Opus Jadranke Fatur, na granici fotografije i slikarstva, izložbom i katalogom dobiva kritički osvrt i evaluaciju minulog rada, kao i jasno pozicioniranje u kontekstu suvremenoga hrvatskog slikarstva. Također, njezino je stvaralaštvo postavljeno u odnos spram nekih od najcjenjenijih umjetnika američkog hiperrealizma: Roberta Bechtlea, Malcolma Morleyja, Roberta Cottinghama, Richarda McLeana i Dona Eddyja iz bečkog muzeja MUMOK
Jadranka Fatur davno se potvrdila prvakinjom hiperrealizma u Hrvatskoj. Stoga je od prvorazredne važnosti velika izložba Muzeja suvremene umjetnosti, koja umjetnicu stavlja u svjetski kontekst i uspoređuje njezina djela sa svjetskim autorima.
Štoviše opus Jadranke Fatur, na granici fotografije i slikarstva, izložbom i katalogom dobiva kritički osvrt i evaluaciju minulog rada, kao i jasno pozicioniranje u kontekstu suvremenoga hrvatskog slikarstva. Također, njezino je stvaralaštvo postavljeno u odnos spram nekih od najcjenjenijih umjetnika američkog hiperrealizma: Roberta Bechtlea, Malcolma Morleyja, Roberta Cottinghama, Richarda McLeana i Dona Eddyja iz bečkog muzeja MUMOK.
Koncept projekta, odnosno izložbe obuhvaća i savjetodavni angažman umjetnice kao stručne suradnice u promišljanju i odabiru mlađe i srednje generacije hrvatskih umjetnika, koji su se u jednom segmentu svojeg rada odredili prema hiperrealizmu (odnosno hiperrealnom prikazu) kao načinu svojeg umjetničkog izričaja, gdje do izražaja dolazi i njihovo crtačko umijeće: Mario Brakuza, Sebastijan Dračić, Martina Grlić, Janko Ivčić, Ivona Jurić, Goran Novaković, Pavle Pavlović, Patricija Purgar, Stjepan Šandrk, Zlatan Vehabović i Ivana Vulić. Također, priznati street art umjetnik Lonac , oslikao je novi mural kao dio cjelokupnog projekta.
Na izložbi je, osim slikarskog opusa, predstavljen i mali, ali vrlo zanimljiv scenografski opus Jadranke Fatur, kroz njezino djelovanje u kazališnoj družini “Cocco lemocco”, kazališnim skupinama “Kugla glumište” i “Usamljena srca”. Jednako važno, predstavljen je i njezin rad na slici “Proglašenje Ustava 22. prosinca 1990.” Ta je slika, koja pripada slikarskoj tradiciji narudžbe, doživjela mnoge prijepore u javnosti…
Postupno građenje slikarske vještine
Izložba i publikacija pružaju cjelokupan uvid u stvaralaštvo ove iznimne umjetnice, koja je svojom osobnošću, izrazito suptilnim promišljanjem, te nevjerojatnom upornošću i predanim radom, ostvarila neka od najboljih djela hiperrealizma u hrvatskom slikarstvu, naglašavajući važnost njezina umjetničkog opusa.
Promišljajući o svojem umjetničkom radu i procesu slikanja, umjetnica je u dnevničkim zapisima svojih misli i razmišljanja navela da joj je želja da ljudima koji će gledati njezine slike, pokaže stvarnost, da ih potrese iz uljuljane svakodnevice neopažanja svijeta u kojem se kreću i borave. Ona želi da ih zaprepasti prepoznatljivost tog isječka stvarnosti i probudi „interes za stvarni antropocentrični svijet zbiljskih odnosa”. Njezina je želja da oni njome budu jednako začuđeni kao i ona sama.
U jednom od svojih dnevničkih zapisa iz 1974., Jadranka Fatur navodi sljedeće: „Činjenica je da je danas subjektivno transformiranje stvarnosti – interpretacija subjekta u umjetnosti (slikarstvu) – postalo novom konvencijom. Između našeg neposrednog dodirivanja stvarnosti stoji čitav mehanizam sastavljen od navike i intelekta da apstrahira, tj. tumači pojavnost u procesu spoznavanja, a odredimo li to spoznavanje u povijesno-društvene relacije, tada je za ovo stoljeće značajno što je subjektivistički hermetizam postao norma, jednako kao i destrukcija i individualistički tragizam (razočarani romantizam). Tako mi, pred svoje sudjelovanje u životu, stavljamo vremenom povijesno oblikovanu naviku vrijednosnog prosuđivanja, lišavajući se neposrednog ispita.”
U samim počecima umjetničkog djelovanja, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prve slike Jadranke Fatur bile su grublje strukture, mekanih formi, zagasitog kolorita. Međutim, postupno gradeći slikarsku vještinu i razvijajući preciznu točnost crteža, umjetnica je uvidjela da njezin interes ide u smjeru prikazivanja onih tema i motiva koje su joj osobno mnogo značile i za koje su za nju imale određenu emotivnu vrijednost, a uhvaćene su u kadru putem medija fotografije. Fotografija kao posrednik, prijenosnik doživljaja i emocije trenutka, odredila je njezin put prema hiperrealističkom slikarstvu, kao konačnom odabiru.
Jadranka Fatur u svojoj osobnoj interpretaciji, slikarstvo hiperrealizma ne smatra samo tehnički odrađenim poslom prijenosa trenutka uhvaćenog na fotografiji na slikarsko platno, ono je dublje promišljanje svijeta u njoj i svijeta oko nje. Način takvog slikanja za umjetnicu je značio oduševljenje i formom i sadržajem, jer, kao i što sama sugerira: svakodnevno promatrajući i gledajući okolinu koja nas okružuje ponekada nismo svjesni njezinih oblika. Mentalno ih znamo, ali ih ne gledamo. No, kada ih počnemo gledati, osjetimo oduševljenje onim što vidimo, jer u toj je spoznaji cijelo stvaranje: izgled, forma, boja, svjetlost.
Emotivna povezanost s motivima i temama koje slika, vidljiva je pri prvom susretu s njezinim slikama u kojima se osjeti osobna veza umjetnice i teme koju prikazuje. To su uglavnom bili simboli tadašnjega novog vremena, posebice oni koji su sugerirali mjesto okupljanja i zajedništvo među ljudima – prijevozna sredstva, poštanski uredi, telefonske govornice, kiosci, aerodromi… Također, u odabiru motiva, često je prisutan i čovjek, što nije čest slučaj u hiperrealističkom slikarstvu.
Slikarstvo – integralni dio umjetnice same
Ljudski lik nije prisutan kao isključivi subjekt, ali je često dominantna figura u scenama svakodnevnog života, uhvaćen kadru, uglavnom s leđa, jer snimajući fotografiju, autorica nije htjela remetiti privatnost subjekta. S vremenom se naglasak s oblika počeo premještati prema koloritu, koji je postao jači, precizan u tonalitetu, te su se nakon vremenskog odmaka, teme urbane sredine povukle pred intimnijim sadržajima, kao što su portreti članova obitelji, privatne scene obiteljskog života, teme iz prirode, Jakovlje, životinje, posebice mačke…
“Promišljajući vrlo intenzivno svoje unutarnje svjetove, u slikarstvu je pronašla i stvorila platformu za dijalog s promatračem, naglašavajući osobnu unutarnju potrebu za ostvarivanjem komunikacije zbog intimnog osjećaja usamljenosti. Umjetnica slikarstvo nije promatrala s pozicije onoga koji samo promatra i prenosi na platno, nego je slikarstvo doživljavala kao integralni dio sebe same, nešto sa čime živi.
Ono je za nju uvijek bila subjektivna, osobna stvar, iako se trudila slikati objektivno slikarstvo, prema osobnom shvaćanju objektiviteta, oslanjajući se na fotografiju, kao jamstvo i dokaz objektivnosti prikazanoga”, ističe autorica svečarske izložbe, Martina Munivrana. Iz tog je razloga fotografija kao „dokaz” vrlo važan element u stvaranju slike, kojoj su prethodile studije, crteži na putu do finala: završene slike.
Nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost, Jadranka Fatur upisala je 1969. godine Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu, a prvi put predstavila se javnosti na 8. zagrebačkom salonu, gdje je izložila sliku “Telefon”. Njezini prvi radovi: “Kralj i ja” (1972.), “Telefon” (1972./73) i “Tramvaj br. 2” (1973.) svojevrstan su eksperiment umjetnice koja je u svojim počecima imala ideju realizacije trodimenzionalne slike – da bi pojačala stvarnost iluzije, posegnula je za konkretnim prostornim elementima kojima je dodavala i druge elemente i objekte, što je u kasnijim radovima napustila.
U slici “Tramvaj br. 2”, isprva je zamišljena oslikana figura u prirodnoj veličini koja u prostoru stoji u relaciji prema slici. U dnevniku autorica je o ovoj slici zabilježila: „Sadržaj se nametnuo iz svakodnevnice. Na Akademiju sam išla tramvajem broj 2, gotovo svakodnevno, osobito nakon selidbe u novi dio grada. U vožnji sam zapažala mehaničko trzanje i ljuljanje tijela, neovisno o volji. Rodila se pomisao o zajedništvu putnika i o tramvaju kao mjestu povezivanja.
Crno-bijela fotografija snimljena u vožnji i na brzinu, bila je zamućena. Tome je pridonijelo uzbuđenje zbog snimanja nepoznatih ljudi koji su me mogli čak i spriječiti u tome, protestirati ili zabraniti fotografiranje. To se, srećom po mene, nije dogodilo, ali sam zadržala izvornu neoštrinu. Jedini je dio slike koji se razlikuje od te koncepcije, moj autoportret, u desnom donjem kutu, poput pečata. Naslikala sam ga oštrije od drugih dijelova slike.
Za tu sliku planirala sam i vanjski dodatak kao i za prethodne. To je trebala biti plošna figura izrezana prema obrisu osobe gledane s leđa, samostojeća i iluzionistički oslikana. Htjela sam se poslužiti i tehnikom sitotiska, što sama nisam mogla izvesti, a teško je drugima objasniti što želiš. Stoga sam odustala od figure koja promatra sliku, prepustivši slici njezina vlastita sredstva bez doslovno treće dimenzije.”
Članica radionice prof. Hegedušića
Na slici “Telefon” prvotno je bila postavljena konopcem vezana mala platforma na koju je gledatelj mogao stati i promatrati sliku. Ovim načinom intervencije, umjetnica se htjela umiješati u doživljaj promatrača. U to je vrijeme Fatur planirala i iskorak prema mediju happeninga bez slikarskih elemenata, ali nakon potpunog preuzimanja slikarstva kao medija, shvatila je da joj ono sve to može dati.
U samim počecima kolažirala je fotografije, povezujući različite motive, posebice svoj portret s odabranim kadrovima, shvaćajući važnost svjetlosti i samog crteža. Prvi su radovi bili monokromni s naglašenom tonskom modelacijom forme. Kompozicije su bile složene od više prostornih segmenata s naglašenom distinkcijom između slike i realiteta. Iako se služila fotografijom u radu, deziluzioniranje je bilo još uvijek dosta prisutno.
Još kao mlada studentica, svojim radom privukla je pažnju prof. Krste Hegedušića, koji joj je omogućio da postane članicom njegove radionice i prije završenog studija. Bila je to velika čast za tada mladu studenticu, jer u to vrijeme, radionica Krste Hegedušića bila je svojevrsno kulturno središte, gdje su se okupljala mnoga poznata lica iz kulturnog i umjetničkog svijeta.
Sama umjetnica, prema vlastitom svjedočenju, tada nije bila ni svjesna važnosti prilike koju je dobila. U majstorskoj radionici boravila je do 1977., nakon čega je otišla na godinu dana u Pariz. Raniji slikarski opus, do 1977. godine, tematski je bio uglavnom posvećen Zagrebu. U tom periodu nastala su neka od njezinih najpoznatijih djela: “Lift” (1974.), “Autobus za Cmrok” (1975.), “Autobusni kolodvor” (1975.), “Izlog namještaja” (1976.), “Izlog pošte” (1977.)…
U majstorskoj radionici prof. Hegedušića, 1974. godine, nastala je njezina najveća slika “Lift”, čiji je motiv, kao i kod prethodnih slika, proizašao iz života: doseljenje roditelja u novu zgradu s dizalom, u novi dio grada preko Save. Na slici je prikazano dizalo i lik dječaka koji rukom dodiruje vrata. Kao i kod prethodnih slika, Jadranka Fatur primijenila je isti postupak – prvo je fotografirala motiv, potom je radila skicu kao predložak za sliku, a cijeli postupak i promišljanje procesa nastajanja umjetničkog rada bilježila je u dnevnicima. Prema dnevniku iz tog vremena, umjetnica se mučila s iznalaženjem i otkrivanjem tajni i izražajnosti slike, elementima koji nešto ističu i naglašavaju i kompozicijskim odnosima.
„S obzirom na to da su intenziteti na slici bili ujednačeni, dojam je bio mlak i slika bezbojna. Sada, zatamnjivanjem lijevog dijela slike (stubišta) odjednom se izvio lift, postavši određeniji i svjetliji (zbog tamne boje okoline). Čudi me da ranije nisam shvatila to malo lukavstvo slikarskog umijeća. Ja sam činila obratno – posvjetljujući lift dobila sam nategnut i neuvjerljiv dojam. S ovom novom malom izmjenom “Lift” je dobio uzbuđujuću dinamiku i prostornost. Likujem, jer je otkriće došlo pravodobno. Još ću neznatno potamniti zid i prema njemu ravnati stubište, a zatim T-u potamniti ruku i posvijetliti džemper, te posvijetliti crveno svjetlo i na kraju linije na liftu s točkom.”
Sudbonosni atelijer u dvorcu Jakovlje
Pri radu na spomenutoj slici umjetnica je napustila neke vanjske konstrukcijske elemente i dogradnje, zadržavši se, kako sama navodi, „u samom slikarstvu, tj. njegovoj iluzionističkoj opni”.
Povezanost s prethodnim slikama, vidljiva na fotografiji prema kojoj je radila, blaga je ukošenost dizala u odnosu na rubove koji su okomiti. Spontano, u prvom je planu medij, odnosno fotografija, upozoravajući donekle da nije riječ o potpunoj zamjeni ni postizanju apsolutne stvarnosti. Slika je nagrađena na Salonu mladih 1974. godine, a potom je otkupljena za Muzej suvremene umjetnosti. U tom periodu nastalo je nekoliko radova koji kao motiv interpretiraju fotografije suvremene urbane arhitekture i refleksije staklenih izloga: “Izlog namještaja” (1976.), “Izlog pošte”,( 1977.) i “Piroške” (1978./1979.).
Tijekom boravka u Francuskoj, umjetnica je radila i završila sliku sa zagrebačkim motivom – “Piroške”. Istodobno se kandidirala za Pariški salon i primljena je na tu veliku izložbu s nekoliko tisuća izlagača. Zajedno sa stotinjak drugih primila je počasnu diplomu (mention honourable). U tom periodu umjetnica je radila i na slici “Blagajna za go-kart” (1978./1979.). Sliku s motivom zagrebačkog lunaparka, umjetnica je „donijela” sa sobom iz Zagreba, a dovršena je u Zagrebu nakon povratka iz Pariza.
U ovom periodu nastale su slike u nizu koje odlikuje zajednički motiv, a to je tekst, odnosno motiv reklamnog natpisa. Natpis „Blagajna” na kiosku za karte u lunaparku, dio je i naziva slike, poput natpisa „Piroške” na prodavaonici pekarskih proizvoda, te „Pub Montparnasse” na pročelju kafeterije. U kompozicijama navedenih slika pojavljuje se element teksta kao dio gradske scenografije i ikonografija urbanoga javnog prostora.
Natpisi na slikama pojačavaju sadržaj i stapaju se s njime, jer su dio istoga značenja. Znakovi u ovom slučaju imaju svoj oblik i boju i nisu samo semantički, nego i vizualni, tj. likovni element. Pismo u obliku reklame pojavljuje se kao dio urbanog pejzaža, isti motiv vrlo je naglašen u slici “Park here” (1983.), nastaloj nakon povratka iz Amerike. Nakon povratka iz Pariza 1978., dobila je na korištenje atelijer u dvorcu Jakovlje u Hrvatskom zagorju, koji je uvelike obilježio njezin privatni i profesionalni život.
Naime, tamo je upoznala i svojeg budućeg supruga, akademskog kipara Ratka Petrića, s kojim je u siječnju 1979. godine otputovala na četiri mjeseca u Ameriku, gdje je Ratko Petrić, pozvan kao gost umjetnik, dva semestra radio kao profesor kiparstva u Umjetničkom institutu Grada Kansasa u državi Missouri. Odlasku u Ameriku prethodilo je upoznavanje s američkim kiparom, Rolfom Westphalom, na kiparskom simpoziju u Kostanjevici na Krki u Sloveniji, koji je dogovorio da Ratka pozovu u SAD.
Čitav opus – autobiografija umjetnice
Tijekom boravka u SAD-u, Jadranka i Ratko posjetili su Floridu, Disneyland, Jefferson, Washington, Houston i New York. Sva nova životna iskustva i trenutke te opčinjenost nekim novim, nepoznatim svijetom, Jadranka Fatur bilježila je fotoaparatom, stvarajući vizualni dnevnik sjećanja na autobiografske trenutke i motive koji su njoj poticali određene emocije i okupirali njezinu pažnju.
Snimljeni motivi s naglaskom na dokumentaciju trenutka, mjesta, svojevrsni osobni putopis, poslužili su kao predložak za buduće slike nastale u miru atelijera u Jakovlju nakon povratka s putovanja.
U svojoj autobiografiji napisanoj 1997. godine, Jadranka Fatur navodi svoje razmišljanje o hiperrealističnom slikarstvu i odnosu spram fotografije: „… Ako u javnosti postoji ikakva nedoumica je li slikarstvo takve vrste potrebno kada bi ga mogla zamijeniti fotografija, treba podsjetiti da je fotografija danas autonomna umjetnička disciplina koja je djelomično preuzela ciljeve slikarstva kojem sve više želi sličiti. U tom nastojanju postaje sve apstraktnija. Zašto se slikarstvo ne bi poslužilo obrnutim postupkom upotrebljavajući fotografiju kao mehanički, dakle nesubjektivan regulativ i zašto u konačnici rezultat ne bi smio biti (prkoseći logici) iracionalan? Mogućnost da fotografija posluži potpuno nepretenciozno kao brza slika trenutka. Zato se u činu slikanja taj trenutak pretvara u trajanje podliježući samo zakonima slikarstva. Ono je, dakle, krhko i upitno kao i egzistencija umjetnika – kratak bljesak.”
Čitav opus Jadranke Fatur svojevrsni je dnevnički zapis, autobiografija umjetnice, odnosno bilježenje važnih trenutaka i doživljaja koji su obilježili njezin život, što je posebno vidljivo u radovima u kojima su glavni motivi njezina obitelj. Amblematska slika tog opusa svakako je “Obitelj u Jakovlju” (1985.-1987.). Tonko Maroević dao je precizan opis slike i njezina značaja u predgovoru izložbe u Galeriji Juraj Plančić: „Obitelj u Jakovlju amblematična je slika afirmiranja sudbinske povezanosti i samoidentifikacije s autoportretom u prvom planu.”
O samoj slici autorica je zabilježila sljedeće: „U međuvremenu se moj odnos prema motivima za slike promijenio. Iscrpila sam ‘zalihe’ motiva iz Pariza i Amerike, odnosno mislim da sam ih ‘potrošila’ u emocionalnom smislu. Prošlo je već mnogo vremena od putovanja i zamijenili su ih doživljaji svakodnevice atelijera, što je značilo i lokaliteta Jakovlja. Sliku ‘Obitelj u Jakovlju’ u potpunosti ispunjavaju trava, krošnje, ladanjski ugođaj i ponajprije osjećaj bliskosti s osobama na slici, roditeljima i sestrom. Susreti s obitelji postali su rjeđi jer sam većinu vremena provodila u atelijeru izvan Zagreba. Prodor sadržaja svakodnevice u sliku za mene je značio veliku promjenu, prije svega promjenu načina života, potisnuo je urbane motive i geometrizam…”
Tijek vremena i prolaznost života
Sredinom 90-ih, teme koje je birala, bile su intimnije – nižu se scene bilja, rasta, zemlje, smrti i povratka zemlji, a formati slika mnogo su manji. U tom periodu nastaju slike od kojih se većina odnosi na pejzaž: “Bosiljevo” (1993./1994.), “Smilje” (1994.), “Mitski krajolik” (1994.) i “Kraljevski grob u Mikeni”. Smanjivanjem formata umjetnica kao da je htjela ubrzati procese slikanja, svjesna s jedne strane prolaznosti, te s druge strane ljepote krajolika i prirode, te se, prema vlastitim riječima, željela odužiti pejzažu kao žanru. Crpeći motive iz pastelnih skica crteža i akvarela, nastale su slike “Hljebovi” (2001.), “Tikve” (2007.) i “Pure” (2007.). Svaki od tih radova razlikovao se od drugog, bilo zbog različite tehnike i uz to vezanog likovnog problema, bilo zbog emocionalnog pristupanja sadržaju. Istražujući odnose u slici, umjetnica se bavila isključivo pitanjem lijepog.
U posljednjih dvadesetak godina njezin tematski interes postaju arheološka nalazišta, u nastojanju da poveže ishodišnu točku zapadne kulture, uz osobno otkriće antičke Grčke. Fotografije snimljene na putovanjima po arheološkim nalazištima u Grčkoj, pripadaju dnevničkim bilješkama i uspomenama, postaju predlošci za nove cikluse slika. Koji nagovještavaju funeralnu fazu, ukazujući na svojevrsnu fascinaciju grobnim prizorima. U sredini ovih krajnjih točaka nalazi se slikaričin svakodnevni život, na koji utječu i promjene uvjetovane tijekom vremena i prolaznošću života: “Pogreb mog oca” (1994.-2012.) i “Pogrebni brodovi” (2014.).
Tematski zatvarajući krug, Jadranka Fatur u svojem se recentnom radu ponovno vraća na početak. Njezin nedavno završen rad “Noćna šestica” (2017.) tematski nas vraća na početak priče. O ovom radu manjeg formata, jakog kolorita, koji ukazuje na nove promjene i novi ciklus u nastajanju, autorica piše sljedeće:
„U nekim momentima može se personificirati noćni tramvaj, koji na trenutak zadobiva karakteristike nekih gotovo prethistorijskih bića. Električna rasvjeta u noćnim okolnostima svakako djeluje na maštu, a sviđa mi se što se digitalnim fotoaparatom to može snimiti. Gubeći u mraku obrise, tramvajima ostaje njihova osvijetljena unutrašnjost u kojoj putnici plutaju poput riba u akvariju. Mogla bi se raditi usporedba s osvijetljenim balonima lebdećima u zraku – svemiru. Nešto neobično, začuđujuće i gotovo irealno, što prkosi gravitaciji i svim poznatim parametrima.”
Kako ističe filozof Žarko Paić, u slici “Pogreb mog oca” (1994./2012.,) autorica poseže za traumom smrti bližnjeg, ali ono što ona čini – je slika materijalizirane i krajnje depatetizirane scene pogreba. Sve je na slici u znaku insceniranja intimnoga, emocionalnoga događaja u kontekstu ritualizirane pogrebne mizanscene. Okret k emocionalnosti nije ništa neočekivano. Uostalom, pojmovi emocije i doživljaja preuzimaju primat na ishodu 20. stoljeća. Društvo spektakla preobražava se u složeni medijski krajolik trauma i opsesija s identitetom kao fluidnim mjestom razlike. Tako je i sa slikarstvom Jadranke Fatur. Ono što je bilo bez naizgled prisutnosti, ‘ja’ u slici sada je u znaku skrivene ili neskrivene individualnosti. No, nije riječ ni o kakvome „intimističkome” koloritu nastajućeg subjekta.
Vrijeme doslovno stoji i ne prolazi…
Za razliku, dakle, od prvotnih djela s jasnim socijalno-kritičkim intervencijama, pomak spram subjektivnosti”, ipak, ne izlazi iz okvira samozadane matrice suviška realnoga. Samo što ovdje „realno” nije ništa drugo negoli hiperrealno poniranje u srce tame, u kroniku iščeznuća. Slika ostaje dokument vremena stoga što od fotografske snimke preoblikuje „literarnost” u posve drugome smjeru od onoga što čini punktum fotografije. Vrijeme doslovno stoji i ne prolazi u radovima Jadranke Fatur. Vidljivo je to na slikama „turističkoga ugođaja” kao što su “Korint”, “Izlog namještaja” i “Predvorje”.
Ono što se događa na slici pripada svakodnevnim ritualima magije i tehnike života. U pročišćenju slike od napasti hiperrealizma „pripovijesti”, jer figurativno slikarstvo u svim svojim preobrazbama uvijek teži postati slika-kao-priča, slikarica se brani svođenjem simbola na znak univerzalne nadomjestivosti. Sve je ovdje nadomjestivo i potrošno i baš stoga u svojoj reproduktivnoj jednokratnosti preostaje svjedočenjem o prolaznosti i ništavilu života u vrtoglavici sublimnoga objekta slike.
Pogled u slike Jadranke Fatur istodobno je analiza promatranja kao čina estetske emancipacije od zahtjeva koje je prije trijumfa fotografske slike imao model camera obscure. Zašto više ne možemo govoriti da je slikarica samo i jedino omeđena hiperrealizmom i fotorealizmom kao teškim okovima?
Ukratko, sjajna izložba četrdesetogodišnjeg rada najbolje hrvatske slikarice hiperrealizma u čijem su ostvarenju, osim najzaslužnije kustosice i autorice, Martine Munivrane, svoje priloge dali i Sonja Briski Uzelac, Lada Čale Feldman, Suzana Marjanić, Tonko Maroević, Susanne Neuburger, Krešimir Purgar, Žarko Paić i Leila Topić.
