Proslava Dužijanice izložbom

Dužijanca, svečanost završetka žetve, nekoć običajno obilježavana u salašarskim obiteljima bunjevačkih Hrvata, u Subotici se kao vjerski događaj organizirano slavi od 1911. godine. Po uzoru na slične priredbe u Hrvatskoj, od 1968. godine Dužijanca se organizira i kao folklorno-turistička manifestacija s nizom priredbi vezenih za žetvene svečanosti

U suorganizaciji s Udrugom bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ i Katoličkim društvom „Ivan Antunović“ iz Subotice od 18. kolovoza – 30. rujna 2018. održat će se izložba u Etnografskom muzeju Bunjevačko veliko ruvo Dužijanca, svečanost završetka žetve, nekoć običajno obilježavana u salašarskim obiteljima bunjevačkih Hrvata, u Subotici se kao vjerski događaj organizirano slavi od 1911. godine. Po uzoru na slične priredbe u Hrvatskoj, od 1968. godine Dužijanca se organizira i kao folklorno-turistička manifestacija s nizom priredbi vezenih za žetvene svečanosti. Dvije su manifestacije 1993. godine spojne u jedinstven svečani događaj religioznog, kulturnog i turističkog sadržaja.  Udruga bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ i hrvatska zajednica u Republici Srbiji ove godine u kolovozu svečano obilježavaju 25. obljetnicu tzv. zajedničkog slavlja Dužijance (1993.) i 50. obljetnicu (1968.) od održavanja tzv. gradske Dužijance – ne samo u Subotici, nego i prigodnim programom u gradu Zagrebu, čiji je dio i ova izložba.

Bunjevačko veliko ruvo – izložba posvećena ženskoj tradicijskoj svečanoj odjeći, šivanoj od skupocjenih svilenih i plišanih tkanina, obuhvaća razdoblje od zadnje četvrtine 19. st. do sredine 20. stoljeća. Sačuvani originalni odjevni predmeti, stare fotografije i video-prezentacija donose priču o identitetu žene kroz tri dimenzije – povijest, crkvenu godinu i životni ciklus. Predmetima iz privatnih zbirki te fundusa Udruge bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ i Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo“ iz Subotice pridodane su raritetne žetvene slamnate krune i narodne nošnje iz fundusa Etnografskog muzeja u Zagrebu.

 Povijest svetkovine  

Dužijanca je nastala je u salašarskim obiteljima bunjevačkih Hrvata kao zahvala Bogu za završetak žetve („risa“). Naime, žetva se nekada obavljala ručno te je stoga bila naporan posao marnih poljodjelaca. Završetak žetve je zato pričinjao veliku radost među žeteocima kao i zemljoposjednicima. Završetak žetve je ujedno davao jamstvo da će biti kruha svagdašnjega na stolovima njihovih obitelji.

Stoga se završetak žetve nakon što su “žeteoci” s “gazdom” zahvalili Bogu za završetak važnog i napornog rada, spontano pretvarao i u veselje i prigodno obiteljsko slavlje.



Glavne osobe u žetvi („risu“) bili su bandaš i bandašica, kao najbolji žetelački („risarski“) par. Oni su predvodili druge žeteoce, pogađali su se vlasnicima zemlje o cijeni rada i izvještavali ga o završetku rada i o urodu.

Msgr. Blaško Rajić, župnik župe sv. Roka u Subotici, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom, 1911. godine je prvi put u crkvi sv. Roka organizirao i predvodio slavlje Dužijance.

Od tada Dužijanca kao obiteljsko slavlje zahvale Bogu za završetak žetve, postaje organizirana manifestacija koja dobiva novu dimenziju te postaje uzor suvremene inkulturacije. Od 1911. godine pa do danas Dužijanca je u crkvi slavljena svake godine, svečanom misom zahvalnicom i prigodnim slavljem koje je nazvano „bandašicinim kolom“. Od te prve Dužijance u crkvi pa do danas na čelu slavlja bili su bandaš i bandašica. Nekoć, oni koji su stvarno bili najmarljiviji i najbolji žeteoci, a kasnije su to bili i jesu uzorni, mladi vjernici.

Koncem šezdesetih godina prošloga stoljeća kada se diljem Hrvatske (u Zagrebu, Đakovu, Slavonskom Brodu, Vinkovcima) priređuju velike smotre folklore i u nas se javila želja da se folklorni dio Dužijance organizira kao posebna manifestacija. Tako je 1968. godine proslava Dužijance organizirana i kao folklorno turistička manifestacija s nizom  priredbi vezanih za žetvene svečanosti: Natjecanje risara, Veliko kolo s izborom bandaša i bandašice, skupština risara, svečana povorka, ukrašavanje izloga i konjičke utrke.

Tako organizirana Dužijanca predstavljala je i glavnu turističku atrakciju ne samo grada Subotice nego i cijele Bačke, pa i šire. Bila je to manifestacija bunjevačkih Hrvata koja je u Subotici po masovnosti i sadržaju premašila sve dotadašnje gradske manifestacije. Međutim, takvo slavlje Dužijance, nakon hrvatskog proljeća, ubrzo je „ugušeno“ te je taj dio manifestacije Dužijance, pod utjecajem komunističkih vlasti, prilično ispolitiziran.

Godine 1993. godine, zahvaljujući demokratskim promjenama u gradu Subotici, Dužijanca  je zaprimila posve novi oblik i jedinstven sadržaj. Te godine spojene su tzv. „Gradska“ (1968.) i tzv. „Crkvena“ (1911.) Dužijanca. Tada je Dužijanca oblikovana u jedinstvenu svečanu i dostojanstvenu priredbu. Od tada se slavi kao jedinstvena duhovno-religiozna i kulturno-stvaralačka manifestacija.

Do 2014. godine Dužijancu je organizirao poseban Organizacijski odbor koji je imenovao gradonačelnik Subotice a izvedbeni dio bio je povjeren Hrvatskom kulturnom centru „Bunjevačko kolo“.

Godine 2014. osnovana je Udruga bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ koja je od tada organizator Dužijance uz podršku grada Subotice. Iste godine Grad je uvrstio Dužijancu među manifestacije od posebnog značaja za Suboticu. Hrvatsko nacionalno vijeće, Dužjiancu koja se slavi u Subotici – Dužionicu koja se slavi u Somboru, proglasilo je također manifestacijom od posebnog značaja.

Nakon veličanstvene proslave stote obljetnice Crkvene Dužijance, održane 2011. godine,  Udruga bunjevačkih Hrvata “Dužijanca” i cijela Hrvatska zajednica u R. Srbiji, 2018. godine želi svečano obilježiti 25. obljetnicu tzv. zajedničkog slavlja Dužijance (1993.) i 50. obljetnicu (1968.) od održavanja tzv. gradske Dužijance. Izložba je realizirana u suradnji s Udrugom bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“ i Katoličkim društvom „Ivan Antunović“ iz Subotice. Autori izložbe su Marinko Piuković i dr. sc. Aleksandra Prčić, suradnici na izložbi su dr. Ivica Ivanković Radak i Jelena Piuković, a kustosica izložbe je Katarina Bušić.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI