Rijetko je tko ponudio tako mračne i istinite vizure današnjice kao Marina Ivančić u slikama gdje otvoreni horizonti sažimaju suvremenu tjeskobu u galeriji Vladimir Filakovac
Pod neobičnim zanivom “Ahh” slikarica Marina Ivančić ponudila je gledateljima svoje slike tjeskobnih horizonata u galeriji Vladmir Filakovac.
Nalik na divlje pejzaže Arizone ili Novog Meksika sa golemim pustinjama njezine slike prikazuju otvorene prostore koji se u daljini spajaju s nebom. Ponegdje nije jasno spajaju li se s nebom ili nestaju u njegovu beskraju. Riječ je o praznim predjelima u kojima ili nema života ili stoji sam tek jedan pojedinac potpuno izgubljen u praznini golemog prostora.
Već dugo nitko nije ponudio ovakve mračne i istinite prizore današnjice u univerzalnom ključu pustinje. Suvremeni svijet sa svojim sve gorim konturama siromaštva, ratova i ubojstava ostavlja čovjeka još osamljenijim nego što je bio. Niti je svijet postao bolje mjesto, niti su ljudi promjenili svoju ćud.. Nada u neko bolje doba na vrlo je krhkim temeljima. Propali su svi humanistički društveni programi koji su obećavali bolje sutra. Čak i crkve koja pomažu siromasima svijeta bilježe sve manje pojedinaca koji bi oplemenili svijet kršćanskim i temeljnim humanističkim načelima pomoći drugome.
Ne mora čovjek živjeti u Hrvatskoj da bi osjetio sve gore konture bijede, političkog iluzionizma i bezizglednosti. Azija, obje Amerike, Europa i Afrika pružaju istu sliku – većina ljudi su posvuda bačeni na koljena, prisiljeni životariti od danas do sutra, poniženi ne samo više u svojoj starosti. Život je postao borba za preživljavanje većini pojedinaca. U Europi se bilježi sve veći broj bekućnika. Ratovi globalno plamte za bešćutne autore novih zemljopisnih karata koji pod krinkama demokracije uništavaju druge države ne bi li otvorili prostore za svoje multinacionalne kompanije. Opet se crtaju nove granice, prijeti nuklearnom ugrozom i terorističkim napadima, a sve uz vedre glasove prodavača tv reklama.
Tehnologija sve više zamijenjuje neposredan dodir i prijateljstva. Milijarde ljudi zagledane u iste ekrane mobitela ili kompjutora radije provode život u umjetnom, virtualnom svijetu koji nije umanjio njihovu samoću. Kao da je 21. stoljeće ujednilo sve najnegativnije iz prethodnih stoljeća.
Da je Marina Ivančić prikazala pojedince osamljene u golemim velegradovima ne bi postigla ovakav efekt. Njezine slike horizonata koji slike dijele na dvije plohe određuju mračne i zagasite boje pustinje i u toj tamnoj boji koja stvara atmosferu slika jest tajna njezine izložbe. Svaka je slika poveznica s drugom – pustinja koja mijenja lice. Na jednoj slici čovjek je sam u golemom prostoru, na drugoj slici se bekraj tla i neba spajaju u mračnoj iskrivljenoj tamnosmeđoj linji koja djeluje opasno. Na trećoj slici nešto smirenija tamnosmeđa razdjelnica razdjeljuje teško i olovno nebo s tjeskobnim zagasitim tlom.
Pustinja je posvuda – oko čovjeka i u čovjeku. To je doista prava metafora današnjice kojim se ova mlada autorica prikazuje kao vrlo talentirana slikarica. Nema u njezinim slikama one vedrine koju pustinja zna imati kada vjetar puše preko dina a sunce vedro sja. To nije pustinja koja pruža uzbuđenje beskraja i novih otkrića, divlji pejzaž ljepote kojeg treba svladati.
Ciklus “Aah” nije prožet nadom već teškim osjećajem gubitka, tjeskobe, izgubljenosti i znakovite praznine. Riječ je o samoći dovodenoj do krajnjih granica. Promatrač se ne može zabuniti u tim zagastim predjelima modernog duha. Ivančićkin pojedinac potpuno je sam na slici, prepušten osjećaju beznađa i stopljen s nijansama tamno i svjetlosmeđih tonova. Oko njega je samo tišina i izgubljenost pejzaža. Iako je riječ o mladoj slikarici slike potvrđuju velik talenat i pokazuju temu koju bi čovjek očekivao od kakvog starijeg slikara. Svakako će biti zanimljivo vidjeti u kojem će se smjeru razviti opus Marine Ivančić.
Ukratko, voditelj galerije Filakovac Svebor Vidmar uspio je načiniti još jednu iznimnu izložbu.