Ako vidovita osoba stječe saznanja o predmetima u neposrednoj blizini, primjereno je govoriti o kriptoskopiji (grč. kryptos - sakriven, skopeo - gledati). Ako su, međutim, događaji o kojima saznajemo udaljeni, riječ je o telesteziji (grč. tele - daleko, aistanomai - gledanje), odnosno o teleakroaziji (grč. tele - daleko, akroasis - slušanje)
Znanstvena dokazivost neobjašnjivih fenomena i moći pojedinaca, potvrđena je u mnogim vrlo ozbiljnim istraživanjima. Pojedinici, koji su imali moć spoznati budućnost, imali telepatske i nadnaravne moći, poput proroštva, pomicali predmete ili mogli vidjeti skrivene predmete, zabilježeni su i u drevnim spisima i kronikama starih civilizacija.
Kada je poznati splitski svećenik dr. Miroslav Matijaca (1885.-1963.),doktorirao na papinskom sveučilištu Gregorijani prije Drugog svjetskog rata uz dozvolu crkvenih vlasti napisao svoju knjigu “Parapsihologija i spirtizam – između opsjene i znanosti s mnogo neobičnih priča” nastojao je racionalnim i znanstvenim putom navesti slavne primjere neobičnih moći pojedinaca i barem djelomično razgrnuti misterij koji ih je prekrivao. Knjigu je mnogo godina kasnije nadopunio suvremenim istraživanjima poznati zagrebački pishijatar dr. Bartul Matijaca, primarijus i bivši ravnatelj bolnice Vrapče, ujedno i nećak Miroslava Marijace. Time je nastala jedinstvena knjiga u kojoj i teolog i znanstvenik na vrlo blizak način tumače teško objašnjive pojave.
Richetova istraživanja
Vidovitošću, kako je pisao Miroslav Matijaca, nazivamo stjecanje (sa)znanja o stvarima ili događajima bez prenošenja informacija uobičajenim osjetilima. Postoji, međutim, razlika između vidovitosti i telepatije. Kod telepatije informacija se prenosi od osobe do osobe bez pomoći uobičajenih osjetila, dok je kod saznanja stečenog vidovitošću, isključeno djelovanje tuđe svijesti. Dakako, u brojnim slučajevima teško je razlučiti do koje se mjere izvanosjetilna spoznaja može pripisati fenomenu vidovitosti ili, pak, telepatskom prijenosu informacija. Ako vidovita osoba stječe saznanja o predmetima u neposrednoj blizini, primjereno je govoriti o kriptoskopiji (grč. kryptos – sakriven, skopeo – gledati). Ako su, međutim, događaji o kojima saznajemo udaljeni, riječ je o telesteziji (grč. tele – daleko, aistanomai – gledanje), odnosno o teleakroaziji (grč. tele – daleko, akroasis – slušanje). Vidovitosti je donekle blizak i fenomen tzv. psihometrije.
Sustavnim eksperimentiranjem s vidovitošću kriptoskopskog tipa, prikupili su se uvjerljivi dokazi o postojanju izvanosjetilnog zapažanja. Najozbiljnija istraživanja radio je Charles Richet (1850.-1935.) eksperimentirajući s brojnim osobama i poduzimajući vrlo stroge mjere opreza, da bi se izbjegla bilo kakva prijevara. Za pokuse su se upotrebljavala, među ostalim, tek poštom pristigla neotvorena pisma, igraće karte, crteži i slično. Svaki od tih predmeta nalazio se u posve neprovidnim ovojima. Od 5000 pokusa, uspjelo ih je tek 200, dakle 4 posto.
Tijekom jednog ekeprimenta, Richet je sjedio sam u svojoj sobi, vrata su bila zatvorena. Tada je na komadu papira narisao krug sa zupcima naokolo, crtež zatvorio u debelu oklopnicu i podvukao je pod pisaću mapu. Vidovita je osoba čekala u jednoj podaljoj sobi i na zvuk zvonca stupila u sobu ispitivača, praćena brojnim liječnicima-svjedocima koji su čekali na hodniku. Da bi se isključilo prenošenje misli, vrata su otvorili izvana, a profesor Richet sjedio je leđima okrenut vidovitoj osobi koja je, približivši se stolu na metar-dva, smiješeći se, rekla: “Krug okružen malim crticama”.
Kad je Richet objelodanio ishod svojih istraživanja, napisao je da je kod rijetkih uspjelih pokusa potpuno isključen slučaj i da se, protivno vlastitom očekivanju, uvjerio u mogućnost vidovitosti, no svakome tko se takvim ispitivanjima želi baviti preporučuje da ne bude lakovjeran nasjedajući na vješte varke ispitivanih osoba. Švedski liječnik za živčane bolesti, dr. Backman, u časopisu “Zeitschrift fur Psychiatrie”, pak, opisao je sljedeći slučaj: Dugo je proučavao četrnaestogodišnju djevojčicu podložnu somnambulizmu i nipošto nije vjerovao u njezinu vidovitost. Kad ju je htio otpustiti iz svog ambulatorija, ušao je slučajno jedan kolega mu, liječnik, koji je u šali, udarivši se po džepu, zapitao djevojčicu: “Koliko imam novca u novčaniku?” On ni sam nije znao koliku je svotu imao u džepu. Djevojčica je časkom uperila pogled u mjesto gdje se Backmanov kolega udario rukom i smjesta je dala siguran odgovor: toliko i toliko novca. Oba su liječnika ostala nemalo začuđeni, kad su, otvorivši novčanik, ustanovili da je odgovor bio potpuno točan!
Pokusi s Ludwigom Kahnom
Danas se iz kruga parapsiholoških istraživanja isključuju događaji u hipnotičkom ili somnambulnom stanju, jer je tada silno pojačana djelatnost podsvijesti, što se očituje u neosjetljivosti ili preosjetljivosti osjetila, u bujnosti mašte, te u podložnosti obmanama ćutila – halucinacijama i iluzijama. Da bi se ostalo unutar znanstvenog polja za istraživanja, valja birati osobe u svjesnom stanju, ali sposobne za neobične duševne djelatnosti, a takvih osoba i takvih činjenica neosporno ima.
Godine 1913., u prosinačkom svesku časopisa “Kosmos”, vjesnika Društva prijatelja prirode, što ga je izdavao Franckh-scher Verlag u Stuttgartu, dr. Max Schottelius je priopćio: Jednog dana došao je k njemu četrdesetogodišnji Židov, Ludwig Kahn, te izjavio da je sposoban pročitati ispisanu ceduljicu koju će doktor presaviti i držati u čvrsto stisnutoj šaci. Nadalje, pričao je Kahn, taj svoj prirodni dar otkrio je u Americi i zaradio mnogo novca, a godine 1908., našavši se u Karlsruheu, tada glavnom gradu velike vojvodine Baden, bio je optužen da je jednoj gospođi, na njezinu želju, predskazao dan smrti. Gospođa se nakon toga razboljela, a njezin kućni liječnik podigao je tužbu protiv Kahna.
Svoje pokuse s Ludwigom Kahnom, dr. Schottelius počeo je 26. rujna 1912., a završio 10. listopada iste godine. Svaki je pokus dao nesumnjiv rezultat. Dok je profesor Schottelius pisao cedulje i svaku pojedinu osam puta pregibnuo, Ludwig se nalazio u vrlo udaljenoj prostoriji, da bi ga, kad je sve bilo gotovo, uveli u sobu, a doktor bi prema njemu držao zatvorenu šaku s ceduljicom. Zaustavivši se na metar od ispitivača, ne gledajući u šaku, nego buljeći u prazninu, Ludwig bi čitao riječi ili brojke bez promišljanja, ne samo točno, već i na njemu nepoznatim jezicima. Svaki je put pri takvim pokusima bio blijed i morao bi iza svakog čitanja sjesti i odmoriti se, da bi se naskoro pridigao i čitao druge cedulje – bez pogreške. Kazivao je da jasno vidi pismo kao na nekoj okrugloj, tamnoj pozadini, da može dobro raditi jedino ako se potpuno dobro osjeća, da sljedeću noć slabo spava i da, kad je umoran, prvu cedulju koja može biti koliko mu drago puta pregibnuta, mora pritisnuti časkom na čelo. Odmah bi mu se tada pokazalo pismo, a sljedeće cedulje je mogao čitati bez takve manipulacije. Dr. Schottelius je tvrdio da bise svaki put naježio kad bi, poslije čitanja, bacio na stol zgužvanu cedulju.
Badensko ministarstvo dopustilo je dr. Schotteliusu daprepiše i objavi sudbene isprave u parnici podignutoj u Karlsruheu protiv Ludwiga Kahna. Priopćena su u pojedinostimamišljenja zakletih vještaka, liječnika na psihijatrijskoj klinicidr. Haymanna i kotarskog liječnika u Baden-Badenu, dr. Naumanna. Oni tvrde da je Ludwig Kahn pri pokusima, gdje jebila isključena svaka mogućnost prijevare, pokazao svoju sposobnost čitanja skrivenih pisama. Richet je 1925.i 1926. eksperimentirao s Kahnom u Parizu i svi su pokusi dali povoljnerezultate, o čemu je izvijestio u knjizi “Notre Sixième Sens” (Pariz, 1928., str. 179–190).
Četrdeset i četiri uspjela pokusa
Drugi primjer uspješnih pokusa u ispitivanju vidovitosti opisan je u “Analen der Natur und Kulturphilosophie” za 1913. godinu. Nijemac, dr. Valdemar von Wasielewski (1875.-1959.) naveo je da se gospođica Von B., potpuno zdrava dama, izjavila spremnom u njegovoj prisutnosti pokazati svoje izvanredne sposobnosti. Pokusima su mogli nazočiti i drugi znanstvenici. U prvom pokusu, dr. Wasielewski je gospođici predao svezanu i zapečaćenu kutijicu. Ona je legla u susjednoj sobi na divan i držala kutijicu na glavi, dok je Wasielewski čitao glasno iz neke knjige da ne mora misliti na predmet u kutijici, kako bi se isključila mogućnost telepatije.
Nakon osam minuta, gospođica Von B. je došla u sobu k Wasielewskom i kolegama, te izjavila da je u kutiji metalni predmet u obliku ključa, jedan prsten, uz njega nekakav držak, a poviše – jedan koso postavljen predmet poput nekakva zuba ključa. Rješenje je bilo potpuno točno. Uz nazočnost dr. Bayera, liječnika kneginje Marije Schwarzbourg-Sondershausen i profesora Edmunda Königa, dr. Wasielewski je s gospođicom Von B. napravio 50 pokusa od kojih su 44 bili potpuno uspjeli. Na već opisan način, gospođica B. prepoznala je raznovrsne predmete: kamen, drvo, staklo, kožu, vosak, pluto, dvopek, papir, pamuk, razne kemikalije u prašini, zlato, srebro, željezo i druge kovine. Kutije su bile od kartona ili lima, a zavezale su ih i zapečatile druge osobe.
Ovisno o raspoloženju, vidovita je gospođica uspijevala riješiti zadatak u vremenu od jedne do deset minuta. Slika koja je vidovitošću bila spoznata, nastajala je u njezinoj duši malo-pomalo; prvo bi navela veličinu, zatim zatvorenih očiju narisala obris i konačno iznijela podatak o težini. Kakve je boje bio predmet, obično nije govorila, osim ako se radilo o kovini. Mjed je razlikovala od zlata po tome što je plemenitu kovinu nalazila lakšom. Narisani obrisi bili su kod nekih pokusa tako točni da su se kasnije s predmetom potpuno podudarali. Kod jednog pokusa dala je ovo rješenje: “Po obliku izgleda kao drveno jaje kojim se služi moja majka pri krpanju čarapa, ali nije od drva i tamnije je boje. Ima i jednu osobitost: na jednoj strani ima ravnu površinu na kojoj može ležati”. Podatci su bili točni. Radilo se o pritiskalu za pisma u obliku jaja, od crvenog mramora s po kojom mrljom; donja strana bila je potpuno ravna.
Američki romanopisac i političar, Upton Sinclair (1878.-1968.), intenzivno se bavio parapsihološkim problemima i svoja zapažanja opisao u knjizi “Mental Radio” (London, 1930.). Kompetentni stručnjaci su Sinclairova istraživanja ocijenili kao važan znanstveni doprinos u toj oblasti. U navedenom djelu, autor je pripovjedao kako je njegova supruga, Mary Craig, u stanju pasivne koncentracije mogla pročitati, odnosno vidjeti, naslove knjiga i boje njihovih omota, koje su nepoznati ljudi slali poštom, a bile su zamotane u debele papire poštanskih paketa. Pakete bi Mary stavila na trbuh ili na sunčani pleter. Ponekad je čak mogla doznati i sadržaj knjiga.
Znanstvenik, a ne špijun
Šezdesetih godina prošlog stoljeća je docent Biološkog zavoda Sveučilišta u Pragu i član Češke akademije znanosti, dr. Milan Ryzl, vodio parapsihološku istraživačku grupu. Eksperimentirao je s brojnim pokusnim osobama, ispitujući njihovu sposobnost prepoznavanja boje karata zatvorenih u neprovidnu omotnicu.
Posebno su se isticali rezultati postignuti s mladim Karelom Stepanekom. Slijedeći uvjerenje da se dobri rezultati mogu postići tek u stanju visokog stupnja duhovne koncentracije ispitivane osobe, dr. Ryzl je za postizanje takva stupnja, držao ispitanike prvo u stanju lake hipnoze, a zatim ih priviknuo da samostalno (bez posrednika) padnu u trans. Postignuti rezultati, tj. ispravno pogađanje boje karata, daleko su nadmašili broj pogodaka koji se može pripisati slučajnosti, čime je vidovitost kriptoskopskog tipa postala matematički dokazana činjenica. Za svoj rad, dr. Ryzl je nagrađivan 1963. i na američkim uglednim univerzitetima (sveučilište Duke u saveznoj državi Sjevernoj Karolini, kalifornijsko sveučilište San Jose).
Čehoslovačka tajna služba, u vrijeme komunističke vladavine predsjednika Novotnog, pokušala je dr. Ryzla vrbovati da im dostavlja podatke iz zapadnih zemalja. No, ne želeći postati špijunom, nego ostati znanstvenikom, Ryzl je 1967., dakle, godinu dana prije upada sovjetskih trupa u njegovu domovinu, s obitelji prebjegao u SAD, gdje je nastavio radom na tamošnjim institutima. Godine 1969., u SAD-u je prvi put objavljeno Ryzlovo poznato, (relativno) popularno pisano djelo, “Parapsihologija”.
Osim detaljnog opisa vlastitih pokusa, u tom djelu je češki znanstvenik iznio i svoja uvjerenja da su svi parapsihološki fenomeni srodnog karaktera, te da njima vlada srodna, još uvijek ne do kraja istražena i objašnjena zakonitost, kao i da (prividno) nadnaravne sposobnosti nisu povlastica tek malog broja nadarenih pojedinaca, već da se te sposobnosti u latentnom obliku kriju kod svih ljudi.
Zagrebačka izdavačka kuća “Prosvjeta” objelodanila je do 1983. Ryzlovu studiju na hrvatskom jeziku u čak pet izdanja.