Sitte je predvidio sve

0
117

Sitte je još prije više od stotinu godina predvidio sav urbanistički kaos, gubitak trgova i umjetnosti s trgova, planiranje grada prema prometu, sve anomalije i užase koje će u arhitekturi stvoriti birokratska crtaća daska s ravnalom bez mašte i bez umjetnosti pa je njegova knjiga danas nezaobilazan udžbenik za teške probleme urbanizma s kojima se nosi Zagreb i drugi gradovi

Nema više onog dražesnog starog zagrebačkog Cvjetnog trga koji je davao šarm gradu. I Kvaternikov trg  postao je tehnička pustopljina, dok je sudbina drugih trgova neizvjesna. Podsljemsnska zona puna je kič gradnji. Ni jedno novije naselje ne funkcionira kao dio grada. Zagrebački urbanizam već desetljećima potpisuje same poraze.

Tim se više valja sjetiti knjige koja bi trebala biti obvezno štivo bečkog urbanista Camilla Sittea „Gradogradnja“ koju je na hrvatski preveo nakladnik Litteris. Kako je čitav urbanizam još krajem 19. stoljeća počeo gubiti dušu, kako je umjetnost postala nepoželjnom u projektiranju prostora detaljno je obrazložio ovaj Bečanin u svom djelu „Gradogradnja prema umjetničkim načelima“. Knjiga fascinira podatcima kojima je ovaj ekspert obrazložio i analizrao modernu gradogradnju. Što su učinili urbanisti pristupivši prostoru strogo sistematski, zanemarivši sve pouke iz prošlih epoha kada su se stvarale urbanističke cjeline koje su bile jedinstveno umjetničko djelo – odgovara ova antologijska knjiga koja donosi zaboravljene urbanističke tajne grčkih, rimskih, srednjovjekovnih, renesansnih i baroknih gradova. Zanimljivo je da je Sitte prvo izdanje knjige tiskao 1889. godine, kada je Goettfried Semper ostvarivao u Beču veličanstveno novo krilo Hofburga s dvostrukim muzejima – Povijesnoumjetničkim i Prirodoslovnim.

Loading...

Iako je Beč imao velike sreće s tom idejom koju Sitte hvali, on već tada predviđa sve anomalije i užase koje će u arhitekturi stvoriti birokratska crtaća daska s ravnalom bez mašte i bez umjetnosti.

Doista, tko danas više uoće mari za „estetiku prostora“ koja je bila srž oblikovanja starih gradova, spomenika i trgova? Stari gradovi koji su „slijedili prirodu“ , a koje su oblikovali majstori „utjecali su na ljudsku ćud“  tvrdi pisac. „Onaj tko je osjetio vedrinu južnih krajeva  na helenskoj obali i u donjoj Italiji neće poricati snažan utjecaj vanjske ljepote na ljudsku narav“, napominje Sitte. Analizirajući stare europske gradove, Sitte otkriva zaboravljene umjetničke formule koje su oplemenjivale prostor, a koje su u potpunosti izgubljene u „novom dobu“  koje više ne zna ni što je funkcija trga. U novo doba trgovi su postali samo plohe koje čine stanovite prekide u monotonom moru kuća. U antici, međutim bili su prvorazredna životna potreba, sjeća Bečanin. Veliki hramski okruzi u Eleuzini, Olimpiji i Delfima su arhitekturu, kiparstvo i slikarstvo sjedinjavali u sveukupno umjetničko djelo. Agora starogrčkih gradova bila je mjesto zasjedanja gradskog vijeća. Na otvorenome su se prinosile žrtve i izvodila kazališna djela.

Forum u Pompejima je bio vrsta kazališta okružena s četiri strane javnim zgradama i izoliranim Jupiterovim  hramom na sjevernoj strani. Sam Forum romanum bio je reprezentativan prostor s javnim monumentalnim građevinama, s ulicama koje su se uljevale na trg štedljivo bez narušavanja zatvorenog prostora nalik „svečanoj dvorani“.  Spomenici su bili smješteni uzduž rubova, a ne na sredini trga. Prema izvješćima kroničara na rimskim je forumima često znalo biti na stotine pa i tisuće statua.

