Polazna luka moje art lađe bila je uvijek ista: hrvatsko Sredozemlje, moj Brač, moj Split…

0
93

Izložbama 'Pedeset godina samoće', prvo u Dioklecijanovim podrumima u Splitu, a sada i u manjem opsegu u zagrebačkoj galeriji 'Josip Račić', htio sam samo obilježiti pedeset godina javnog djelovanja i izlaganja, pedeset godina intezivnog i upornog rada, risanja, slikanja -- stvaranja jednog novog samo mog artističkog svijeta

Svjetlost Mediterana pod kojim su rođene grčka i rimska civilizacija sa hramovima i antičkim kipovima, svjetlost hrvatskog Jadrana koja kupa čemprese, maslinike i vinograde, ona žarka svjetlost koja obasjava splitske ulice i carsku palaču tisućama godina, fenomen je kojim se u svojim čudesnim slikarskim istraživanjima bjeline bavi jedan od najcjenjenijih hrvatskih vizualnih umjetnika u svijetu – Matko Trebotić.

Loading...

Upravo je Trebotić, taj blistavi imaginarij Mediterana sa tlorisima crkvica i otočkim tlom, upisao u svoja djela postigavši uspjehe u renomiranim svjetskim galerijama.

Najnovija umjetnikova izložba u Studiju Moderne galerije “Josip Račić” prikazuje njegove recentne radove, ali i fascinatni zlatni križ koji je bio izložen u Dioklecijanovim podrumima, pozivajući na sasvim osobit umjetnički doživljaj. O tome, što je izložio na izložbi “Pedeset godina samoće” u koncepciji kustosa Branka Franceschija, razgovarali smo s umjetnikom Trebotićem:

Na izložbi “Pedeset godina samoće”, prvo u Dioklecijanovim podrumima u Splitu, a sada i u manjem opsegu u zagrebačkoj galeriji “Josip Račić”, predstavljate 30-ak najnovijih likovnih djela, ali i križ, kao središnji dio izložbe, kojeg ste nazvali – “Manifest križa”. Što ste pokazali, odnosno što ste istraživali u novim djelima?

Ovom, ili točnije ovim izložbama, htio sam samo obilježiti pedeset godina javnog djelovanja i izlaganja, pedeset godina intenzivnog i upornog rada, risanja, slikanja — stvaranja jednog novog, samo mog artističkog svijeta. Rezultat toga je preko 150 samostalnih izložaba, od Kopenhagena na sjeveru do Splita i Rima na jugu, od Soeula na istoku, pa preko Zagreba, Beča, Münchena do Punta Arenasa na zapadu… Tome dodajmo tristotinjak grupnih izložaba; New York, Basel, Istambul, Milano, London, Peking, Jakarta, Kairo, San Paulo, Canberra… Ove izložbe u Splitu i Zagrebu nisu retrospektivne izložbe, nije pedesetogodišnja rekapitulacija slika i artefakata, već samo rezultat desetomjesečnog rada u prošloj 2018. godini. Sve su to dnevnički zapisi i slike, objekti mojih duhovnih krajolika Sredozemlja i mog užeg zavičaja, moje hrvatske Dalmacije, tih svih mojih životnih i artističkih obzora, mene rođenog bodula, Bračanina sa brazdom mladosti i zrelog života u gradu sv. Duje i cara Dioklecijana, sa svim njegovim bojama, svjetlima i sjenama, svim njegovim ljubavima i patnjama – grad koji se voli, živi i pati. Art objekt “Manifest zlatnog križa” svojevrsni je akcent cijele izložbe. To je protest i krik protiv imperijalizma u suvremenoj vizualnoj umjetnosti, prema dominaciji moćnih i bogatih u vrednovanju i tržištu suvremene umjetnosti! Na zlatnom križu dimenzija 210×210 glagoljičkim pismom piše: “Govorim samo hrvatski, ja sam umjetnik”, kao kontrapunkt na artefakt Mladena Stilinovića iz 1994. koji piše: “Umjetnik koji ne govori engleski, nije umjetnik”. Što predstavlja drugi pol sličnog razmišljanja i otpora prema dominaciji moćnog anglosaksonskog likovnog lobija.

Zašto ste izložbu nazvali “Pedeset godina samoće”?

Naravno da je naziv izložbe parafraza kultnog Márquezovog romana “Sto godina samoće”, romana koji je izašao iz tiska godinu dana prije moje prve samostalne izložbe, 1968. U mom slučaju, u slučaju moje samoće, to je sve za pedeset godina kraće, ali ipak prilično dugo. To je samoća ili točnije to su samoće u ateljeima Bochuma, Essena, Düsseldorfa i zadnjih 35 godina samoća ateljea splitskih Meja. Ateliera podno borova Marjana i iznad mora sa pogledom na rodni otok. To je život i art bez sinekura, docentura, profesura akademija, bilo hrvatskih ili inih stranih. Pedeset godina bez redovitih primanja osigurane egzistencije moje obitelji i moje. Svakodnevno suočavanje sa bjelinom platna ili papira, planiranje, risanje magičnih prostora moje mašte, instalacija, kazališnih svečanih zastora, scenografija, utopijskih arhitektonskih skulptura!

Pedeset godina života i snova osamljenika bez pripadanja grupama i grupicama bez lobija i političkih zaštitnika, bez sigurnosti i tako punih pola vijeka. Sve sam to preživio, pa danas živim u svojoj kući, radim i maštam u svom ateljeu, u svom Splitu. Nikome ne dugujem ništa, samo Božjem daru i svome maru i radinosti. Ali ne, ispravljam se, ipak, puno dugujem onima koji su me u mojoj pedesetogodišnjoj samoći pratili i hrabrili, inspirativno pisali o mom radu, mojoj umjetnosti. Koji su mi dali snage da ustrajem, a njih, hvala Bogu, nije mali broj i bez te podrške teško bih uspio u traženju apsoluta u umjetnosti i životu. S njihovom podrškom došlo je i preko dvadeset takozvanih društvenih priznanja-nagrada, pa čak i onih za životno djelo.

Što znači “Manifest” križa?

Križ je svakako duhovna i fizička značajka mog života i moje umjetnosti. On se pojavljuje kao konstruktivna kičma mojih slika, a posebno prostornih instalacija. Sve je to simbol žrtve i iskupljenja svih ljudi bez uskih nacionalnih i religijskih ograničenja. Žrtva križa je žrtva za sve ljude, svu prirodu i sva stvorenja ovog našeg mjesta življenja i umiranja! Križ je pored njegovih teoloških značenja i kategorija, jedna idealna i prekrasna forma, oblik koji zrači svojom ljepotom apsolutne forme. Da završim, on je čudesan i prekrasan da ne bi bio svet!

Hrvatska sakralna arhitektura, odnosno simbolika, često se javljaju u vašim slikama. Što vam znače ove svete građevine koje su u temeljima hrvatskog kulturnog identiteta?

Moja fascinancija tim malim katedralama došla je nesvjesno još u ranom djetinjstvu kada sam sa odraslima išao u tada još postojeće vinograde naše obitelji. Na tim putevima, između čudesnih suhozida koji su dijelili posjede i tvorili puteve, odjednom se kao čudo pojavila crkvica s preslicom i polukružnom apsidom, sa zvonom ili bez njega. Za mene, otočkog dječaka, čudesnost te otočke katedrale bila je ravna kasnim susretima s čudesnim građevinama antike, od Panteona, preko splitske Prvostolnice, pa do rimskog Koloseuma. One su se poslije mnogo godina spontano ušuljale u moje slikarstvo sa svojim tlorisima, duboko utisnute u otočku zemlju. Postale su znak i sinonim moje umjetnosti, sve moje avangarde, svi moji likovni procesi!

Vjerujete li u Boga i u više nadahnuće pri stvaranju?

Da vjerujem! Sam talent je Božji dar, ali od tog dara malo bi što bilo bez upornog svakodnevnog rada. Sam talent ne znači mnogo ako ga ne njegujemo sustavnim učenjem i radom, ako ne “kopamo” na tom polju datom od Boga, za mene jedinog znanog polja, polja na obalama našeg hrvatskog mora…

Može li se govoriti o jedinstvenom jeziku vaših slika kroz sva desetljeća, jeziku koji se mijenjao i razvijao u raznim pravcima, ali je uvijek prepoznatljiv “trebotićevski” i u više figurativnim i u apstraktnim kompozicijama?

Od samih početaka mog javnog djelovanja i izlaganja, ja sam uvijek tražio taj izričaj prepoznatljivosti te veze s korijenima i iz toga sagraditi amalgam svog likovnog jezika. Teško je danas mladima u toj hiperprodukciji akademski obrazovanih slikara i kipara naći nešto što će te izdvojiti iz mase, da budeš prepoznatljiv i svoj. To uspijeva rijetkima, ali još uvijek uspijeva. Pazite samo, mala Hrvatska ima 4-5 akademija, pa se pitamo – jesu li škole radi studenata ili sinekure profesora? (isprika iznimkama). Ja sam sustavno gradio svoju umjetnost. Ona je, razumljivo, imala stilske mijene i u postupku i u formatu slika, ali je polazna luka moje art lađe bila uvijek ista: hrvatsko Sredozemlje, moj Brač, moj Split… Svi obzori na taj famozni Brački kanal! Sve to me dovelo do mojih “bijelih slika” koje intenzivno slikam posljednjih deset godina. Ove izložbe, splitska i zagrebačka, posljednji su rezultati rada na “Bijeloj slici”… Brazda je duboka, pa bi plodovi trebali biti moćni. Vidjet ćete rad posljednjih deset mjeseci!

Vaša su djela puna svjetla. Stvara li ih Mediteranac u Vama kojemu je svjetlost juga u temeljima bića?

Mislim da sam na ovo pitanje odgovorio malo prije, jer s pravom pitate o svjetlu koje tražim u posljednjim slikama, to svjetlo je svugdje oko mene, oko ateliera, oko vrta s pogledom na rodni otok, ta svjetlost je dio mene, moje umjetnosti. Svjetlost je ono čemu žudim, čemu hitam već punih deset godina…

Jesu li na vaš opus utjecali pisci koje ste voljeli?

Dabome da su pisci i njihova književnost utjecali i formativno djelovali na mene u mojoj mladosti, u mom ljudskom i artističkom formiranju. Pa kakav bi to bio život bez Dostojevskog, Jesenjina, Ujevića, Krleže, Márqueza, da dalje sada ne nabrajam, ali ono što moram pripomenuti su pisci s kojima sam gradio zajedno grafičko-pjesnička zdanja, bez kojih bi moja biografija bila dobro osiromašena: T. P. Marović, Igor Zidić, Tonko Maroević, Arsen Dedić, Jure Kaštelan, Josip Pupačić, Ranko Marinković, Josip Bratulić, F. J. van den Grinten, Jakša Fiamengo, Dragutin Tadijanović, Joško Belamarić, Viktor Žmegač.

Stvarate li uz glazbu, odnosno, je li vas ta najtajnovitija umjetnost nadahnjivala pri slikanju i oblikovanju? Jednom ste rekli da težite apsolutu glazbe. Što ste time htjeli reći?

Glazba je kontinuirana zvučna kulisa za vrijeme mog rada. Moram priznati da sam na glazbenike pomalo ljubomoran, jer dobra glazba je apsolut u umjetnosti kojemu težim mojim bijelim slikama. Treba težiti tome, vidjeti u slici “otisak” klavirskog koncerta J. Brahmsa koji upravo slušam.

Veliki ste uspjeh postigli u Njemačkoj. Kakav je bio vaš život u toj zemlji velikih slikara gdje ste imali prilike, zbog izvanredna prihvaćanja vaših djela i – ostati. Gdje ste sve živjeli i radili i zašto ste se vratili u domovinu?

