Istarski razvod je napisan hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom u obliku zapisnika o radu komisije koja je, obilazeći teren, utvrđivala točne granice terotorija pojedinih istarskih komuna
Kako su se u drevna vremena razgraničavali posjedi, gdje je nestali grad Kočur, kako se mjerilo dužinom samostrela – samo su neke zagonetke iz hrvatske povijesti koje u svojoj antologijskoj knjizi, „Terra incognita”, što otkriva kulturna blaga Istre, Kvarnerskih otoka i Hrvatskog primorja – otkriva dr. Banko Fučić.
Gotovo da i nema pedlja Istre i Kvanera koje nije istražio taj neumorni povjesničar umjetnosti i kulture, terenski istraživač i dobitnik Herderove nagrade, otkrivši više od polovice registriranih glagoljskih natpisa. Uz europsku godinu baštine, predstavljamo uzbudljiva istraživanja dr. Branka Fučića iz njegove slavne knjige, u izdanju Kršćanske sadašnjosti.
Jedan od najvažnijih izvora za poznavanje istarske prošlosti, ali i hrvatske povijesti, je Istarski razvod, kojega je Fučić čitao kao „neki povijesni Baedecker i drevni turistički vodič”. Fučić gotovo filmski bilježi stare običaje, nerijetko i pričajući sa starosjedicima koji pamte drevne legende i običaje.
Ispitivanje svjedoka pod zakletvom
Istarski razvod, kao pravni postupak razgraničenja posjeda, napisan je hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom u obliku zapisnika o radu komisije koja je, obilazeći teren, utvrđivala točne granice teritorija pojedinih istarskih komuna.
Komisija ih je utvrđivala tako da je pod zakletvom ispitivala svjedoke, odnosno stare ljude koji “dugo pamte i puno znaju”, zatim tako da je čitala stare isprave o prijašnjim razgraničenjima tih općina i, konačno, da je na terenu gledala na stablima i na stijenama zabijene i usječene križeve ili druga znamenja kao granične oznake.
Istarski razvod spominje tri strane zainteresirane za općinske granice — pazinskog kneza, Veneciju i akvilejskog patrijarha. Jedan od njih pisao je zapisnik na latinskom jeziku, drugi na njemačkom, a treći na „jeziku hrvackom”. Poznata je samo hrvatska verzija teksta i to u prijepisima iz 16. stoljeća. Jedan prijepis našao se u Momjanu, a drugi u Kršanu. Momjanski razvod se čuva u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a kršanski – u Historijskom arhivu Istre.
Talijanski historičari misle da je Istarski razvod falsifikat, a tako je mislio i slovenski historičar, Milko Kos. Kako ističe Fučić, istina je da se sve o čemu Istarski razvod propovijeda i dogodilo, a sve su opisane međašne crte između istarskih komuna točne, ali to nije bilo napisano najedanput, pod jednom te istom komisijom, nego su se razgraničavanja događala postupno i odvojito. Netko ih je naknadno spojio u jedno i datirao u 1325. godinu. Glavni razlog zašto je došlo do sastavljanja Istarskog razvoda, su sporna pitanja oko prava na pašu, na napajanje stoke i sječu šuma.
Sve postaje jasnije zna li se da prvi unutarnji krug ono nekog istarskog komuna čine vrtovi, oranice i vinogradi, a vanjski krug – pašnjaci i šume. Tako su teritoriji istarskih komuna graničili pasištima i šumama i zbog toga su samo na ispaši mogli nastati problemi, svađe i borbe za granice i prava.
Prvoga dana rada komisije, spominju se problemi oko granica Vrha i Sovinjaka s jedne strane i komuna Buzeta s druge. Granica prolazi istočno od mjesta Vrha, kod crkve sv. Dunata, koja i danas postoji. Vrh i Sovinjak imaju premalo paše pa moraju napajati stoku na teritoriju koji pripada Buzetu, a Buzet opet treba kvalitetno drvo koje raste na teritoriju što pripada Vrhu i Sovinjaku.
