Ni Gauguin nije želio platiti porez i svađao se po sudnicama !

I Gauguin je bio zgađen Europom i “megalamanskom biti civilizacije”, bježeći na egzotične otoke gdje su urođenici prihvatili njegovu kršćansku vjeru i gdje je odbio platiti porez, svađajući se po sudnicama!

Mit o bijegu od pokletstava civilizacije, bez sumnje aktualniji nego ikada, omiljena je tema slikarstva, filma, književnosti, glazbe i filozofije, ali i utkan u svaki životni trenutak velikog francuskog slikara Paula Gauguina.

Gauguin je danas kada je svijet utonuo u bezbrojne krize s ratnim užasima na svim stanama, novom globalnom dehumanizacijom i sveopćom utrkom za novcem velesila, pri čemu se se ne biraju sredstva u masovnim ekonomskim uništenjima ljudi i zemalja, upravo svojim legendarnim bijegom od civilizacije, traženjem spokoja i novog načina života, možda aktualniji nego ikada.

Već je kao mladić, čitajući Rousseaua, shvatio “megalomansku” bit civilizacije, maštajući o “plemenitom divljaku” koji je “živio u miru s prirodom”. Budući slikar i buntovnik, bio je u početku svoje karijere, začudo, uspješni burzovni mešetar s obitelji, koji će tek postati “ogorčeni kritičar europske cvilizacije”. Začetak njegova buntovništva nije bila samo literatura. Nakon što je obišao svijet kao mornar, oženio se Dankinjom Mette Sophie Gad s kojom će imati petero djece. Tada je još zarađivao na burzi, družio s aristokratima da bi počeo slikati “iz čistog hobija”. Slikao je tako dobro, da je izlagao s impresionistima 1880. godine izloživši sedam platana 1880. Slom pariške burze prekinut će njegovu karijeru brokera. Kako mu je žena pobjegla od teškoća u rodni Kopenhagen, neko je vrijeme pokušavao živjeti i raditi u Danskoj, ali je zaključio “da mrzi tu zemlju”.

Teškoće putovanja

U Parizu je oćutio pakao umjetnika bez posla . Ne samo da nije prodao ni jednu sliku, već je zarađivao bijednih pet franka na dan lijepeći plakate. Na kraju se preselio na selo 1886., u Pont-Aven posvetivši se slikanju. Tada se na njegovim slikama bretonskih djevojaka počinju javljati karakteristični motivi “jednostavnosti i nekomplicirani seoski život”. To je bio trenutak kada odlučuje pobjeći u “neiskvarenu jednostavnost tropa” te s prijateljem Charlesom Lavalom odlazi u Panamu, ali tamo “njegove vještine nisu bile potrebne”, pa su dvojica prijatelja nastavila put prema francuskoj koloniji otoku Martinique gdje je naslikao djelo “Na jezeru”. Na prodornom suncu otoka otkrit će svoj znameniti instinkt za boje.



Godine 1888. vratio se u Francusku te je na selu i putovanjima otkrio toliko žuđenu jednostavnost koja će mu omogućiti da počne portretirati “iskren i jednostavan svijet”. Tijekom potrage za novom primitivističkom metodom s prijateljem Bernardom nalazi nov stil: kloazonizam. Naziv potječe od srednjovjekovne tehnike emajliranja pri čemu se metalne trake leme na površinu, a dobiveni prostori ispunjavaju staklenim prahom. Na sličan su način dvojica majstora počela ocrtavati konture svih obojenih površina debljim linijama boje.

“Volio bih biti što je moguće dalje od toga da stvaram iluzije”, rekao je. Želio je zadrijeti “ispod površine stvari”. Počinje slikati kompozicije u kojima izbjegava stvaranje iluzija. Predmete u novom kontekstu destabilizira , ne bi li im dao novu kvalitetu i otkrio novu prirodu. Predmeti dobivaju novu opipljivost. Pri tome je posudio sklonost prema ornamentalnom rasporedu iz japanskih drvoreza. Tada nastaje i programatska slika “Vizija nakon propovjedi” (“Jakov se hrve s anđelom”) kao primjer Gauguinove sposobnosti da poveže istočnjačke i primitivističke vizualizacije. U prvi je plan stavio skupinu žena u tradicionalnoj bretonskoj nošnji, a u stražnjem planu anđela kako se bori s Jakovom kombinirajući svakodnevno i nadnaravno. Takvom je jedinstvenom vizijom postao vodeći duh slikarske kolonije iz Pont Avena. U to vrijeme doći će i do fatalnog slikarevog susreta s van Goghom – još jednim bjeguncem s kojim će živjeti neko vrijeme. Odmah pri prvom susretu počele su svađe dvaju slikara oko toga kako treba slikati. Dok je Van Gogh imao vrlo visoko mišljenje o Gauguinu (“Sve što radi je nježno, pokretljivo i začuđujuće”), potonji je ljutito tvrdio za svog prijatelja da je “romantik”. “Kad on nanosi boje uživa u slučajnom efektu impasta, no ja sa svoje strane prezirem takav neuredan rad”. Naravno, Gauguin se naprosto nadao da će naći vrijednog učenika kojemu će moći zapovjedati. Naravno, s Van Goghom je to bilo nemoguće. Obojica su bila preveliki indvidualci i otišla predaleko u svojim istraživanjima da bi se podvrgavali jedan drugome. Naravno Van Gogh je bio duboki emocionalac, impulzivne i strastvene ranjivosti, dok je Gauguin bio nešto distanciraniji. Nije bio rastragan kao njegov nesretni prijatelj koji će se nakon burne svađe pokušati ubiti.

Gauguin je nakon toga opet pobjegao, ovoga puta Pariz kod prijatelja Schuffenckera koji je radio kao učitelj crtanja. Upravo će njegov stan postati nekoliko mjeseci slikareva baza. Izlagao će sa skupinom umjetnika iz Bruxellesa “Les Vingt” i imao velika očekivanja za svoju sliku “Vizija nakon propovijedi” , no uslijedila su razočarenja. Pissaro je bio posebno kritičan prema slikaru. No, Gauguin je nastavio raditi. U to je vrijeme naslikao i golemo raspeće “Žutog Krista”. Kao iskaz jednostavnog vjerovanja, vrlo se dobro uklapao u njegov svijet, a kao sastavnica u njegovu autoportretu, podrazumijeva paralelu između umjetničke kreativnosti i Božjeg stvaranja svijeta. S druge je strane, prikazom Boga koji umire htio prikazati vlastitu patnju. U tom je periodu načinio i čudnu sliku “Karikirani autoportret” gdje je samog sebe prikazao kao melankolika s kršćanskim simbolima – jabukom, aureolom i zmijom. Od 1888. do 1891. pridužit će se krugu pariških dendija čiji su ciljevi u umjetnosti bili naprosto “drukčiji”. Bio je to krug umjetnika oko Verlainea i Mallarmea u kojem se stvarao “nov” svijet.

Polinežani i Krist

Gauguin će se tada drugi put uputiti u trope osjećajući se sposobnim “upustiti u potragu za neposrednim primitivnim iskustvom na južnim morima”. Novac za put skupili su mu prijatelji organizirajući dražbu. Zanimljivo je da je kršćanstvo prenio u južne krajeve slikajući raskošno platno “Zdravo Marijo” na kojem se lijepi Polinežani dolaze pokloniti majci s djetetom, dok napola skriven u grmlju, stoji anđeo.

Fascinantno je da su urođenici u potpunosti prihvatili njegove vizije, mireći vlastite bogove s Kistom. Slikar je i dalje nadzemaljski veličao otok kojega će i opisati u knjizi “Noa, Noa”. Uredio si je urođeničku kolibu, nekih trideset milja od Papeetea živeći s urođenicom Tehurom. Priroda je za njega bila “intimistička palača” . Slikao je snažno, u jakim bojama, nastojeći predočiti neposrednost i jednostavnost ljudi.

Objasnio je svoju životnu i slikarsku filozofiju: “U svakoj zemlji najprije mi treba razdoblje sazrijevanja, najprije moram shvatiti bit biljaka i drveća, bit goleme i raznovrsne prirode, koja je toliko kapriciozna i ispunjena da odbija mogućnost definiranja ili približavanja”. Doista je osjećao “kako je prodro u srž ljudske prirode i neumorno veličao neiskvareni sklad zamišljenog svijeta….”

Kako se razbolio, opet je napustio otok i vratio se Francusku. Bili su to čudni i razočaravajući doživljaji. Priredio je retrospektivnu izložbu kod promotora modernih umjetnika Durand-Ruela i našao novu egzotičnu ljubavnicu Annu. Iako su kritičari napali izložbu i djela kao “primitivna”, uspio je prodati 11 slika.

Odlazak

Međutim slijedile su ga nesreće: U Bretanji će se potući i slomiti gležanj, Strindberg mu odbija napisati predgovor za katalog te slikar nanovo zaključuje: “Ništa me neće spriječiti da odem zauvijek”… No, bilo je to zadnje i vrlo dramatično putovanje puno patnje. Počeo je slikati radove velikih dimenzija i slati ih svomu agentu u Pariz. Odselio se iz glavnog grada Tahitija u trošnu i klimavu kolibu u džungli želeći sve više biti divljakom. Prijateljski doček na Tahitiju bio je potpuno suprotan podrugivanju koje je doživio u Europi. No, iz Francuske je donio strašnu bolest – sifilis, prenijevši je Polinežanima. Usprkos tome, nastavio je slikati urođenice, unoseći u djela kršćanske elemente (“Rođenje”).

Opet je bio u novčanim problemima, primio je strašnu vijest da mu je umrla najdraža kćer Aline, što će ga potpuno slomiti. Donosi strašnu odluku – ubit će se ako se stvari ne poboljšaju. Naslikao je veličanstveno platno “Odakle dolazimo?, Tko smo mi? kamo idemo?” gdje je prikazao čovjekov život od rođenja do smrti, nakon čega se povlači u brda da umre. Popio je previše arsena koji je, na sreću, povratio. Sredio je period smirenja, počeo je opet slikati i ne samo to, slavni kolekcionar Ambroise Vollard postaje mu sponzor što je slikaru donijelo veliki mir. Naslikao je veličanstvenu kompoziciju “Dvije Tahićanke s cvjetovima manga”. Nevjerojatno, ali istinito nakon svih muka, tiskao je i časopis gdje je napadao kolonijalizam, odselio se na nov otok Hiva Oa sagradivši se novu “Kuću zadovoljstva”, odbijao plaćati porez, svađao se po sudnicama, da bi na kraju nakon dva srčana udara umro uz svećenika 8. svibnja 1903.

Čitav Gauguinov život bolno će oživjeti temu “prokletstva civilizacije”, koja tako bolno odjekuje i danas u još mračnijim taktovimaa, nego u doba jednog od najvećih francuskih slikara koji je žudio za “skladom postojanja”. Da ne govorimo da se danas više ni nema gdje pobjeći…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI