Nives KK ili tamna strana života

0
60
Foto: Luigi i arhiva HTM-a

Protagonisti njezinih slika slomljeni su od patnje, izobličeni od boli koju ne skrivaju. Njihovi osobni užasi i osamljenost odjekuju na platnima na kojima je slikarica nerijetko ispisivala i stihove dajući verbalnu dimenziju tjeskobi i očaju bića koja traže milosrđe i spas

Ne postoje čudovišta, jedina čudovišta su ovdje” navodno je rekao slavni francuski markiz opčinjen erotikom koja će mu donijeti slavu i zbog koje su mu knjige stoljećima spaljivane i zabranjivane. 

No, čudovišta su doista postojala i to oduvijek. Ljudi koji su postali čudovišta, neobična bića, iskrivljena i izobličena, tamne i mračne scene tjeskobnih atmosfera nerijetko su činile glavnu scenografiju slika slavne akademske slikarice i akademkinje Nives Kavurić-Kurtović koja nas je napustila prije dvije godine.

Loading...

Nakon niza oproštajnih izložbi u Zagrebu i opatijski Umjetnički paviljon Juraj Šporer odlučio je ovo ljeto posvetiti izložbu  Nives Kavurić-Kurtović u okviru svog ciklusa “Akademici u Opatiji”.

S jedne strane Nives je slikala obezličene i deformirane likove koji su simbolizirali potpuno obeščovječenje i poništenje svake ljudskosti bivajući, uostalom i sama svjedok uvijek istih svjetskih strahota koje se ciklički ponavljaju usprkos svim humanističkim načelima. Smrt, glad, mučenja, ratovi za koje pojedinici idealistički vjeruju da više neće biti mogući u nekom novom i boljem svijetu kojega tek treba stvoriti, uvijek se ponavljaju. Čovjek se, očito, nije približio Bogu dovoljno da bi shvatio najplemenitiju Kristovu poruku. 

Nives vjerno slika tu zonu strave i užasa – s jedne strane krvnike, s druge strane žrtve. Protagonisti njezinih slika slomljeni su od patnje, izobličeni od boli koju ne skrivaju. Njihovi osobni užasi i osamljenost odjekuju na platnima na kojima je slikarica nerijetko ispisivala i stihove dajući verbalnu dimenziju tjeskobi i očaju bića koja traže milosrđe i spas. Ili, kako je sama zapisala o svom stvaranju tijekom sedamdesetih godina: „To je stanje košmara svijesti i podsvijesti, kad sve ulazi, a ništa ne izlazi – stanje grozne nemoći i poljuljanosti. Mogu reći gotovo prerasle do fizičke boli. Vrijeme punjenja bez razloga, bez odabira, bez vlastite moći, vrijeme prepuno napetosti. Vrijeme kada mi je sve jednako važno i bolno, to je stanje kad fizički i psihički bolujem, da bih ponovno dotakla zdravlje… Nabujalu energiju treba razodjenuti od njezina smisla. Vapaji su isuviše siloviti, da bi mogli dugo razmišljati, dugo oblikovati, za nekog dotjerivati, to je historija, obraćanje kome ili čemu, Bogu, uzoru i idealu, apsolutnoj ljepoti, ne, mi izbacujemo, rigamo, ridamo u svojoj usamljenosti upućenoj nikom, u svojoj tragikomici istjerivanja apsurda, prepuštenoj sami sebi, unutar sebe… izbačen trenutak, da bi bio negiran idućim, što znači još više potvrđen… gomilanjem, gomilanjem obezvređujemo sve i time se potvrđujemo, utvrđujemo, premašujemo ga,  dotičemo,  podstičemo… teško je već i misli sačuvati dostojanstvo“.

Sami nazivi njezinih djela govorili su o životnoj tami kao u slikama „Uređena tjeskoba, čak i bijes s daškom histerije“,  „Kasetirana budućnost bez nade u nju“ i kapitalna „Smotra šutnje“, gdje je u sredinu košmarnog crteža uokvirena većom crnom i manjom crvenom plohom, stavila čovjeka pretvorena u crnu sjenu, čovjeka bez riječi u kojemu je ostala samo tišina.

U tom smislu je Nives K. K. je uvijek bila slikarica ljudskih bića koje je oblikovala patnja do samih granica izdržljivog. Uspijevala je zadrijeti u one najtragičnije slojeve ljudskog, gdje nastaju najstrašniji lomovi ličnosti.  Uvijek su me Nivesine žalosne vizure svijeta podsjećale na besmrtne stihove još jednog velikana poezije, jednog od  najvećih islamsko-kršćanskih pisaca Halila Džubrana (1883.-1931.),  u njegovoj  besmrtnoj poemi “Robovanje“: „Ljudi robuju životu, i zbog toga robovanja dani su im prepuni poniženja i stradanja, a noći su im sve u krvi i suzama… Evo, prošlo je sedam tisuća godina od mog prvoga rođenja i do sada ne vidjeh ništa osim podčinjenih, pozatvaranih i okovanih robova… Ulazio sam u dvorove, u hramove i crkve, stajao uz prijestolja, žrtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako radnik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale, te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kuće moćnih bogataša, u straćare nemoćnih jadnika, u sobe ukrašene slonovom kosti i komadima zlata, u skloništa ogrezla u očaj i zadah smrti… i vidjeh mladiće kako uz abecedu usvajaju pokornost i žene kako liježu na postelje pokornosti i podatnosti.“

Ili, kako drugim riječima pojašnjava autorica opatijske izložbe Jasmina Bavoljak: “slikarstvo Nives Kavurić-Kurtović u vremenskom se, kao i u stvaralačkom kontinuitetu vrlo malo mijenjalo. Čitav joj je opus u stvari nedjeljiv i zasniva se na prikazivanju ljudske figure ili, bolje rečeno, antropomorfnih bića, u kojem se ona nije ustručavala dotaknuti tema koje introspektivno opisuju uzburkana stanja duha, stanja košmara svijesti i podsvijesti. Djela su joj teško gledljiva, ali su unatoč tome pitka i čitljiva te u njima nema sentimenta ni patetike. Ne prevladava ni tuga ni tjeskoba, već nemir, sav nemir ovoga svijeta.  Često na slikama ispisuje svoje ili tuđe tekstove, bez zazora od osobnog ili intimnog, stvarajući autografsko likovno pismo puno ekspresionističkog nemira. Organički kontinuitet njezina rukopisa neprikosnoven je. Djela su joj najčešće nadrealistička i fantazmagorična, s nemirnim ali dorađenim potezom i profinjenim koloritom, neiscrpnih crtačkih struktura, te duboko zadiru u problematiku egzistencijalizma. Mračne žudnje i duboki strahovi, usamljenost, ljubav i bol, erotika i seksualnost, traganje za vlastitom cjelinom, majčinstvo i začetak života, uzleti i padovi od rođenja do smrti, sve su to teme kojima se Nives Kavurić-Kurtović bavi iz ciklusa u ciklus, iz godine u godinu, radeći u samoći koja je bila njezina oaza stvaralačke radosti”.

Zaslužna za ovu iznimnu izložbu je ravnateljica Hrvatskog muzeja turizma u okviru kojega se održavaju paviljonske izložbe Gabrijela Krmpotić Kos.