Peter Ustinov jednom je duhovito napisao da zimi započinje književna sezona u zatvorima, pa mjesecima vlada tišina. Kako su svi hrvatski najkrupniji kriminalci – političari, tajkuni, sportski moćnici i privrednici na slobodi, hrvatska književnost, a posebno krimi žanr ostao je uskraćen za mogućnost da se popravi hrvatsko nakladništvo, a možda i lansira kakav inozemni hit. Za razliku od slavnog kriminalca pisca Jacka Unterwegera koji počeo pisati u zatvoru, naši ne žele iznijeti svoje bogate biografije
Hrvatska je mogla postati slavna kao Švedska u krimi-žanru, ali naši kriminalci, na žalost ne vole pisati.
Izašla je, doduše, knjiga dr. Ive Sanadera, pa je on jedinstven među stotinama svojih kolega iz politike, sporta i privrede koje su mogli Hrvatsku prvi puta učiniti književnom velesilom. Šteta je to i za hrvatsku književnost, nakladništvo, uvijek poluprazan hrvatski štand u Frankfurtu sa zdjelom smrvljenog kikirikija, jer bi Hrvatska u ovom segmentu mogla požnjeti mnogo veće uspjehe od mračnih nordijskih zapleta koje smišljaju tamošnji majstori krimića.
Onih par hrvatskih pisaca koji su se posvetili ovom žanru, odveć su pristojni ljudi i to iz finih obitelji da bi koristili „živ“ materijal iz takozvanog političkog života države – već 20 godina vrela opačine, krađa, ubojstava, uništavanja tvrtki, seksualnih afera, pljački, osveta, mračnih priča iz Drugog svjetskog rata, a sve uz uspješno izmicanje zakonu kakvim bi se mogli podčiti rijetki kriminalci u povijesti.
Nema čega nema – od najslavnijeg udbaša – pasioniranog uzgajivača šampinjona koji je poslije 1945. strijeljao čitava sela bez obzira bio netko civil, maloljetnik ili žena, sve potkrijepljeno obimnom dokumentacijom. Nekon svega naš se ubojica početkom devedestih pridružio HDZ-u, doduše na poziv naivnog Tuđmana koji je želio nekakvo jedinstvo. Naš je udbaš čak klečao u zagrebačkoj Prvostolnici, da bi danas opet spletkario na sve strane. Pa kakav bi to samo ekranizirani krimić bio kada bi kamera ulovila danas tog mlađahnog starca od preko devedeset godina kako tražeći šampinjone oko Karlovca, otkriva kosti svojih nesretnih žrtava? Onda je tu čitav vod istreniranih udbinih ubojica koji su u mafijaškom stilu ubijali hrvatske građane u inozemstvu, nerijetko pred njihovom užasnutom ženom i djecom, za što su obilno nagrađeni u Jugoslaviji, a prije par godina hrvatska je ljevica, kao što je dobro poznato, pružala žestok i grčevit otpor da se dvojica takvih i izruče njemačkom pravosuđu, koje ipak nešto radi za razliku od hrvatskog. Kakav bi tek hit bio o onom generalu koji je ukrao i lovu i dijamante, u scenariju kakav ne bi mogli smisliti najbolji pisci, ili, o onom poznatom odvjetniku i poznavatelju karatea koji voli tući žene, a šljiva na licu i batina nadobivala se i nesretna supruga jednog SDP-ovog ministra dobroćudna lica.
Tu su i HDZ-ovci koji su zbog uništenja čitavih tvrtki ili privrednih grana prošli strašne kazne guljenja krumpira što bi preneseno na film dojmljivo evociralo clinteastwoodske interijere Alcatraza u kojima korpulentni robijaši stidljivo pate u pregačama među kuhinjskim parama. U ustavni sud čak je dospjela gospođa koja ne zna engleski s osuđenim suprugom koja je vječito držala moralne prodike HDZ-ovcima što bi zapletu kakvog krimića dodalo aromatičnog safta. Jedan je ministar čak uspio svog neprijatelja strpati u ludnicu što bi krimiću dalo tako uzbudljivu dimenziju da bi se čitateljima tresle ruke. Kakav bi tek uspjeh postigao krimić o nekadašnjem ljepuškastom ministru čiji je podrum bio pun umjetničkih slika i misteriozno punjenih egzotičnih životinja. U njegovu bi psihu i žudnju za ubijanjem prekrasnih bića bezuspješno pokušavali prodrijeti šefovi psihijatrije s nekoliko klinika, crpeći sva svoja znanja, ali bez uspjeha. Tu je i naš poznati vozač koji je usmrtio dvoje ljudi, uništio desetine tvrtki, sve hotele u Senju, da bi danas opet obnašao visoku funkciju, jer greške se, je li, mogu dogoditi svakome, pa što onda ako su tisuće ljudi ostale na cesti ili zauvijek otišle u Irsku?
Onaj novinski tajkun što je jedrio s bivšim premijerom, a po čijem bi imenu doista trebalo nazvati linju crnih kožnih torbi i satova, nije loš materijal za roman, pogotovo što mu je dugove otpisao misteriozni SDP-ovac kojem čitav jedan grad pokušava ući u trag skrivenih računa,a koji se sa svojim društvancem bogatih naftaša iz okolice Rijeke naslikavao u Dubaiju, a mnogim prijateljima je oprostio milijune i milijune dugova, dok je istovremeno prevrtao štandove siromašnih prodavača lubenica, a 330.000 hrvatskih građana istovremeno tonulo u ovrhe i blokade.
Onaj jadni SDP-ovac koji je volio luksuz pa se uselio u najskuplju zgradu u Zagrebu samo bi bio začin nekog poglavlja, kao i ona simpatična gospođa iz Siska sa smiješkom morskog psa koji je ugledao osamljenog debljeg kupača daleko od obale, a koja je vraćena u Sabor nakon pljačke – ali to je u Hrvatskoj normalno, pa ne može biti literarni materijal. A zamislite samo misteriozne veze visokih sudaca i poznatih odvjetnika s vodećim političarima iz dvije najveće stranke tijekom 20 godina, pa onda sve veze koje su imali sa privrednicima koji su gasili nacionalnu tvrtku za tvrtkom, bez ikakvih sankcija, (svako gašenje poznate i uspješne tvrtke bilo bi za jednu knjigu). A tek INA? MOL? Ceste? Brodogradilišta? Koncesije? Mediji? Kakvi bi tek opisi bili sa zapisnika svih onih kilometara prislušnih uređaja koje jedni drugima postavljaju iza odškrinutih zavjesa? A kakav bi tek krimić strave i užasa bio o kapetanu Draganu koji je masakrirao nebrojene civile na najzvjerskije načine, palio i žario po Hrvatskoj da bi sam izjavio „kako mu je ugodno u hrvatskim zatvorima“, a na slobodu će i tako za par godina, pa valjda opet na golf u Australiju, iako je masovni ubojica prema kojem su demonska zvjerstva jednog Charlesa Mansona banalna.
Pušten je i Arkan, a Šešelj i tako po Beogradu, oslobođen iz zatvora zbog „terminalne faze bolesti“ i dalje huška na novi rat dan danas. Pa sada nađite vi u Hollywoodu ili Švedskoj pisca i scenarista koji će dostojno obraditi hrvatsku politiku, Udbu, Sabor, privredu, Drugi svjetski rat i Domovinski rat, a sve u scenografiji prštećih fontana među kojima umirovljenici vuku kolimetre plastičnih boca.
Stoga i prča o pravom kriminalcu, ubojici i piscu Jacku Unterwegeru zbuči banalno, po čemu se vidi koliko hrvatska književnost gubi. Unterweger je za razliku od naših serijskih političkih kriminalaca koji s lakoćom mijenjaju stranke, žene, a domovinu će prodati za lovu, bio serijski ubojica koji je postao slavni pisac. Štoviše, u razdoblju u kojem je počinio niz ubojstava kako u rodnoj Austriji, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, uživao je slavu i bogatstvo kao pisac, a čak je glumio i istraživačkog novinara, objavljujući članke o serijskom ubojici koji se nalazi na slobodi. Osuđen za umorstvo i doživotno utamničen, Unterweger je uspio uvjeriti vlasti da je promjenio svoj karakter i nagovoriti ih da ga puste iz tamnice, nakon čega je nastavio ubijati (u hrvatskom primjeru čitaj krasti, ne raditi ništa i sjediti u Saboru), sve dok nije opet priveden pravdi. Austrijski sudovi, naime, nisu u tako srdačnim odnosima s kriminalcima kao hrvatski.
