Crouch gotovo da opisuje situaciju u Hrvatskoj: socijalna država pomalo postaje ostatkom, kao nešto što zaslužuje uska, a ne široka univerzalna prava građanstva, sindikati su prognani na rub društva, uloga države kao policajca i tamničara vraća se na vrh, raste razlika između bogatih i siromašnih, porezna politika sve manje služi preraspodjeli dohodka, političari odgovaraju na zahtjeve male skupine poduzetnika kojima se dopušta da posebne vlastite interese okrenu u smjerove općeg političkog ponašanja, siromašni se progresivno prestaju zanimati za proces u svakom obliku i čak ne idu na glasovanje
Egzodus velikog dijela hrvatskih građana u inozemstvo, skupoća, sve veće siromaštvo, institucionalizirana pljačka, gotovo potpuni nedostatak pravne države u kojoj nije sankcioniran gotovo ni jedan gospodarski kriminal – dovela je i većinu hrvatskih građana u poziciju sve manjeg izlaska na izbore, a pogotovu vjerovanja hrvatskim političkim elitama.
Jedna je to od tema, ali na globalnoj razini kojom se bavi oxfordski profesor Colin Crouch u svom važnom djelu “Postdemokracija – političke i poslovne elite u 21. stoljeću” („Izvori“) u kojem detektivskom analitikom tumači fenomen udaljavanja od idealnog modela demokracije. Reakcija američkog javnog mijenja na skandal na predsjedničkim izborima 2000. je pokazala da je tome tako. U Velikoj Britaniji postoje znakovi zasićenosti s demokracijom i kod konzeravativaca u ponašanju prema lokalnoj vlasti, čije zadaće postupno prelaze, uz nedostatnu reakciju, ili u središnje vladine instititucije ili u privatne tvrtke. Kako tvrdi Crouch može se očekivati i uklanjanje nekih temeljnih potpornja demokracije te povratak na neke elemente karakteristične za predemokrtsko razdoblje. Do tog fenomena dovode globalizacija poslovnih interesa i rascjepkanost ostale populacije, premještajući političku osovinu s onih koji nastoje smanjiti nejednakost bogatstva i moći na one koji ih žele ponovno vratiti na stupanj predemokratskog razdoblja.
Kao da piše o Hrvatskoj
Neke stvarne posljedic e tog procesa već su se dogodile u mnogim državama. Crouch gotovo da opisuje situaciju u Hrvatskoj: socijalna država pomalo postaje ostatkom, kao nešto što zaslužuje uska, a ne široka univerzalna prava građanstva, sindikati su prognani na rub društva, uloga države kao policajca i tamničara vraća se na vrh, raste razlika između bogatih i siromašnih, porezna politika sve manje služi preraspodjeli dohodka, političari odgovaraju na zahtjeve male skupine poduzetnika kojima se dopušta da posebne vlastite interese okrenu u smjerove općeg političkog ponašanja, siromašni se progresivno prestaju zanimati za proces u svakom obliku i čak ne idu na glasovanje, svojevoljno se vraćaju položaju kojeg su bili prisiljeni zauzimati u predemokratskom razdoblju. Jedan od važnih elemenata demokratskog razdoblja, navodi Crouch bili su zahtjevi naroda da se vladina moć koristi za suprotstavljanje koncentraciji privatne vlasti. Atmosfera cinizma u odnosu na političare, niska očekivanja glede njihovih postignuća, čvrsti nadzor njihovog polja djelovanja i moći kojom raspolažu u skladu je stoga s programima onih koji žele kočiti aktivnu državu, bilo da je ona u obliku socijalne države ili kejnzijanske države, upravo s ciljem da oslobode privatnu moć i rasterete je od pravila. Barem u zapadnim društvima, privatna moć koja nije bila regulirana pravilima bila je obilježje predemokratskog društva jednako kao i državna vlast neregulirana pravilima.
I u političkoj komunikaciji došlo je do degradacije, napominje Crouch. Ako se pogledaju različiti oblici političke rasprave u desetljećima između dva rata i poslije rata, s iznenađenjem se primjećuje, barem u anglofonskim zemljama, koliko je sličan jezik i stil u vladinim dokumentima, ozbiljnom ili popularnom novinarstvu, proglasu stranaka i raspravama političara. Jasno, ima leksičkih razlika u složenosti nekog službenog izvješća, no ako ih usporedimo s današnjima, one su male. Danas je jezik službenih dokumenata ostao manje više sličan onom prethodnom,dok su visokotiražne novine i programi stranaka posve različiti: rijetko teže nekoj složenosti jezika ili obrazloženju. S razvojem američke reklamne industrije, zahvaljujući prije svega poticaju koji je došao razvojem televizije, uvjeravanje je postalo specijalizirano zanimanje. Politika je slijedila reklamni sektor i svoje djelovanje učine što sličnijim kupoprodaji. Toliko smo naviknuti na taj fenomen, da stranački program shvaćamo kao „proizvod“. U skladu s tim popularno se novinarstvo kao i politika počelo povoditi za reklamama: sažete poruke koje zahtjevaju minimalan napor koncentracije. Reklama nije racionalan oblik dijaloga napominje Crouch: ne služi se dokazima već svoje proizvode pridružuje nekoj posebno privlačnoj slikovnoj cjelini. Ne dopušta odgovor: njezin cilj nije pobuditi raspravu već navesti na kupnju. Prihvaćanje njezinih metoda, stoga je pomoglo političarima da se nose s problemom komunikacije prema masi, ali nije pomoglo demokraciji.
Međutim, upozorava autor, osim što predstavlja jedan oblik propadanja ozbiljne političke rasprave, vraćanje industriji spektakla kao izvoru ideja kako privući interes za politiku te progresivna nesposobnost današnjih građana da oblikuju svoje interese, uza sve veću složenost tehnike problema i uz fenomen osobnosti , mogu se objasniti kao odgovori na neke od problema same postdemokracije. Iako nitko od onih koji djeluju u politici nema namjeru napustiti model komunikacije temeljen na reklamnoj industriji, raspoznati posebne slučajeve tog modela, u britanskom žargonu žigosanom kao „spin“ od jednake je važnosti kao optužba zbog nepoštenja. Političari su stoga stekli reputaciju kao duboko nepouzdani. Sve je veća izloženost njihovog privatnog života pogledu medija, koji svojim prijekorom, protestom i istraživanjem zamjenjuju građanstvo, što ima iste posljedice. Izborno natjecanje poprima stoga oblik istraživanja pojedinaca nadarenih karakterom i poštenjem – istraživanja koje je beskorisno, jer masovni izbori ne pružaju podatke na temelju kojih se takvo što može provjeriti.
Ekonomska globalizacija
S druge strane autor istražuje posljedice skretanja prema postdemokraciji. Danas (kao što uostalom pišu stotine ozbiljnih autora među ostalima i Naomi Klein, Smith i Max Neef koje smo predstavili), velike multinacionalne kompanije često nadmašuju sposobnost upravljanja pojedinih nacionalnih država. Ako im se prigovori da se ne pridržavaju fiskalnog ili normativnog režima u nekoj zemlji, zaprijete da će se premjestiti drugdje, a države sve više ulaze u natjecanje za njih, pokazujući odbru volju da ponude povoljnije uvjete, jer su im takva ulaganja potrebna. Jednostavno rečeno, tvrdi Crouch, demokracija nije pratila korak s trkom kapitalizma prema globalizaciji. U tom smislu Europska unija je nezgrapan pigmej u usporedbi s gipkim gigantima multinacionalnih kompanija. A i njezina je demokratska kvaliteta, čak uz primjenu minimalnih standarda, nedostatna.
Paralaleno s učvršćivanjem globalnih tvrtki i tvrtki općenito, došlo je do slabljenja političkog značaja običnih radnika što se djelomice i održava u promjenama zanimanja. A opadanje onih radnih zanimanja koja su proizvela na početku organizirano radništvo, koje je postavilo političke zahtjeve dovelo je sada do rascjepkane i politički pasivne populacije koja nije osnovala organizacije za artikuliranje svojih zatjeva.
Na tom tragu globalizacija je povećala natjecanje, i onaj tko ga preživi postaje snažan u odnosu ne samo na konkurentske tvrtke, već i vladu i radnu snagu. Kao što je Crouch već naglasio, ukoliko ne naiđu lokalno na prikladan porezni režim, vlasnici nekog globalnog poduzeća mogu zaprijetiti da će se premjestiti drugdje, dakle mogu raditi pritisak na vlade na puno učinkovitiji način nego građani, iako nemaju prebivalište u toj zemlji, formalna građanska prava i ne plaćaju porez. Članovi elita multinacionalnih tvrtki ograničavaju se na to da kažu vladi da će, na primjer, ako bude podržavala širok sustav prava radnika, prestati ulagati u tu zemlju. Glavne lokalne stranke, u strahu da se taj blef ostvari, kažu glasačima da su zakoni o radu zastarjeli i da se moraju reformirati. Izborno tijelo, svjesno ili nesvjesno te predložene deregulacije, glasuje za te stranke, s obzirom na manje-više ograničen izbor.
Analogno tome, tvrtke mogu zahtjevati smanjivanje poreznog pritiska kako bi nastavile ulagati u neku državu. Porezni se teret, akcijom vlade, premjesti s tvrtke na pojedine porezne obveznike, koji se zatim tuže na povećanje poreza. Glavne stranke teagiraju na to predstavljajući se na političkim izborima programom koji će smanjiti porez. Izborno tijelo redovito podupire stranku koja nudi veće fiskalne olakšice da bi, nekoliko godina kasnije otkrilo da su se javne usluge značajno pogoršale. No, slika izvanteritorijalnog kapitala je iskrivljena, upozorava autor . Ljevica se njome služi da prikaže svijet poslovnih interesa koji je potpuno izvan kontrole, desnica da suzbije svaku regualciju rada i određivanja poreza koji nije po volji velikim tvrtkama. U stvari, ne samo da mnoge tvrtke nisu multinacionalne, nego su i međunarodni giganti previše vezani za postojeće modele ulaganja, savjetovanja i umreženost da bi išli po svijetu i tražili baš on najniže poreze i najgore uvjete rada. Vezani su uz, kako ih ekonomisti zovu „sunk costs“ (sniženje troškova), jer je premještanje skupo. Buran primjer dogodio se 2000. Kada su BMW i Ford odlučili smanjiti svoju djelatnost u Velikoj Britaniji u korist njemačkih pogona. Iako je važan razlog bila pretjerana vrijednost finte, drugi je bio da je bilo teže i skuplje zatvoriti pogone u Njemačkoj. Drugim riječima, ogormni napori koje je konzervativna i neolabrustička vlada uložila da privuče nacionalna ulaganja, naglašavajući fleksibilnost britanskog zakonodavstva, nagnali su tvrtke nacionalnog kapitala da zatvore britanske tvornice.Pa ipak, dok je njemačka ekonomija u odnosu na britansku imala više mogućnosti sačuvati postojeće industrijske djelatnosti, situacija u Velikoj britaniji bila je primamljivija za nove tvrtke, pod uvjetom da izvanteritorijalnim multinacionalnim komapnijama ponudi ono što su zahtjevale. Ako se takvo političko ponašanje pokaže uspješnim, postupno će ga početi oponašati sve zemlje, natječući se da nacionalnim kapitalistima ponude sve što traže, dovodeći do predviđene „trke sniženja“ standarda kvlitete rada, poreznog sustava i kvalitete javnih usluga. Bez obzira na sve, zaključuje autor, ma kakve se težnje pojavile iz demokratskih političkih procesa, narod kojemu trebaju radna mjesta morat će se pokoriti zahtjevima multinacionalnih tvrtki.
Globalizacija stoga jasno pridonosi ograničenjima nametnutima demokraciji, a ona je sustav koji se teško može povećavati izvan nacionalnih granica. Posljedice sve veće važnosti tvrtke, što je jedan od aspekata pitanja globalizacije, puno su šire i imaju finije negativne posljedice za demokraciju.