Ne volim to – “velik uspjeh” – u jednom ozbiljnom razgovoru. Ja sam tamo poslije dva semestra na kultnoj Folkwangschule u Essenu kao “Meisterschüler” dekana profesora, Hermana Schardta, došao u kontakt i imao sreću surađivati s nekim vrhunskim galerijama tog vremena sedamdesetih i počele su se redati samostalne izložbe: “Junior Galerija” / Kopenhagen, Düsseldorf, Nürnberg, “Heimeshoff” galerija Essen, “Edition Kröner” galerije Düsseldorf, Zürich, München…, galerije “Advance” Düsseldorf… pa poslije” Streinrotter” galerija “Münster” i “Wendorf-Swetec” Düsseldorf. A s gore navedenim galerijama surađivala su neka značajna imena internacionalne likovne scene. Da nabrojim samo neke: A. Tapies, Le Corbusier, H. Bellmer, M. Pistoletto, A. Hrdlicka, H. Moore, H. Mack, J. Castillo, Chillida, J. Beuys, Vasarely… Sve je to poguralo i moja djela koja su bila tražena i nalazila svoj put do kolekcionara. Sve je to donijelo materijalnu sigurnost, mogućnost izlaganja i rada mog grafičkog opusa u vrhunskim radionicama Firence, Rima, Milana i Pariza za značajne izdavače. Rađanjem našeg Frane u Düsseldorfu, meni se javila snažna želja za povratkom kući gdje sam maštao o svom domu za svoju malu obitelj. Ostavio sam sav takozvani uspjeh, glamur i blagodat i vratio se svojim izvorištima, korijenima svojim i korijenima svoje umjetnosti.

Kakvo je vaše sjećanje na Beuysa s kojim ste surađivali. Kakav je bio čovjek i je li taj likovni gigant utjecao na vaš rad?

Imali smo tri godine prije mog povratka u Split istog promotora, mecenu i vlasnika galerije “Advance” iz Düsseldorfa, P. Lüchaua, koji je nedugo poslije mog povratka u Split tragično poginuo u automobilskoj nesreći, a nekakako malo poslije, umro je od nerazjašnjene bolesti i Beuys. Tim dvjema smrtima meni su prekinute neke esencijalne veze s tamošnjom likovnom scenom. Imao sam ja dugo godina poslije toga, svoj studio u Düsseldorfu i još mnoge izložbe, ali ostao sam likovno i ljudski sam sa svojim otokom i gradom, njegovim bojama, svjetlima i kamenim bjelinama! Svakako da je utjecaj takve snažne ličnosti, umjetnika i šamana bio poticajan, inspirativan i da je pokretao u meni neke još neprobuđene artističke instinkte… Kada njemu dodam još jednog splitskog osamljenika, Emanuela Vidovića, onda se krug zatvara. Inspiriran njihovim osamljenostima, svojeglavim originalnostima i odmakom od sredina i okruženja u kojima su djelovali, nekomu može ova paralela izgledati apsurdna i nemoguća, ali za mene tako logična i moguća, kako je to lijepo u jednom eseju objasnio Ive Šimat Banov. Rezultat tog druženja s Beuysom ostao je jedan mali zajednički crtež koji za sada visi u stalnom postavu Moderne galerije! Kao osoba i čovjek mislim da je to bila jedna mješavina između askete i hedonista, svojih utopističkih ideja zelene politike u kojoj je on doživio neuspjeh, ali ta ideja je kasnije zaživjela i danas predstavlja snažnu političku opciju u Njemačkoj i Europi. Tim poticajem i moja je malenkost 1989. bila jedan od pokretača “zelene akcije” u Splitu, autor njezinih bedževa i plakata, ali dolaskom prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, ja sam istupio iz pokreta zajedno s pokojnim don Cvitkom Cvitanovićem. Za mene su u tom trenutku došli neki novi prioriteti. Ali ni u kakve nove stranke nisam ulazio do današnjih dana.

U velikoj knjizi o vašem opusu, “Summa Mediteranea”, na četiri stotine stranica pisali su mnogi ugledni pisci, dok glavni tekst potpisuje slavni germanist, dr. Viktor Žmegač. Koji su se pisci, osim dr. Žmegača, po vašem mišljenju najviše približili tajni vaših radova?

Žmegača sam prije naše suradnje poznavao posredstvom profesora Ive Frangeša i njegove knjige i eseje o glazbi i likovnoj umjetnosti sam već poznavao, ali nikada nisam mislio da bi on pisao o meni i mom djelu. Nisam imao hrabrosti za to ga potaknuti, već je to uradila zajednička prijateljica, Jelena Hekman. Viktor je bio oduševljen i prihvatio se pisanja teksta, prethodno nabavivši svu potrebnu literaturu, kataloge i eseje o mom djelu. Rezultat je bio velika monografija. Poslije smo radili i zajedničku mapu “Metamorfoza srca” u izdanju HAZU-a. Mogu reći da smo postali prijatelji, razgovaramo o umjetnosti a bome i o “balunu” koji obojica s interesom pratimo i volimo! Mnogi vrsni pisci pratili su moje djelo, među njima i vaš otac s dva genijalna teksta o domotužju jednog “gastarbajtera”. Među inima, ovdje ću izdvojiti samo one koji su pisali moje monografije i bili kustosi mojih dviju retrospektiva. Na prvom mjestu, vrsnog pisca pijatelja i kuma, Igora Zidića, koji je od samih početaka podržavao moje djelo… i kao rezultat toga su tri monografije i na kraju moćni esej o mojim bijelim slikama. Monografiju o mojim radovima na papiru, pisala je Branka Hlevnjak. Pa, autorica moje velike izložbe u Klovićevim dvorima, Liliana Domić, sa esejom , “Tlocrti na vodi”. Pa, monografija u izdanju M. G. C. i A. G. Matoša, hrvatsko i njemačko izdanje Franza Josepha van der Grintena, jednog od suputnika J. Beuysa! Na kraju trebam spomenuti kustosa s kojim sam zadnjih godina najčešće surađivao – Branka Franceschija – autora moje izložbe iz galerije umjetnina u Splitu 2016. godine i kustosa moje zadnje izložbe “Pedeset godina samoće”, zajedno s Blaženkom Pericom. Ta suradnja otvorila je moju umjetnost nekoj novoj mladoj publici, što se najbolje vidjelo na otvorenju u Dioklecijanovim podrumima.

Oslikali ste u Splitu, Dubrovniku, Rijeci i Šibeniku svečane zastore kao jedinstveni projekt nazvan “Jadranski poliptih”. Kakav je bio izazov tog specifičnog zadatka, odnosno što ste prikazali na zastorima?

Taj “Jadranski poliptih” za kazališta na hrvatskoj obali je svojevrsni homage mojoj ljubavi prema kazalištu još od kada sam kao petogodišnje dijete bio fasciniran “Dundom Marojem” u Splitskom kazalištu, u režiji Marka Foteza. Svaki od svečanih zastora je poklonstvo dotičnom gradu i njegovom kulturološkom identitetu. To je Split s njegovom antičkom i kršćansko-hrvatskom prošlošću, Dubrovnik s Marinom Držićem, Rijeka s notnim zapisom Ivana pl. Zajca, Trsatom Majke Božje i glagoljicom… pa na kraju Šibenik, s Jurjom Dalmatincem i Šibenskom molitvom… dakle, svi su oni nastali na temeljima ove zemlje, njene tradicije s težnjom prema progresu. Još ako mi Bog da, da sve to zaokružim u HNK-u u Zagrebu, s posvetom Marku Maruliću, ocu hrvatske književnosti…

Kao što ste već istaknuli, već pedeset godina živite samo od svog rada, bez stalnih primanja. Kako je živjeti od samostalnog stvaranja u Hrvatskoj? Zastupaju li vas i dalje njemačke galerije?

Nije lako živjeti od samog umjetničkog rada. To je skoro nemoguće. Ni u bogatim zemljama sa sustavom snažnih privatnih galerija i moćnih muzeja, a kamoli ovdje gdje toga svega kao da nema. Ja sam u tom inozemnom sustavu mogao dobro živjeti i kako reče naš čovik: “Staviti nešto na stranu…” Ne znam što bih savjetovao onim talentiranim mladim kolegama kojih u Hrvatskoj svakako ima. Nešto se, ipak, kreće, pa je pred godinu dana u londonskoj aukciji jedna slika Julija Knifera postigla cijenu veću od 100.000 eura. To je ogroman novac. Za neke “ništa naročito”, ali i to “ništa naročito” za nas znači mnogo. Ipak, nešto se kreće!

Jednom ste rekli da se grozite titula “akademski slikar” i diplomirani inženjer arhitekture. Doista, može li se školovati talent ili je talent nešto što je duboko upisano u čovjeka?

Grozim se kada se ono što bi trebalo biti umjetnost “štiti” bilo kojim titulama, ta titule same po sebi ne znače umjetnost. Ona je tu ili nije, pored svih mogućih titula ili doktorata. Inače, kako objasniti fenomen izvorne umjetnosti?

Što vam je u istraživačkom smislu ponudila scenografija?

Meni je svaki izlet iz slike značio normalni čin znatiželje i avanture i zato ne volim kada me se titulira slikarom, jer to je za mene samo jedan segment mojih likovnih interesa. Više volim naziv – vizualni umjetnik, umjetnik koji radoznalo razapinje lukove između slike, instalacije, scenografije, skulpture i na kraju, ako treba, i arhitekture, jer sve je to jedan uzbudljiv vizualni proces koji neizmjerno volim.

Prije nekoliko godina, bečki galerist, Raimund Deininger, kustos vaše zadnje inozemne bečke izložbe iz 2013. godine, rekao je: “Trebotićeva su djela nabijena nezamijenjivom energijom punom svježine i života, tako aktualna u umjetničkom kontekstu mlađih bečkih umjetnika”. Što vam taj kompliment znači?

To je primjedba bečkog galerista kada je prvi put vidio moje “Bijele slike” u Grafičkom kabinetu Bečkog katedralnog muzeja i ponudio mi da bude kustos moje slijedeće bečke izložbe, što se poslije i dogodilo. Nešto slično mi se događa i kod kuće u kontaktu s mnogo mlađim kustosima i kolegama umjetnicima što me, normalno, jako raduje.

Što je s vašim projektom “Tloris sa crvenom vertikalom” koji bi se kao vaša donacija realizirala na splitskoj šetnici i donacija rodnom mjestu Milni na Braču?

Moja prostorna instalacija “Tloris sa crvenom vertikalom” već je dva puta postavljena, prvo u Meštrovićevom kašteletu 2013. godine s kustosom, Androm Krstulovićem Oparom, a poslije 2016., pred Galerijom umjetnina i sada čeka da bude postavljena na njeno pravo predviđeno mjesto na zapadnoj obali. Nacrt je u općini još od vremena gradonačelnika Baldasara, ali do današnjeg dana nema pomaka, iako za to nije potreban proračunski novac. Ja sponzora za projekt imam. Ne gubim nadu jer vjerujem u likovni senzibilitet današnjeg gradonačelnika koji dolazi iz svijeta umjetnosti. Što se milnarske donacije i gradnje tiče, ona je u fazi izrade idejnog projekta, za čiju izradu imamo dozvolu poslije deset godina čekanja. Nadam se, ako Bog da, da bi krajem ove kalendarske godine mogli početi s gradnjom.

U crkvi svetog Frane u Splitu oslikali ste osam vitraja, visokih oko dva metra. Koliko je bilo izazovno raditi za sakralni prostor?

Taj projekt me čini neizmjerno sretnim – jedan segement moje suvremene umjetnosti je našao mjesto u našem Panteonu, crkvi sv. Frane na obali… to je zadnje počivalište naših velikana: Marka Marulića, Kavanjina, Lukačevića, Trumbića… a iznad njih vitraji “svjetla i boje mog grada”, svetom Frani na slavu. Djelo nije posao, već moja donacija i mog “Rotary” kluba. Takva djela se ne naplaćuju, nego iz sveg srca poklanjaju!