zavladali savršen sklad i mir. Poput vračeva u drugim kulturama, mogao se spustiti u podzemni svijet i vratiti se.

Pitagora (oko 580. – 500. godine prije Krista) – slavni matematičar i filozof, utemeljitelj tzv. pitagorejske filozofske škole. Kaže se da je imao dar proroštva, mogao je biti na različitim mjestima u isto vrijeme, imao je vlast nad životinjama, te je propovijedao strogo vegetarijanstvo.

Empedoklo (483. – 423. godine prije Krista) – liječnik iz Agrigenta na Siciliji, tvorac je teorije elemenata: vode, vatre, zraka i zemlje. Tvrdio je da ima moć ozdraviti bolesne, pomladiti stare, da može utjecati na vrijeme i prizivati mrtve.

Helenističko razdoblje karakterizira posebno povećani interes za magiju. Iz toga su razdoblja djela “Argonautica”, Apolonija sa Roda, gdje je glavni lik Medeja, te Pharmakeutria Teokrita (vještica, čarobnica).

Treba istaknuti utjecaj židovske magije na magiju u razdoblju helenizma. Aleksandrija je imala brojno židovsko stanovništvo koje je jako pridonijelo razvoju helenističke kulture općenito. S druge strane, prema kraju helenističkoga razdoblja, židovska magija bila je snažno pod utjecajem egipatskih i grčkih ideja. Stari zavjet pruža određene informacije o magijskim praksama i uvjerenjima, a sama činjenica da su bili zabranjeni, ukazuje na njihovo postojanje. I Židovi su, poput Grka i Rimljana, vjerovali u “urokljivo oko”, u snagu određenih riječi, u ptičja znamenja, u snagu i zaštitu koju pružaju određeni amuleti. Poznavali su razliku između bijele i crne magije.

Od nalaza se ističu brončani kipić Satira iz Nina (Aenona) iz 1.-2. Stoljeća poslije Krista i uljanica na disku s prikazom ekstatične Menade, Nin (Aenona), kraj 1. i prva polovica 2. stoljeća poslije Krista.

Rimljani

Vrlo religiozni, Rimljani su bili i vrlo praznovjerni. Vjerovali su u razne čarobnjake, vještice i astrologe. Praznovjerje (grč. deisidaimonia, lat. superstitio), bilo je prisutno u svim drevnim kulturama, a tako je ostalo sve do danas. Rimljani nisu bili izuzetak. Mnoga su vjerovanja preuzeli od Etrušćana, koji su od raznih znamenja i drugih uputa, stvorili znanost. Mnogi su Rimljani u svakodnevnom životu živjeli okruženi svakom vrstom dobrih ili loših znamenja (omina) i glupim praznovjerjima. Izuzetak tom fenomenu predstavljali su pripadnici viših klasa.

Duhove i znamenja možemo naći u gotovo svim područjima rimskog života. Duhovi se mogu naći u neživim objektima, kao što su kamenje, rijeke, namještaj, pa čak i pećine. I rimska je religija bila izvorno animistička. Krajem brončanoga i početkom željeznoga doba, stanovnici Lacija štovali su bogove voda, šuma, stabala, brežuljaka, zemlje i neba.

Stara je rimska religija bila prije svega, religija očeva obitelji i zemljoradnika. Stoga su rimska kuća, kao i neko imanje, bili pod zaštitom pojedinih animističkih kultova. Kućna smočnica (penus) bila je pod zaštitom Penata (Penates), kućno ognjište pod zaštitom boginje Veste (Vesta), kućna vrata i prag pod zaštitom Jana (Ianus). Potom treba još dodati Lare (Lares), zaštitnike kuće i obitelji i Mane (Manes), duše predaka obitelji. Djeci su se pričale zastrašujuće priče o čudovištima koji će ih doći ubiti, ako ne budu dobri.

S biljkama su se mogla učiniti mnoga dobra, natjerati povlačenje neprijatelja u tijeku bitke, ili otvoriti zatvorena vrata. Životinje su bile jako povezane s praznovjerjima. Pčele su, primjerice, bile znak sreće, glasnici božji, a vidjeti sovu značilo je skoro zlo, nesreću. Ako bi netko bacio potkovu, bio bi sretan onaj koji ju je podignuo. Loše govorenje o umrloj osobi, također je donosilo nesreću. Noćne more mogle su se ispričati tek poslije doručka. Nesreća je bila ustati na lijevu nogu.

Po Pliniju, vještine čarobnjaka dotiču tri područja: medicinu, religiju i astrologiju (medicina, religio et artes mathematicae). Trebaju se spomenuti i duhovni pokreti kasne antike, koji nisu nužno magija, ali se mogu nazvati okultnim znanostima. Jedan od tih pokreta je gnosticizam, od grč. gnosis u značenju znanje, poznavanje Boga. Pokret je nastao u 1. i 2. stoljeću poslije Krista (ako ne i ranije), u vremenu koje karakterizira egzistencijalna tjeskoba.

Rješenje te tjeskobe gnostici su nalazili u povezanosti s duhovnim elementom, uz istodobnu osudu i odbacivanje materijalnoga svijeta. Svakako je pokret preuzeo, sinkretizirao židovsku, helenističku tradiciju i istočnu tradiciju i kršćanstvo. Međutim, neki su gnostici koristili spletke, droge, poruke duhova i demona. Smatran je vrlo moćnim gnostičkim amuletom, onaj s prikazom Abraksasa ili Abrasaksa, gospodara neba, a ni jedan nije stariji od 2. stoljeća poslije Krista.

Na prednjoj strani privjeska – amuleta, prikazan je div sa zmijskim nogama i glavom pijetla. Sa strane slova I i A, kao IAO i ADONAI, imena su židovskog boga Jahve. Na stražnjoj strani natpis ABPA/XAS, ispisan u dva reda odvojena crtom; slova su zrcalno pisana. Uobičajeno se prikazuje s glavom pijetla ili lava, tijelom čovjeka, noge su zmije koje završavaju škorpionima (otuda epitet angnipede ‘zmijonogi’). U desnoj ruci steže toljagu ili bič, a u lijevoj kružni ili ovalni štit, što ukazuje na njegovu ratničku i vladalačku prirodu.

I pijetao je simbol bogova rata. Perzijska mu je tradicija pripisivala snagu, koja sputava demone. Njegovo kukurikanje tjera demone. Sam lik odvraća od čovjeka zlo, zato i služi kao amulet.

Sibile

U antičko su vrijeme bili brojni bili vračevi i proroci, svećenici, koji su u ime nekog božanstva donosili proročanstva. Znamenja su bila provjeravana u rimskome društvu prije svakog važnog događaja ili svečanosti. Uz važna proročanska sjedišta bilo je rašireno vjerovanje da su postojale žene koje su tumačile volju bogova, nepromjenjive u vremenu, izolirane od svijeta. To su bile – Sibile.

Riječ Sibila dolazi iz grčke riječi Σίβυλλα, latinski Sibylla, u značenju proročice inspirirane božanstvom (uglavnom Apolon), djevice koje su bile u stanju pružati odgovore, uglavnom – dvoznačne i opskurne. Najpoznatija bila je Pitija iz Delfa. Varon ih spominje deset: najstarija Perzijska, potom Eritrejska, Helespontska, Frigijska, Himerska, Libijska, Delfska, Samska, Kumska i najmlađa, Tiburtinska Sibila. Sibilinske su knjige čuvane po nalogu Senata, osobito kod teških nesreća, kao kod kuge ili potresa, u slučaju sukoba i ratova.

U republikansko doba, Sibilinske knjige su konzultirane preko pedeset puta, u carsko doba, znatno rjeđe. Sibilinske su knjige u slučaju kakvih nevolja određivale molitvene dane (supplicationes), kada su građani, uključujući žene i djecu, noseći vijence i držeći u ruci lovorove grančice, poput grčkih molitelja dolazili u krug hramova, moleći ili zahvaljujući, već kako bi zahtijevale prilike.

Poznat je mali broj rimskih molitava (invocatio). Glavno obilježje rimske molitve bila je strogost i izrazita točnost u formulama i izrazima koji su se morali upotrebljavati. Učinkovist prizivanja ovisi o ispravnom imenovanju božanstva, što može uključivati epitete božanstva, opisne fraze, naslove i počasti, tajna imena. Kod svećenika augura, sinonim za invocatio je precatio.

Dr. Kornelija A. Guino spominje u svom golemom istraživanju i da su postojale etrušćanske knjige vjerskoga sadržaja, koje su u prijevodima ili sažecima poznavali u rimskim svećeničkim i učenim krugovima. Razvrstavale su se u tri temeljne grupe: Libri haruspicini, Libri fulgurales i Libri rituales. Prve su obrađivale proricanje pregledom životinjskih iznutrice.

Izgleda da su Obredne knjige (Libri rituales) obuhvaćale daleko opsežnije i zapletenije gradivo koje se ticalo pravila bogoštovlja, načina kako se posvećuju svetišta, utemeljuju gradovi, dijele polja, građanske i vojne uredbe itd. Osim toga, obuhvaćale su posebne spise o podjeli vremena i o granicama života ljudi i naroda (Libri fatales), o zagrobnome svijetu i o obredima spasenja (Libri Acherontici), naposljetku i o tumačenju čudesa (Ostentaria). Etrušćansko-rimska predaja pridaje im božansko nadahnuće, dio njih se pripisivao poukama maloga genija Tageta (Libri Tagetici – Libri haruspicini i Libri Acherontici) ili poukama nimfe Vego(ni)je ili Begoe (Libri fulgurales i spisi o mjerništvu u Libri rituales).

Ostentaria su vrsta tajne, tajanstvene književnosti, svojevrsna pisana kolekcija opisa i interpretacija znamenja (ostenta). Svaka je općina ranga kolonije ili municipija imala zbor službenih haruspika (haruspices publici). Gradski duumviri i edili imali su vlastite plaćene haruspike među svojim pomoćnim osobljem (apparitores).

Na području rimske provincije Dalmacije otkrivena su zasad, samo dva natpisa koja spominju haruspike. To su bili Iulius Valerianus iz Čitluka (Aequum) i Quintus Nassius Iulianus iz Vida (Narona). Natpis na nadgrobnoj steli, čuva se u Arheološkoj zbirci Franjevačkog samostana u Sinju.

Amuleti

Među nalazima kojima se posjetioci dive u raznim, svijetom razasutim muzejima i kolekcijama, nalaze se i amulet, koji zbog svojih malih dimenzija, ponavljanja prikaza i široke rasprostranjenosti predstavljaju kategoriju takozvane artes minores, gotovo zanemarenu u odnosu na brojne dragocjene predmete izložene zajedno. Unatoč tome, ovi su mali predmeti od izuzetne važnosti za poznavanje mentaliteta naroda koji ih je stvorio, jer evociraju kompleksne teme njihove službene religije.

Amulet je ime dano vrsti predmeta, ukrasa i dijelova odjeće i opreme načinjenim od raznih materijala koji su se koristili da bi se zaštitilo ljudsko tijelo, bilo živo ili mrtvo, od štetnih utjecaja i napada vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Amulet je nešto – predmet ili tvar – što se nosi na tijelu (habere secum), uz tijelo, obično oko vrata, bedra, gležnja ili zapešća. Fizički je kontakt s osobom koju štiti – obvezan.

Na grčkom se nazivaju periammata ili periapta, a na latinskom ligatura ili alligatura. Neki nazivi se odnose na njihove medicinsko-magijske kvalitete, remedia (lijek), praebia (ono što pruža zaštitu). Riječ amulet potječe od latinske riječi amuletum, koju nalazimo još spomenutu kod Plinija, a koja se upotrebljava da bi označila predmet koji štiti čovjeka od neke nevolje, koja ima medicinsku i profilaktičku ulogu, tvar koja se koristi u medicini.

Naziv amàjlija, hamàjlija – od arapskog je korijena koji znači ‘nositi’ ili ‘držati’, ‘nešto što se nosi’ – široko se upotrebljavalo za svaku vrstu talismana, amuleta ili ukrasa kojima su se pripisivale natprirodne moći. Najviše su amulete koristila djeca i žene, jer se smatralo da je njima zaštita najpotrebnija. No, nosili su ih i muškarci. Plutarh navodi da je poznati rimski general i državnik, Lucije Kornelije Sula, u bitkama uvijek nosio sa sobom mali zlatni kipić Apolona iz Delfa (agalmation).

Najpoznatiji je i najrašireniji amulet u rimskome svijetu – falus. Koristili su ga svi, od djece do cara. Falus (phallus, grčki phallos), muški spolni organ, u antici je imao istaknutu simboličku vrijednost, a korišten je u najrazličitijim oblicima, materijalima i veličinama. Većina ih je bila izrađena od bronce, jantara, kosti , staklene paste. Plinije posebno naglašava zaštitnu ulogu amuleta od zlata, za ranjene osobe i djecu protiv otrova. Mnogobrojni su primjeri amuleta privjesaka i drugih predmeta na kojima je prikazan muški spolni organ kao aktivni princip stvaranja, plodnosti.

U svojstvu simbola nije vezan ni za jedno božanstvo, već simbolizira snagu koja odbija zle sile (fascinum). U svakodnevnom životu imao je važnu ulogu zbog odvraćanja od nesreće, zaštite od bolesti, protiv uroka (tzv. zlog, urokljivog pogleda), izazvano zavišću (phtonos, invidia) i ljubomorom.

I Grci i Rimljani vjerovali su da izvjesni ljudi imaju moć da pogledom nanesu štetu svojim bližnjima, pa čak i da pogledom ubiju ili unište stoku. Grčki βασκλαινειν znači – ubiti pogledom. Amulet koji se upotrebljavao protiv urokljivih očiju, pogleda, ὀφθαλμὸϛ βὰσκανος, zvao se – baskanion ili probaskanion i fascinum, i obično je imao oblik falusa.

Iz Nina potječe poklopac kapsule za pečaćenje, ukrašen plastično izvedenim falusom datiran u 2.-3. stoljeće poslije Krista.

Bule i sačuvane koštane igle

Bule su zaštitno-magični privjesci koje su nosili dječaci (bulla). Otac je po svojoj očinskoj vlasti (patria potestas) imao pravo djecu izložiti, prodati ili ubiti. Očinska vlast bi prestala sa smrću oca ili ako bi otac otpustio od svoje vlasti sina (emancipatio). Dijete bi se nakon rođenja položilo pred oca, a on bi ga, kao znak da ga želi odgojiti, podigao. Devetoga bi dana dječak, a osmoga djevojčica, dobili ime i religiozno osvećenje žrtvom u kući. Provodio se obred pročišćenja novorođenčeta. Tom prigodom prizivale su se Parke, božanstva sudbine (Fata), o kojima su bili ovisni sudbina i smrt ljudi.

Taj obredni dan nazivao se dies lustricus, jer se pročišćenje obavljalo kupanjem u vodi (lustratio). Tijekom svečanosti rođaci i prijatelji donosili su poklone, a roditelji su davali djetetu ime. Za zaštitu od čarolija i uroka objesila bi se djeci oko vrata kutijica sa zapisom ili nekom tvari kojoj su pripisivane magijske moći (bulla) i ta je tvar, zapravo, predstavljala amulet. Bulla je bila znak da je dijete rođeno kao slobodan čovjek, a tradicija je naslijeđena od Etrušćana.

Iz Salone, lokalitet Martinčevo, potječe kip muškarca u togi s bulom iz Salone, s početka 1. stoljeća poslije Krista.