Otkriće nestalog Kocura
Glavno lice koje nastupa u ovom dijelu zapisnika je „gospodin Menart, sluga”, feudalac koji posjeduje Vrh i Sovinjak i koji pred komisijom čita staru razvodnu ispravu iz 1295. o granicama između Vrha i Sovinjaka, te Buzeta. U dokumentu je utanačeno da Vrhovci i Sovinjci mogu po danu pasti svoj stada na buzetskom tlu, a za protuuslugu, Buzećani mogu sječi drvo u šumama Vrha i Sovinjaka, na tlu uz rijeku Mirnu, ali samo drvo za „posebne namjene”.
I tu nailazimo na izvanredan podatak, ističe Fučić: „posebne namjene” odosile su se na posebno drvo od kojega su se gradile dužice bačava i badanja, ali i šindre koju Istarski razvod spominje kao „skodli”. To daje potpuno novu sliku stambene arhitekture Buzeta. „Da je netko bez oslonca na ovaj podatak napisao kako su u srednjem vijeku kuće na Buzeštini pokrivane šindrom, ne bi mu vjerovali”, napominje istraživač. Istarski razvod spominje i danas nestali Kočur. Fučić je na geografskoj karti označio naselja i građevine koji se spominju u Razvodu.
U dokumentu piše da su se na uglu crkve sv. Trojice, a to je današnja crkva sv. Nedjelja, sastajale granice triju komuna: Labina, Plomina i Šambera. Kada se na karti povuku linije iz tih triju naselja do crkve sv. Nedjelje, ostaje samo „prostor uz istočnu obalu rijeke Raše u potrazi za srednjovjekovnim Kočurom”. Prema tome, Kočur je južnije od Šumbera, a kako Razdvod spominje Kožalj-breg, otkrivamo da se tu nalazila tromeđa teritorija labinskog, šumberskog i kočurskog.
Pješaćeći po kolovoškom suncu, Fučić je ispitivao ljude – znaju li za zagonetno mjesto, no nitko više nije znao za stari Kočur, sve dok mu jedna starica na pitanje – iz kakve to lokve uzima vodu za bačvice? – nije odgovorila: „To je kacur”. Kako je zaključio neumorni Fučić, Kočur nije mogao biti zbog obrambenih razloga u polju, već na nekoj uzvisni.
Oko mu je zapelo za jednu glavicu kraj borika iznad strme obale Raše. I doista, našao je razvaline staroga grada Kočura, koji je po arheološkim tragovima i po hrbinama keramike svjedočio, da su ga ljudi nastavali još u prethistoriji, da je to bila jedna istarska gradina koja je produžila život kroz stari vijek duboko u srednji vijek.
Mjerenje samostrelom
Zanimljivo je da Istarski razvod, kao granične poteze, osim tokova potoka i rijeka, morske obale ili vrhova brda, spominje i mjeru – samostrela. Šestog dana ophoda, kada je komisija došla do tromeđe gdje se sastaju Plomin, Labin i Šumber, predstavnici Šubera tvrdili su da se crkva nalazi na šumberskom tlu, a da se prava granica nalazi južnije, koliko iznosi „dvostruki domet strelice”.
Samostreli su se, podsjeća Fučić, pojavili u 12. stoljeću i mogli su probiti metalni oklop na duljini od 250 koraka. Iako ih je crkva zabranila kršćanima u ratu „protiv kršćana”, zabrana je ostala bez učinka. Ako je u Istarskom razvodu domet strelice uzet kao mjera, a podatci iz literature nisu podudarni, te iznose od sto do petsto metara, zaključuje Fučić, prema tome bi Šumberci tvrdili da im granica s Labinom leži južnije od crkve sv. Trojice, najmanje oko 200 metara, a najviše kilometar.
U Istarskom razvodu veliku ulogu imaju crkve. Zato, jer su kultna mjesta, napominje pisac, a određivanje granica među istarskim komunama, označeno je jakim kultnim pečatom. Svakoga dana, prije negoli jekomisija za razgraničenje započela radom, svi sudionici razvoda prisustvali su misi u jednoj od istarskih crkava. Oni starci, koji točno znaju gdje teče granica, polagali su zakletvu da će pokazivati granične linije točno i po savjesti.
Dok su pješačili duž granice, nosili su križeve, a same granične točke označavale su se križevima koji su klesani u kamenu ili su se označavele čavlima koji su se križem zabijali u stabla. Crkve su bile i najveći javni prostori, gdje su se članovi komisije mogli okupiti, a crkve su pored toga često bile i sagrađene na točno određenim mjestima da bi svojom sakralnošću čuvale nepovredivost granice, pogotovo na onim mjestima gdje su se stjecale tromeđe, gdje su se u jednoj točki sastajale granice triju istarskih komuna.
Takva je bila crkva sv Trojice (danas sv. Nedjelja), gdje se sastaju granice Labina, Šumbera i Plomina, a takva je i crkva sv. Dionizija gdje se sastaju granice teritorija Pule s Mutvoranom, Raklja i Barbana.
Vijećanje pod brijestom i smokvom
Neke od tih crkava sačuvane su do naših dana, neke su s vremenom bile dograđivane i mijenjane, ali njihovi najstariji građevinski dijelovi pokazuju da su bile sagrađene u srednjem vijeku i 11. i 12. stoljeću, a neke čini se – čak i prije 1000. godine. Ima, međutim istarskih crkava kojima su tijekom stoljeća različite obnove i modernizacije potpuno promijenile staro obličje. Ako se pažljivo čita tekst Istarskog razvoda, postat će jasno da se između redaka zrcali njihovo izvorno romaničko lice iz 11. i 12. stoljeća, koje je još u 14. stoljeću mogao vidjeti onaj koji je sastavljao tekst Istarskog razvoda. Takva je i župna crkva sv. Petra u Gologorici.
Crkva se nalazi usred naselja. Sagrađena je na tlu što je na umjetan način izdignuto iznad ostaloga tla i koje poput velikoga gumna ima kružni oblik, a uokolo je obrubljuje visok zid. To je srednjovjekovni gologorički „cimiter” ili „brituf”, nekadašnje groblje oko crkve. Dva dana uzastopce komisija Istarskog razvoda je zasjedala na istom mjestu, na groblju oko crkve sv. Petra usred Gologorice. Groblje, počivalište mrtvih, kao u većini istarskih naselja nalazilo se usred obitavališta živih.
U srednjem vijeku, gologorička župna crkva bila je manja, jednobrodna, a po arhitektonskom tipu, romanička, što se zaključuje iz Istarskog razvoda. Kada se komisja, naime, našla u Gologorici, ona je zasjedala na „cimiteru” iliti na „britufi”, na groblju oko župne crkve sv. Petra i to u dvije grupe koje su odvojeno vijećale i savjetovale se. Jednu grupu su sačinjavali gospoda feudalci, a drugu predstavnici komuna. Oni su vijećali tako da su na gologričkom groblju bili što dalje jedni od drugih, u dvije „najudaljenije točke”, kako spominje dokument, a one su se nalazile jedna pred crkvom, a druga iza crkve. Točnije, predstavnici istarskih komuna vijećali su pod brijestom, a pod smokvom – feudalci.
Tako, zaključuje Fučić, kao u filmskom scenariju, Istarski razvod slika scenu na tromeđi kod Svetoga Duniža. Pod križem, tj. u procesiji, dolaze Barbanci sa svojim svećenikom, kojemu pripada sav ofar, tj. darovi koje vjernici polažu na oltar. Zatim dolaze u procesiji pod križem, ljudi iz Mutvorana sa svojim svećenikom, koji pjeva veliku misu, a sav oltar, svi darovi na oltaru, pripadaju njemu.
I tako nas Istarski razvod, navodi Fučić – uvodi u srednji vijek…
(Nastavlja se)