Rim i Toskana združeni u veličanstvenom djelu Piera della Francesca

0
123

Firenca i Umbrija šalju rimskoj kuriji graditelje i slikare, koje ona poziva da joj grade i ukrašavaju crkve: to su Gentile da Fabriano, Bernardino Rossellino, Piero della Francesca, Benozzo Gozzoli, Melozzo da Forli i Bramante

U svjetskim se knjižnicama velika „Povijest umjetnosti”, francuskog pisca Ėliea Faurea, smatra jednom od najznačajnijih knjiga. Istražujući velika remek djela renesanse, Faure je zalazio u psihološke portrete umjetnika, istraživao njihove porive i nagone, utjecaje koje su imali jedni na druge, ne bi li objasnio djelić zagonetnih umjetničkih djela.

Kada su se krajem XIV. stoljeća, pape vratili iz Avignona, tumači Faure, Rim je bio mrtvi grad. Nekoliko tisuća bijednika stanovalo je pod vedrim nebom usred cirkusa obraslih trnjem i koprivom, razbijenih vodovoda i razvaljenih kupališta. Naokolo, u slobodnim gradovima, vrio je život. Ali, u Rimu nije bilo ničeg živog. Pape humanisti pokušat će stvoriti žarište privlačnosti, no od nekolicine umjetnika lutalica, koji će pristati da kroza nj prođu, ni jedan neće ondje osnovati školu.

Loading...

Firenca i Umbrija šalju rimskoj kuriji graditelje i slikare, koje ona poziva da joj grade i ukrašavaju crkve: to su Gentile da Fabriano, Bernardino Rossellino, Piero della Francesca, Benozzo Gozzoli, Melozzo da Forli, Bramante. Kad se u Rimu budu rađali umjetnici, bit će to duhovi plodni i prazni, onakvi kakve trebaju dokona društva, da bi ih razonodili u njihovoj lijenosti i da bi laskali njihovoj taštini.

Ali, Rim je jedino utočište koju nalazi talijanska duša neposredno prije nego što će sazrijeti. U času, kad Firenca podliježe, kad Karlo VIII., prerušen u spasitelja poretka, silazi u Italiju, da Vinci oplođuje Milano, a Francuskoj će otkriti dubine već rastriježnjene toskanske strasti. Giorgione svojim već gotovo razvijenim oblikom nagoviještava cijelu umjetnost Venecije, gdje se javlja Tizian. Stara Umbrija oživljava i pogledava prema Rimu. Talijanski umjetnik nastoji da se oslobodi formula, da razlije naokolo svoju slobodu.

Kad se Julije II., taj papa umjetnik i bojovnik, obraća graditelju Bramanteu, koji će mu ubrzo dovesti svog mladog rođaka Rafaela i kad nepune dvije godine kasnije poziva iz Firence, Michelangela, on je nadahnut duhom svog vremena. Usred sveopće anarhije, koja predaje talijanske gradske općine tuđincu, nasuprot mletačkom protekcionizmu, Rim je zaista jedino mjesto gdje Italija može sažeto izraziti sve svoje želje.

Rimu njegovo tužno obzorje, njegova osamljenost sred pustoši obrasle trskom i travom, njegove prostrane ruševine i težina njegove povijesti daju toliko snage, da mu majstori, koji su daleko od njega proveli mladost, nisu smjeli donijeti Italiju prije no što su prihvatili onu disciplinu volje, po kojoj je on nakon tolikih oluja još uvijek gospodario svijetom. On je primorao Bramantea, da prizna tu snagu, on ju je ucijepio krhkom Rafaelu i redovito je njome hranio Michelangela.

Kao Brunelleschi prije stotinu godina, tako je i Bramante živio među njegovim ruševinama, sa šestarom u ruci. On je tu ponovno otkrio zakon rimskog graditeljstva i svakog graditeljstva – podređenost organa funkciji – zakon, što ga Michelangelo, kad je od njega preuzeo vođenje radova na crkvi sv. Petra, zbog svog despotskog i ćudljivog duha, nije mogao primjeniti kod te gradnje, no opet ga je pronašao svjesnim i potpunim napinjanjem svoje intelektualne snage, kad je crtao pročelje i dvorište palače Farnese, taj kameni teorem u kojem se posljednji put pojavio u Italiji tragični duh svijeta.

Rafael i Michelangelo mogli su proučavati osakaćene kipove, koje su iskopavanja iz dana u dan otimala iz naručja zemlje, i o koje su se prepirali Papa i rimski knezovi. Taj neprestani dodir s antičkim Rimom nije mogao ostati bez utjecaja na osjećajnosti kakve su bile njihove, koje su u sebi sažimale dva stoljeća očekivanja i napora…

Talijanska duša

Te su osjećajnosti izvirale iz dubine naroda s takvim poletom i s takvom nužnošću, da se nisu dale skrenuti s puta, što im ga je narod označio. Tu su se sami od sebe slili u jedno, intelektualni idealizam Firence, sentimentalnost umbrijskih slikara, čulnost Venecije, što ju je Sebastiano del Piombo donio u Rim, i volja zidara i kipara Rimskog carstva, koji su gradili vodovode, kupališta i cirkuse i vajali na slavolucima surove bareljefe, na koje je rimski genij bio utisnuo svoj pečat. Za jedan trenutak ostvarila se tu cijela – talijanska duša.

Nikada još nije tolika strast – u kojoj su se čas sukobljavale, a čas sjedinjavale žestina i blagost, razbludnost i asketizam, znanje i oduševljenje – bila prihvatila okvir toliko snažne discipline, a da je pritom on nije uništio. Renesansa je opet pronalazila puni, kiparski, atletski oblik – nimalo grčki, uostalom, nego prije rimski po tomu, što ispupčenje mišića prevladava nad plohom istraživanja – no taj je oblik pokretala takva vatra, da je on, otvarajući novo doba, ostajao u prvom redu – talijanski.

Kad tražimo izvore strujanja, koja vode do Rafaela, onda možemo samo odgoju, što mu ga je dao Rim, pripisati razvitak one snage u njemu, koja bi vjerojatno bila ostala nepoznata sama sebi, da on nije otišao iz Urbina. Umbrija, odakle je on zapravo potekao – budući da možda još nije bio navršio ni šesnaestu godinu, kad je došao u Peruginovu radionicu, već je krajem XIV. stoljeća na staru sijensku školu nakalemila veoma plodnu, no u sjaju velikog firentinskog ognjišta teško uočljivu granu.

U srcu Umbrije, nedaleko Perugie, rodio se Franjo Asiški i Umbrija je prva pošla njegovim stopama. Perugia je od velikih središta, gdje se stvarala i gdje je djelovala talijanska energija, bila suviše daleko da bi mogla zadržati umjetnike koji su ju izražavali. Oni su se gotovo svi slijevali prema Rimu, donoseći mu Sienu, od koje su dobili prvu pouku i nešto od Firence, kamo su najčešće išli po posvećenje, a posredstvom Urbina, Bologne i Ferarre donosili su djelić Padove i Venecije.

Veronjanin Pisanello surađivao je u Rimu s Umbrijcem Gentilom da Fabrianom, koga su odgojili sijenski majstori. Gentile je čuvao u sebi njihovo sjećanje na bizantijske mozaike, čuvao je u sebi njihove plavokose likove kosih očiju, no, u Rimu, a naročito u Veneciji vidio je kako u povorkama prolaze ljudi u blistavom ruhu. Obdaren bujnom maštom nosio je u sebi ekspanzivnu pobožnost Umbrije toliko različitu od njihova gorljiva misticizma. Kad je Benozzo Gozzoli radio u Rimu zacijelo je upoznao Gentileovo djelo i crpao je iz njega svoju sklonost prema egzotičnom.

On je bez sumnje u Rimu vidio i djelo Piera della Francesca. Taj veliki slikar, umjetnik lutalica, kakvi su bili svi umjetnici što su u to vrijeme dolazili u Rim, bio je tek malo stariji od Gozzolija. Njegovi su shematični krajolici, bez sumnje, još bili urezani Gozzoliju u pamćenje kad je prekrivao zidove, Campo-Santa u Pisi, crvenim slikarijama, gdje se u dubini otkrivaju nježni ladanjski predjeli, kojima prolaze Firentinci. No, Gozzoli je po prirodi upravo toliko umjetnik mašte, koliko je Piero strog.

Osvajanje perspektive Piera della Francesca

Uostalom, iako je potjecao iz kraja nedaleko Umbrije, on je bio sušta protivnost majstorima te pokrajine, jedna od onih neobičnih protivnosti koja od Dantea i Giotta, do Michelangela i Rafeala daju obilježje Italiji. Piero je slikao vrlo određene profile, koji su se činili urezani u bakar, haljine izvezene cvijećem šiljatim poput trnja, velika stroga lica odvojena od pozadine. Anđeli, koji su svirali, činili su se poput karijatida. Bio je to duh uobličen metodičnim i upornim proučavanjem svih tada poznatih egzaktnih nauka.

Pisao je rasprave o perspektivi. Pokušavao je podrediti prirodu geometrijskim principima. Spajanje živog elementa i matematičkog ostvarivalo se u njegovu djelu, što predstavlja najsnažniji izraz one gorljivosti kojom su Talijani nastojali pronaći sklad između nauke i umjetnosti. Kad uspoređujemo da Vincija s Pierom della Francescom, čini nam se da je slikarstvo u svom uspinjanju prošlo korak natrag.

Da Vincija muči perspektiva. Posvuda je vidljiv napor da perspektivu spoji s platnom, a to stvara pomalo mučan dojam da su dva svijeta stavljena jedan pored drugoga. Kod Piera, naprotiv, oblik postaje u isti mah i kristalizacija i jezgra prostorne poeme, koja se na freski razvija s neizrecivom veličinom. Perspektiva, koja je dotad bila mehanička, postaje lirska. Može se reći, da je upravo on za slikarstvo konačno osovojio prostor. Kažem „prostor”, a ne atmosferu, jer će to biti slava Mlečana.

Od tada će sve tri dimenzije biti uključene u kompoziciju, koja je, kao kod najčistijih predrenesansnih majstora, zadržala svoj dramatski karakter, možda još i pojačan time, što je tako sa svih strana zapljuskuje prostrani svijet. I tako se najpresudnije djelo toskanske freske između kapele Dell’Arena u Padovi i rimske Sikstine, razvija u skromnoj crkvi u Arezzu. Tko nije vidio te velike likove kako koračaju u sam zid, kako ulaze u dubinu koja se u zidu otvara, tko nije vidio tu nepomičnu bitku što tutnji, te krupne žene na koljenima, tu veličanstvenu arhitekturu gradova, brežuljaka i drveća, ipak, nije upoznao svečani trenutak, kada svi elementi velike zidne dekoracije kao da su u geometrijske volumene sabrali raspršenu dramu čovječanstva…

Ni jedan od najplemenitijih Talijana, ni Giotto, ni della Quercia, ni Masaccio, ni Michelangelo nije s heroizmom, koji bi bio veći od Pierova, izrazio ono što je najponosnije u našoj jedinoj pustolovini življenja. On je, možda, najveći između tih nepobijedivih ljudi, koji su kroz sve oluje, mučeni strašću, prihvaćajući život kao svakodnevnu dramu, upirući pogled ravno preda se, koračali prema nečemu uzvišenijem i tragičnijem, što su osjećali u svom odlučnom i očajnom srcu.

On prolazi svijetom zajedno s junacima svojih fresaka, nemilosrdan, čist kao snaga, nepristupan rezignaciji. Debla drveća su gola, lišće je nepomično, no nešto raste i razlijeva se posvuda naokolo. U Italiji nema uzvišenijeg djela. Rim i Toskana združuju se u Pieru della Francescu: jedan od dvojice njegovih glavnih učenika, Luca Signorelli navještava dolazak Rafaelov…

Perugino

Perugino je proizveo prve nabožne slike. Ne može se reći da u njega nije bilo draži, izvještačene draži, zbog koje nam pomalo dosađuju ta lijepa umbrijska lica s plavom kosom, punašna, ružičasta i svježa. Perugino je u slikarstvo uveo simetriju, koja je prava suprotnost ravnoteži i zaustavio je kretanje prostora ukrućenom tvrdoćom sirovih, modrih, zelenih i crvenih boja, orekestriranih gotovo nasumce.

Njegova odrešita snaga, njegova dvosmislena, ali krepka otmjenost, britka točnost s kojom crta pozadine, vitko drveće, valovite linije dolina i brežuljaka, odlučnost njegovih uspravnih likova, sve to, ipak, u dovoljnoj mjeri objašnjava utjecaj, što će ga on izvršiti na Rafaela, koji će, čim ode iz Urbina, provesti uz Perugina nekoliko godina, onih godina kada čovjek najlakše prima dojmove. On je osjetio djelovanje snažnih, točno odmjerenih ritmova, vrlo točnih, vrlo cjelovitih, ritmova što ih je Perugino znao udahnuti svojim oblicima u pokretu.

Rafael se s krajnjim naporom oslobađao utjecaja svog učitelja, a umro je suviše rano, da bi ga mogao potpuno zaboraviti. On je još i na kraju svog kratkog i čudesnog puta, sačuvao od majstora iz Perugie, lice umbrijske djevice, što ga, pravo rečeno, ne nalazimo nigdje drugdje do na njegovim svetim slikama – tako malo njegovim – a gotovo ga posve nestaje na njegovim posljednjim freskama.

Odlazeći iz Umbrije, on je prošao kroz Sienu, gdje je neko vrijeme radio kod Bernardina Pinturicchija, koji je, kao i on, izašao iz ateliera u Perugii i koji se upravo vratio iz Rima gdje je slikama ukrašavao odaje obitelji Borgia. Ondje se Rafael sastao s nekoliko godina starijim Sodomom, koji se u svom svetom gradu gušio, koji je bio opsjednut da Vincijem, koji je predosjećao Veneciju i koji je, uostalom, bio odgojen u školi Luce Signorellija, čije je krepke freske u Monte Olivetu izveo do kraja.

Bio je čudan stvor, tužni sljepar, koji je, navodno, bio pun najnečasnijih poroka, a čija umjetnost, međutim, otkriva bezazlenost mladog boga, koji je sa svježih vrhunaca Olimpa pao u stoljeće u kojem je sve previralo od saznanja i užitaka. On je išao Massaciovim putem, samo suprotnim smjerom; on nije u svojoj strašnoj žeđi za saznavanjem sačuvao svoju prvotnu čistoću kao taj firentinski heroj, već je upravo obrnuto od njega, baš u utažavanju te žeđi, s tugom tražio svoju prvotnu čistoću. No i njemu je, kao i Masacciju, bilo suđeno da otvara nove puteve, na koje će sam jedva zakoračiti. Vrlo često sadržava on u sebi i Michelangela i Rafaela.

(Nastavlja se…)