Rubensova produktivnost sasvim se lako kretala od poganskih alegorija do pobožne predanosti, te je slikao djela u rasponu od „Ganidmedove otmice“ i „Bakha“, „Krista na slami“, „Krista na križu“ i „Skidanje s križa“ što pripadaju najdirljivijim slikama sakralne tematike
Rubens – slikar raskošnih i dramatskih scena koje su odisale životom i bujnošću antičkih ljepotica – stvorio je i neke od najtragičnijih kristoloških prizora.
Malo je slikara s takvom užasnom snagom prikazalo fizički aspekt Kristove muke, neizmjerne patnje i smrti u djelima „Polaganje u grob“, „Skidanje s križa“ i „Jadikovka“ nepodnošljivo bolna realizma u otežalom, izmučenom i blijedom tijelu Spasitelja.
Ali nije ni čudno. Samo su najveći umjetnici poput Rubensa mogli naslikati krajnju radost i ljepotu, ali i krajnju patnju Golgote. Prema analizama Gillesa Néreta, Rubens je bio klasičar, osamljen u stvaranju klasicizma takve raskoši koji upija eleganciju pokreta i krajnje otvorenu tetralnost samo njemu svojestvenoga stila. U tom smislu njegov opus je i vrhunac i sinteza umjetnika koji su mu prethodili. Rubens je pomiješao, upio, razvio i pojačao i nasljeđa Caravaggia, Michelangela, Tintoretta, El Greca i Veronesea. Energija koja izvire iz njegovih djela, raznolikost i nevjerojatna produktivnost, moć kojom zrače djela, učinili su ga, prema Delacroixovim riječima „Homerom u slikarstvu“.
Njegov strastveni pristup nadahnuo bi svaku temu koje se prihvatio – svjetovne i religiozne teme, mitološke kompozicije i dvorski portreti nastajali su jedni za drugim, a duh koji ih prožima jedan je i jedinstven. Barok izbija iz njihova pokreta, ritma, bogatstva boja i iznad svega u doživljaju koji utjelovljuju. U golemim platnima Rubens je dokazivao svoju nadmoć, scensku organizaciju trijumfalnih i dramatičnih učinaka koji tvore njegov stil. Njegove kompozicije počivaju na slavljenju energije, dijagonalama i spiralama, te stvaraju vrtloge i skokove u strukturi.
Jasna individualnost
Bio je nezaobilazan pri oslikavanju svakog europskog dvorca i crkve. Odbijao je idealizaciju pa su ga često kritizirali jer je dopuštao da izgled njegovih likova umanji uzvišenost kompozicije. Stoga su i Rubensove madone i sveci vrlo „tjelesni“ poput Majke Božje na slici „Navještenje“. Po tom obilježju, Rubens se udaljio od univezalnosti ljudske figure za kojim su tragali slikari seicenta. Njegova tijela odlikuje jasna individualnost jer su izraz Rubensova vlastita ukusa, individualnosti i osjećajnosti. Ne čudi da je bilo onih koji su se nelagodno osjećali ispred njegovih slika zbog naglašene fizičnosti i neumjerenog realizma. No, kako tvrdi Néret, od svih slikara koji su prikazivali gola tijela, Rubens na najsavršeniji način dočarava istinsku boju i prirodni izgled ljudskog tijela, te su naraštaji slikara uzaludno pokušavali „iznova oživjeti“ prozračne dubine njegovih likova „sedefasta sjaja“.
Nelagodna golotinja, uostalom, napučuje i velebni „Posljednji sud“. Međutim, fascinantno je da Rubensov prijatelj, general Ambrogio Spinoli tvrdi da je „slikarstvo bilo njegov najmanji dar“. Rubens se proslavio kao diplomat u mirovnim pregovorima između Engleske i Španjolske što mu je donijelo 1630. titulu viteza od engleskog kralja. Bio je kršćanski humanist, pisac zaljubljen u klasičnu antičku književnost i arhitekt amater koji je pisao na latinskom i francuskom jeziku. Organizirao je niz ateljea diljem Europe rekavši da „čitav svijet smatra svojim domom“.
Ipak, okolnosti u kojima se rodio nisu bili obaćavajući. Vjerovao je da je rođen u Kölnu 1577. gdje se njegova obitelj sklonila od španjolskog progona protestanata u Antwerpenu. Njegov otac, briljantan pravnik postao je previše intiman sa ženom koju je zastupao Anom od Saksonije, ženom Wiliama Tihog pa je zbog tzv. „uvrede Veličanstva“ osuđen na smrt. Dirljive molbe njegove žene Marie Pypelincks spasile su ga od smrti, pa se cijela obitelj sklonila u siromašni gradić Siegen i po nekim istraživačima, Rubens je ovdje i rođen. Godine 1587., kada mu umire otac, obitelji je dopušten povratak u Antwerpen. Izobrazbu je stekao kod osrednjih slikara. Ključne 1590. godine krajnje siromaštvo prisiljava ga na službu kod Marguerite de Ligne-Arenberg kod koje upoznaje visoko plemstvo.
Primaju ga u ceh sv. Luke u Antwerpenu te počinje niz putovanja od kojih je najvažnije bilo ono u Italiju 1601. Otkriva Veronesea, Tintoretta i Tizana koji će ga doživotno nadahnuti. Stupa u službu vojvode od Mantove što mu je omogućilo putovanja duž cijele Italije. Već u srpnju iste godine odlazi u Rim s pismom preporuke. Ondje se, u kolijevci katolicizma bavio kopiranjem Tizianovih, Tintorettovih i Veroneseovih slika. Već 1603. na svojoj svojoj prvoj diplomatskoj misiji u Španjolskoj nosi Gonzagine darove Filipu III. Među radovima drugih umjetnika skrenuo je pozornost na sebe djelom „Vojvoda od Lerma na konju“, oduševiviši kralja koji naručuje seriju slika s temom 12 apostola. Počeo je nizati uspjeh za uspjehom. Od 1604. do 1605. u Mantovi radi triptih za Gonzaginu grobnicu pri jezuitskoj crkvi. U Genovi je usvršavao svoje umijeće portretirajući lokalno plemstvo. Stječe veliku slavu slikama „Navještenje“ i „Samson i Dalila“.
Vraća se u Flandriju gdje mu je majka bila na samrti. Nadvojvoda Albert i njegova supruga princeza Isabella, španjolski guverneri u Nizozemskoj imenovali su ga dvorskim slikarem, dodjelivši mu posebno odobrenje za ostanak u Antwerpenu. Iste godine vjenčao se s Isabellom Brant, a do 1611. bio je dovoljno bogat da kupi raskošnu kuću koju je uređivao po uzoru na talijanske palače. U Antwerpenu je uživao zaštitu Nicholaasa Rockoxa koji mu je osigurao narudžbu za sliku „Poklonstvo kraljeva“ koju će gradska uprava darovati španjolskom dvoru. Za prvostolnicu Notre-Dame naslikao je golemo „Skidanje s križa“. Tada postaje jedan od najvećih slikara Flandrije, ali i Europe. Njegov stil postaje sve slobodniji – povremeno nagao i ekspresivan, postaje obogaćen toplijim bojama što je razvidno na glasovitu platnu „Sveta obitelj“ – prikaz obiteljskog ognjišta punog topline, nježnih dodira i odsjaja tkanina. Od svoje supruge posudio je crte lica za Majku Božju, a svojeg sina Alberta uzeo je kao model za lik svetog Ivana koji se divi Isusu. Slika je bila prekretnica s kojom odbacuje sve stege i svakoj novoj temi pristupa s neobuzdanom strašću.
Na vrhuncu slave
Rubensova produktivnost sasvim se lako kretala od poganskih alegorija do pobožne predanosti, te je slika djela u rasponu od „Ganidmedove otmice“ i „Bakha“ do „Krista na slami“, „Krista na križu“ i „Skidanje s križa“ koje pripadaju najdirljivijim slikama sakralne tematike tog doba. Na vrhuncu slave privukao je toliko nadrudžbi da je morao organizirati golemi atelier. Kada je Oto Sperling 1621. posjetio slikara, zatekao je „golemu prostoriju bez prozora, osvjetljenu samo krovnim prozorom, u kojoj su radili brojni mladi slikari. Za svako djelo Rubens bi napravio crtež kredom, dodajući oznaku za boju. Sve bi te slike kasnije sam dovršio, a takvim procesom nije obmanjivao klijente – precizno je označio tko je radio na kojoj slici, a cijene slika su ovisile o stupnju njegova osobna udjela. Za suradnike je odabrao najbolje slikare, specijaliste za cvijeće, animalne motive i pejzaže poput Jana Vildena Paula de Vosa i Fransa Snydersa, odnosno, autore koji će i sami steći svjetsku slavu poput Van Dycka i Jordaensa. Rubesnov suradnik s kojim će izraditi maestralnu „Djevicu i dijete okruženu cvjetnim vijencem i dječacima“ 1620. bio mu je Jan Brueghel Stariji , nenadmašan majstor u slikanju cvijeća.
Udovica francuskog kralja Maria de’Medici 1621. pozvala ga je u Pariz jer je htjela da Rubens sa 24 monumentalne slike ukrasi jednu od galerija palače de Luxembourg, radovima u kojima bi se obradile epizode iz njezina života i života njezina cijenjena muža. Rubens je pripremio dvije serije uljanih crteža, s pomnim prikazom likova, koje su potom njegovi pomoćnici uvećali do dimenzija koje odgovaraju naručenim platnima. Zatim je podrobno obradio svaku sliku, dajući im osobni pečat, pa su na kraju, barem što se tiče završnih slojeva boje, to bila potpuno njegova djela. Poglavar crkve Saint-Ambroise, savjetnik Kraljice Majke, zapanjeno je izjavio: „Dva talijanska slikara za deset godina ne bi postigla ono što je Rubens uspio za četiri“. Suočeni s ovom epskom pričom, tri stoljeća kasnije braća Goncourt su zapisala: „Svi su oni potomci istog oca, tog golemog pionira u slikarstvu, Watteau ništa manje od Bouchera, a Boucher ništa manje od Chardina. Čitavo jedno stoljeće slikarstvo u Francuskoj kao da nije imalo drugog izvora, drugu školu, drugi zavičaj od galerije Luxembourg. Ondje živi bog“.
