U Hrvatskoj gotovo nema fotografa društvene stvarnosti na ulicama, fotografija deložacija, beskućnika, alkoholizma i svih drugih tragičnih posljedica tranzicije. Popuno je suprotan slučaj s Borisom Mihajlovim koji je snimajući postkomunističke, a potom i kapitalističke ulice u Ukrajini i Rusiji ostavio najpotresnija svjedočanstva
Suvremeni pakao ljudi bez doma, siromašnih i gladnih, ljudi prekrivenih ranama – nitko danas tragičnije u svijetu ne bilježi kao Boris Mihajlov.
Koliko je komunistički, a još više kapitalistički užas ostavio tragova na ljudima, Mihajlov je dokumentirao stotinama jezivih foto zapisa, postavši najpoznatiji ukrajinski snimatelj koji neprekidno izlaže svoja djela diljem svijeta. Zid je davno pao, ali ljudska bića skrivena iza njega koja su jedva živjela u komunizmu, ljudi koji su se opijali da izdrže još jedan dan još su gore zaglavili kada se počeo stvarati globalni sustav bogatstva za maloborojne i planetarno proizvoditi sirotinja.
Među nekoliko kultnih serija fotografija koje Mihalov prikazuje ciklus je „Salt Lake“, nastao 1986. u rodnom selu umjetnikova oca. Bila je to, kako ističe Mihajlov „omiljena destinacija turista „koji su se nadali da će im morska voda izliječiti boli“. Sve bi bila krajnja idila da ljetovanje nije uključivalo kupanje uz tvorničke dimnjake i kanalizacijske cijevi, što svim crno-bijelim fotografajima daje izgled prizorišta iz pakla. Mnogo strašnije su i najpoznatije umjetnikove fotografije beskućnika iz Harkova kojih je bilo i za vrijeme komunizma, što se skrivalo i zataškavalo, te im je broj rapidno narastao nakon sloma komunizma. Mihajlovljevi beskućnici u nizu fotografskih serija od „Case history“ do „Look at me“ danas su najtragičnije svjedočanstvo o siromaštvu diljem Rusije i Ukrajine. Pijani, unakaženih tijela napadnutih raznim boleštinama razotkrivaju pred kamerom svu svoju bijedu.
Za razliku od većine američkih fotografa ljudskog siromaštva koji su snimali veliku depresiju, rat i poraće na američkim ulicama, Mihajlovljev dokumentarizam posebno je okrutan i prelazi sve moguće granice gledljivog. Što začuđuje – svi njegovi portretirani ljudi – od golih starica i izmučenih muškaraca, do bolesne i prljave djece – spremno mu poziraju čineći fotografije neizdrživima za gledanje. Poput djece- naivno i bezazleno pokazuju svoja polu gola i ranjena tijela bez ikakve namjere osim želje da pokažu što su drugi ljudi iz njih načinili.
Čovjek se doista pita kako je ljudska vrsta mogla tako pasti da ljudi prolaze ravnodušni pokraj tih jadnika čija živa patnja poziva na sućut i milosrđe. Sam Mihajlov ističe da je riječ o specifično „slavenskoj sirotinji“ nastaloj nakon sloma Perestrojke. Zanimljivo je da sami Rusi i Ukrajinci nazivaju ljude bez ikakve socijalne pomoći „bomzhes“ što je slično engleskoj riječi za beskućnike. Kako ističe sam fotograf za svoje cikluse beskućnika, riječ je o specifično postkomunističkom fenomenu. Njegove fotografije pokazuju ljude koji su ostali bez svega, koji su „nekada bili ljudska bića“, svedeni danas na životinjsku razinu u kojoj preživljavaju po parkovima bivšeg sovjetskog imperija. Mnogi od njih su prodali svoje kuće i pogrešno investirali nakon čega su propali. No, Rusija je oduvijek bila zemlja socijalne kataklizme. Svoju glasovitu seriju „Case History“ nastalu između 1997. i 1998. načinio je u rodnom Harkovu. Snimajući svjedočio je i teškom nasilju kada je jedan snažni mladić udario beskućnika kome su pukle kosti. Nitko nije reagirao, niti je došla policija. Kako kaže Mihajlov – osjećao se užasno krivim. Ne smatra sebe fotografom spektakularnih prizora već onoga što se događa.
U Hrvatskoj, na žalost nema fotografa koji bi se bavio ovim najmučnijim temama i ljduskim sudbinama koje je donijelo trnzicijsko vrijeme u kojem su mnogi propali. Da je živ Tošo Dabac snimao bi iste one tragične prizore kao iz vremena kada je bio živ. Takav angažman naravno nije nimalo ugodan i lak, ali bi ostalo svjedočanstvo o jednom vremenu i najvažnije – poziv za pomoć prema onima koji imaju sve manje ili su izgubili sve.