Od nasilnika u crkvama, do ukidanja ‘poljupca mira’

0
191

Godine 1732., službu mletačkog potknežina obavljao je u Vrbniku, Bernardo Franceschini. Dana 25. svibnja, sjedio je na počasnom mjestu u crkvi dok je đakon pružao relikvijar na ljubljenje. Potknežin je smatrao da je on kao predstavnik vlasti prvi na redu, pa kada to đakon nije učinio, potknežin je ustao, jurnuo na njega i udario ga relikvijarom u glavu! Vlast ima precedenciju, a tko je ne priznaje, udarit će ga po glavi pa i s najsvetijom kršćanskom relikvijom Svetog križa, komentirao je slučaj dr. Fučić

Stari Kvarner i Istru nezaboravno je opisivao pokojni dr. Branko Fučić, otkrivajući mnoge tajne zaboravljenih i davno prohujalih stoljeća.

Loading...

Kako je moguće da u crkvi bude nasilja, zašto se izgubio senjski poljubac tijekom molitve i kako su se Lošinjani borili za mise na staroslavenskom jeziku, samo su neke od tajni koje u svojoj slavnoj knjizi, „Terra Incognita”, u izdanju Kršćanske sadašnjosti, opisuje dr. Fučić, neumorni istraživač Hrvatskog primorja.

Nasilje najsvetijom relikvijom

Posjedovati neku svetačku relikviju bilo je posebno važno, ističe dr. Branko Fučić. U našem suvremenom hrvatskom jeziku, ali i u terminologiji crkvenoslavenskog jezika, svetačke relikvije zovu se „moći” ili „mošti”, a to u najmanju ruku znači ono – što samo po sebi nešto može. Netko tko bi umro na glasu svetosti, a pogotovo onaj tko bi bio proglašen blaženim ili svetim, taj je više vrijedio mrtav nego živ. Time postaje jasno zašto bi neprijateljske vojske opljačkale u osvojenom gradu svetačke relikvije što su se brižno čuvale i štovale u nekoj od gradskih crkava.

Kada su Genovežani godine1354. provalili u mletački Poreč u Istri, oteli su porečkoj katedrali kosti sv. Maura i sv. Eleuterija, prvih porečkih kršćanskih mučenika i prenijeli ih kao plijen u Genovu. Trebali smo dočekati 1934. godinu da te ukradene svete kosti budu opet iz Genove vraćene katedrali u Poreču, spominje pisac.

Blažen je grad Zadar, jer ne posjeduje samo neki dijelić, već cijelo mumificirano tijelo sv. Šimuna, a blažen je i grad Osor, jer čuva cijelo osušeno tijelo Gaudiencija. Ali, nadasve ja blažen grad Rim, jer u svojim katakombama ima neiscrpni rudnik mučeničkih kostiju.

Neki nadareni dečki koje bismo slali studirati u svijet, kada bi bili promaknuti u prelate, postajali bi pravim dobročiniteljima svoga rodnog mjesta, pa bi za župnu crkvu dobavili košćicu nekog sveca ili ostatke njegova cijelog tijela, ambalažirana svilenim i brokatnim haljinama i papirnatim cvijećem. Takvu je blagodat uživao i grad Vrbnik, jer mu je jedan njegov vrli sin, biskup Feretić ili Bozanić, nabavio prst – „perst”, sv. Tome Akvinskog. To je onaj slavni prst kazalac koji je sveti teolog upirao u svoje studente dok je izgovarao najsuptilnije misli u svojim predavanjima.

Ali, ni kažiprst svetoga Tome Akvinskoga, niti mumije sv. Šime zadarskog ili ona sv. Gaudiencija, nisu ništa prema onoj preslavnoj relikviji drva svetoga Kristova križa koju posjeduje crkva u Vrbniku i upravo se oko te superrelikvije vrti naša priča. Ona sveta trijeska, onaj iver drva Kristova križa, zatvoren je u metalnom relikvijaru određene tvrdoće i težine.

Od pamtivijeka te se svete relikvije izlažu i pružaju vjernicima da ih poljube. Znao se utvrđeni redoslijed tko će prije koga poljubiti relikvijar Svetoga križa. Najprije župnik, pa vrbnički svećenici po redoslijedu časti, a zatim vjernici – vrbnički suci, vijećnici, muževi, žene i djeca. Svo vrijeme dok je Krk bio po vlašću Venecije, u gradu je stolovao jedan od mletačkih plemića kojega bi signoria izaslala da tamo boravi i upravlja gradom i otokom 36 mjeseci. On je, pak, imao svoje zamjenike, vicekomese, potknežine u svakoj otočkoj općini, pa tako i u Vrbniku.

Potknežini su bili iz redova patricija grada Krka, pa su sinovi gradskih plemenitih obitelji predstavljali vlast koja je držala robustne otočke seljake na uzdi. Godine 1732., službu mletačkog potknežina obavljao je u Vrbniku, Bernardo Franceschini. Dana 25. svibnja, sjedio je na počasnom mjestu u ckrkvi dok je đakon pružao relikvijar na ljubljenje. Potknežin je smatrao da je on kao predstavnik vlasti prvi na redu, pa kada njemu nije đakon prvomu pružio relikvijar, potknežin je ustao, jurnuo na đakona i udario ga relikvijarom u glavu! Đakona je oblila krv, a izvještaj o tom nemilu događaju, dr. Fučić našao je u arhivu u Veneciji.

Ova je priča, u stvari, priča o precedenciji koju imaju oni koji imaju prednosti, ali i o nečemu drugome. „Učili su nas da je svaka vlast od Boga, ali ja u praksi ne znam ni jedne koja ne bi imala, makar, mali repić od vraga. Vlasti je i čast i mast i slast. Vlast ima precedenciju, a tko je ne priznaje, udarit će ga po glavi, pa i s najsvetijom kršćanskom relikvijom Svetog križa”, pojašnjava ovu zgodu Fučić.

Ukinuti poljubac mira

„Pax Domini sit semper vobiscum” – „Mir Gospodnji bio vazda s vama” Kada danas na misi svećenik izgovori ovu poruku Božjeg mira, u crkvi jedni drugima pružamo ruku. Ali, koliki od nas, pita Fučić, znaju svu dubinu ovih riječi, značenje i sadržaj, pa i starinu tog poziva? Od davnina se taj običaj naziva — „osculum pacis” ili „poljubac mira”. Običaj je prastar, još iz starokršćanskih vremena, a značenje mu je bilo ovo: Kršćani koji ćete sada pod misom blagovati tijelo Kristovo, pristupite čista srca, pa ako imate nešto jedni protiv drugih, najprije oprostite jedni drugima, te se na znak i poziv božjeg mira poljubite, da biste se mogli dostojno pričestiti.

To je bilo moguće u kulturama kršćanskog istoka, ali ne i u afričkim kulturama. No, kršćanstvo je započelo svoj put na Mediteranu. Mi smo se u crkvama vjekovima zaista ljubili, ističe Fučić, sve dok se taj običaj nije počeo zloupotrebljavati, pa je budna Crkva intervenirala i ukinula poljubac mira i, umjesto njega, uvela ljubljene pacifikala, male ikone, obično srebrne pločice s likom Kristovim, koju su svećenici pružali vjernicima na poljubac.

Kronika jednog mladog trgovca iz Ferma u Italiji, bilježi da je živio kod svog strica u Rijeci, a trgovao u gradu Senju. On opisuje kako se starinski „osculum pacis” zadržao u Senju sve do potkraj 16. stoljeća. Doduše, u senjskoj je crkvi bio ograničen samo na jedan dan, na Božić. Bilo je to 1580. godine – mladi je trgovac klečao u crkvi na klecalu uz Đuru Daničića, uskočkoga nadvojvodu. U času kada je biskup zapjevao, „Jaganjče božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir”, prišla mu je jedna senjska plemkinja i poljubila ga. Začuđen Talijan se brzo snašao, pa je i on poljubio Senjkinju. Ona mu je čestitala Božić, a zatim je poljubila i Daničića.

Uskočki vojvoda protumačio je začuđenom Talijanu da je to senjski običaj i da se pod misom izljube svi međusobno u znak Kristova mira. No, kako su mnogi dečki, osim poljupca, počeli i grliti žene, senjska je Crkva uskoro odredila da muški ljube samo muške, a žene samo žene, a zatim se običaj zatro…

Borba za staroslavensko bogoslužje

Otok Lošinj bio je slabo napučen u ranom srednjem vijeku. Postojali su samo pastirski stanovi, u kojima su rijetki pastiri čvali stada osorskog biskupa. Taj kameniti otok bio je, u stvari, vlasništvo grada Osora. Tek krajem 14. stoljeća, hrvatski doseljenici iz Dalmacije, osnivaju prva sela koja su nazvali – „Velo selo” i „Malo selo”, a to su danas Veli i Mali Lošinj. Iz ovih prvih stalnih naselja, u kojima je stanovništvo živjelo od stočarstva, zemljoradnje i ribarstva, postepeno su se razvili značajni centri. Negdje na prijelazu u 19. stoljeća, oba Lošinja kreću u nagli ekonomski prosperitet, postaju gradići, a razvio se i nov stalež brodovlasnika.

Formiranje novog društvenog sloja u homogenoj patrijarhalnoj sredini, uskoro je imalo odjeka i u promjenama životnog stila starog Lošinja. Pomorstvo, žendibe s tuđinkama iz talijanskih sredina, pa talijanski jezik u cijeloj mediteranskoj plovidbi – sve je to počelo otvarati put stranim utjecajima u do tada kompaktnu hrvatsku sredinu, kompaktnu u etničkom sastavu i u jeziku, u običajima i kulturnim manifestacijama.

Stari lošinjski javni notari pisali su na hrvatskom jeziku glagoljskim pismom sve isprave: oporuke, kupoprodaje, nagodbe. Na glagoljskom pismu i na hrvatskom jeziku saobraćali su Lošinjani s nadležnim vlastima u Osoru. Taj tradicionalni hrvatski i glagoljaški karakter imala je i lošinjska Crkva sa svojim popovima-glagoljašima i staroslavenskim bogoslužjem. U lošinjskim crkvama nije se znalo za latinski jezik. Ali, upravo u prijelomnom razdoblju, kada su oba Lošinja mijenjala svoju društvenu strukturu, dogodilo se 1802. da su velološinjski župnik Fedrigo i njegovi kapelani, na svoju ruku, uveli latinski jezik u crkvu. Dogodilo se to nakon četiri stoljeća isključive uporabe staroslavenskog jezika u lošinjskoj crkvi.

To je uzbunilo duhove. Što se dogodilo? Patronat nad župnom crkvom u Velom Lošinju imala je općinska zajednica. Ona je putem svojih sudaca, putem požupa (upravitelja) mjesne bratovštine sv. Antona pustinjaka, ali i izravno – na godišnjim sastancima glavara lošinjskih obitelji – odlučivala i o poslovima svoje župne crkve. Ovi su se godišnji sastanci tradicionalno održavali u Velom Lošinju, na dan 3. veljače. I godine 1803. na taj dan sastali su se Lošinjani i stavili na dnevni red pitanje liturgijskog jezika u velološinjskoj crkvi. Glasovanjem se imalo odlučiti, hoće li se prihvatiti prije nekoliko mjeseci uvedena latinština ili će se zadrži staroslavneski jezik.

U tom pravom referendumu sudjelovalo je 194 obiteljska glavara i u golemoj većini izjasnili su se u prilog glagoljanja u crkvi, za što je bilo potrebno više od 81 posto glasova!

(Nastavlja se…)