Moja supruga Julijana jedina je osoba na svijetu koja je pročitala sve što sam napisao…

Želio sam da priča bude zabavna, a da u isto vrijeme potakne čitatelja na razmišljanje o nekim dalekosežnim pitanjima. Pri tome sam se držao onoga što je svatko od nas iskusio u životu: htio sam se upitati o ulozi slučaja u našoj biografiji i o tome, je li njegovo postojanje nešto dobro ili nešto zlo, te odakle dobro i zlo dolaze

Stota knjiga uglednog pisca Pavla Pavličića, “Bakrene sove”, velik je događaj za hrvatsku kulturu. I mnogo veće zemlje ne mogu se podičiti činjenicom da imaju tako plodna, a uz to najčitanija pisca. Akademika i člana HAZU-a, Pavličića, su kao znanstvenika zaokupljale teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, Književna genologija, Stih u drami, drama u stihu, Sedam interpretacija, Poetika manirizma, Stih i značenje, Barokni stih u Dubrovniku, Moderna hrvatska lirika (1999.), Hrvatski dramski stih (2000.), Barokni pakao: rasprave iz hrvatske književnosti (2003.).

Književnu karijeru započeo je kao novelist i objavio je, među ostalim, zbirke priprovijedaka: Lađa od vode, Vilinski vatrogasci, Dobri duh Zagreba, Radovi na krovu, Skandal na simpoziju, Kako preživjeti mladost i Otrovni papir, te više od dvadeset romana: Plava ruža, Stroj za maglu, Umjetni orao, Večernji akt, Slobodni pad, Eter, Trg slobode, Rakova djeca , Koraljna vrata , Diksilend .

Pavličić piše i lirsko-memoarske knjige i to ponajviše o svom rodnom gradu Vukovaru: Dunav, Šapudl, Kruh i mast, Vodič po Vukovaru, Vesele zgode djeda i bake, Vukovarski spomenar i mnoge druge. S Pavličićem smo razgovarali o novome romanu i novom kolu odabranih knjiga, ali i drugim temama…

Upravo ste objavili stotu, jubilarnu knjigu ‘Bakrene sove’, fantastični triler o pokušaju da se matematički izračunaju budući događaji. U zgradi Državnog arhiva konzervatori otkrivaju tajnu sobu, a u njoj crteže na kojima je netko – još na međi XIX. i XX. stoljeća – prikazao vedute današnjega Zagreba, sa svim zgradama koje su nastale u najnovije vrijeme. Da ne otkrivamo tajne romana, možete li tek natuknuti što čitatelji mogu očekivati od ovako ‘napetog’ filmskog zapleta?

Moje su namjere u tome sasvim tradicionalističke: još su antički autori tražili od književnog teksta da spoji ugodno s korisnim, pa sam njihove stope slijedio i ja. Želio sam da priča bude zabavna, a da u isto vrijeme potakne čitatelja na razmišljanje o nekim dalekosežnim pitanjima. Pri tome sam se držao onoga što je svatko od nas iskusio u životu: htio sam se upitati o ulozi slučaja u našoj biografiji i o tome, je li njegovo postojanje nešto dobro ili nešto zlo, te odakle dobro i zlo dolaze.



Kao autor više od stotinu naslova (napisali ste 101 knjigu!) i kao najproduktvniji i načitaniji hrvatski pisac, zbog čega vas je Zlatko Kramarić, ne bez razloga, usporedio s Balzacom, kako ste zadovoljni s javnim, točnije medijskim odjekom vaših djela, pogotovo što živimo u vremenima trivijalizacije medijskog prostora, sužavanja kulturnih rubrika, slabe književne kritike, ali i književnih lobija koji najviše predstavljaju samo određene novinare-pisce?

Nemam razloga biti nezadovoljan, jer moje se knjige mnogo posuđuju u javnim bibliotekama, a upravo su članovi tih biblioteka ona publika na koju računam i s kojom se identificiram. A lobiji u književnosti, valjda, moraju postojati, kao što postoje i na svim drugim područjima života, tek što, srećom, nemaju neki osobit utjecaj. Oni mogu isposlovati poneku recenziju i poneku nagradu, ali kad pogledate što to zapravo znači za sudbinu knjige, vidite da znači malo ili ništa. Jer, medijskom galamom možete prodati možda stotinjak primjeraka, sve ostalo je usmena predaja, jer mi ne vjerujemo medijima, nego usmenoj predaji. Pa kad nam neki prijatelj kaže da je nešto dobro, onda ćemo to i pročitati. A prema službenoj kritici obično smo rezervirani, prije svega zato što nas je mnogo puta razočarala. Pod usmenom predajom ovdje podrazumijevam i ono što se o knjigama govori na mreži, manje u obliku sustavnih tekstova, a više u obliku osobnih, gotovo privatnih sudova.

Kako ste zadovoljni odbirom knjiga za drugo kolo vaših djela, koje je priredila vaša supruga, Julijana Matanović?

U taj izbor ja se nisam miješao, držeći se provjerene istine da autor najmanje zna o vrijednosti vlastitih djela. Taj su izbor, zapravo, napravili Julijana, kao jedina osoba na svijetu koja je pročitala sve što sam ja napisao i Zoran Maljković, kao urednik koji se razumije i u književnost i u tržište. A ja sam sav sretan što Izabrana djela uopće postoje.

Poznati ste po žanrovskoj raznovrsnosti, podjednako se lako krećete u fantastici, kriminalističkom romanu, povijesti, realizmu. U ‘Bakrenim sovama’ vratili ste se kao i u vašem slavnom ‘Večernjem aktu’ – fantastici. Nikada se niste povodili za trenutnim knjževnim trendovima. Što su vam pružali ovi različiti žanrovski pravci?

Nisam nikada težio za tim da budem žanrovski raznovrstan, nego se to dogodilo samo od sebe. Izbor žanra uvijek je ovisio o karakteru priče koja bi mi pala na pamet, jer ne može se svaka priča razviti u istom žanru. Bio sam svjestan da mogu dosaditi čitateljima ako inzistiram, npr. na krimiću, ali taj sam rizik rado prihvaćao: kad bi me neka priča zaokupila, ja bih je i napisao, ne vodeći računa o tome što trenutačno na tržištu ide ili koji je trend. A imao sam sreću da su čitatelji prihvaćali ono što sam pisao, pri čemu su jedne knjige prolazile bolje, a druge gore, i to vjerojatno ne zbog žanra kojem pripadaju, nego zbog toga što su mi jedne bolje pošle za rukom, a druge slabije.

Kako ste, u stvari, počeli pisati kriminalistički roman koji je danas u svijetu jedan od nacijenjenijih i najčitanijih?

Bilo je to jako davno i dogodilo se manje-više slučajno. Nije mi bilo ni na kraj pameti da procjenjujem čega u hrvatskoj književnosti ima, a čega nema, pa da težim nekakvoj inovaciji. Jednostavno, prije toga pisao sam fantastiku, a onda su mi se dogodile dvije-tri priče u kojima fantastično zbivanje ima i neke veze sa zločinom (npr., Dobri duh Zagreba, po kojoj je onda i knjiga dobila ime). To mi se, pak, svidjelo, a budući da sam već tada znao da su krimić i fantastika najbliži rođaci, jednostavno sam se prešaltao na krimiće. Sreća je htjela da su urednici na radiju i u časopisima to dobro prihvatili, a meni se, kao relativno mladome piscu, takav odziv osladio, te sam onda nastavio s krimićima.

Kada se vratite u prošlost, u mladenačke, pa i dječačke dane, možete li nam reći koji su pisci i domaći i strani najviše utjecali na vas?

Najljepša osobina dječjega i mladenačkog čitateljskog iskustva vjerojatno je ta što je to iskustvo potpuno neselektivno. Čovjek u toj dobi čita sve što mu dođe do ruku i u svačemu je kadar uživati. U ono vrijeme, k tome, izbor knjiga bio je neizmjerno uži nego sada, pa ponekad pomišljam da su na mene više od knjiga utjecale novine (npr. nekadašnji VUS), pa onda strip i razni rječnici i leksikoni. A gdje je tek film i čarolija koju je on donosio! Od knjiga, ipak, najbolje se sjećam onih što ih je napisao Jules Verne.

Vi ste prvi dali dignitet kriminalističkom žanru koji se smatrao tzv. trivijalnom književnošću. No, i u vašoj poznatoj knijzi, Ljubav za dosadne knjige, progovarate o ozbiljnoj i zahtjevnoj s jedne, te zabavnoj literaturi s druge strane. Jesu li tzv. elitna i tzv. nepretenciozna književnost doista u opreci i kakav je vaš odnos prema njima?

Što se tiče opreke, to se, mislim, kroz povijest mijenja, a uzroci su svagda društveni, a ne strogo literarni. Boccaccio je, recimo, uzdigao pučke priče na umjetničku visinu, dok je Goetheov ‘Werther’, kao izvorno umjetnička tvorevina, postao dijelom pop-kulture, pa čak izazvao i modu samoubojstava u Europi. A kako je rastao broj pismenih ljudi, dakle potencijalnih čitatelja (od XVIII. stoljeća naovamo), tako se publika stala raslojavati, pa se raslojila i književnost. Ona se podijelila na ono što pretendira na visoke umjetničke domete i ono što služi za zabavu. I taj je jaz postajao sve veći i veći. Danas ga lijepo vidite u poeziji: postoji lirika koja je namijenjena znalcima i lirika koja omogućuje identifikaciju. Ta druga najčešće je uglazbljena, pa je dogurala čak i do Nobelove nagrade. A ja se nekako uvijek sjetim jednostavne činjenice da je pripovjedna literatura nastala tako što su ljudi sjedili oko vatre i pripovijedali ono što su doživjeli ili ono što su izmislili, a slušatelji su na licu mjesta odlučivali žele li to slušati ili ne žele. Pa pomišljam kako bih, da mogu birati, uvijek radije prihvatio mogućnost da me ljudi čitaju, nego mogućnost da stručnjaci hvale ono što sam uspio izmisliti.

Jerzy Kosinski jednom je zapisao da su njegovi romani njegova djeca. Kakav vi odnos imate prema svojim knjigama?

Kosinski je, zapravo, upotrijebio jednu prastaru metaforu koja postoji, valjda, još od antičkih vremena, a to je metafora roditeljstva: otac podjednako voli svu svoju djecu, pa i pisac podjednako drži do svih svojih djela. Ja ne mislim da je pisanje priča jednako važno i jednako odgovorno kao rađanje djece, ali mi je ta slika bliska, utoliko što sam sve svoje knjige pisao s podjednakim žarom i podjednakim zalaganjem, pa se ni jedne ne bih odrekao. Druga je stvar što su mi jedna uspjele bolje, a druge slabije. Je li tako i s djecom, ne bih znao reći, jer imam samo jedno.

Kao prvi naslov u novom kolu vaših djela odabrano je “Nevidljivo pismo”, roman iz 1993. kojega ste predali u tisak u proljeće 1991., naslućujući pad vašeg rodnoga grada “koji naprosto nestaje u Dunavu”. U novome je izdanju pridodano pismo “Madoni Markantunovoj”, a “Diksilendu” su, primjerice, dodana pisma i dojmljivi tekstovi vaše majke pisani za vrijeme njezina boravka u Vukovaru pod opsadom. O kakvim pismima je riječ i može li se reći da ste talent naslijedili od majke?

To što je zabilježila moja majka, zapravo nisu pisma, nego njezin pokušaj da ostavi svjedočanstvo o tome kako je bilo ljudima koji su, kao i ona, proveli stotinjak dana u vukovarskim podrumima. Čim je stigla u Zagreb, požurila se da to zapiše, dok su uspomene još svježe, vjerujući da će to nečemu poslužiti, premda, možda, i nije znala čemu. Kad danas gledam taj tekst, čini mi se da je dobro komponiran, ali on je jedino što je moja majka uopće napisala. A to nju ne čini piscem, ali njezin tekst čini dijelom književnosti, koliko god skromnim. A to pokazuje da čovjek ponekad može propisati samo zato što ga je život na to natjerao.

No, Vukovar se pojavljuje i u drugim vašim antologijskim knjigama – “Šapudl” i “Vodič po Vukovaru”, “Dunav”, “Kruh i mast”, “Vukovarski spomenar”. Kako se tema Vukovara, povijesno, osobno i emotivno razvijala u ovoj, ali i u drugim knjigama koje ste posvetili vašem rodnom gradu?

Mislim da, zapravo, i nije bilo nekoga razvoja. Vukovar je meni kao tema zadan zato što sam se ondje rodio i proživio formativne godine, pa kad, npr. pišem roman, onda kao poprište zbivanja jedva da mogu izabrati išta drugo osim Vukovara i Zagreba. A nije bilo ni nekoga razvoja u mome odnosu prema toj temi: i kada je došao rat, ja sam pisao o onome Vukovaru kakav je bio prije, ponajviše zato što rat nisam doživio na vlastitoj koži. Tek sam poslije, u dodatku novome izdanju Šapudla, nastojao pokazati kako retrospektivno gledam na ratna zbivanja i na njihove uzroke.

U drugom odabranom romanu novog kola, “Škola pisanja” iz 1994., radnja je više nego zanimljiva. Mladi ljudi pronalaze stroj koji može pisati priče. On može pisati bolje priče nego što su to klasična djela hrvatske književnosti, a problem nastaje u onom trenutku kad oni u njega ubace biografiju vlastita života i stroj pokaže život kakav junak nije, u stvari, htio i kakav nije očekivao. Roman je doživio različite intepretacije, dijelom i kao kritika postmodrne, no, kako ga vi tumačite?

Nisam ja sebe smatrao dovoljno kompetentnim da dajem kritiku postmoderne. Ali, zanimao me, na jednoj strain, mehanizam pripovijedanja, a na drugoj strain, uloga strojeva u našem životu. Još davno, u svojoj prvoj knjizi, objavio sam priču Pakleni stroj (koju je Nedjeljko Fabrio prije toga tiskao u riječkom časopisu “Kamov”), a u njoj se govori o pokušaju da se načini stroj koji neće služiti nikakvoj svrsi, nego će samo raditi i pokazuje se da je to nemoguće. Tako mi se onda to poslije vratilo kao ideja o stroju koji čini i ono što ne želimo i otkriva nam o svijetu ono što radije ne bismo znali. A kao što se u mojim pričama često događa, pojavilo se pitanje – je li taj stroj nešto dobro ili nešto zlo i o tome, zapravo, priča govori. Tu moralnu dimenziju onda su čitatelji – zacijelo s pravom – proglasili kritikom postmoderne, koja za razliku dobra i zla, uglavnom, ne želi znati. Ali, kažem, meni to nije bio glavni cilj, nego je priča, razvijajući se po vlastitoj logici, proizvela i neke dalekosežne zaključke.

U mnogim ste knjigama tematizirali odnos malog pojedinca i velike povijesti koja je na ovim našim prostorima krležijanske “balkanske krčme” doista nemilosrdna. Koji su vam romani u toj tematskoj odrednici presudni i presuđuje li nam svima tzv. velika povijest?

Mene nikad nisu privlačili protagonisti velike povijesti, nego su me zanimali oni na kojima se ta velika povijest vrši, i to zbog jednostavnog razloga što i sam pripadam među takve ljude. Najviše sam se tim pitanjem bavio u romanu Kronika provincijskog kazališta (sad je ponovo izašao u prvom kolu Izabranih djela), gdje pratim stogodišnju povijest teatra u malom gradu i to iz perspektive njegova domara. Pokazuje se da velika povijest prodire i na tako zabačena i beznačajna mjesta, te da proizvodi drame u životu onih koji ne žele na povijest utjecati, nego bi se najradije nekako prošuljali kroz nju, po mogućnosti posve nezapaženi. A ni to im nije dano.

Poseban je uspjeh doživjela vaša knjiga “Pohvala starosti” gdje u 44 eseja pripovijedate kako se, u stvari, vrijeme i povijest odnosilo prema ljudskom tijelu, ali i otkrivate njegove tajne.

Htio sam, zapravo, reći nešto vrlo jednostavno: da starost dolazi nakon srednje dobi onako kako nakon dana dolazi večer, pa da zbog starosti ne treba zdvajati, kao što i večer ima u sebi štošta lijepo i poticajno. Želio sam, zapravo, biti malo ironičan prema sebi i prema vlastitim vršnjacima, a učinilo mi se da ću to najbolje učiniti ako opišem razne svakodnevne pojave u staračkom životu i s njima se našalim. I čitatelji su to dobro prihvatili: kukati oni mogu i bez mene, a ja sam htio pomoći im da se nasmiju nad vlastitom situacijom.

Među vašim popularnijim knjigama je i “Narodno veselje”, također izdano u Mozaik knjizi, djelo u kojem pišete nostalgično o šezdesetim godinama prošlog stoljeća, o prvim magnetofonima, hladnjacima i televizorima, nezaobilaznim fušerima, Ivi Robiću, Marku Novoselu i Đorđu Marjanoviću… Jesu li doista šezdesete godine bile jedno radosno razdoblje života sa svojom rock kulturom ili je to samo mit?

Naravno da je to i mit, ali to ne znači da nije istina. Mislim da će malo tko osporavati tvrdnju da su šezdesete godine donijele prevrat u svim područjima javnoga života: od mode, preko filma, do seksualne revolucije i raznih društvenih pokreta karakterističnih za to doba. Šezdesete godine donijele su toliko dobre popularne glazbe koliko nije nastalo desetljećima i stoljećima prije toga; to je bila kao nekakva renesansa. Iza te tvrdnje stojim pod moralnom i materijalnom odgovornošću. A u knjizi Narodno veselje, ja sam pokušao popisati i razne druge fenomene, poput fotografije, televizije, sporta, vikendica i koječega drugoga. A budući da sam radio bez ikakvih pomagala (bez knjiga i bez interneta), sama činjenica da sam neke stvari zapamtio, jasno svjedoči koliko su važne one bile.

Koristi li pisac više elemenata iz autobiografije ili iz književnosti same?

Ima autora koji tvrde da je svaka priča, zapravo, autobiografija, a ima i onih koji kažu da se književna djela uvijek prave od drugih književnih djela. Ali, ja mislim da je i jedno i drugo, zapravo, pretjerivanje koje služi tome da tezu učini uvjerljivijom. Čovjek, naravno, može pisati samo o onome što je iskusio u životu, u knjigama ili u mašti, ali nekada to čini ovako, nekada onako, neki pisac više, a neki manje. Isto tako, nema sumnje da svi mi počinjemo pisati zato što postoji književnost, što su već prije nas pisali i drugi, ali ja ne vjerujem da od toga što su drugi pisali mi pravimo svoje knjige. To mi zvuči kao simplifikacija, koja je opet nastala u polemičke svrhe.

Prije koju godinu dali ste sumornu dijagnozu statusa hrvatske književnosti u ironičnom tekstu Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti, koji je imao velik odjek. Može li se reći da je dijagnoza koju ste dali još aktualnija nego kada je tekst pisan?

Moja intencija nije bila dijagnostička, jer niti je naša književnost baš toliko bolesna, niti sam ja kvalificirani liječnik da takve dijagnoze postavljam. Htio sam samo dati nekoliko uprstaka (to je termin Tomislava Ladana), to jest ukazati na šaljiv način na ono što mi se u našem književnom životu ne sviđa. Trebala je to, zapravo, biti kozerija (jedan pomalo zaboravljen žanr), a budući da je tu bilo i malo zloće, što ljudi vole, onda je tekst odjeknuo iznad svih mojih očekivanja.

Kako se vaš impresivni znanstveni opus, pogotovo starije hrvatske književnosti, odražavao u vašim romanima?

Gotovo nikako. U struci sam se bavio ponajviše starijim razdobljima, pa onda poezijom i teorijom stiha, dok sam u prozi pisao isključivo o suvremenosti. Jedini trenutak kad se to dvoje dodirnulo, bio je roman Koraljna vrata u kojem govorim o tobožnjem pronalasku dvaju izgubljenih pjevanja Gundulićeva Osmana. Često sam za sebe govorio da sam soboslikar i ličilac, dakle čovjek koji ima dva zanata, a ti zanati idu svaki svojim putem i rijetko se pomiješaju. Možda negdje doboko imaju i neki zajednički korijen, ali ja o njemu nisam razmišljao, možda i iz praznovjerja, u strahu da nešto ne pokvarim.

Što smatrate svojim najznačajnijim znanstvenim istraživanjem?

Nije na meni da o tome govorim. Ja teško da išta što sam na tom području uradio mogu nazvati i značajnim, a kamoli najznačjnijim.

Pisali ste i mnogo za djecu. Je li riječ čak o težoj formi pisanja od “ozbiljne” literature. Po čemu se razlikuje pisanje za djecu od pisanja za odraslu publiku?

Od mnogih sam pisaca čuo trvdnju s kojom se i sam slažem: teže je pisati za djecu nego za odrasle. Razlog je jednostavan: odrasli su strpljiviji, pa se ponekad daju malo i gnjaviti, nadajući se da će u tekstu već doći nešto što će im biti zanimljivo. Kod djece toga strpljenja nema: čim pisac stane tupiti s nekakvim opisima ili porukama, ona počnu preskakati i čitati samo ono sa crticama, to jest, dijaloge. Zato sam ja svoju prvu knjigu za djecu napisao tek onda kad sam sebe već smatrao iskusnim piscem za odrasle, dakle, oko svoje trideset i pete godine.

Napisali ste niz vrlo uspjelih scenarija. Kakva su vaša scenaristička iskustva s obzirom da je riječ o najslabijoj točci hrvatskog filma?

Ja danas više ne pratim to područje, pa ima već više od dvadeset godina otkako sam pisao nešto za film. Pisanje scenarija očito je generacijska stvar, pa sam i ja pisao scenarije za svoje vršnjake, dok današnji režiseri imaju svoje scenariste. Zato i ne znam što bih mogao savjetovati onima koji se danas bave tim poslom, pogotovo kad vidim da se mnogi od njih sasvim dobro snalaze i bez mene.

Hrvatska književnost slabo je poznata u svijetu. Prijevoda je malo, kao i književnih agenata. U čemu je problem?

Bojim se da je to zadano i da se nikada neće promijeniti. Oni na Zapadu imaju nekakvu sliku o nama (dakako, iskrivljenu i punu predrasuda) i ne žele se gnjaviti time da uz pomoć književnosti tu sliku ispravljaju. Mi smo, pogledajmo istini u oči, uglavnom malo lošija varijanta njih samih, pa ih zato zanima samo ono po čemu smo drukčiji, egzotični, pa čak i divlji. A toga, znate i sami, nema mnogo. A to ne vrijedi samo za književnost, nego i za druge discipline. I tu ne pomažu ni sustavi, ni agenti. Jeste li se, recimo, ikada upitali, zašto ni jedna naša popularna pjesma, a imamo ih cijelo more izvrsnih, nije nikada postala hit na Zapadu, gdje na tom području ima šrota koliko vam srce želi?

Digitalna književnost uvelike je osiromašila medijsku i izdavačku scenu, novinske forme sve su kraće, dok prostor dobivaju vizualni elementi. Što mislite o e-knjigama i možete li isto uživati u klasičnoj knjizi kao i u elektronskoj?

Nisam nikada pokušao pročitati cijelu elektronsku knjigu, a vjerojatno i neću. Ali, nipošto nisam protivnik takvih izdanja, jer važno je samo da tekst stigne do čitatelja, a nije važna forma u kojoj će se to dogoditi. Vjerujem, uostalom, da sve te elektronske zezalice, suprotno proširenom praznovjerju, ne smanjuju broj čitatelja, nego ga povećavaju.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI