Paviljon koji je stvarao povijest hrvatske umjetnosti

0
109

Izložba "Likovni vremeplov kroz 120 godina Umjetničkog paviljona"u autorstvu akademika Tonka Maroevića od 3. veljače do 4. ožujka će predstaviti povijesni pregled kapitalnih djela hrvatske umjetnosti, od Bukovca i Medovića, preko Račića i Kraljevića, Babića i Meštrovića, Vidovića i Joba, do Šuteja i Murtića, Naste Rojc Nives Kavurić-Kurtović , ukupno 120 remek djela

Povijest Umjetniničkog paviljona što slavi 120 godina postojanja – povijest je ne samo jedne od najvažnijih i najljepših srednjoeuropskih građevina i simbola Zagreba, već i povijest nekih od najznačajnijih izložaba u povijesti hrvatske umjetnosti – slikarskih i kiparskih majstora koji su određivali smjerove nacionalne umjetnosti.

Stoga je i izložba “Likovni vremeplov” kao prva u nizu kojom se od 3. veljače do 4. ožujka tijekom čitave godine slavi ova obljetnica veleban pregled radova najvažnijih majstora koji su se zlatnim slovima upisali u hrvatsku umjetnost. Šteta je što ovaj vrhunski odabir radova u koncepciji akademika Tonka Maroevića vođen formulom 120 godina -120 radova (stotinu slika i dvadeset skulptura) neće imati i širu izlagačku recepciju, jer i odabir i važnost radova prikazuju europsku vrijednost hrvatske umjetnosti koju tek sada otkrivaju veće inozmene institucije.vlaho bukovac

Loading...

Kada je Umjetnički paviljon otvoren 15. 12. 1898. godine Prvim Hrvatskim salonom, odnosno izložbom Društva hrvatskih umjetnika na kojoj su izlagali Artur Oskar Alexander, Oton Iveković, Vlaho Bukovac, Robert Auer, Robert Frangeš-Mihanović, Bela Csikos Sesia, Slava Raškaj, Rudolf Valdec, Menci Clement Crnčić, Ferdo Kovačević, Viktor Kovačić, Leopoldina Schmidt-Auer, Ivan Bauer, Jelka Struppi, Zora Preradović, Franjo Pavačić, Anka Marojčić Löwenthal i Paula Dvoŕak Špun-Strižić mogla se naslutiti budućnost institucije koja će priređivati neke od najvažnijih retrospektiva te i sama oblikovati povijest hrvatske umjetnosti.

Danas je rijetkima poznato da je Umjetnički paviljon jedan od prvih montažnih objekata u Europi koji je u Zagreb stigao iz Pešte na poticaj svestranog i neumornog Vlahe Bukovca (čija retrospektiva sudbinski upravo traje u Klovićevim dvorima(!)

Povijest izgradnje Umjetničkog paviljona počinje banskim pozivom 3. prosinca 1895. godine Društvu umjetnosti da sudjeluje na izložbi u Budimpešti. Godine 1896. raspisan je javni natječaj za izgradnju paviljona za umjetnine i historičke spomenike; za šumarstvo i lovstvo; za industriju i gospodarstvo te za hrvatsku kušaonu, odnosno za kušanje vina, piva i šljivovice. Stiglo je pet ponuda; odabrani su Bolléov nacrt za paviljon šumarstva, za gospodarstvo Vjekoslava Heinzela,  za kušaonu Hönigsberga i Deutscha, za umjetnine Korba i Giergla (Bollé je poslao nacrt i za ovaj posljednji, ali je prednost ipak dana mađarskim arhitektima). 

