Sve je teže i u svijetu otkrivati bogatstva i različitosti kultura i identiteta kada je čitav svijet premrežen u niz istih stranih korporacija, prehrambenih i modnih divova ili teleoperatera koji su zauzeli centre gotovo svih svjetskih gradova. Hrvatska se odavno prepustila globalističkoj stihiji spremno prepustivši svoje knjižare, galerije i stare kavane stranim tvrtkama
Kada su poznatog dizajnera Ita Morabita pitali kako vidi Pariz u budućnosti? – spremno je odgovorio: „U svojoj zamišljenoj viziji, ujedno i parodiji društva konzuremizma, vidio sam sve glasovite pariške građevine u vlasništvu velikih korporacija i s logom Mc Donaldsa na crkvi Notre Dame“. Njegova vizija, na žalost, nije daleko od stvarnosti.
Globalizacija je svojim ekonomskim nasiljem u kojem opstaju samo najjače tvrtke i korporacije na svjetskom tržištu uspjela unificirati gotovo sve svjetske gradove. U svakom europskom gradu naći ćete potpuno iste razvikane marke u glavnim avenijama i na trgovima što doista ostavlja žalostan dojam.
Mc Donalds je samo univezalni simbol kojeg ćete naći od teksaške zabiti do Singapura i Japana, a za kojim slijede modni, prehrambeni i tehnički divovi s uvijek istim reklamama i proizvodima.
Svijet različitog, a što je globalizacija trebala ponuditi, ipak je svijet samo za odabrane u kojem vladaju novčarski moćnici i najjače tvrtke koje dodatnim spajanjima ili uništavanjima manjih tvrtki oslobađaju prostor svojim megalomanskim planovima koji se šire planetarno. Većina ljudi i danas opsjednuta lažnim mitovima o slobodnom tržištu ni ne zna da slavne marke od tenisica do cipela i tehničke robe koje se prodaju po više stotina eura, za europske i američke tvrtke izrađuju siromašni, najčešće azijski radnici među kojima su i mnoga djeca.
Baš kao što u Hrvatskoj za strane, ali i domaće lance prehrane, strancima rasprodane medije ili teleoperatere većina ljudi radi za sramotno niske plaće.
Globalistička je tako najviše sirotinja koja u nemogućim radnim uvjetima i za nekoliko dolara na dan izrađuje proizvode koji će se na dugom kraju svijeta prodavati po besramnim cijenama. Hrvatska u kojoj su posebno bile izražene nade u fantastične mogućnosti slobodnog tržišta „na kojem ima mjesta za sve“ i od kojeg će država procvjetati gorko je platila svoje iluzije.
Ne samo da je od 1995. uništen veći dio nacionalne privrede, da su nacionalna bogatstva rasprodana, da je sustavno uništavana industrija, već je, kako svjedočimo – iz Hrvatske brojčano iselila čitava jedna županija. Zašto nisu opstale i nisu spašene hrvatske tvrtke i tvornice koje su imale kvalitetnu proizvodnju i kupce ni danas mnogima nije jasno.
Bilo je tragično gledati još prije dvadeset godina kada se na riječkom Korzu pojavio neizbježni Mc Donalds sa svojom nezdravom prehranom temeljenom na mesu jadnih životinja hranjenih hormonima rasta koje dokazano izazivaju bolesti, dok je pokušaj jednog domaćeg poduzetnika da pokrene zdrav lanac brze prehrane temeljen na nacionalnoj kuhinji propao.
No, procesi globalističkog nasilja, obezličenja, prepuštanja bogatstava strancima i stranim kompanijama traju i u kulturi. Sam je Zagreb u istom nesretnom razdoblju tranzicije nedopustivo prepustio svoja povijesna bogatstva stranim tvrtkama. Za razliku od Beča ili Praga koji su zakonski zaštitili povijesne točke identiteta – od galerija do kavana – u glavnom gradu Hrvatske sve je zbrisano.
Gotovo nema knjižare koja nije pretvorena u prodavaonicu mobitela i to u najstrožem centru grada od Cvjetnog trga do Trga bana Jelačića. Uzduž Ilice ugašen je niz knjižara i galerija među kojima i slavna galerija Likum. O starim gradskim kavanama da i ne govorimo. Na žalost, grad je mogao ali nije zaštitio ni jedno od tih mjesta koja su tvorila povijest grada.
O jeziku da ne govorimo – odavno su engleske jezične konstrukcije zavladale od naziva trgovačkih centara – Kaptol centar, Avenue Mall ili Arena centar do cjelokupne festivalske produkcije koja nudi Zagreb film festival, Motovun film festival i tako unedogled iako nikome nije jasno zašto nazivi kulturnih manifestacija ne bi mogli biti dvojezični. I domaći „globalisti“ potomci su nekadašnjih zagrebačkih snobova kojima su uvijek strane marke bile bolje od domaćih iako u kvaliteti nerijetko nije postojala nikakva razlika. Prepoznat ćete ih jer baš svi redom obično sjede u Bogovićevoj ulici odjeveni u par razvikanih brandova, voze iste automobile i nose iste naočale na radost domaćeg žutog tiska.
Zakljčno – sav taj unificirani i globalizirani svijet u kojem gradovi i džave gube svoje urbane, kulturne i sve moguće identitete na račun stranih korporacija koje brišu domaće industrije, obrte i proizvodnje, potiskuju tradiciju i donose bezlične sadržaje – samo je jedan od smrtonosnih procesa u koji se Hrvatska izvanredno uklopila.
Ito Morabito očito je bio u pravu – možda doista na kraju znak Mc Donaldsa vidimo i na najslavnijoj pariškoj crkvi.