Tatjanin stvaralački put može se podijeliti na nekoliko dionica i tematskih cjelina, s rasponima od figurativnog do praga apstraktnog, zaokruženih u koncentratu vremena, ali i tema uprisutnjenih u ranijim i kasnijim godinama opusa
Slike koje emaniraju glazbu svojim bojama i oblicima profinjene lirske apstrakcije, oblicima koji ritmički zvone i nose osebujnu harmoniju odaju sjetnu dušu slikarice Tatjane Malešević koja nije više među nama, ali iza koje je ostalo pravo likovno blago.
Zahvaljujući likovnom kritiku Stanku Špoljariću koji priprema i monografiju o slikarici i voditelju galerije “Vladimir Filakovac” Sveboru Vidmaru djela ove profinjene slikarice koja je nepravedno gurnuta u stranu, mimo likovne matice, a koja je slikarstvo pretvarala u glazbu ponovno su među nama na izložbi “Glasna šutnja” koja se može vidjeti do 7. veljače.
Kako podsjeća Stanko Špoljarić – slikarski opus Tatjane Malešević razvijao se u obiteljskom umjetničkom okružju, stvaranju roditelja, akademskih slikara Duška i Maje. Tatjanin talent, zanos, zasigurno su imali dodatni poticaj u domu gdje je slikarstvo bila svakodnevna tema, u kojemu je pratila nastajanje slika njoj dragih osoba i afirmiranih umjetnika.
Mogle su se te poetike u određenoj mjeri i razlikovati od Tatjaninih pogleda na fenomen slike, no stvaralačka iskra bila je identična, a dubina sadržajnih poruka vrlo bliska. Odmaci u tretmanu forme mogu biti i znatni (ali se u određenom razdoblju i dodiruju), no, važniji je taj unutarnji naboj u sintezi dramatskog i lirskog, manje ili više vidljivim, no uvijek prisutnim. I u primjerima složenijih ikonografskih zasada i motiva “lepršavije” motivike. Ali, nesporna je činjenica da je Tatjana Malešević s vremenom izgradila svoj umjetnički izraz.
Tatjanin stvaralački put može se podijeliti na nekoliko dionica i tematskih cjelina, s rasponima od figurativnog do praga apstraktnog, zaokruženih u koncentratu vremena, ali i tema uprisutnjenih u ranijim i kasnijim godinama opusa. Primjerice, tako su portreti, Tatjanin česti motivski interes i ne previše čvrsto definiran određenim godinama. Većina ih nosi realističnu potku kao osnovu za provedbu slikarske vještine, ali i otvorene crtačko/slikarskoj interpretaciji kojom ona prenosi svoj osobni doživljaj. Portret kao oblik figurativnog gradi na nekoliko razina. Privukli su je i likovi svetaca, čije portretne crte i ne znamo, ali im je ozračjem duhovnog dala i portretnost. Postoje i “klasični” portreti kod kojih je i ostvarena ravnoteža fizičke sličnosti i naznake psihološkog, uvjerljivo slikarski razrađeni. Zanimljiv je i niz Tatjaninih autoportreta. Od mladenačkih, do onih obogaćenih ljudskim i umjetničkim iskustvom. S mnogo šarma i unašanjem psihogramskog, oblikovani su autoportreti likovne izražajnosti i iskrenosti pristupa, karakteristike postojane u svim njenim slikarskim fazama.
Portretni segment izložbe ima zanimljivu i pomalo neobičanu sastavnicu, Tatjanine portrete, slikarska ostvarenja njenih roditelja umjetnika. I nije potrebno navoditi da uz dojmljivost slikarske izvedbe nose još jednu notu – žar i treptaj emotivnog. Kao svojevrsni dug klasičnom u obrazovanju na akademiji, pejzaži su i vedute, kojih je ljepotu Tatjana Malešević posvojila i izvan ostalih stilom omeđenih cjelina. Postoje i motivi njoj posebno dragi, poput onih Vrbnika, ali i drugi odmjerene likovne atraktivnosti, s težištem na ugođajnosti scene, promišljeni slikarskom mjerom poetskog realizma. Kolorističkim uzdignućem i blagošću svjetlosnih pomaka, različitim stupnjem opisnosti odabrani prizori na kreativan način prožimaju konkretnost izgleda i promjenjljivu zbilju likovne igre.
Od slika pravilnog reda i ritma, “egzaktno” položenih pojaseva mora, tla, raslinja, zdanja, neba, do pejzažnih “nakupina” okruženih bjelinom ploha, satkanih vibratnim partijama, gdje je motiv ponuđen i licem i naličjem. Od discipline do slobode u tvorbi slikarskog tkiva opredmećenog kroz koji krajolik i vedute. Viđenih u širini prostranstva i “zumiranih” na suženi kadar izgleda, oplemenjenog blistavošću boje.
Zastanci pred cvjetnom raskoši proizlaze i iz opčaranosti ljepotom i likovnom intrigantnošću motiva, istodobno jednostavnom i složenom, uhvaćenom u trenutku trajanja i usmjerenom ka vječnosti. Tatjana u cvijeću ne vidi samo savršenstvo stvorenog, već i osmijeh poruke.
Produbljuje ljepotu i izdašnom bujnošću florealne topografije i svih suptilnih niti prizora, s težnjom da zavodljivost motiva ne zasjeni umjetničku istinitost. A buketi i cvjetni citati dovedeni su do svečanosti u slikama likovno različite dramaturgije, od preciznog navođenja latica, do scena euforičnog povezivanja cvjetnih vrsta. Već za studija na zagrebačkoj likovnoj akademiji, ili neposredno poslije njega, nastao je niz velikih crteža i krokija s uhvaćenim “raspoloženjem” ruke, srca i oka, figurativne razigranosti s dinamičnim odnosom linija i mrlja, u vrijednostima akromatskog crnog i sivog, te akcentima i utišanim plohama bijelog. Portreti i aktovi ekspresionističkom pokrenutošću i potrebitom deformacijom odražavaju stanja i raspoloženja, s jedne strane tjeskobe i otuđenja ljudskosti, a s druge putenost senzualnog. Sigurno vođenim linijama i neposrednošću geste, formirani su čitki crtački prepleti sa slutnjom volumena i linijama osvajanja dubine prostora. U usvojenosti rukopisa kojim je Tatjana već zarana pokazala svoj umjetnički nerv.
Od crtačkog do slikarskog i nije dalek put. Odnosno, u njenim ostvarenjima razvedene spiralnosti (i krivulja u širem smislu) linija, očitava se slikarska gustoća, dok se u strukturi slikarskih kompozicija osjeća raster linija. U dva ciklusa istinske umjetničke zrelosti, Tatjana se oblicima asocijativnog karaktera udaljila od doslovnosti predmetnog, otvarajući mogućnosti različitog iščitavanja. Svaki od ciklusa zaokružen je simboličnošću broja od četrdeset radova. Prvi s prevladavajućom smeđom gamom, dok je drugi otvoren bogatom kromatskom repertoaru. Slike su to skladane strujanjem oblika i svjesno ili podsvjesno, u rasporedu su bliske organizaciji glazbenog djela. Nimalo čudno, jer Tatjana je živjela glazbu te su tempa primjerice larga i alegra vizualizirana u bioritmu slika. Svakako i u njenoj ritmičnosti i zvučnosti boje. Ostvarenja maštovitih oblika u preobrazbi, zbijenih i oslobođenih u plodnosti slikarskog polja, harmoničnih i povremeno prepuštenih kontroliranom slučaju.
Tenzije slikarske površine stvaraju se kako levitacijom oblika, tako i nosivim kotama kompozicije, često i labirintične tajnovitosti. Oblici su i lozinke razumijevanja i dio gradivnih koridora slike, u ostvarenjima nenametljive metaforične sadržajnosti. U varijacijama na temu govorljivih gradacija i gibljive opne, s međusobnom upućenošću formi preko obrisa i slikarskog saća, izrasle su slike i izvjesne ornamentalnosti i uzbudljivosti sraza, kako u nalaženju dinamike tonskog, tako i kriku palete.
Spomenuti ciklusi nisu navedeni po strogom kronološkom redu, po slijedu uobičajnog odnosa figuracije i apstrakcije. Tatjanu nije zanimalo praćenje neke makar i uspješne formule. Bila je umjetnica promišljaja i instinkta. Kada je ideja sazrela, gotovo spontano, sukladno i njezinom temperamentu, ranjivosti i umjetničkim vizijama, dogodila se žetva koja se sabire ovom izložbom, zaključuje kritičar.
Tatjana Malešević rođena je 1964. godine u Zagrebu. Već sa šest godina, na portretu svojega brata Bogdana, kojega je nacrtao njezin otac, akademski slikar Dušan Malešević, Tatjana je ugljenom docrtala dvije kapi suza na bratovljevu desnom i lijevom obrazu, što će se smatrati njezinim prvim značajnijim radom. Kad je Tatjana navršila deset godina, obitelj se seli na Šalatu gdje će kasnije imati svoj atelier zajedno s ocem i majkom Majom Dolenčić-Malešević, također poznatom akademskom slikaricom. U najranijoj mladosti pohađala je glazbenu školu Blagoja Berse u Zagrebu, a od petnaeste godine na gitari je skladala vlastite pjesme, održavši već tada cjelovečernji koncert pred skulpturom Petrice Kerempuha na Dolcu. Zatim je dramatizirala i uglazbila Malog princa, potom izvedenog u Rijeci. Osvojila je ’82. drugu nagradu u prepunoj crkvi Sv. Križa na Sigetu za skladbu, riječi i izvedbu (gitara i harmonika) “Daj da shvatim”, na Festivalu duhovne šansone.
Godine 1983. završila je školu Primijenjenih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesorâ Zdenka Gradiša, Ivice Šiška i Eugena Kokota, a 1987. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u slikarskoj klasi profesora Đure Sedera. Prve samostalne izložbe imala je u Zagrebu, 1988. u Galeriji Vladimir Nazor i 1989. godine u Studiju galerije Karas, s uljima u stilu “lirske apstrakcije”. Predgovor za tu izložbu napisao je Damir Grubić. O njezinu radu tijekom devedesetih godina pisali su Predrag Haramija na samostalnoj izložbi u Ivanić Gradu 1991., Nina Horvat na izložbi u studiju Galerije Forum 1993., a u Galeriji Nova, iste godine, Sandra Križić-Roban. Poslije toga dolazi tzv. crno-smeđa faza u tehnici pastela, o čemu će pisati njezin brat Bogdan Malešević.
Njezina nova faza započinje izložbom Krokija – zapisa s Akademije u Galeriji instituta Ruđer Bošković, kada brigu za organizaciju njezinih izložbi preuzima brat Bogdan, povjesničar umjetnosti i književnik. Bogdan je sestri napisao i prvu monografiju tiskanu 2005. godine. U Galeriji Vladimir Buzančić, Lilijana Domić otvara 2006. godine Tatjaninu izložbu akvarela na temu Cvjetova u tradiciji Slave Raškaj i Nikole Reisera, gdje se autorica ponovo vratila figuraciji. No izložbi pod nazivom Zapisi,održanoj 2006. godine u Franjevačkom samostanu u Osijeku, Tatjana opet izlaže apstrakciju u kolor-tušu.
Godine 2007. majka i kći počele su zajednički izlagati u Galeriji izvorne umjetnosti u Zlataru, mjestu gdje je bila nekadašnja knjižara bake Irme Stolcer Dolenčić. Nakon smrti oca Dušana, 2008. godine, Tatjana preuzima njegovu čuvenu privatnu slikarsku školu.
Godine 2009. godine izložiti će 1. ciklus akvarela Vrbnika (galerija Baćin dvor) s predgovorom Ivane Školnik. Iste godine u Galeriji Shalom u Zagrebu izlaže crno-smeđe apstrakcije.
U Buchsu, Švicarska, godine 2010., izlaže 2. ciklus akvarela Vrbnika, te u istoj maniri i akvarela Preka (Ugljan), u prečkom Domu na žalu na otoku Ugljanu, 2014. godine. Godine 2013. putuje s obitelji u Rim gdje s majkom i pokojnim ocem izlaže na Salezijanskom papinskom sveučilištu svoje crteže-ilustracije na temu Oca Pija iz Pietrelcine. Tada također ilustrira tušem u boji knjigu na talijanskom svojeg brata, Diario romano.
Posljednja Tanjina izložba za života bijaše u Europskom domu, održana u lipnju 2015. godine, gdje je predstavila crno-smeđe ciklus apstrakcije u tušu pod nazivom ” Šetači”. Preminula je 2017. godine točno na svoj 53. rođendan o čemu će njezin brat napisati prozu “Kako je umrla Tanja”, a pojavit će se kao zasebno poglavlje u knjizi o likovnoj umjetnosti Veronikin rubac.
U Cerniku, u sklopu Franjevačkog samostana, 15. prosinca 2018. godine, svečano je otvorena Galerija ZOM-DAK sa stalnim postavom djela Zaklada obitelji Malešević – Devet korova anđela koja je uključila slike i crteže Tatjane Malešević, ali i njezinog oca Dušana i majke Maje Dolenčić-Malešević.
Bila je članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.