Kako ističe autor - serija fotografija Crni znoj nastala je tijekom njegova bavljenja industrijskom arheologijom u krugu Rafinerije nafte na Mlaki, s onu stranu dokumentarističkog bilježenja povijesno važnih situacija u toj riječkoj industrijskoj oazi
Riječka industrijska baština ono je blago Hrvatske koje već godinama čeka na obnovu i novu namjenu. Mnogi industrijski objekti neslavno su propali. Stoga je posebno zanimljiva činjenica da se njome pozabavio na sasvim osobit način jedan umjetnik.
Izložba fotografija Velida Đekića pod naslovom”’Crni znoj”, koja prikazuje riječke industrijske motive, otvorena je u Galeriji Principij .
Kako ističe autor serija fotografija Crni znoj nastala je tijekom njegova bavljenja industrijskom arheologijom u krugu Rafinerije nafte na Mlaki, s onu stranu dokumentarističkog bilježenja povijesno važnih situacija u toj riječkoj industrijskoj oazi.
Motivi su se, kako kaže autor ponudili objektivu kao trenuci za koje je pomislio kako likovno nadilaze svoje pogonsko polazište, pretvarajući se u vizualno polje raznovrsnih mogućnosti čitanja, od onih iz apstraktne vizure, preko geometrizma do enformel poetike, u pravilu se držeći monokromatske lepeze karakteristične za lokaciju. Uz manje varijacije kolorističke naravi, koje na svoj prigušen način zapravo podcrtavaju temeljnu priču.
Fotografije je autor izložbeno koncipirao u tri segmenta, nazvana Crni znoj, Metalna koža, Rane i melemi. Zajedničko im je što se mogu čitati u svjetlu interpretacije industrijskog pogona kao biološkog organizma, a razlika im je na motivskoj razini. Ciklus Crni znoj polazi od registriranja na lokaciji uporno opetovanih bitumenskih i sličnih situacija, točnije kapljevina/curevina/izljevina. Ciklus Metalna koža stavlja u vidokrug krute manifestacije metalnog prisuća u tkivu pogona, dok nas ciklus Rane i melemi usmjerava bolnim mjestima industrijskog tkiva, kojima je proces liječenja ljekovitim emulzijama/smolama/izlučevinama krenuo ili će tek krenuti.
“Bilo na koncu ovako ili onako, serija fotografija Crni znoj povela me tijekom odabira prizora za izložbu ususret tipičnoj, a nestandardnoj riječkoj priči kakvu u tom opsegu i konceptu u Rijeci nemam često priliku vidjeti. S obzirom na scenarij nestanka riječkih industrijskih motiva, koji se rastaču doslovce pred našim očima, lako je moguće kako joj ubuduće neću ni moći naći aktualno nastalih nastavaka, što mi se učinilo dodatnim poticajem za njeno javno izlaganje”, napominje autor.