NAJLJEPŠI HRVATSKI MUZEJI: Muzej u krapinskoj šumi

0
145

Za ljetne praznike, nećete pogriješiti uputite li se u Muzej krapinskih naendertalaca jer jer je riječ i o jednom od najsofisticrianijih hrvatskih muzeja i jedinstvenom muzeju takve vrste u svijetu

Nećete pogriješiti krenete li u Krapinu u tamošnji Muzej krapinskih naendertalaca jer jer je riječ i o jednom od najsofisticrianijih hrvatskih muzeja i jedinstvenom muzeju takve vrste u svijetu, remek djelu paleontologa Jakova Radovčića i arhitekta Željka Kovačića, koji su uz pomoć tehnologije, interaktivnih instalacija i multimedijskih simulacija sa zvučnim, vizualnim i mirisnim senzacijama dočarali život pračovjeka.

Već i sam izgled muzeja nalik je na polušpilju u modernim materijalima koja ne narušava prirodni okoliš šume. Vanjsko pročelje je od betona i stakla, dok su leđa i bokovi cijelog objekta u zemlji, a krov je prekriven zemljom te je cijela građevina kamuflirana velikim land-artom. Posjetitelji u muzej ulaze kroz rotacijski vjetrobran, odnosno otklopna vrata. U unutrašnjosti ih dočekuje prvo iznenađenje. S unutrašnje strane staklene stijene na kazetama postavljene su alu žaluzine, čiji se nagib može regulirati električnim motorom. Kada su žaluzine zatvorene na njih se projiciraju slike iz života pračovjeka: svakodnevne situacije, obitelj oko vatre, izrada artefakata, sukobi s onodobnim životinjama, a kada su žaluzine horizontalno vidi se okoliš šume. Kako su moguće različite „režije“ s prelascima i kolažima između stvarne slike okliša i animirane slike, posjetitelj muzeja i sam postaje „stanovnik špilje“ koji iz njezine pozadine u protusvjetlu sve promatra. I sam pod ulaznog dijela je u laganom usponu što povećava važnost hoda prema postavu.

Loading...

Maternica ili embrij

Oko ulaznog predvorja kroz dvije etaže prostiru se izložbene dvorane, čija organska forma nije proizašla iz želje za takvim oblikom, već je odraz pažljivog iščitavanja i tumačenja scenarija koje je napisao Jakov Radovčić. Prava asocijacija je bila na maternicu ili embrij, što na neki način i odgovara mjestu i značenju naendertalaca u razvoju ljudske vrste. Neki su asocirali oblik s pužem ili labirntom. U arhitekturi tih muzejskih dionica posjetitelju se prikazuje tijek mijena i različitih sdržaja, svojevrsni vremeplov kojim se posjetitlja kreće od vremena otkrića krapinskh krhotina spram najstarijoj povijesti Zemlje i iskonima ljudskog roda. Početak muzeja započinje u dvorani s prikazom života grada Krapine, malog pitoreskonog, srednjoeurpskog gradića na prijalazu 19. u 20. stoljeće iz doba otkrića pračovjeka u tipičnoj arhitekturi Magistratske ulice u školskoj učionici u kojoj hrvatska učila odaju onodobne pučke spoznaje o čovjeku i prirodi.

Prosvjetiteljsko razdoblje i Veliki prasak

Doba je to kada Krapinu predvodi , a istaživače dočekuje gradonačelnik Vilibaldo Sluga. Iza oslika poznatoga Kneppova liječilišta i Krapine koja je svesredno pružala dobrodošlicu mnogim namjernicima, posjetitelji će ući u dio muzeja s prikazom prosvjetiteljskog razdoblja europske prošlosti, kada su položeni temelji suvremene znanosti i kada su niknule zanznake novih i raznovrsnih doktrina koje su opet vodile do otkrića koje će preobraziti svijet.Kako je to bio onda, posjetitelj može vidjeti iz prikaza kako su iskopine s terena odlazile prema muzejskom laboratoriju i kabinetu istraživača. Tu će se upoznat s osobom zagrebačkog znanstvenika Dragutina Gorjanovića Krambergera koji je te krhotine prošlosti minuciozno proučavao te tumačio. Iz istraživačke dionice potom pomoću najsuvremenije tehnologije posjetitelj ulazi u magični svijet i sinoptički prikaz vritualne stvarnosti od početaka velikoga praska (big banga) koji se zbio prije 13, 7 milijardi godina kojim je započeo materijalni svijet gdje se može sagledati kozmička evolucija nesagledivog Svemira i postanak Zemlje prije 4,5 milijarde godina.

Konkretno, iz prizemlja muzeja posjetitelj će doći do dvorane s prikazom nastanka zemaljske kore, prateći kemijsku evoluciju našeg planeta da bi, koračajući kroz nepojmljivo vrijeme, prispodobivo tek apstraktinim brojkama vječnog vremena, došli do samog misterija života. Obrnuto od kazaljke na satu, put posjetitelje dovodi prema vertikali diviskoga modela makromolekule DNK, kao simbola zamršene logike živoga. Rotacija pužnice i simboličkoga uspona života u smjeru kazaljke na satu označava prijelomnicu i početak sve raznolikije organske radijacije i evolucije, postanak i razvoj mnogih višestaničnih organizama, raznovrsnih i sve složenijih bića biljnog i životinjskog svijeta.

Prvi hominidi

Mnogi organizmi su tijekom vremena nastajali, a mnogi izumirali. I dok se sagledava beskrajna okosnica svega živoga, geološko vrijeme i prikazi života drugoga paleozioka i mezozioka otkrivaju nam sve čudnije i sve zamršenije oblike života. Nakon izumiranja dinosaura, bit će prikazan kenozoik – razdoblje kojim dominiraju sisavci, a na kraju kojega se pojavljuju i hominidna stvorenja. S njima je započeo veoma dugi vremenski slijed hominizacije, očovječenja još dalekih ljudskih predaka. Tek na kraju tog dugog vremenskog uspona zašli smo na biološku razninu krapinskog pračovjeka i naendertalaca.

Muzej nudi spektakularnu rekonstrukciju krapinskoga staništa naendaralaca, koja postaje glavni ekspozicijski sklop s hiperrealističkim prikazom staništa pračovjeka iz Krapine. Tu, nasuprot prostoru gdje se rastvara priroda Hušnjakova brijega ili scene o životu nadnertlaca, posjetitelj će se naći u vremenu od prije 125 tisuća godina. Ta prostrana i najveća diorama naendertalskoga pračovjeka na svijetu izrađena je na temelju iščitavanja paleodemgrafske, palentološke i arheološke slike nalaza iz Krapine i sadašnjih spoznaja o naendartalcima. Diormaski raspored zrcali uobičajenu svakodnevicu tih lovaca i nomada. Tu su prikazani kao lovci koji svojim suplementima donose bogatu lovinu i kao ljudi koji izrađuju i podučavaju mlade kako se izrađuju kamene rukotvorine. Oko vatrišta okupljeni su svi, mladi i stari, dok se neki u zaktuku polušpilje brinu o svojim mladima i unserećenima. Život svakodnevice odaju i razigrana djeca. Mnogi detalji anatomske građe otkrivaju kako se oni morfološki razlikuju od današnjih ljudi, ali je znanost daleko od toga da ta stvorenja prikazuje kao divlje stvorove, tupavog, često žalosnog pogleda i životinjske svijesti.

Skulptura uz slap

Detalje anatomije naendartalaca, proporcije tjelesne građe i ostale značajke morfologije – otkriva skulptura smještena uz slap vodotoka koji je dio muzeja. Ta skulptura temeljena je na anatomskih oznakama najcjelovitije lubanje sačuvane na krapinskom pradavnom staništu – galsovitoj lubanji „C“ ili „Krapina 3“.

Ta lubanja u mnogočemu je postala sinonim krapinske zbirke u svijetu. Danas se zna da je to bila mlada, zdrava žena i da je zbog niza znakova i čeonih zarezotina koji su na njoj sačuvani, postala veoma značajan dokaz njihovih posmrtnih rituala. Nakon živopisnih oslika pradavnih ljudi i rekonstrukcije njihova staništa posjetitelji će se upoznati s mnogim pojedinostima, posebice građom kostura. Vidjet će se najznačajniji oseteološki nalazi pračovjeka. Mnoge od tih kostiju pravo su izvorište informacija za razumijevanje raznolikosti morfologije pračovjeka, ali i za očitovanje njihova načina života te mnogih boleština i nezgoda od kojih su patili. Interaktivan instalacija KRAN , pomoću najnovijih metoda medicinske i radiološke dijagnostike otkrit će posjetitelju mnoge okolonosti njihova surova življenja, traume, bolesti, ali i zacjeljivanje rana i preživljavanje teških povreda. Da bi posjetitelji muzej barem donekle sebi dočarali vrijeme velikih klimatskih nepogoda kroz koje su živjeli nanedertalci, u Muzeju je postavljena još jedna interakivna instalacija koja dočarava tlo po kojem su možda često hodali. Krapinski naendertalci svoje ovdašnje stanište nalazili su u uvjetima tople klime zadnjeg velikog interglacijala ili međuledenog doba.

Tehnološka evolucija

Brojni ostaci lovnih životinja pokazuju kako su vrlo uspješno lovili visoku divljač posebno toplodobne nosoroge i njihovu mladunčad. Važan dio postava muzeja govori i o duhovnom svijetu naendertalaca. Mogući rituali, ukop mrtvih, pitanje kanibalizma i poseban posmrtni ritual indikacija su posve specifičnog, možda i posve specifičnog načina njihova ponašanja. Premda ne možemo ni naslutiti okvire njihovih govornih mogućnosti, posve je sigurno da su imali mogućnost pune verbalne komunkacije. Poljednji segment ekspozicije muzeja pokazuje vrlo ubrzanu kulturnu i tehnološku evoluciju ljudskog roda i glavne kulturne epohe civlizacijske prošlosti. Ukratko, jedan od najboljih hrvatskih muzeja.