„Prorok izgubljenih“

0
134

Rijetko je koji pisac uspio tako tragično dočarati život i ljudsku samoću kao ovaj „prorok izgubljenih“, kako su mu mnogi sličnih sudbina i ljudi sa dna društva pisali drhtavim rukama na komadima bilježnica, a što nije prihvatio jer se i sam smatrao „izgubljenim“

„Ostati na životu bio je podvig“ – napisao je gorko Charles Bukokowski – najveći junak američke underground književnosti.

Rijetko je koji pisac uspio tako tragično dočarati život i ljudsku samoću kao ovaj „prorok izgubljenih“, kako su mu mnogi sličnih sudbina i ljudi sa dna društva pisali drhtavim rukama na komadima bilježnica, a što nije prihvatio jer se i sam smatrao „izgubljenim“.

Loading...

U prigodi obljetnice rođenja ovog velikog pisca tako bliskog hrvatskim čitateljima podsjećamo da je njegove knjige na hrvatskom tržištu publicirao nakladnik „Šareni dućan“ kod kojeg se osim zbirke priča „Najljepša žena u gradu“, može nabaviti i kultna knjiga „Priče o običnom ludilu – zabilješke potencijalnog samoubojice“, čime je nakladnik Krunoslav Jajetić obogatio knjižare za dva kultna djela. Planterano popularnim Bukowski je postao opisujući sve one milijune što su životarili na bijednim poslovima, od skladišta, mesnica, robnih magazina, samujući u podstanarskim sobama, promatrajući trak svjetla što je dopirao kroz vrata i pitajući se gdje je nestao onaj život o kojemu su sanjali.

„Profesionalni pijanac“ kako je sebe nazivao, što je bio više „štos“ i pečat otpadništva za pisca koji je napisao 40-ak knjiga, outiser u svakom pogledu, Bukowski je još za života posao mit svojim jedonstavnim ali i jedinstvenim proznim stilom kratkih rečenica kojima je secirao bijedu života, prikazujući svu njegovu sirovost i očaj. Gotovo sve njegove knjige osim zadnje napisane u formi kriminalističkog romana, opisivale su njegov život. S roditeljima se u Los Angeles doselio iz njemačkog Andernacha gdje se rodio 1920. godine. Više puta je pisao o bešćutnoj majci koja ga nije branila od nasilnog oca Henryja, sitnog malograđanina koji ga je tukao remenom zbog najvećih banalnosti kao što je šišanje trave oko kuće. Takav nedostatak ljubavi mnogima bi postao razlogom da počnu piti, što je učinio i hipersenzbilni Bukowski tako da je adresu na kojoj je odrastao Longwood Avenue 2122 zvao „kućom boli“.

U rujnu 1939. upisao se na gradski koledž Los Angelesa kako bi studirao engleski, novinarstvo i političke znanosti, a 1941. nakon što mu je otac izbacio pisaći stoj kroz prozor, ispisao se iz škole i krenuo na svoje veliko putovanje  Amerikom od New Orleansa, Atlante, El Pasa, San Francisca do New Yorka i Philadelphije  radeći najbijednije poslove, od skladištara do vozača Crvenog križa, pokušavajući pisati u sobičcima, često gladan i pijan od  očaja. Američka vojska nija ga htjela unovačiti jer je okrarakteriziran kao 4F „preosjetljiv“ . Njazapaženiji mladenački uspjeh imao je 1946. kada mu je pokroviteljica umjetnosti Caresseae Cosby iz nakladničke kuće Black Sun Press uvrstila priču o smaknuću u svoj časopis „Portofoglio“ uz takve literarne gigante kao što su Henry Miller i James Joyce. Kada ga je u pismu upitala tko je, u stvari, Charles Bukowski , on joj je zagonetno odgovorio: „Draga gospođo Cosby, ne znam tko sam“. Pisanje mu je bilo sve,  kako kaže.  „Morao sam zapisivati riječi ili biti pregažen o nečeg što je gore od smrti. Pisao sam da spasim sebe“, napisao je.

Preko granice dopustivoga

Život skitnice i pijanca, nesretna ljubav s Jane Coony Baker, alkoholičarkom koja je umrla od raka i kojoj će posvetiti najljepše pjesme a s kojom je imao razornu vezu koja ih je obje uništavala, čitanje poezije po američkim fakultetima, konjičke trke (toliko ih je volio da je zapisao: „volio bih da me pokopaju blizu trkališta“), odvratnost prema društvu i brutalno seciranje banalnih razgovora koje vodi većina ljudi – sastavnice su iz kojih je gradio priče o krvavom naličju života.

Posebno je okrutno opisivao okrutnost ljubavnih veza („samo prve dvije nedjelje znače nešto, zatim maske spadaju i pojavljuju se pravi ljudi , uvrnuti i imbecili“ i besmislenosti hobija („Ljudi su morali nečim da se zabave dok čekaju smrt“). Priče Charlesa Bukowskog su duboko tragične, izvanredne, pamtljive za cijeli život, neke bez sumnje pripadaju vrhuncima svjetske književnosti kratke priče, a neke su naprosto banalne, kada je pisao loše i trivijalno. „Najljepša žena u gradu“, osim istoimene vrlo tragične priče o ljepotici koja se ubije, donosi Bukowskog koji nije samo ciničan i duhovit, već i bizaran. U knjizi osim niza priča posvećenih konjičkim trkama, opisuje agoniju vlastitog jedodnevnog rada u klaonici: „Kid Sturdust na ramsteku“, puotavanje u Teksas, „Život u jednog teksaškom kurveraju“, tu je i cinično „Rođenje, život i smrt jednih podzemnih novina“ (gdje je opisao svoj angžaman u tada vrlo popluranim hipi novinama), te bez sumje antologijske priče „Petnaest centimetara“ (o ženi koja misetriozno smanji svog ljubavnika na veličinu privjeska), „Stroj za cijeđenje crijeva“ (o iskorištavanju radnika), „Životi i smrt na odjelu za socijalne slučajeve“ (gdje opisuje svoje krvarenje želuca od alkoholizma), „Kukasti križ“ ( o preživjelom Hitelru koji postaje predsjednik SAD-a), „Jebežljiva morska vila“ (otmica mrtve žene), „Ubojstvo Ramona Vasqueza ( o stvarnom ubojstvu glumca Romana Novarra) kao i „Politika je pokušaj jebanja mačka u dupe“ (gdje je sjajno opisao svu besmislenost politike).

Bukowski je znao probijati i granice dopustivog  pa je u knjizi i šokantna priča o pedofilu „Monstrum“ gdje je vrlo detaljno opisao um silovatelja. „Priče o običnom ludilu“ donose još bolji izbor priča o zatvorima, piscima, ludnicama,  neurednim kuhinjama, starosti, skitnicama: „Veliko zen vjenčanje“, „Pizori u bukse“; „Boravak u kući pjesnika“, „Previše fin“. Ukratko i ova je obljetnica prigoda da se prisjetimo jednog od najboljih američkih pisaca koji je sve draži i sve bliži hrvatskim čitateljima.