Nevjerojatno je da je Unterweger impresionirao povjerenstvo za puštanje na slobodu činjenicom da je u zatvoru „marljivo radio kako bi se obrazovao“ , no poslije se pokazalo da njegovo obrazovanje nije značilo ništa u pogledu od odustajanja od kriminalnog ponašanja . Jack Unterweger je rođen 1952. i doista je imao mračno obiteljsko zaleđe za razliku od većine naših vrlih političara – majka mu je bila prostituka, a oca nikada nije upoznao. Majka ga je ostavila na brizi djedu alkoholičaru pa je to i oblikovalo njegovu trajnu mržnju prema ženama.
Kao mlad punoljetnik počeo je krasti automobile, provaljivati u kuće i urede i raditi kao svodnik. Već 1974. silovao je i ubio 18-godišnju djevojku Margaret Schaefer, pretukavši je nasmrt. Tvrdio je da je žrtva bila prostituka, ali nije dokazano da je to istina. Policiji je tumačio kako je tukući nesretnu djevojku, zamišljao da je njegova majka. Osuđen je na doživotni zatvor. Za boravka u zatvoru se od nepismenog neznalice prometnuo u obrazovanog čovjeka, naučio je čitati i pisati, počeo je pisati pjesme, drame i kratke priče, a 1984. dovršio je autobiografiju pod naslovom „Čistilište“ u kojoj je opisao svoj zatvorski život. Knjiga je postala bestseller pa je, zajedno s još nekim njegovim tekstovima, stvorila od njega ime u književnom svijetu. Novotkrivena karijera pomogla mu je, uz novinsku kamapanju, da bude oslobođen iz zatvora nakon čega je u Austriji 1990. započeo misteriozan niz ubojstava od vlasnice mesnice Blanke Bockove, prostitutke Heidemarie Hammerer koja je nestala iz stana u Bregenzu do prostitutke Brunhilde Masser koja je nestala iz svog doma u Grazu. Sve su tri nađene zadavljene svojim rubljem, a tijela su im bila prekrivena lišćem. Slijedeće žrtve su bile iz Beča: prostitutke Silvia Zangler, Sabine Moitzi, Regina Prem i Karin Eroglu, sve ubijene davljenjem rubljem. Unatoč tome što su ubojstva dokazivala da je riječ o serijskom ubojici, policija je to oklijevala učiniti. Srećom, pojavio se čovjek koji je uspio Unterwegera privesti zbog prvog ubojstva. Umirovljenik August Schenner bio je tada već u mirovini, ali je policiji ispričao okolnosti Unterwegerove prve osude, te je rekao kako s razlogom sumnja da je otprilike kada je počinio i svoje prvo ubojstvo, Unterweger usmrtio još jednu prostituku, koja se zvala Marcia Horveth, a čije je zadavljeno tijelo nađeno kraj Salzburga. Bio je to zločin za koji Unterweger nikada nije bio optužen jer se već nalazio u zatvoru, gdje je trebao ostati doživotno, zbog umorstva Schaeferove.
U doba kada mu je Schenner ušao u trag, Unterwegger je u Austriji već bio postao nekom vrstom slavne osobe. Zarađivao je dosta novca kao medijski stručnjak: a osobito se volio baviti izvješćivanjem o austrijskom serijskom ubojici, kojeg su svi nazvali „Teklić“. Vozi je skupe automobile, odijevao elegantna bijela odijela i bio strašno popularan kod žena.
Kada je istraga započela, Unterweger je otišao na izlet u Los Angeles, gdje su nedugo nakon njegova dolaska tri prostitutke pronađene zadavljene. Američka i austrijska policija međusobno su se povezale, krenuvši u veliku potragu za njim. Svjestan da mu je policija na tragu, Unterweger i njegova djevojka, osmnaestogodišnja Bianca Mrak, pobjegli su u Miami, gdje ga je policija i pronašla.
Unterweger je ondje bio uhićen, a poslije mu se sudilo u Grazu, u Austriji. U senzacionalnom sudskom postupku bio je proglašen krivim za devet umorstava i osuđen na doživotnu robiju, nakon čega se objesio u ćeliji. Tako je, izvješćuju kriminalne kronike, skončala karijera psihopata koji je bio tim opasniji jer je bio inteligentan, obrazovan i osobno motiviran. Baš kao hrvatski političari i tajkuni koji nam, na žalost, neće obogatiti nacionalnu književnost svojim nadasve uzbudljivim biografijama, premda bi možda bilo par kupaca na hrvatskom štandu u Frankfurtu, a možda bi pala i koja filmska ponuda iz Hollywooda.