U svojoj autobiografiji Bukovac piše kako je, deset mjeseci prije održavanja izložbe, u Budimpešti uspio uvjeriti hrvatske umjetnike i političare, da službeno zatraže vladu u Pešti, da se za potrebe izložbe sagradi poseban izložbeni montažni paviljon (željeznog kostura) koji će se poslije izložbe prenijeti u Zagreb. Njegova se želja ispunila. Još za trajanja Milenijske izložbe, u ljeto 1896. godine ban Khuen–Héderváry priopćuje svoju odluku da paviljon za umjetnine pokloni gradu pod uvjetom da se “taj paviljon postavi iza kemičkog laboratorija na Trgu Franje Josipa”.

Paviljon je u Budimpešti bio postavljen “u šumici na vrlo dobro mjesto blizu jezera na putu kojim će proći svi posjetitelji u razgledavanju historijskih spomenika,” a njegova je forma izvrsno ispunila namjenu. Izlošci su bili raspoređeni u dvije skupine: slikarstvo, kiparstvo i fotografija te građevna struka i arhitektura.

Zagreb je, kako su zapisali povjesničari, “nestrpljivo očekivao Paviljon i pridavao veliku važnost njegovoj ljepoti, reprezentativnosti i namjeni, odnosno prostoru za umjetničke izložbe kakvog tada nije bilo, a potrebe za njim rasle su sa sve življim djelovanjem zagrebačkih slikara, posebno nakon dolaska Vlahe Bukovca u Zagreb 1894. godine”

Prema koncepciji mađarskih graditelja Florisa Korba i Kálmána Giergla peštanska tvornica Danubius za gradnju brodova i strojeva izradila je željezni skelet kada je već bilo odlučeno da će se prenijeti u Zagreb. Kostur je skriven zidanom ljuskom i vidljiv samo na ostakljenoj kupoli visokoj 31m. Upravo se kupola paviljona isticala nad mnoštvom ukrasnih, pa i viših kupola i tornjeva mađarskih paviljona, jer je stilom moderna i funkcionira kao izvor svjetla, kao i nadsvjetla u krilima. Forma Paviljona jedna je od varijetetnih oblika muzejsko-galerijskog izložbenog prostora, prilagodljiv tip različitom dobu i stilu, a čini ju jednostavan simetričan tlocrt sa središnjim dijelom kojeg spajaju krila. Vanjska je dekoracija u klasicističkoj jugendstilizaciji, dok je figuralna plastika na parapetima stubišta i na ugaonim pilastrima krila.

U Umjetničkom paviljonu koji je postao i vizualno središte i glavna atrakcija pri dolasku u grad, kako među ostalim podsjeća sadašnja ravnateljica Jasminka Poklečki Stošić, prema evidenciji službe Dokumentacije održano je gotovo osam stotina izložbi na kojima je sudjelovalo između sedam i osam tisuća umjetnika!

U kolektivnom pamćenju osim kapitalnih hrvatskih izložaba ostale su zapamćene i međunarodne izložbe Henryja Moorea (1955.) i Augustea Rodina (1968.). Kasnije su slijedile i izložbe Andyja Warhola (2001.), Mimma Rottelle (2003.) i Stevea McCurryja (2012.) što je nastavljeno .do danas. Od 2013. godine Umjetnički paviljon je intenzivirao tu praksu tako da njegov izložbeni program svake godine uključuje jednu međunarodnu izložbu. Povodeći se tim zadanim ciljem u posljednje su četiri godine održane četiri međunarodne izložbe 2014. izložba Joan Miró – skulpture, slike, crteži i litografije, 2015. godine retrospektivna izložba Augustea Rodina, 2016. godine tematska izložba, Alberto Giacometti: Portreti sadašnjosti i 2017. godine, te “Strast stvaranja – remek-djela iz zbirke Fundacije Maeght”.

Na razmeđu stoljeća

Akademik Tonko Maroević koji je i sâm priredio dvadesetak velikih izložaba u paviljonu proteklih desetljeća, osvrnuo se na burnu povijest ovog zdanja izgradnja kojeg se zbila u trenutku prelaska iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće. I u europskim razmjerima taj datum je govorio o velikoj mijeni upravo revolucionarnih dometa jer je devetnaesto stoljeće bilo pretežnije zaokupljeno historicističkim vizurama, pogledom unatrag i obilježeno kompleksom estetskoga zaostajanja za velikim prethodećim epohama (antike, gotike, renesanse, baroka), dok je dvadeseto stoljeće mladalački žestoko startalo s povjerenjem u tehnološki napredak, sa samosvjesnošću raskida s tradicijom i s osjećajem svježine stvaralačkih proboja. U hrvatskom kontekstu razmeđe devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, napominje izbornik, pružalo je nadu izlaska iz provincijalne začahurenosti, nadoknađivanja velikog zaostatka u odnosu na razvijenije sredine i konstituiranja vlastitih mjerila i orijentira.

Novoizgrađeni Umjetnički paviljon u Zagrebu, otvoren 15. prosinca 1898. izložbom Hrvatskog salona, nosio je u sebi sve iluzije i sve proturječnosti političke situacije i kreativnih dilema. Nastao kao djelo izrazitoga kulturnog importa, trebao se pretvoriti u domaće žarište i postao je uporištem autohtonih i autonomističkih tendencija. Građevina eminentno eklektičnoga i pasatističkoga stila,prepuna dekorativnih i ornamentalnih intervencija, na duge pruge je djelovala kao jamstvo imaginativne slobode, “gotovo kao hram prava na umjetnički izraz”.

Tako je hrvatska slikarska i kiparska Moderna startala s nemalim odjekom (prvu izložbu u Paviljonu posjetila je gotovo trećina stanovništva grada), ali s recepcijom koja je išla od oduševljenja ostvarenom kreativnom razinom, pa do kritičkih glasova koji su se osvrtali na manifestaciju kao provokaciju dobrome ukusu i moralnim načelima.

Iz perspektive austrougarske državnosti i mjesnih vlasti zamisao i izgradnja Paviljona u Zagrebu trebali su biti znakom političke liberalizacije i društvene tolerancije, možda svojevrsnim ventilom postupnoga prihvaćanja aktualnijih i radikalnijih tokova (no i kontrole, odnosno uvjetnog pripuštanja manje ortodoksnih ili čak javnom interesu gotovo suprotstavljenih tendencija). Likovno je stvaralaštvo moglo ponuditi alibi za lakšu recepciju inače gotovo proskribiranih tendencija. Primjerice, Umjetnički paviljon se vrlo brzo pokazao mjestom jačanja slavenske solidarnosti unutar Monarhije (u nadi moguće „trijalizacije“, odnosno rekonstrukcije državnoga sustava), te je 1904. u njemu održana „Izložba češkog umjetničkog društva ‘Manes’“, a 1908. već i „III. jugoslavenska umjetnička izložba saveza ‘Lada’“.

Vrhunac svojevrsnog antiaustrougarskog stava realiziran je 1910. izložbama Meštrović–Rački (na kojoj kipar izlaže svoj programatski „Vidovdanski ciklus“), te izložbom Grupe “Medulić” (na kojoj se također okupljaju umjetnici iz raznih južnoslavenskih sredina). Ako se geslo „Nejunačkom vremenu u prkos“ (vezano upravo uz onodobna Meštrovićeva nastojanja) pretežnije odnosilo na političke ambicije i vokaciju, ne znači da je izlagačima u Umjetničkom paviljonu nedostajalo i estetske smjelosti. Istina, u prvoj fazi, prvome desetljeću postojanja nove institucije, izložbe su uglavnom imale oficijelan karakter, napominje Maroević, predstavljale su najčešće samo sindikalnu panoramu, to jest noviju produkciju „Društva umjetnosti“ (i to bi bilo gotovo jedino korištenje prostora u tijeku godine). Kao iznimke javljaju se prve – i raznolike – prezentacije obrta i umijeća (stolarska udruga, 1902., arhitektonski nacrti, 1903., fotografije, 1913., međunarodna grafička izložba, 1914.).

Na samostalni ulazak u Paviljon, svojom „kolektivnom izložbom“, prvi se 1903. odlučio Emanuel Vidović (kao da nadoknadi što mu slike nisu stigle na „Hrvatski salon“), a potom se individualno javljaju još i Gabrijel Jurkić (1912.), te Ljubo Babić (1913.).

Prvi svjetski rat označio je kraj belle epoque i završetak odgovarajuće oficijelne uloge koju je Umjetnički paviljon u zagrebačkoj sredini izvršio. Za vrijeme čitavoga tog rata, čak sve do 1920., zgrada je uglavnom poslužila kao skladište brašna, a tek u novoj državi došlo je do njezina sustavnijega korištenja, najčešće redovitim manifestacijama upravo organiziranoga „Proljetnoga salona“, koji je kroz jedno desetljeće bitno pridonio novim europskim obzorima hrvatske umjetnosti, posebice prodorima ekspresionističkih i postsezanističko-kubizirajućih izražajnih opcija. Gostovanjima je predstavljena suvremena češka umjetnost i posebno arhitektura, zatim društvo srpskih umjetnika “Lada”, pa panorame francuske i britanske likovnosti. Kroz treće desetljeće u Paviljonu su se samostalno javljali Miše i Rački, Čikoš i Sonja Kovačić Tajčević, Jakopič i Šumanović, dvaput još Emanuel Vidović i čak u tri navrata (premda bez jačega kreativnog pečata) Slavko Tomerlin. Dakle, ni jasnoga programa ni strožega kriterija.

Tridesete su godine svakako pridonijele intenzitetu i kvaliteti izlaganja u prostoru koji je u razvijenome građanskom društvu konačno stekao status svojevrsnoga primaćeg salona, dobio zadaću okupljanja kodificiranih dometa. Glavna nastojanja tog razdoblja prepoznaju se u traženju tzv. nacionalnog izraza, to jest u gotovo paralel-nom javljanju „Grupe trojice“ (Babića, Becića, Mišea), afirmiranih i metjerski vrhunskih slikara, zaokupljenih traženjem specifičnosti „naših ljudi i krajeva“ i ništa manje angažiranom viđenju i interpretiranju „domaćih“ likovnih odrednica prema poetici Grupe „Zemlja“.

Vjerojatno su uglađeniji i rafiniraniji radovi virtuoznih hrvatskih pejzažista i portretista bili naizgled primjereniji dopadljivom ambijentu Paviljona od drastično kritičkih i groteskno karikiranih (te svjesno metjerski sirovih i surovih)„zemljaških“ intervencija, ali jedno je i drugo zapravo bilo u skladu s tradicijom mjesta, koje je svoju vitalnost moglo potvrditi jedino time da ne isključi i suprotstavljene tendencije, a svoju autonomiju verificirati upravo otvorenošću prema inače polemičkim opcijama. Tako je Paviljon ugostio i izložbu reskoga i jetkoga Georga Grosza (da bi koju godinu potom predstavio pak nabožnu ikonografiju Svete Zemlje).

Uz gotovo svakogodišnju (pet ljeta zaredom) susljednu prezentaciju „trojice“ i „zemljaša“, Paviljon su ispunjavali i ini panoramski, grupni, kumulativni pregledi (domaćih slikarica, umjetničke fotografije mađarskih, slovenskih i srpskih udruženja, francuske i njemačke umjetnosti i arhitekture, te raznoliko organiziranih naših autora). Četvrto je desetljeće obilovalo još učestalijim individualnim izložbama od značajnih nastupa Meštrovića i Hermana, Crnčića i Vanke, Šulentića i Jovanovića, Svečnjaka i Mraza, Price i Kovačevića, pa do gotovo anonimnih pristupnika u svoje-vrsno staleško „svetište“ (u rasponima od Luke Šeremeta i Trude Braun do Zvonimira Mušića i Trude Schmidl-Wähner).

Samo koji mjesec po oslobođenju grada (20. VI. 1945.) otvorit će se manifestativna „Izložba umjetnika partizana“, za kojom će slijediti „Izložba Antunac-Šimunović“ (dočekana kritički zbog nedovoljne prilagođenosti zahtjevima novoga trenutka), i „Izložba jugoslavenskog zbjega iz Ela Shatta“. Prve dvije-tri poratne godine obilježit će konstituiranje cehovske organizacije ULUH-a sa svojim redovitim revijalnim nastu-pima, te izložbe iz kruga socijalističkih zemalja (Sovjetski slikari, Arhitektura naroda SSSR-a, Bugarska arhitektura, Rumunjske narodne rukotvorine).

Raskid s „istočnim blokom“ nakon Rezolucije Informbiro-a neće odmah izmijeniti ideološki karakter izlaganja, no simptomatično će već 1953. mnogo učestalijima postati izložbe koje su dolazile iz kruga zapadnoeuropskih kultura (Britanski balet, Rad u belgijskoj umjetnosti, Izbor nizozemskog slikarstva, Suvremena švicarska grafika i crtež), što će kulminirati upravo epohalnom izložbom skulpture Henryja Moorea (1. III. – 20. III. 1955.), koja će bitno utjecati na šire prihvaćanje modernističkih i radikalnijih shvaćanja.

Razvijeniji kulturni i društveni život pridonijet će diversifikaciji izložbene prakse, osnivanju strože selekcioniranih manifestacija, kao što su „Zagrebački salon“, „Zagrebački triennale primijenjenih umjetnosti“ i „Salon mladih“, što će i Umjetničkom paviljonu značajno uvećati dinamični protok. Uz prigodne ili standardno konfekcionirane izložbe, novo će desetljeće uvećati raspone prezentacije, što će ići od konstituiranja tradicije („Zidno slikarstvo Istre“, „Juraj Dalmatinac i njegov krug“), preko velikih monografskih prezentacija (Bukovca, Becića, Joba, Frangeša Mihanovića, itd.), pa do novih programatski i morfološki poticajnih izazova (Murtića, Radauša, Demirovića).

Kapitalan prinos Lee Ukrainčik

Sredina šezdesetih godina dat će Paviljonu novi zamah, kad za njegovu upraviteljicu dolazi povjesničarka umjetnosti Lea Ukrainčik. Ona će se pobrinuti da raznovrsnu ponudu što više usustavi, a da planskim narudžbama dade prikladan sadržaj reprezentativnom gradskom i nacionalnom izložbenom prostoru. Tijekom više od tri desetljeća motiviranog upravljanja ona je ostvarila cjelovit program, na čijem su čelu bile kritičke i problemske retrospektive ključnih poglavlja i bitnih stilskih dionica hrvatske umjetnosti, zatim monografski pristupi najvažnijim figurama i pojavama, te aktualni ciklusi radova iz ateljea najvitalnijih stvaralaca.

Dočekavši i stogodišnjicu zgrade, odnosno ambiciozne ideje osnivanja, ona se pobrinula i za prigodnu rekonstrukciju inauguralne izložbe Hrvatskoga salona i za publiciranje monografije Umjetničkoga paviljona, iz koje se može egzaktno slijediti protok svih održanih manifestacija i pratiti kako je sretna improvizacija mladih umjetnika s konca devetnaestoga stoljeća prerasla u dostojanstvenu gradsku instituciju na početku dvadeset i prvoga stoljeća okrenutu i budućnosnim perspektivama.

Tonko Maroević podsjeća i na važnu suvremenu dionicu koju je paviljonu omogućio bivši ravnatelj Radovan Vuković koji je prostor osuvremenio smjelim ambijantalnim isnstalacijama od kojih su mnoge nagrađene najvišim nagradama kao izložbe godine.

Ukratko, ova izvanredna izložba omogućit će vam vrhunski likovni užitak i uvid u 120 remek djela hrvatske umjetnosti.