Marx i Engels naivni i nedosljedni, Lenjin nesposobni vojni diktator

0
704

Masaryk je bio iskreni vjernik pa je djelo Svjetska revolucija završio rečenicom „Isus, a ne Cezar. To je smisao naše povijesti i demokracije“. Prema Masaryku, human treba biti svaki pojedinac, ali i narod i na koncu cijelo čovječanstvo, što znači dosljedno poštivanje ljudskih prava, kao i opće pravo glasa, pravo manjina, ravnopravnost spolova, vjerska tolerancija, poštivanje starijih, ali i djece

Tomáš Garrigue Masaryk (1850.–1937.), češki filozof, sociolog, političar i državnik, osnivač i prvi predsjednik Čehoslovačke, u brojnim svojim djelima bavio se među ostalim i Rusijom, marksizmom i boljševizmom, a bio je i svjedok Oktobarske revolucije. Stoga je zanimljivo povodom njene stote godišnjice razmotriti Masarykova gledišta o navedenim temama koje je analizirao i kao političar, ali prije svega kao mislioc, premda se kod Masaryka te dvije djelatnosti isprepliću. Masaryk se bavio ruskim temama još prije prvog svjetskog rata, a kao predsjednik i temama boljševizma i komunizma, kako u svojim govorima, tako i u člancima i memoarskim tekstovima, među kojima se izdvaja opsežno djelo Svjetska revolucija, Masarykovi memoari o Prvom svjetskom ratu i borbi za samostalnost Čehoslovačke. Radi jasnijeg razumijevanja njegovih stavova najprije treba predstaviti Masarykov politički, ideološki, filozofski i svjetonazorski sklop. Kao političar, Masaryk je bio pristaša austroslavističkog gledišta prema kojem je Austro-Ugarska povoljan okvir za razvoj slavenskih naroda, pod uvjetom da se federalizira i demokratizira, jer su Slaveni jednako ugroženi i od hegemonističkih aspitacija i Njemačke i Rusije.

Loading...

Protiv romantičarskog panslavizma

Taj stav mijenja uoči Prvog svjetskog rata kad shvaća da je jedino rješenje rušenje Austro-Ugarske i stvaranje samostalnih slavenskih država, pa tako i zajedničke češko-slovačke države. Masaryk je dakle bio protiv romantičarskog panslavizma koje se zalagalo za ujedinjenje svih Slavena pod vodstvom Rusije, ali nakon 1914. predlaže pozitivan slavenski program koji znači oslobođenje slavenskih naroda srednje i jugoistočne Europe i nastanak novih država koje bi surađivale s Rusijom i činile protunjemačku barijeru. Kao političar Masaryk je bio uvjereni demokrat, ali demokracija za njega nije bila samo politički termin i tehnika vladanja, nego svjetonazor koji treba primjenjivati uvijek i svagdje, od svakodnevnog života i međuljudskih odnosa pa do visoke politike. Govorio je: „Prava demokracija zasnovana na ljubavi i poštovanju prema bližnjem je ostvarenje Božjeg reda na zemlji. Demokracija nije samo državna forma, nego nazor na život koji počiva na povjerenju u ljude i čovječnosti. Demokracija znači da svaki građanin može reći – država to sam ja, ili skromije – i ja sam država.“. No Masaryk je bio svjestan da se takva dosljedna i sveopća demokracija ne može ostvariti preko noći jer se najprije treba dogoditi promjena u ljudskim glavama te je uvijek isticao važnost odgoja i obrazovanja u demokratskom duhu. Za demokraciju je kod Masaryka vezan i pojam humaniteta koji znači sve pozitivne ljudske osobine koje proizlaze iz vjerskog načela o ravnopravnosti svih ljudi, dakle od Boga. Masaryk je bio iskreni vjernik pa je djelo Svjetska revolucija završio rečenicom „Isus, a ne Cezar. To je smisao naše povijesti i demokracije“. Prema Masaryku, human treba biti svaki pojedinac, ali i narod i na koncu cijelo čovječanstvo, što znači dosljedno poštivanje ljudskih prava, kao i opće pravo glasa, pravo manjina, ravnopravnost spolova, vjerska tolerancija, poštivanje starijih, ali i djece.

Humanitetni ideal

On zapovijedi „Poštuj oca i majku svoju“ dodaje: „Imaj poštovanje prema duši svoga djeteta. “ U Masarykov humanitet uklapa se i njegovo zalaganje za umjerenost u životu, sklad, protivljenje alkoholizmu…

Humanitetni ideal zahtijeva da se sustavno, svugdje i u svemu odupiremo zlu, vlastitom i tuđem nehumanom društvu i njegovim prosvjetnim, crkvenim, političkim nacionalnim organima, svemu. Humanizam nije sentimentalnost, nego rad i opet rad“, napisao je Masaryk. Isticanje važnosti rada također je jedna od Masarykovih konstanti, kao dio njegovog pozitivističkog i realističkog gledanja na svijet, kako u politici, tako i šire. Smatrao je da nije dovoljno samo teoretizirati i deklarativno se zalagati za napredak, nego i aktivno raditi (tzv. sitni rad). Masaryk je govorio da za ideale treba živjeti i raditi, a ne patiti i umirati, da se ne treba gubiti u uspomenama na slavnu prošlost, već da se treba boriti za slavnu budućnost. Dobra ilustracija Masarykova realizma, ali i humanizma, je opis njegova posjeta Lavu Tolstoju, kojeg je posjetio u Jasnoj poljani prilikom sva svoja tri posjeta Rusiji, 1887., 1889. i 1910. U razgovoru s Karelom Čapekom Masaryk opisuje kako je Tolstoj iz solidarnosti prema svojim seljacima živio asketski pa je u svom plemićkom dvorcu imao sobu uređenu kao seljačku kuću. Osim toga, sam si je izrađivao cipele, odbijao je putovati vlakom nego je putovao pješke, a kad je posjetio jednog svog seljaka koji je bolovao od sifilisa pio je iz njegove čaše kako bi mu pokazao poštovanje.

Masaryk i Tolstoj

Masaryk je međutim Tolstoju rekao da to što on radi radi nema nikakva smisla te mu poručio da bi mu bilo bolje da pomogne tom seljaku da se izliječi, umjesto da mu pokazuje svoju sućut. Kao pravi realist, Masaryk je Tolstoju rekao da svoje simpatije prema seljacima ne treba pokazivati samo gestama i izrazima solidarnosti nego djelatno, tako da im pomogne da promijene svoje siromaštvo, a ne da seljački način života proglašava uzorom, a da sam živi u luksuzu, uz neke elemente asketskog života. „Seljak živi siromašno jer je siromašan, a ne zato što je asket. Problem sela ne može se riješiti sentimentalnim moraliziranjem i isticanjem seljaka kao uzora“, rekao je Masaryk. Upozorio je Tolstoja da je time što si sam izrađuje cipele ili što ne putuje vlakom gubi vrijeme umjesto da ga korisno upotrijebi, a prigovorio mu je i da je nedosljedan zbog činjenice da puši, dok se istovremeno radi asketskog života odrekao alkohola. Tolstoj je bio protivnik svakog nasilja, čak i obrambenog, a Masaryk je smatrao da se napadnuti ima pravo braniti pa čak i ubiti napadača, jer, kako je kazao, ako netko treba biti ubijen, bolje da je to onaj koji ima zle namjere.

Kao izrazito religiozna i duhovna osoba, Masaryk se protivio marksističkom materijalizmu, pa će dosljedno tome biti izrazito kritičan i prema boljševizmu. Svoj stav o marksizmu cjelovito je iznio u knjizi objavljenoj na njemačkom 1898., Filozofski i sociološki temelji marksizma u kojoj je marksizam sasjekao i rastavio na proste faktore. Masaryk smatra da je marksizam socijalno pitanje shvatio prejednostavno i da zato ne može riješiti modernu socijalnu krizu koja prema Masaryku nedvojbeno postoji. On piše: „Dosad se ljudsko društvo više temelji na smrti nego na životu. Uzdržavamo svoj život prečesto smrću bližnjega, neprestance uništavamo svoj i tuđi život. Dan na dan, sat za satom rasipamo svoju i tuđu životnu snagu. Još uvijek radimo s robovima i sami smo robovi. štoviše, još smo divljaci.“

Masaryk je odbacivao marksizam ne samo kao humanist i demokat, nego i kao filozof. Smatrao je da je materijalistička dijalektika contradictio in adjecto jer je dijalektičko mišljenje subjektivan proces, a materijalizam nešto objektivno. Kaže da su Marx i Engels naivni i nedosljedni jer su radikalni materijalisti, tvrde da su opravdane samo metode prirodnih znanosti, a koriste radikalnu deduktivnu idealističku metodu Spinoze i Hegela. Marxov povijesni materijalizam je za Masaryka politički amoralan. Prigovara marksizmu pretjerani historizam i stav da je neprestano prisutna promjena, da ne postoji stalni bitak. Masaryk se pita:

Kritika klasne borbe

Ako je cilj društvenog razvoja komunizam, nije li i on samo tek jedna usputna stanica koja izaziva svoju kontrareakciju?“ Masaryk ističe potrebu stabilnosti i realnosti, što znači jasne i stabilne pojmove i poručuje: Nema stvari bez razvitka, ali ni razvitka bez stvari. Marksisti su govorili da je etika nešto subjektivno i da svaka klasa ima svoju etiku, dok je kod Masaryka etika jedinstvena i temeljena na vjerskim principima. Masaryk kritizira tezu da ekonomija određuje biće i ljudsku egzistenciju jer je smatrao da biće ovisi o moralu danom od Boga i da se ljudska egzistencija ne može objašnjavati samo ekonomskim odnosima. Jednako tako oštro se protivi tvrdnji da je kultura samo nadgradnja ekonomskog sustava, a ljudi samo odraz ekonomskih i društvenih prilika. Masaryk odgovara da su i ljudska ličnost, etika, narodnost, država, duhovne vrednote od vjere, znanosti do umjetnosti i odgoja također realne sile društvenog razvoja kao što je i ekonomija, a da nisu tek njene podređene funkcije. Smatrao je da ne postoji klasna borba jer se ljudsko društvo sastoji od mnoštva slojeva i skupina. Zabludom smatra tezu da tržišna vrijednost robe potječe jedino iz rada radnika i da se određuje u tvornici, jer ona ovisi o više faktora: trgovina i potrošnja, konkurencija, svjetsko tržište, krediti…, dok socijalno izrabljivanje ne potječe samo od viška vrijednosti. Protivi se revoluciji smatrajući da se društvena pitanja mogu riješiti reformama, a da radikalna smjena kapitalističkog sustav me može biti korisna za društvo. Masarykov zaključak je da je marksizam u kontradikciji sa stvarnošću i da ga stalno treba ispravljati, zbog čega je u permanentnoj krizi. No ponavlja da neispravnost marksizma ne znači da nema socijalnog pitanja i slaže se da je glavni zadatak riješiti ga. Zanimljivu opasku o komunizmu Masaryk daje u svom djelu Socijalno pitanje iz 1898.: „Temeljna laž komunizma je to da svatko treba željeti što ima susjed i svatko mora biti ono što je drugi.“ Masaryk je dakle dobro poznavao marksističku filozofiju i to će mu kasnije pomoći kod ocjene boljševizma za koju je međutim ne manje važno bilo poznavanje Rusije i osobno iskustvo života pod sovjetskom vlašću u njenih prvih nekoliko mjeseci.

Fascinirao ga Dostojevski

Rezultat Masarykovog dugogodišnjeg bavljenja Rusijom bila je knjiga Rusija i Europa objavljena 1913. na njemačkom koja je imala velik odjek u europskoj javnosti i bila prevođena. Masaryk analizira ruske mislioce, filozofe, književnike, od kojih ga je najviše fascinirao Dostojevski smatrajući da se u njegovim djelima ocrtava stvarna duša Rusije. U knjizi se bavi i odnosom Rusije i Europe, kaže da su u Europi Rusi bili robovi, a u Aziji gospodari, da ih u Europi smatraju Tatarima, u Aziji Europljanima. Kritički je pisao o carskom režimu i zbog toga mu je bio zabranjen ulazak u Rusiju. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata Česi koji su živjeli u Rusiji, točnije Poljskoj kao njenom dijelu, osnovali su Češku družinu kao dobrovoljačku postrojbu u sastavu ruske carske vojske. Česi su time željeli iskazati lojalnost Rusiji i spriječiti deportacije u Sibir, ali i spriječiti da ih se rasprši po raznim postrojbama. U Družinu su počeli pristupati i austro-ugarski vojnici, Česi i Slovaci koji su pali u zarobljeništvo ili se dobrovoljno predali. Počele su nastajati nove postrojbe koje su se nazivale legije, ali bez samostalnog zapovjedništva, sve do Februarske revolucije kad se stav prema njima mijenja. Masaryk, koji je od 1914. u zapadnoj Europi vodio akciju za stvaranje samostalne Čehoslovačke sada je smio doći u Rusiju, a revolucionarne vlasti tretiraju ga kao šefa države. Legija se iskazala u bitci kod Zborova 2. srpnja 1917. u borbi protiv austro-ugarskih snaga.

