O tragici ili neprekinuta aktualnost slikarstva Alberta Kinerta

Moderna galerija ponudila je ovo ljeto susret s Kinertovom retrospektivom i treba li reći jednim od onih opusa koji su potvrdili svoj neprekinuti vitalizam i aktualnost. S punim pravom se danas može reći da je Kinert posebice u djelu svog opusa nastalom na tragu art bruta i enformela dosegnuo ne samo hrvatske vrhunce, već i europske. Kritičarka Iva Körbler uspjela je ponuditi novo čitanje Kinerta s preciznim detektiranjem svih velikih umjetnikovih stilističkih mijena

„On je sanjao svoje slike, vidio ih je u snovima, nije ih osmišljavao samo u ateljeu“, kazala je jednom poznata umjetnica Nada Kinert – Žiljak opisavši tako možda najbolje fascinantan opus svog oca Alberta Kinerta (Vinkovci 1919. – Zagreb 1987.)
Moderna galerija ponudila je ovo ljeto uzbudljiv susret s Kinertovom retrospektivom i treba li reći jednim od onih opusa koji su potvrdili svoj neprekinuti vitalizam i aktualnost. S punim pravom se danas može reći da je Kinert posebice u djelu svog opusa nastalom na tragu art bruta i enformela dosegnuo ne samo hrvatske vrhunce, već bih osobno rekla i europske.
Svo ono osjećanje tjeskobe, rasapa i krhkosti života koji je nestajao u užasima Drugog svjetskog rata, a koji su se mogli vidjeti na platnima slavnih europskih slikara enformela ne manjom snagom odjekivala su u Kinertovim platnima ranjenih tekstura, spaljene zemlje ili bića znakova i bioloških formi koje nastoje nanovo oblikovati život.
Kinert je bio je i jedna od najvećih i najsvestranijih ličnosti hrvatske umjetnosti 20. stoljeća – bavio se gotovo svim likovnim tehnikama, ilustracijom i stripom, pjesništvom i teorijsko-filozofskim razmatranjima o umjetnosti.
Autorica ove iznimne retrospektive koja je uspjela sakupiti već dugo javnosti nedostupne radove i iz privatnih zbirki i institucija Iva Körbler vrlo je precizno predstavila stvaralačke dionice Kinertova golema opusa i to prije svega slikarstva i u manjem dijelu kiparstva jer je grafički dio vrlo studiozno i u monografiji i na izložbi u Gradskom muzeju u Vinkovcima 2013. obradio slikarev unuk Jagor Bućan.
Štoviše, kritičarka je uspjela detektirati one sve fine nijanse kada je umjetnik prelazio iz jedne faze u drugu davši jedno vrlo precizno i novo čitanje Kinerta s ispravljanjem nekih dionica stvaralaštva koje nisu bile shvaćene ili su bile pogrešno interpretirane.
Kinert, koji je između 1941. i 1944. proživio iskustvo NOB-a, podsjeća, još je u četrdesetima i na samom početku pedesetih godina prošlog stoljeća inzistirao na optimističkom viđenju poetskog realizma kao svojevrsne slikarske nade u bolji svijet – da bi se u samo nekoliko godina posvetio reduciranoj i apstraktnoj viziji na tragu već spomenutog art bruta i enformela. Njegova likovna sintaksa i nazivi djela od 1961. na dalje postaju opominjući nad sudbinom svijeta i čovječanstva. Iako ne možemo zanemariti činjenicu da u opusu supostoji svijest o ništavilu i propadanju, ističe kritičarka, svijest o tomu kako nas jedino ljubav može spasiti posebno će doći do izražaja u djelima s kraja sedamdesetih i prve polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Izložba se stoga fokusira i na maestralan Kinertov enformel, odnosno, problem materije u slikarstvu, egzistencijalističke inačice spaljene zemlje i preživjelih ostataka, ali i na apstraktno-organičke dimenzije umjetnikove tzv. protoplazmičke morfologije, koja će tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća paralelno supostojati u Kinertovom opusu, s natruhama reljefne fakture u njegovom prostoru „Bioloških varijacija“ i „Bezimenih oblika“.
Niz djela, pak, u kojima se očituje slikarev senzibilitet za nadrealno, halucinantno i fantastično s kraja pedesetih, ali i šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bili su uvršteni na važnu izložbu Igora Zidića 1972. godine o nadrealizmu u hrvatskoj umjetnosti.
Zidić je tada morfološki i generacijski ulančao opuse Ordana Petlevskog, Hinka Gudca, Biserke Baretić, Borisa Dogana, Kamila Tompe i Alferda Pala s opusom Alberta Kinerta, “a ostavio nam razmišljanje o genezi koja je usmjerena prema drugoj liniji nadrealističkog rukopisa, i gdje su materija, apstraktna mrlja i automatizam jasan signal nadrealističkog mišljenja: od ‘Fantazije oronulog zida’ Marijana Detonija iz 1938., dekalkomanija Vanje Radauša iz 1937. godine, eksperimentalne fotografije, kolaža i crteža Antuna Motike iz četrdesetih godina, serije tuševa ‘U vrijeme zlo’ (1943.-1944.) Josipa Seissela pa čak i Seisselovih pastela s motivom pejzaža iz pedesetih godina prošlog stoljeća.”

Pedesete godine

Pri tome su pedesete godine bile ono formativno razdoblje kada Kinert u povijesno-stilsko-morfološkom kontekstu radi “inverzni postupak” : nakon lirske apstrakcije s natruhama materije i brutalizma, prihvatit će nadrealizam koji će biti prikriven slojem lirske apstrakcije i materije. Dalmatinske pejzaže, mrtve prirode, konobe, ribare, modrulje, mreže, ljubavnike u mrežama, zore, jutra i omare – u sve još prepoznatljivoj inačici iznimno reduciranog poetskog realizma koja teži lirskoj apstrakciji s elementima nadrealnog i fantastičnog, zamijenit će od 1956. godine ulja velikih formata, u pravilu slikana iz ptičje perspektive, iznimno proširene tonske palete, s dominantno primarnim bojama, kojima je središnji motiv dalmatinski otok, ističe kritičarka. Toj prijelomnoj odluci u korist površini slike kojoj je aktivirana materičnost, odnosno, reljefna grumenasta tekstura, prethodit će „Hvarski ciklus malih tempera“ (1956.), vrlo malih formata, primarnih i sekundarnih boja, u kojima umjetnik razrađuje skice za kasnije velike formate ulja na platnu.
U svega godinu dana, 1957. godine Kinert će napraviti svoju amblematsku mapu „Osam linoreza u boji“, s motivima otoka, jutra, jutarnjeg lova ribara, drhtulje (raže) u kojima su decentno ubačeni ljubavni parovi, svedeni na linijski istanjenu masu crnih kontura. Iako će već 1956. godine u grafičkoj tehnici suhe igle i nekoliko linoreza u crno-crvenom sazvučju inaugurirati motiv ljubavnog para skrivenog u ribarskim mrežama, postižući visoki stupanj redukcije motiva, „Hvarski ciklus malih tempera“ i „Mapa osam linoreza u boji“ označavaju važnu stepenicu u razvoju umjetnikova ne samo grafičkog, kolorističkog, već i prostornog mišljenja, što će se moći pratiti u osmišljavanju i razradi kompozicijâ ulja na platnu velikih formata iz 1956., 1957., 1958. i 1959. godine.
U uljima iz 1958. i 1959. godine, kada se gama naglo utišava i zatvara prema tamnim, zasićenim tonalitetima zelene, smeđe, sivoplave i pariškoplave “osjećamo kako će se uskoro u njegovom slikarstvu dogoditi novi prijelaz, a to je najavljeno u serijama laviranih tuševa iz 1959.-1961. koji su iznimno značajni za razumijevanje razvoja Kinertove geneze prema svijetu biomorfnih oblika, gdje će se fina kaligrafija crnog tuša ponekad javljati kao Giacomettijev linijski istanjeni znak, ponekad kao Wolsova nemirna i prskajuća mrlja ili gesta, kao crni ideograf Willija Baumeistera koji još kao znak u sebi nosi natruhe ameboidne ili biomorfne varijacije – ili kao razlivena, lavirana crna paučinasta tekstura akvarela Henrija Michauxa”, napominje Körbler.
U serijama laviranih tuševa kojima dodaje usitnjenu asfaltnu prašinu Albert Kinert najavljuje cjelovitu, paradigmatsku promjenu vlastitog svjetonazora i morfologije prema iskustvu enformelno-egzistencijalističkog repertoara tema i motiva, koji će jednako tako biti uvod u cikluse „Preživjeli ostatak“ (1959.-1963.), „Bezimeni oblik“ (1959.-1963.) , „Izgorjeli krik“ (1961.-1962.) i „Biološka varijacija“ (1963.-1964.). No, nazivi slika u tom periodu neće se zaustaviti samo na ovim glavnim ciklusima radova, već će umjetnik posezati za jasnim metaforama i aluzijama na život i smrt, odnosno, rađanje, truljenje i propadanje. Bezimeni ožiljci javljat će se oko sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća zajedno s posvećenjima oplođenja, praoblicima i smirenim prostorima.
Najjači prodor motiva nagorjele i spaljene zemlje te spaljenog otoka u Kinertovom slikarstvu dogodit će se između 1961. i 1963. godine. Već 1964. godine Kinert zaključuje kako je ova faza za njega iscrpljena i završena te se okreće biomorfnoj morfologiji. Motivika se mijenja prema vidljivijim organičkim oblicima koji od ameba, trepetljika, bogomoljki i kukaca postaju mali gmazovi, a zatim se 1968. u slici ponovno javlja ljudski lik. “Kao da je sumnji u potpunu propast čovječanstva došao kraj”, ističe kritičarka.
Od 1975. godine Kinert uvodi u svoje slikarstvo mitološko-biblijske naslove, koji će supostojati uz tzv. potkožna treperenja, kao motiv koji označava trajni egzistencijalistički nemir.

Motivi ljubavnika

Ponovno se javljaju „fantomi figurativnog“ kako ih je nazvao Zdenko Rus, parovi koji chagallovski lete u svojem fantastičnom svijetu ili su blisko kompozicijski na slici vezani uz neki nedosanjani otok. Spaljeni otok postaje „Rascvjetani otok“, događa se „praproljetno zrijenje“, „Razigrani travanj“, „Jutro žudnje“, „Ljetno podne“, gdje se na slici ili crtežu u pravilu nalazi inkorporiran ljubavni par u zagrljaju. Ulja na platnu iz 1978. godine nose ponovno izvjesnu težinu i breme godina, prostora i vremena, kao da su i motivi konja i (ostarjelih) ljubavnika podložni Kronosu, da bi se već iduće 1979. godine Kinert s ciklusom Orfeja vratio živom koloritu unutar mikrofiguracije, uz svjetlu pozadinu slike.
Neobična je dinamika i kompozicija motiva i likova ljubavnika koje umjetnik slika tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali i u prijelazu u osamdesete godine: ponekad kao da kompozicija slike poput vrtloga u sebe sve uvlači, a ponekad nam se čini da su otoci, grebeni, nemani, životinje, biljke i ljudi na sliku izbačeni „iznutra“, kao nakon kakve kataklizme – kad more na površinu izbaci preživjele ljude, tijela i predmete koji plutaju. “To nas kao problem njegovog slikarstva dovodi do teme ritma i dinamike kompozicije koja postoji u svim fazama i desetljećima u Kinertovom opusu, i prema kojoj se kritika nije uvijek znala ispravno postaviti” upozorava autorica izložbe..
Iz današnje perspektive Kinert u apstraktnoj ili figurativnoj slici slobodno postavlja sve elemente koji su povezani međusobno snažnim silnicama, a kada želi da promatrač stekne dojam kako nešto lebdi, visi, pluta ili je izgubljeno bez težišta – to je napravljeno namjerno i svjesno. To je metaforički signal za čovjeka bez životnog, emotivnog i duhovnog uporišta, za izgubljeni otok, izgubljenu ljubav, odaslani krik.
U tom egzistencijalističkom prostoru emotivnog i intelektualnog razmimoilaženja s tadašnjim ideološkim tendencijama u društvu koje nije poticalo pojedinca, odnosno, individualno-intimistički pristup bilo čemu, Kinert će u svakom desetljeću manifestno napraviti i nekoliko autoportreta: od ulja na platnu, tuševa do svojih malih glava u sadri, kositru i drvu.



Skulptura

Pra-znak s Kinertovih slika otjelovit će se i u skulpturi malog formata, s motivom ljudske figure, koje umjetnik koncentrirano radi u dva vremenska perioda: 1958. te ponovno između 1980. i 1984. godine. Karakteristično linijski istanjeno tijelo, koje postaje giacomettijevskim meta-tijelom, kao signal ugrožene i ranjene ljudske jedinke ostaje Kinertovim prepoznatljivim znakom u skulpturama iz obojane sadre, kositra i željeza iz svih godina. Pa i kada radi ljubavne parove ili žene s magarcem, to su gladni i egzistencijalno ugroženi ljudi, ljudi-sjene, identične tanke crne figure koje možemo vidjeti na Kinertovim linorezima i suhim iglama iz 1956. i 1957. godine. Darko Schneider s pravom je zaključio kako su dugo ova djela bila nepravedno nezamijećena i bez pravog odjeka.
Ukratko, ova doista sjajna retrospektiva sa širokim kritičarskim zahvatom doista je pokazala da je Kinertovo djelo samo dobilo na aktualnosti svojom tragičnom tematikom. Nije zanemriv podatak da je o Kinertu prvi pisao pjesnik Danijel Dragojević, osjetivši one bezvremene koordinate djela koje će preživjeti destljeća. Zanimljivo bi bilo vidjeti i Kinertovo strip stvaralaštvo u kojem je bio jedan od najdarovitijih pojedinaca, ali se ovoj umjetnosti nije značajnije posvetio. Indvidualac koji se nije dao ukalupiti, zaljubljen samo u svoje slikarstvo i djela koje je nesebično poklanjao, Kinert je ostavio jednu od najblistavijih dionica hrvatskog slikarstva 20. stoljeća i to opet napominjemo – al pari europskim dosezima. I njegova poshumno izdana zbirka poezije “Psovka od ljubavi” doživjela je tri izdanja, dok su njegovi intimni slikarski zapisi takođerposmrtno objvaljen pod naslovom Monolog.
Na posljetku spomenimo da je čitava Kinertova obitelj umjetnička, suprugu Smilju Božić upoznao je na studiju na ALU, kći Dora Kinert Bučan je autorica nekoliko knjiga, druga kćerka Nada Žiljak je renomirana slikarica, unuka Jana Žiljak poznata dizajnerica, a unuk Jagor Bućan likovni umjetnik i već spomenuti autor djedove monografije i izložbe . Štoviše, zahvaljujući monografiji Jagora Bućana javnost je mogla pročitati tragične Kinertove bilješke o teškom i siromašnom djetinjstvu koje je proveo u Vinkovcima kada je vladala velika ekonomska kriza, svoj dolazak u Zageb bez ičega i borbu da postane slikar. A postao je. I to jedan od najvećih.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI