‘Ova smjela i tako brza dijagnoza bila je, dakako, popraćena s ironičnim podsmijehom svih prisutnih. Idući dan bolesnik umre. Izvršena sekcija, kojoj su prisustvovali svi liječnici odjela, pokazala je posvemašnju preciznost dijagnoze, jer se osim krvarenja upredjelu mosta mozga na bazi encefalitisa, nije našlo drugog patološkog nalaza…’
Liječnici koji mogu samo pogledom na pacijenta, bez ikakvih specijalističkih pregleda ili vidljivih karakterističnih simptoma, postaviti dijagnozu najkompliciranijih neuroloških bolesti, također pripadaju onim rijetkim pojedincima čije su sposobnosti potpuno neobjašnjive znanosti.
Nekoliko takvih slučajeva koje su potvrdili svjedoci, i sami liječnici, zatečeni točnošću dijagnoze, navodi dr. Miroslav Matijaca (1885.-1963.), splitski svećenik u svojoj knjizi “Parapsihologija i spirtizam – između opsjene i znanosti s mnogo neobičnih priča” u kojoj je nastojao racionalnim putem navesti i pojasniti slavne primjere pojedinaca koji su mogli komunicirati na daljinu, imali moći proroštva, telepatije, vidovitosti, itd., a čije su sposobnosti zabilježene tijekom tisuća godina – od prastarih kronika najstarijih civilizacija do danas.
Kada je knjigu mnogo godina kasnije nadopunio suvremenim istraživanjima poznati zagrebački pishijatar, dr. Bartul Matijaca, primarijus i bivši ravnatelj bolnice Vrapče, ujedno i nećak dr. Miroslava Matijace, nastalo je jedinstveno štivo u kojem i teolog i znanstvenik na vrlo blizak način tumače onaj nevidljivi svijet koji okružuje čovjeka, a kojeg znanost ne može dosegnuti.
Vidovitost u medicini
Često se kaže, da se medicina ne da naučiti iz knjiga, već da je pravo umijeće (ars) te da svaki zaista dobar liječnik ima neki instinkt, nekakvo osjećanje za bolest svojih pacijenata, kao i za onaj lijek koji će propisati kod pojedinih bolesnika s istom bolešću. Taj liječnički instinkt koji liječnika, uz njegovo znanje, čini zaista dobrim liječnikom, nije drugo do sposobnost da svoje pozitivno znanje o nekoj bolesti spoji s onim nečim, što se kod pomnijeg ispitivanja očituje kao određena psihička sposobnost shvaćanja bolesti, koje mnogo puta, dapače, gotovo uvijek, premašuje njegovo pozitivno medicinsko znanje. U pažljivom promatranju, ovo shvaćanje bolesti intuitivna je sposobnost sagledavanja biti dotične bolesti, razumijevanje cjelokupnog stanja organizma, da bi se prema takvom shvaćanju uspostavila dijagnoza i odredilo liječenje.
Ako je tome tako, tada možemo reći da se takvo intuitivno gledanje približava pravoj vidovitosti, navodi dr. Miroslav Matijaca. Konačno, dobro je znano da je bilo dobrih, čak genijalnih liječnika i u vrijeme kada im nisu stajala na raspolaganju moderna tehnička pomagala, te nije apsurdna tvrdnja da i među liječnicima ima metagnoma, koji, međutim, svoje sposobnosti neće moći očitovati uvijek i u svim okolnostima, što je, uostalom, činjenica koja vrijedi za metagnome općenito. Valja spomenuti i to da ima nemali broj ljudi koji nisu stekli liječničku izobrazbu na visokim školama, ali, unatoč tome, posjedujui prirorođeni smisao za medicinu, kadri su prepoznati prikrivene simptome i relativno točno dijagnosticirati poremećaj. Naravno, u takvim slučajevima uvijek prijeti opasnost zloporabe toga prirodnog dara. Premda u suvremenom svijetu počiva na znanstvenim temeljima, medicina nije tek primijenjena, a još manje čista znanost.
Kako je liječništvo vještina – ars, za dijagnostiku i terapiju bolesti, osim knjiškog znanja, uspješnom medikusu potrebna je i doza talenta. Tko je među liječnicima vješt, a tko nije, nepogrješivo prepoznavaju pacijenti. Čekaonice pred vratima uspješnih uvijek su pune, bez obzira na kojem su mjestu rangirani u bolničkoj hijerarhiji i nezavisno o tome jesu li im ili nisu imena nakićena znanstvenim i sveučilišnim titulama.