Ukosnice

Koštane igle (ukosnice) s glavom oblikovanom u obliku ruke, imaju izrazito magijski i kultni karakter. Uglavnom su prikazane desne ruke – ruka može biti otvorena, sa savijenim nekim od prstiju ili s tablicom za pisanje ruci, šišarkom, krunom, nekim okruglim ili jajolikim predmetom (perla, voćka – nar ili jabuka, jaje) ili kakvim drugim predmetom. Tipologija je vrlo razrađena; nama, međutim, ovom prilikom to nije od veće važnosti. Najveći broj izrađen je od kosti, brojne su i od bronce, ali izrađuju se i od srebra, zlata i drva. Datiraju u 1. i 2. stoljeće poslije Krista.

Ruka je mogla predstavljati Sabazijevu ruku, sa zmijom omotanom oko zgloba koja pokazuje magijski pokret, sa savijena dva ili tri prsta. Frigijsko, odnosno tračko-frigijsko božanstvo, Sabazije, prvotno božanstvo vegetacije i vječnoga života, kasnije shvaćen kao vrhovno božanstvo stvoriteljske naravi, vladar je koji određuje sudbinu ljudi za života i poslije smrti. Sabazije je u takvim razradama sabazijačke doktrine bio tretiran i kao bog mrtvih. Sinkretiziran je u rimsko vrijeme s Jupiterom, pa i egipatskim Serapisom.

Igle s glavom u obliku Sabazijeve ruke, štitile su onoga tko ih je nosio, od bolesti i drugih nevolja, dok su ruke koje drže šišarku ili jabuku, osiguravale plodnost i sreću u ljubavi. Moguće je da su ove igle služile kao darovi božanstvima Sabaziju, Dionizu, Veneri, Izidi i Kibeli (Magna Mater), te da su simbolizirale željenu plodnost, ljubav, zdravlje i blagostanje. U kultu mrtvih su korištene kao darovi na karminama i kao grobni prilozi, jer su značile obnovu života. Općenito, ruka je simbol snage, vlasti, pružene pomoći i zaštite…

U Zadru se čuva kalup s prikazom tračko-frigijskog božanstva Sabazija, otkriven u temeljima Kaptolijskog hrama u Zadru.

Na kraju, posebice su česti i keramički, stakleni, koštani i metalni predmeti koje su pokojnici najčešće koristili za života, te predmeti vezani uz zanimanja pokojnika. Tijekom kasnoantičkoga razdoblja, broj se priloga reducira i ustaljuje na određene forme, te postupno nestaje. Mnogi grobni prilozi imali su neko eshatološko ili apotropejsko značenje. U mnogim grobovima nalaze se različite školjke i puževi, bilo poljski ili morski. U pojedinim slučajevima školjke imaju probijene rupice, što potvrđuje da su nošene kao privjesci u funkciji amuleta.

Nedvojbena je magijska, apotropejska uloga školjaka u antičkome svijetu, pa se motiv školjke nerijetko javlja i na nadgrobnim spomenicima ili na spomenicima druge vrste (imago clipeata) Također, u grobovima su nađeni i školjke izrađene od raznih vrsta materijala – od jantara i oniksa i bronce. Apotropejska uloga pripisuje se svim onim materijalima koji su se brzo topili i lako oblikovali (jantar, gagat, gorski kristal, olovo, kositar).

Magična svojstva pripisivana su i jantaru, te je bilo dovoljno nositi neki predmet izrađen od jantara, da bi se pojedinac smatrao zaštićenim od bolesti, a među nalazima u Hrvatskoj, ističu se jantarni prsten s Amorom i Psihom u zagrljaju iz nepoznatog nalazišta, datiran u 1.-3. stoljeće poslije Krista, te jantarni prsten s erotima i Venerom iz Nina (Aenona), iz 1.-2. stoljeća poslije Krista.

Također su u grobovima nađena ogledala, koja simboliziraju status žene za života, potom maske, različiti osobni amuleti, lutke, minijaturno posuđe i alat. Takvi su predmeti zajedničkim imenom nazivani – crepundia.

Svakako, zadarska izložba dr. Kornelije Giunio, pruža uvid u vrlo rijetku temu, izvanredno obrađenu, koja se može uborojiti među vhunska znanstvena i izložbeno-muzejska postignuća ove godine.