Glavni gradski trgovi su dugo odoljevali modernim narušavanjima.  U srednjem vijeku i u renesansi trgovi su primali promet, javne svečanosti i državne akcije. Štoviše, novi tipovi trgova od katedralanog s krstionicom, zvonikom i biskupskom palačom do glavnog svjetovnog trga tzv. signorie u Italiji s kneževskom rezidencijom i velikaškim palačama , a često i atraktivnim loggiama za tjelesnu ili gradsku stražu – bili su živa mjesta i prostori ispunjeni umjetničkim djelima. Današnje doba upravo je tu živost izgubilo. Štoviše, trgovi su izgubili i sposobnost postavljanja skulptura. Ni jedna moderna komisija, naglašava Sitte, ne bi danas shvatila postavljanje Mihelangelova Davida pred kameni zid Palazzo Vecchio, lijevo od glavnog ulaza, već bi takvo, prividno bezvrijedno mjesto, držalo šalom ili ludošću. Međutim, upravo je na tom mjestu golema statua do 1873. Imala izvanredan učinak na promatrača. Zid palače od kamenih kvadara, piše Sitte: „tvorio je najbolju zamislivu pozadinu za isticanje svih oblika tijela“.

Najveći je problem, navodi Sitte što struka danas za svaki kipić traži što veličanstvenije trgove, čime se umanjuje njezino djelovanje, umjesto da se istakne nekom „neutralnom pozadinom“. Već dugo se skulpture na postavljaju kao u antici uzduž obodnih zidova, već na sredine trgova gdje stane samo jedna skulptura. U tom smjeru Sitte razvija i teoriju slobodnog središnjeg prostora. Rimski forum je nalagao prazan središnji prostor, dok su slijedeće epohe imale „nesvjesni umjetnički osjećaj“ za postavljanje fontana ili kipova koje se u „naše doba ravnala i šestara gubi“. Nestalo je i prastaro pravilo gradnje fontana na mrtvim prometnim točkama trgova, na mjestima obično nekadašnjih vrela.

Spomenici kroz povijest (i skulpture i fontane) nisu smetali pogledima na glavne portale i ukrašene dijelove građevina. Štoviše, pravilo prazne sredine trga vrijedilo je i za crkve koje gotovo nikada nisu bile na slobodnom prostoru. Nasurot tome, novi običaji gradnje crkava u sredini gradilišta uzrokovali su raspršivanje svakog dojma i efekta. Moderna gradogradnja izgubila je i zatvorenost trgova, „koja je najvažniji i neizostavni preduvjet umjetničkog djelovanja“. U umjetnosti prostora sve ovisi o međusobnim odnosima, a vrlo malo o apsolutnoj veličini, upozorava bečki urbanist , opisujući potanko važnost povijesnih nepravilnosti ulica, grupiranja trgova i potpun poraz umjetnosti koja je – nepoželjna. Iako su publicirane nebrojene knjige o štetnosti uličnih mreža nalik na šahovsku ploču, taj je sistem osvojio svijet, ističe pisac.

Pravokutni, radijalni i trokutasti sistemi gradnji, izbacili su svako umjetničko djelovanje u prostoru. Trenutak kada je planiranje grada bilo prepušteno problemima prometa, bio je i trenutak nastajanja nemogućih situacija. Već su i Sitteovo vrijeme prolaznici hodali od Društva prijatelja vrtova do produžetaka Kärtnerstrasse samo na jednoj strani Ringa da bi izbjegli Schwarzenberplatz. Analizirajući, razlažući, ali i predlažući Sitte u ovoj antologijskoj knjizi donosi udžbenik zaboravljenih tajni i protjerane ljepote, nudi konkretne prijedloge i programe regulacije gradova, osobito Beča, s izvanrednom analizom građevina duž oboda Ringa koji bi trebali vatiti izgubljenu – dušu grada.

Sitteova knjiga, očio je, bez obzira što je autor  umro 1903., postala danas aktualnija nego ikada u doba gradova koji gube vlastitu povijest i sami sebe.