Zagrebački liječnik, dr. Karlo Marchesi u svom djelu “Tajne čovječje duše” (Zagreb, 1944.) navodi nekoliko slučajeva stručnih dijagnoza uspostavljenih s pomoću nadnormalnih sposobnosti. Evo što on pripovijeda: “U bolnicigdje sam se nalazio na specijalizaciji došao je na interni odjel jednog dana pacijent poslan od kolege u provinciji. Unatoč svih mogućih pretraga nije bilo moguće kod ovog bolesnika koji je pokazivao veoma raznovrsne simptome, ustanoviti dijagnozu. Bolesnik se nalazio u očajnom tjelesnom stanju i mi smo, s obzirom na njegovu slabost, očekivali skoru smrt. Dan prije njegove smrti došao je s dopusta na odjel mladi kolega, koji se također nalazio na specijalizaciji kao i ja, i njemu je na jutarnjem pregledu taj bolesnik bio u općenitim crtama prikazan. U šali, bilo mu je rečeno i to da ovdje, kod ovog bolesnika, može pokazati što znade. Moj je kolega bez oklijevanja izjavio da se radi o krvarenju u mozgu, u predjelu mosta (pons cerebri), a na bazi encefalitisa (upale mozga). Ova smjela i tako brza dijagnoza bila je, dakako, popraćena s ironičnim podsmijehom svih prisutnih. Idući dan bolesnik umre. Izvršena sekcija, kojoj su prisustvovali svi liječnici odjela, pokazala je posvemašnju preciznost dijagnoze, jer se osim krvarenja u predjelu mosta mozga na bazi encefalitisa ,nije našlo drugog patološkog nalaza.
Ta bi se dijagnoza mogla smatrati sretnim pogotkom da taj isti mladi liječnik nije i nakon toga mnogo puta dokazao svoje nadnormalne sposobnosti. Navodim još jedan slučaj. Zamjenjujući istog kolegu u njegovoj ordinaciji, susreo sam ondje bolesnika koji je bolovao od čira na dvanaestniku, i on mi reče da mu se ništa sličnog u životu nije dogodilo kao kod moga kolege koji ga je, kad je prvi put došao k njemu u ordinaciju, prije negoli je rekao i jednu riječ, zapitao – koliko dugo boluje od čira na dvanaestniku. Bolesnik je bio vrlo začuđen te izvadi rentgenske snimke, snimljene u Beču, koje su potvrđivale tu dijagnozu. Htio bih pripomenuti da dotični bolesnik nije imao izraz i crte lica kakve bolesnici s čirem naželucu ili dvanaestniku često imaju.
Od drugih slučajeva dijagnoze na temelju vidovitosti čuo sam od kolega koji su radili na Institutu za patologiju. Oni su mi pričali da je jedan od njihovih kolega, koji je u međuvremenu umro, s najvećom lakoćom i bez oklijevanja govorio patološke dijagnoze leševa i to tako da bi na njih bacio tek površan pogled. Taj isti kolega dao je i meni samom, ne jednom, nego više puta, dokaze o svojoj sposobnosti nadnormalnog gledanja, odnosno vidovitosti..”
Telestezija
S druge, pak, strane, sposobnost određenih ljudi da vide događaje koji se zbivaju daleko, nazivlje se telestezija (grč. tele = daleko, aistanomai = gledati). O švedskom filozofu, teologu i mističaru, Emanuelu Swedenborgu (1688.-1772.) pripovijedalo se da je koncem rujna 1756. došao jedne nedjelje poslije podne iz Londona u Göteborg. Dočekao ga je William Castel i poveo svojoj kući gdje je bila priređena mala svečanost na koju je bilo pozvano četrnaest osoba, sve prijatelja švedskog mislioca. Isprva su bili svi dobro raspoloženi, ali najednom Swedenborg umukne, a na njegovu licu ogledali su se znakovi velike zabrinutosti. U šest sati poslije podne on iziđe, ali se vrati nakon kratka vremena, blijed i prestrašen. Na pitanje koji je tome uzrok, izjavi da je baš toga časa u Stockholmu, u blizini Marijine crkve, izbio požar te da se velikom brzinom širi. Cijelo je vrijeme ostao silno nemiran i svakog je časa izlazio iz dvorane. Saopćio je da je u požaru nastradala kuća jednog njegova prijatelja, pa da je i njegova u velikoj pogibelji. Kad je oko osam sati opet izašao iz sobe, vratio se malo zatim natrag i veselo kliknuo: “Bogu hvala, sad je vatra ugašena, a još su bile samo tri kuće do moje”.
Swedenborgova saopćenja uzbudila su prisutne goste i domalo je cijeli grad za ista saznao. Glasine su doprle i do Landshofdinga (pokrajinske uprave), koja je sutradan pozvala k sebi Swedenborga da se o svemu potanje propita. Tu je Swedenborg u tančine opisao što je bio u duhu vidio. Sve se brzo proširilo gradom, što je izazvalo veliko uzbuđenje među građanstvom, jer su mnogi u Stockholmu imali rodbine i prijatelja, a neki i kuća. U ponedjeljak, kasno navečer, stigne glasnik kojeg je bila poslala neka trgovačka kuća iz Stockholma, drugoj trgovačkoj kući u Göteborg. Taj glasnik, kao i vijesti koje je dobila pokrajinska uprava u utorak ujutro, potpuno i u tančine potvrđivale su Swedenborgove navode (R. L. Tafel, “Sammlung von Urkunen betreffend das Leben und den Charakter Emanuel Swedenborg’s”, Tübingen, 1839.).
Šest godina nakon tog događaja, dakle1762., onoga dana kada je umro ruski car Petar III., nalazio se, pak, Swedenborg, u nekom društvu u Amsterdamu. Za vrijeme razgovora najednom mu se promijeni izgled, vidjelo se da se nešto izvanredna s njim događa, a čim je opet došao k sebi, na višekrat ponovljena pitanja odgovori: “Sad, u ovaj čas, umro je u tamnici car Petar Treći”. I opiše način njegove smrti. Novine su idućih dana potvrdile ovu vijest sa svim pojedinostima koje je izrekao.
Londonsko društvo i telestezija za vrijeme sna
U Londonu je 1882., osnovano Društvo za istraživanje (para)psiholoških pojava (Society for Psychical Research), podsjeća dr. Miroslav Matijaca. Sakupljene su i podvrgnute najstrožem ispitivanju sve tajnovite pojave. Ni jedna se činjenica nije prihvatila, a da nije bila prije utvrđena nepobitnim svjedočanstvima, pismenim dokazima i uvjerljivom suglasnošću. Plodovi toga proučavanja sabrani su u zamašnom djelu “Rceedings of theSociety for Psychical Research”.
Posebno su bili zanimljivi primjeri telestezije za vrijeme sna kada, kako je pisao Miroslav Matijaca: “…duša preuzimlje slobodu te nesmetana tvarnim predmetima djeluje intenzivnije. Više puta se to djelovanje očituje u bistrijem shvaćanju i jasnijem pogledu negoli u stanju bdijenja. Duša u tom stanju gubi ideju o prostoru i vremenu, te mi tada, na neki način, kušamo unaprijed pravi život pod likom vječnosti. Sanje imaju za učenjake nerješivih nepoznanica, jer se mnogi fenomeni koji se u to vrijeme zbivaju ne mogu potpuno i lako protumačiti na osnovi poznatih zakona o sljubljivanju ideja, a još manjeFreudovim naukom”.
Svi narodi su pridavali osobitu pažnju sanjama. Sjetimo se samo velike uloge koju je san imao, primjerice, u Grčkoj, te da je Ciceron napisao knjigu o snovima, a u značenje snova vjerovali su i najveći ljudi starih vremena: Aleksandar Veliki, Cezar, Scipion, Katon mlađi i Katon stariji, Brut. U Svetom pismu snovi se vrlo mudro tumače, na primjer, u knjizi Danielovoj (poglavlje II.). Tko se hoće iole uputiti u pitanje uloge snova u životu južnih Slavena, neka čita, među ostalim, “Gorski vijenac”, Petra Petrovića Njegoša (stihovi 1307-1379. i 1382-1388). A iz “Sage o Nibelunzima”, njemačkog junačkog spjeva iz XIII. stoljeća, na podlozi starih njemačkih priča, može se vidjeti da se i na tlu jedne posve drukčije kulture snovima pripisivala i dokazna moć i proročanski smisao.
Poljski pjesnik Adam Mickiewicz (1798.-1855,) proveo je zimu 1830./31. u Rimu. Poslije mnogo godina postade opet religiozan i jednog dana, ne kazavši o tome nikome ništa, pođe na ispovijed. Toga istog dana reče mu poljska grofica Ankiewicz-Skrabek da je njezina kći Henrieta Eva, s kojom je pjesnik ljubovao, sanjala da ga vidi u bijeloj odjeći s janjem na rukama (Milivoj Šrepel, “Slike iz svjetske književnosti”, Zagreb,1891.)
Ako se barem neki slučajevi telestezije uzmu kao neosporan fakat, trebalo bi pretpostaviti da se čovjek nalazi u moru struja i valova od kojih samo neke prima, dok za druge nema osjećanja. U medijalnom, pak, stanju (u stanju razrijeđene svijesti), pred san ili u snu, na neki način postaje pristupan i takvim podražajima. Možda bi to iziskivalo i drukčiji prostorni zor, u kojem se utisci na osobit način redaju, a ne naša prostorna slika koja odgovara vidnim i opipnim sposobnostima našim.
Sve su to, dakako, misli koje se kreću nesigurnim tlom pusta nagađanja, pa zbog toga valja uzeti u obzir i tumačenja koja idu posve drugim putevima. Tako je kardinal Alexis Lépicier (1863.-1936.) izdao 1931. u Parizu vrlo zapaženu knjigu “Nevidljivi svijet”, u kojoj telesteziju ovako tumači: “Da nađemo pravu i razumsku vezu između telestezije i činjenice da se viđenje obistinilo, treba posegnuti za odgovarajućim uzrokom koji zaista neće biti neka vrst slijepog fluida, nego radije neki agent obdaren razumom i voljom čije će posredništvo biti uzrokom neobičnih pojava. A tko drugi da budu ovi agenti, ako li ne anđeoska bića koja potpuno poznaju događaje ovoga svijeta i koja, zbog njihove čudne moći nad materijalnim elementima pa i nad ćutilima čovjeka, imaju načina da omoguće ljudima, pa bili oni ma koliko udaljeni od mjesta gdje se događaji zbivaju, da te događaje upoznaju ili vide u snu ili najavi. Kao što anđeli mogu proizvesti sve fenomene, pa i one najčudnije, koji se dnevno događaju na spiritističkim seansama, oni također mogu bez ikakvih teškoća našim očima učiniti vidljivim ono što se događa našim prijateljima ili rođacima koji su od nas daleko.”
Ali, da bismo prihvatiti hipotezu sudjelovanja duhova (dobrih ili zlih, svejedno) u tumačenju neobičnih pojava, potrebno je, prije svega, proučiti prirodne mogućnosti djelovanja ljudske duše ili, točnije, ljudskog tijela oživjelog i prožetog neumrlom dušom. A ta proučavanja nisu još ni iz daleka pri kraju.
Telakroazija
Sposobnost nekih ljudi da čuju glasove vrlo udaljenih osoba, nazivlje se telakroazija ili sluhovitost (franc. clairaudien-ce, njem. Hellhören). Ta je sposobnost mnogo rjeđa nego sposobnost ljudi da vide događaje koji se zbivaju daleko. Ipak, ima i takvih slučajeva. Pisac i teolog Gustav Stutzer (1839.-1921.) u svom djelu “Geheimnisse des Seelenlebens” (Braunschweig, 1915.), koje je do 1925. doživjelo petnaest izdanja, navodi slučaj što se dogodio njemu za vrijeme francusko-njemačkog rata. U kolovozu 1870. nalazio se na kolodvoru Remmilly kod Metza, u službenom poslu. Bilo je to dva dana poslije bitke kod Gorze. Upravo bijaše stigao vlak iz Saarbrückena. Neka dama siđe s vlaka, priđe mu i, pokazujući na njegov crveni križ, upita, je li još živ major… taj i taj. Kad on potvrdno odgovori, gospođa ga drhtavom rukom primi i zapita gdje bi ga mogla naći, pa nastavi doslovno: “Tek na putovanju iz Berlina doznala sam da je ranjen, ali on me pretprošle noći zvao”. Stutzer nije razumio pravi smisao njenih riječi, pa jednostavno odgovori: “On jest ovdje od jučer, ali njegovo stanje nije još tako da bi ga se moglo dalje prenositi. Zamolit ću pukovnijskog liječnika da mi dozvoli k njemu vas odvesti, ako mi obećate da ćete sačuvati mir uz njegovu postelju, jer je teško ranjen”. Naskoro je žena klečala uz uzglavlje svoga ranjenog muža. Poslije nekoliko sati došao je Stutzer opet u sobu gdje je ležao ranjeni major i, sjednuvši uz ženu, čuo je od majora ovo: Njegov ađutant pao je u borbi, mnogi drugi časnici bili su ranjeni ili poginuli, a on se noću šuljao sa svojim posilnim prema prvoj crti. Odjednom ga neprijateljska straža pogodi s više metaka, koji su mu smrskali goljenicu i koljeno lijeve noge. Pao je na zemlju dozivajući svoju ženu. Njegova žena u snu čula je u isti čas te riječi. Jasno je prepoznala glas svoga toliko udaljenog muža, pa je, ustavši, sve pripovjedila svojti i smjesta otputovala.
U knjizi “Iz tajinstvenog svieta” (Zagreb, 1896.), odvjetnik i spiritist, dr. Gustav Gaj (1861.-1915.) je, pak, zapisao: “U noći od 27. 2.-28. 2. 1896. sanjao je hrvatski pjesnik dr. Ante Tresić-Pavičić, kako vidi gdje umire velikan, dr. Ante Starčević. Čuvši mu posljednji teški uzdah, probudi se s tom slikom. Pogleda na sat, te ustanovi da su bila 3 sata i 20 minuta. Živahnost ga je sna tako uznemirila, te više te noći nije mogao usnuti. Ujutro sazna da je dr. Ante Starčevi iste noći u 3 sata i 20 minuta umro, te me naročito ovlasti da se ovim snom u svom djelu poslužim”.
(Nastavlja se…)