Nin – to slavno mjesto hrvatske povijesti ljeti nudi i nezaboravan susret s atraktivnim Muzejem soli koji pokazuje kako se kroz povijest proizvodila sol i kakvi se vrijedni proizvodi od nje dobivaju
Nin – to drevno utočište Liburna o kojemu će pisati veliki grčki povjesničar Pseudo Skilak, slavna rimska Enona, prijestolnica hrvatskih vladara, smješten u plitkoj laguni okruženoj prirodnim pješčanim plažama, već je niz godina utočište svjetski atraktivnom – Muzeju soli.
Glavni i kraljevski grad dalmatinski je bez sumnje sveto mjesto hrvatske povijesti. U njemu je 879. godine knez Branimir od pape Ivana VIII primio pismo, koje je bilo priznanje hrvatske države, godine 1069. Petar Krešimir IV u darovnici zadarskom samostanu sv. Krševana prvi naziva Jadransko more „našim morem“, dok 1080. godine za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira papinski legat održava u Ninu crkveni sabor. Više puta razraran i od Mlečana i od Turaka, zapušten tijekom stoljeća, Nin se ponovno obnavlja i svojoj velikoj povijesti priključuje ovaj atraktivni muzej koji obvezno posjetite nađete li se u blizini, jer nudi prvorazrednu priču o solani smještenoj s istočne strane grada.
Solana se prostire na površini od 55 hektara u ninskoj laguni, a datira iz rimskog doba. Od 2002. posluje kao privatna tvrtka sa sjedištem u Ninu. Zahvaljujući svojoj bogatoj paleti proizvoda od soli, od industrijske, konzumne do terapijske, već godinama je poznata kao nezaobilazno turističko odredište koje posjećuju brojni turisti iz svih krajeva svijeta, od Europe do Japana. Svoj najpoznatiji proizvod „cvijet soli“ čak izvozi u Japan. Ninska solana jedna je od rijetkih koje proizvode sol na tradicionalan i prirodan, ekološki način. Čisti okoliš, specifični klimatski uvjeti s brojnim sunčanim satima i pogodnim vjetrom, uz izniman geografski položaj, osiguravaju ninskoj slani vrhunsku kakvoću proizvoda. Povećana količina prirodnog joda zbog alge petule, koja se nalazi u morskoj vodi, osnažuje okus i povećava kvalitetu ninske soli.
U muzeju „Kući soli“ posjetitelji mogu kroz više cjelina saznati o važnosti soli za ljudski organizam, pogledati jednostavne alate i opremu koja se upotrebljava u tradicionalnoj proizvodnji soli, kupiti autohtoni slani proizvod u djelu suvenirnice i kušati „kavijar“ (cvijet soli). Muzej nudi povijesne podatke o životu solane. U prvom razdoblju žetve soli, sol se prensila na drvenim nosilima (karamacama) do sabirnog mjesta gdje se obavljao utovar u drvene vagone – vagonete. Nakon drvenih vagona, solana je upotrebljavala čelične, rudarske vagončiće, koje su gurali berači soli ručno. Potom je Solana uložila u lokomotivu kojom se obavljao prijevoz od sabirnih mjesta do skladišta. Žetva, tj. berba soli obavljala se do 80-ih godina 20. stoljeća ručno, isključivo greblima i lopatama, nakon čega su upotrebljavana i dodatna motorna sredstva. U prvom desetljeću 21. stoljeća uložilo se u suvremenija prijevozna i sabirna vozila.
Muzej nudi cjelovit uvid u proizovdnju soli, koji je potpuno isti kao u rimsko doba. Štoviše, iz vremena antike u Parku solane vidljivi su ostatci kamenitih vrata koja su propuštala morsku vodu u bazene. Ninska sol, kako ističu u muzeju, ima prehrambena svojstva kakvih nema ni jedna morska sol na svijetu. Morska se voda prirodnim padom slijeva kroz bazene solane, gdje isparava sunčevom energijom i vjetrom te se kristalizira u čistu prirodnu morsku sol. Prostrana polja rimske solane ujedno su i prirodno stanište raznolikom biljnom i životinjskom svijetu. Štoviše, posjetitelji ovog prirodnog parka mogu vidjeti i zanimljive biljne vrste koje su se prilagodine posebnim uvjetima ovog močvarnog prostora. Biljka slanuša prekriva bazene za isparavanje, a poznata je kao biljka od koje plamenci dobivaju ružičastu boju. Ima je samo u moru s crnim peloidnim muljem iz kojega izravno apsorbira minerale, te je vrlo zdrava i ukusna. Slanuša je samo dio bogate flore na solani. Složenim djelovanjem sedimenata, slanoće vode, oblika bazena i lagune te biljnog svijeta koji raste na solani stvoreno je stanište i raznilikom životinjskom svijetu.
Polja oko bazena udomljavaju više od 280 vrsta ptica, mahom selica koje prelijeću ovaj dio Jadranskog mora na svojim dugotrajnim preletima do zimovališta, posebno onih u Africi ili na Mediteranu, a dvije rijetke i ugrožene vrste u manjem se broju na solani i gnijezde. Najpoznatije ptice močvarice su vlastelica, mala bijela čaplja, morski kulik i vodomar. Ribica obrvan, duga samo tri centimetra, živi u prve dvije faze bazena za isparavanje, te se zbog nestajanja odgovarajućih prirodnih staništa, smatra ugroženom vrstom. Minijaturni račić slaništar izvanredno je prilagođen životu u iznimno slanoj vodi, ali i preživljavanju tijekom suše. Njegova jajašca, vidljiva samo pod mikroskopom, položena u mulju, mogu preživjeti bez vlage čak deset godina.
Povijest
Sol ima zanimljivu povijest. Najbogatiji gradovi nicali su pokraj rudnika soli, slanih jezera (Salt Lake City), a i jedan od najljepših gradova u Europi nosi ime Salzburg (njem. Salz, sol, Burg, grad). Stari Kinezi uveli su porez na sol i potrebljavali je kao sredstvo plaćanja. Marko Polo bilježi kako su u kolačiće od soli utiskivali lik Velikog Kana i služili se njima kao novčićima, Egipćani su je upotrebljavali u procesu mumifikacije, Grci su često mijanjali robove za sol. Rimski su legionari plaćani u soli. Promatrajući svjetske religije, jasna je povezenica soli, vjerovanja i običaja. Grci su posvećivali sol u obredima, u židovskim se hramovima nudila sol, Isus je svoje sljedbenike zvao „sol zemlje“. Nekad se u katolicizmu mala količina soli stavljala djetetu na usne prigodom krštenja. U poznatoj slici Leonarda da Vincija „Posljednja večera“ Juda je prikazan kako upravo ruši i prosipa soljenku za stolom, što se smatralo nagoviještajem zla i nesreće. Budisti su vjerovali da se posipanjem soli tjeraju zli duhovi. U nekim arapskim zemljama sol je upotrebljavana kao pečat na pogodbu i bila je znakom velikog prijateljstva. Neka plemena štovala su Majku sol. Praznovjerni mornari sol nikada nisu spominjali tijekom dugih plovidbi, a ni u kojem slučaju nisu je bacali u more. U srednjem vijeku neizostavan teret svih karavana koje su na Mediteranu putovale prema unutrašnjosti bila je upravo morska sol.