Nezaboravna Mila Kumbatović

0
182

Turiste u Omišlju spomen ploča na rodnoj kući podsjetit će da je u gradu živjela jedna od najvećih hrvatskih slikarica – Mila Kumbatović čija su djela jednako snažna kao i u doba njihova nastanka

Bila je slikarica koja je koja je jednake tajne otkrivala u kakvom krčkom kamenu i nepreglednim zvijezdama.

Prođete li ovih dana Omišljem – živopisnim gradićem na otoku Krku, nekdašnjem kaštelu krčkih knezova izgrađenom u kamenu s prekrasnom romaničkom crkvom sv. Marije u centru i raskošnom uvalom Sepen koja se vidi sa zidina, domaći stanovnici lako će vam reći tko je bila najveća slikarica tog slikovitog gradića.

Loading...

Spomen ploča danas i brojne turiste podsjeća da je ovdje živjela Mila Kumbatović (1915.-2004.) jedna od najvećih hrvatskih slikarica. Nitko poput nje nije zabilježio ljepotu malih uličica njezina rodnog grada u kojem se osamljenom šetaču čini da je vrijeme zauvijek stalo, grada koji je podjednako intiman na ulici i interijerima sa starim kaminima pored kojih vise raspela i stručci lavande. Nitko poput nje nije znao naslikati teskturu starih gradskih zidina i vrtova pomorskih kapetana što su davno napustili domove i otišli prema dalekim morima i oceanima.

Baš kao i njezin suprug Oton Gliha, koji je u „Gromačama“ pronašao ono nadahnuće koje će njegovo slikarstvo uzdignuti na europske vrhunce, tako je i Mila Kumbatović znala da sve tajne može otkriti oko rodne kuće. Znali su da ne moraju obići svijet da bi otkrivali životne tajne i da se odgovori na sva bitna pitanja nalaze baš tamo – u krčkom kršu i kamenim gradićima.

Mila Kumbatović slikala je punih šezdeset godina i već zarana dobila pohvale najeminentnijih kritičara (Vera Horvat Pintarić, Milan Prelog, Jure Kaštelan, Boris Vižintin, Vanda Ekl, Zdenko Tonković, Josip Depolo). Njezino je slikarstvo doista bila istraživačka misija. Buntovne naravi, protiv želje roditelja studirala je slikarstvo, upisavši Akademiju likovnih umjetnosti koju je diplomirala ratne 1940. godine. Studirala je kod tadašnje profesorske elite od Ljube Babića, Omera Mujdžića, Joze Kljakovića, Krste Hegedušića i Marina Tartaglie koji će svojoj učenici, kasnije i prijateljici Mili Kumbatović otkriti kako je „u slikarstvu najvažnije usmjeriti zanimanje na proces otkrivanja i proces spoznaje“.

Već se na slikama iz četrdesetih kojima je debitirala u Zagrebu „Uz kamenolom“ svojim majstorskim izrazom otkrila kao autorica od koje se može mnogo očekivati. Slikom „Oranje“ započinje njezina ljubavna oda Omišlju. S kraja četrdesetih je i „Portret Otona Glihe“ no toj će se temi u kasnijim godinama rijetko vraćati. Postupno, njezin se rukopis počeo zgušnjavati i smirivati. („Omišaljska ulica“, „Omišalj“). Pedestih godina napustila je nastavničku službu i posvetila se slobodnom stvaralaštvu koje će rezultirati slikama bogatog kromatizma i snage – „Mrtva priroda sa svijećom“, „Portret Krčanke“ i „Školjka i cvijet“. Sintezu povijesnog krajolika do koje dolazi sredinom pedesetih započela je slikom „Jurandvor“ i od tada će sve više sublimirati svoja unutarnja viđenja i posve potisnuti fizičku sličnost prizora („Školj sv. Marka“). Potkraj pedesetih godina, možda i pod utjecajem „exatovskih“ eksperimenata započela je tragati za još većom redukcijom slike što će potrajati sve do 1960. Sinteza i arhitektonika dovest će je do jednoga od najznačajnijih ciklusa „Svijet kamena“.

Istraživanje strukture kamena u kojima otkriva čarobni mikrokozmos i tajnu nastanka geoloških struktura, bez sumnje je jedna od jedinstvenih slikarskih avantura u hrvatskom slikarstvu onoga vremena. Nakon mikrogeografije kamena vratila se motivima Krka, slikajući sve kompleksnije i prvi put se okrečući skulpturi. Njezin povratak u pejzaž bio je povratak putnika koji se vraća iz askeze i eksperimenta , prepuštajući ruku vizualnim impulsima što su je okruživali. Sve od 2000. opsesivno je slikala Omišalj uzbuđena zbog razbijanja školja Svetoga Marka koji je morao platiti danak novomu mostu („Requiem za školj“), a koji će također naslikati. Slikala je sve čemu je prijetilo novo vrijeme „Košljun“, „Serpentine nad Baškom“, „Maslinike“. Slikala je radosno i snažno slobodnim širokim potezima zaustavljajući na platnu divljinu krajolika. I kratki put u Ameriku rezultirat će slikarskim ciklusom snažnih svjetlosti.

Posljednjih godina zagrebačka je publika mogla upoznati njezin zadnji ciklus „Svemirski krajolici“ . Drama rađanja i stvaranja planeta, erupcije vulkana, sudari satelita i asteroida („U svemiru“, „Spirala u vrtlogu“, „Plameni luk“) podjednako su je nadahnjivali baš kao nekada onaj tajnoviti mikrokozmos skriven u kamenu. Pa ako se slikajući pejzaže priključila mnogim majstorima u korpusu hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, u spomenuta dva ciklusa „Svijet kamena“ i „Svemirski krajolici“ stvorila je posve jedinstven i osobit prilog u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti. No, postoji još nešto što je ostalo uz slikarstvo, a to su izvanredne industrijske skulpture „Totem“, „Stup proizvodnje“, „Ratnik“, „Kozmonauti“, „Sudar satelita i asteroida“, odnosno radovi u staklu „Vodopad“, „Otvorena forma“ u kojima je iskazala svu svoju golemu slobodu, talent i istraživački duh žene koja je prijateljevala – sa zvijezdama i s kojom se u njezinu rodnom gradu toliko ponose.