Tada je ruska vlada ukinula sva ograničenja koja su se odnosila na formiranje čehoslovačkih jedinica i do kraja 1917. Legija je u Rusiji imala 38.500 dobrovoljaca i bili su respektabilna sila u borbi protiv Centralnih sila. Stanje se promijenilo nakon Oktobarske revolucije. Nju je Masaryk osobno doživio u Petrogradu gdje je stanovao u Morskoj ulici, a preko puta su bili telegraf i telefon oko kojih su se vodile borbe. Radi sigurnosti preselio se u Moskvu u hotelu Metropol i u njemu proveo šest dana pod boljševičkom opsadom, zatim je otišao u Kijev i zatekao se u francuskom hotelu u trenutku boljševičke opsade kad je u hotel uletjela ogromna granata koja nije eksplodirala. I kasnije je u Kijevu nailazio na puščanu paljbu i u svojim tekstovima često spominjao da su mu oko glave letjeli meci. „I sada kad se, poslije toliko raznih iskustava, sjetim boljševičke okupacije glavnih gradova Rusije sve mi izgleda kao mučan san “, napisao je Masaryk u djelu Svjetska revolucija. Masaryk je insistirao na tome da se Legija ne miješa u sukobe između „crvenih“ i „bijelih“, smatrajući to unutrašnjim ruskim sporom, no to nažalost nije bilo moguće izbjeći, posebno nakon što je nova sovjetska vlada potpisala u Brest-Litovsku separatni mir s Njemačkom i Austro-Ugarskom. U Legiji je tada također došlo do rascjepa i manji dio priključio se boljševicima, a drugi dio „bijelima“ koji su bili za nastavak rata pa je došlo do žestokih i krvavih sukoba među bivšim suborcima. Kad je Masaryk proglasio neutralnost Legije u ruskom građanskom ratu i povlačenje iz Rusije, odlučeno je da se Legija evakuira preko Sibira, transsibirskom željezničkom magistralom do Vladivostoka i odatle dalje brodovima do Europe. Boljševici se nisu držali dogovora da se Legiji omogući nesmetan prijevoz i došlo je do sukoba tijekom kojih su legionari među ostalim zarobili i kompletne ruske državne rezerve zlata, osvojili sve veće gradove u Sibiru, uključujući i Jekaterinburg, no prekasno da bi spasili rusku carsku obitelj.

Imali su čak i jednu „pomorsku“ bitku s boljševicima na Bajkalskom jezeru. Evakuacija legionara obavljala se iz Vladivostoka brodovima preko Pacifika do Amerike, željeznicom preko američkog kontinenta do Atlantika i dalje brodovima do Europe. Tijekom boravka u Japanu češki legionari su Japance naučili hrvatsku pjesmu U boj u boj koja je i danas popularna u Japanu. I Masaryk se u travnju 1918. tim putem prebacio u Ameriku gdje je nastavio i uspješno okončao borbu za stvaranje Čehoslovačke čija samostalnost je proglašena 28. listopada 1918. Masaryk je za predsjednika republike izabran 14. studenog 1918. (kasnije je biran još triput) i tu je dužnost obnašao do 14. prosinca 1935. kad je iz zdravstvenih razloga podnio ostavku. Umro je 14. rujna 1937.

Nakon ovih faktografskih podataka pogledajmo kako je Masaryk ocijenio revolucionarna zbivanja u Rusiji. Za početak treba istaknuti Masarykov negativan stav prema carizmu.

U djelu Svjetska revolucija piše: „Carska Sodoma i Gomora morala je biti uništena ognjem i sumporom. I to nije bio samo dvor i dvorska okolina – demoralizacija je bila vrlo raširena i zahvatila je sve krugove, osobito tzv. inteligenciju, pa i mužike.

Unutarnja ruska laž

Carizam, čitav politički i crkveni sustav, demoralizirao je Rusiju. Imam pravo ovako suditi o Rusiji za vrijeme rata, jer sam tako mislio o Rusiji i osuđivao je još prije rata; za svoj sud ne zasnivam samo na ratnim neuspjesima jer su oni samo posljedica teške moralne bolesti čitavog carskog režima, a s njim i ruskog naroda… Najveći ruski pisci pokazuju nam da je ruska duša nemoćna i bolesna, ali nam pokazuju i njenu elementarnu čežnju za istinom. A baš carizam nije bio istina i tu neistinu rat nije otkrio ni više ni bolje nego Puškin, Gogolj, Ljermontov, Gončarov, Turgenjev, Dostojevski, Tolstoj, Gorki. Dostojevskog sad Rusi nazivaju prorokom revolucije – rat i revolucija samo su krvava potvrda ruske književnosti. Rusija je pala, morala je pasti zbog svoje unutarnje laži, kako bi rekao Kirjejevski. Rat je bio samo velika prilika da se ta unutarnja laž pokaže u punoj golotinji, a carizam se srušio sam po sebi i sam na sebe. Carizam je uspio Rusiju u grubim crtama civilizirati, to jest da plemstvu, birokraciji časnicima dade europske tekovine, ali mužici i vojnici-mužici – prava Rusija – živjeli su izvan te carske civilizacije i zbog toga je nisu uzeli u zaštitu kad se u ratu, uslijed svoje nemoći i unutarnjeg siromaštva, nije mogla održati. Veliku krivicu za sve to pripisujem ruskoj crkvi i njenoj pasivnosti; njena je krivica u tome što nije radila, što se nije dovoljno brinula za moralni odgoj naroda… Istina, zašto je Rusiji bilo potrebno da se tako nasilnički budi iz carističkog sna? O tome će razmišljati svatko tko voli Rusiju; to bi u prvom redu trebali činiti pristaše carizma i crkve.“ Iako je Rusija ušla u rat stavši u zaštitu Srbiju, Masaryk s pravom prigovara da ona nije vodila vodi iskrenu slavensku politiku, jer joj je cilj doprijeti do Carigrada žrtvujući pritom dijelove slavenskih naroda. „Rusi su odavno imali priliku i dužnost prema Poljacima i Malorusima voditi slavensku politiku: povijest te politike žalosno je poglavlje ruske povijesti i ujedno dokaz koliko je Rusija bila neslavenska. Carska Rusija nije bila slavenska nego bizantska, bila je pokvarena dekadentnim Bizantom. Što se tiče specijalno nas Čeha, Petrograd se bojao našeg liberalizma i katolicizma. Od sveg carskog slavenstva ostvarilo se samo to da je Petersburg postao Petrograd“, piše Masaryk koji je stoga pozdravio Februarsku revoluciju očekujući da će ona donijeti demokratizaciju Rusije, dok je Oktobarsku smatrao nepotrebnom i čak nemoralnom. Glavni cilj politike je štediti ljudske živote. Stupanj barbarstva i istinske kulture mjeri se po tome koliko osobe i narod uspijevaju štediti ljudske živote, ne samo u vrijeme rata, nego i u miru.“ No Masaryk predbacuje Aleksandru Kerenskom i Privremenoj vladi da nisu bili sposobni vladati i da su utrli put Lenjinu: „Lenjin je bio logička posljedica ruske nelogičnosti. U tom su plombirani njemački vagoni igrali sasvim sporednu ulogu. Lenjin je zavladao Rusijom kao i prije njega drugi samozvanci.“ Masaryk piše da je boljševički pokret pratio ne samo s političkim, nego i sa sociološkim interesom („Ja sam Lenjinov smjer pratio od prvih početaka; došavši za vrijeme rata u Petrograd, primijetio sam početke njegove revolucionarne propagande. Onda sam pod boljševičkim režimom proživio skoro pola godine, vidio sam ga u embriju i pratio sam ga kako se razvija.“).

Opća Masarykova negativna ocjena boljševizma je ova: „U principu, komunizam ne smatram za socijalni i socijalistički ideal, ako se pod komunizmom razumijeva potpuna ekonomska i socijalna jednakost. Normalno političko i socijalno stanje društva ne može se ostvariti bez jakog individualizma, to jest bez slobodne inicijative pojedinaca: to u praksi znači takav režim koji omogućuje razvoj različitih individualnosti, fizički i duhovno od prirode nejednako obdarenih… Ako o čovjeku odlučuje drugi i vodi ga, postoji opasnost da neće kako treba i potpuno iskoristiti sve snage onoga koga vodi. To se vidi svuda, a politički to se vidi u svim formama vladavine u kojima se razvio jači centralizam; a komunizam je baš centralistički. Naročito boljševički centralizam veoma je strog; to je apstraktan režim, koji je izveden iz teze i provodi se nasiljem; boljševizam je apsolutistička diktatura jednog čovjeka i njegovih pomoćnika; boljševizam je neprikosnoven i inkvizitorski i baš radi toga nema ničega zajedničkog sa znanošću i znanstvenom filozofijom; znanost, isto kao i demokracija, nemoguća je bez slobode. Dosljedno i pravilno primjenjivanu demokraciju, ne samo političku nego i ekonomsku i socijalnu, ja smatram za društveno stanje koje odgovara i koje je potrebno našem vremenu i dosta dalekoj budućnosti. Praktično, demokracija znači podnošljivu nejednakost, minimalnu nejednakost koja se stalno umanjuje.“ Na drugom mjestu Masaryk piše da boljševizam ni u kom slučaju nije identičan s komunizmom, već da je to u najboljem slučaju, državni socijalizam i kapitalizam jer je istinski, trajniji komunizam, moguć je samo na moralnoj i vjerskoj osnovi i to samo među prijateljima.