Bilo je to „čisto slikarstvo“ prema riječima Néreta – velebna barokna opera koja najavljuje eksperimentaranje svojstveno impresionistima. Ipak, premda je taj ciklus bio trijumf, ujedno je za Rubnesa bio politički i financijski promašaj. Pretrpio je gubitke u svom poslovanju koje opisuje kao „krajnje pogibeljne“. Slike koje je naručila Kraljica Majka bile su odbojne njezinu sinu Luju XIII. Unatoč tome što je slikara smatrao špijunom na svom dvoru, naručio je svoj portret i portret svoje supruge, kraljice Ane Austrijske, zajedno sa serijom skica i velikih crteža posvećenih priči o caru Konstantinu. Rubens je naslikao stroge klasične portrete bez barokne inventivnosti. Međutim, njegova djela koja slave Kraljicu Majku postigla su takav uspjeh da su tapiserije za kralja bile potpuno zasjenjene i prije dovršetka, pa ih je kralj sklonio. Tek ih je 1625. pokazao Papinu poslaniku, nakon čega ih dovršava Pietro da Cortona. Rubens je o svemu prijatelju Peirescu napisao: „Umoran sam od ovog dvorca, i ako me ubrzo ne isplate, s obzirom na to koliko sam iskreno služio Kraljicu Majku, možda se nikada neću ni vratiti“.
Iako je radio na tako velikim narudžbama, Rubens je dalje slikao i za druge naručitelje. Plodno razdoblje, prekinut će 1626. godine smrt njegove žene Isabelle Brant. Pokušavajući pobjeći od patnje, Rubens je odlazi u važne diplomatske misije, pomaže u uspostavi mira između Engleske i Španjolske, paralelno stvarajući brojna djela među kojima se ističe „Portret Filipa IV“.
Ženidba „najljepšom ženom“
Godine 1630. se vratio u Antwerpen gdje se ponovno oženio „najljepšom ženom na svijetu“ mladom Helenom Fourment koja će mu roditi četvero djece uz već troje koje je imao. Potaknut ovom mladom ljubavlju 1635. napustio je diplomaciju, nastavljajući primati brojne narudžbe, slikajući religiozne, mitološke i dionizijske teme. Dakako, slikao je strasno i svoju mladu suprugu koja mu je bila neiscrpno nadahnuće i u njegovom katalogu nema većeg djela od portreta „Helena Fourment sa svojom djecom“. Upravo ta duboko osobna djela otkrivaju pravog Rubensa, čije majstorstvo u ovladavanju pokretom kista i paletom boja prenosi bez premca svježinu mladosti. Svijet klasične mitologoije sa svojim klasičnim bogovima, pastiricama i nifama postaje njezin drugi dom. Rubensova Venera uvijek je njegova Helena.
Ne samo da se pojavljuje u raskošnoj kompoziciji „Venera i Adonis“ – gdje tragično pokušava zaustaviti njegov odlazak u smrt, već i u slavnim kompozcijama „Svetkovina Venere vertikordijske“, „Tri gracije“ i „Parisov sud“. S ovim se slikama protkanim životom ujedno suprotstavio vjerskim pokoljima („Alegorija o miru“). Sva ta djela nisu se mogla vidjeti izvan njegova ateliera, ali kada su došla u posjed španjolskog dvora nakon majstorove smrti, postala su ponos Prada. Kako je ljetne mjesece provodio na selu u svojoj rezidenciji Het Steen između Mechelena i Bruxellesa, slikao je svoje navjeće i najsvjetlije pejzaže kao ode prirodnom poretku – „Pejzaž s dugom“, „Turnir ispred dvorca Steen“, dok je s djelima „Povratak s polja“ i slavnim „Flamanskim proštenjem“ potvrdio svoj ugled protejskog umjetnika, pokazujući se jedinim nasljednikom Brughela, čija je djela skupljao. Na kraju valja reći da Cézanne nije bio jedini koji je učio od Rubensa oduševljen „povezanošću između pejzaža i likova“ ,„pokušajem prodiranja u samu srž pejzaža“ kao i „vjenčanju vrhova brežuljaka i ženskih oblina“.
Umro je 1640., podijelivši u oporuci svoje slike ženi i djeci. Pokopan je u crkvi sv. Jakova. Prema Néretu, svojim golemim opusom i životom bio je „najsretniji od svih slikara“ o čemu svjedoči svako njegov djelo ispunjeno životom.