Novinarka i fotograf 7 Dnevno uputili su se samo za vas u čarobno doba kada su slikari bili kadri stvoriti remek-djela od prolaska oblaka, riječne okuke, dima lokomotive, svilene haljine ili osmijeha kakve djevojke, kada je čovjek mogao osjetitii davno prošlu sreću vlastita života, ulomke neke sretnije stvarnosti, uz obale mora ili meku pustoš polja kada je život obećevao tako mnogo
Ona slavna Renoireova djevojka pod suncobranom u polju ljubičastog, bijelog i crvenog cvijeća, nalik snu iz kojega se ne želite probuditi – potakla nas je da zadnji puta odemo u Pariz, izmučeni od žalosnog života u Hrvatskoj.
Nije naravno nimalo teško objasniti ni zašto su Monet, Manet, Van Gogh, Sisley ili Renoir sve popularniji, a izložbe impresionista svaki put uspjeh, ili, kako je još davno ustvrdio slavni teoretik umjetnosti Germaine Bazin: impresionizam doista nije spreman izaći iz mode.
Uvijek provrazredni kulturni događaj od Pariza, Londona, Berlina do New Yorka, fenomen impresionizma naprosto je likovna poezija i utjeha suvremenom čovjeku, izluđenom od današnjeg života i svijeta prepuna globalne nesreće. Doba kada su slikari bili kadri stvoriti remek-djela od prolaska oblaka, riječne okuke, dima lokomotive, svilene haljine ili osmijeha kakve djevojke, doba je u kojem čovjek nanovo može osjetiti davno prošlu sreću vlastita života, ulomke neke sretnije stvarnosti, uz obale mora ili meku pustoš polja kada je život obećevao tako mnogo.
Stoga smo se zaputili u najvažniji i jedan od najljepših svjetskih muzeja – pariški Orsay gdje smo, umorni od izmučenih vizura uništene Hrvatske, utonuli među putene kupačice Edgara Degasa, Sisleyeve pejzaže koji duboko uzbuđuju dušu, Manetove blistave šparoge, meke lađe što plutaju na plavom svjetlu Berthe Morisot i Van Goghovo “Zvjezdano nebo” – koje svakom svojom česticom svjetla potvrđuje da Bog postoji.
Danas je više nego neobično promatrati ta platna znajući da su njihovi autori bili većma tragična života, sudbina protkanih teškom bijedom, od kojih su mnogi bezuspješno kucali na vrata pariškog Salona i doslovno moljakali prijatelje za kruh. No, ne svi. Manetovi raskošni portreti sjećaju da je ovaj revolucionar koji je promjenio slikanje, bio bogati sin suca, buržuj iz Pariza za kojega je “horizont bio bulevar, a zemlja pločnik”. Grupu je (Monet, Degas, Renoir, Sisley, Cézanne, Pissaro, Morrisot, Cassatt), valja podsjetiti, okupio Manet 1860. godine, organiziravši redovita druženja u kafiću Guerbois na bulevaru Clichy.
Skandalozan “Doručak na travi”
Impresionisti su odbijali staromodne dogme Francuske umjetničke akademije, slijedeći Baudelaireov naputak da napuste studije i slikaju svoj neposredni okoliš. Godine 1863. velik broj djela mnogih slikara odbijen je na pariškom Salonu, pa je car Napoleon III. odlučio intervenirati i osnovati “Salon odbijenih”, gdje su mogli izlagati svi odbijeni autori. Manet je izložio svoj glasoviti “Doručak na travi” izazvavši neviđen skandal. Iako je slika bila utemeljena na studijama Rafaelovih, Tizianovih i Giorgioneovih slika, smještanje gole žene uz odjevene muške likove – bila je sablazan pogotovo što je autor bio iz “finijih” krugova, školovan na proučavanju starih majstora u Louvreu, čime je njegov čin bio još neshvatljiviji pariškoj publici koju je nanovo skandalizirao izloživši “Olympiu” 1865. na pariškom Salonu, a jedini čovjek koji je branio njegove umjetničke interese bio je Zola.
Doduše, Manet nikad nije prihvatio ulogu buntovnika koju mu je publika pripisivala nego je, udvarajući žiriju pariškog Salona, uspio čak primiti Legiju časti u vrijeme kad su drugi impresionisti smatrani izopćenicima.
Dok je Manet otvorio problem novih mogućnosti boje, siromašni Monet, uvijek na dnu, pišući i preklinjući prijatelja Bazillea da mu novčano pomogne, problematizirao je ključnu temu impresionizma – svjetlost. Odvodeći 1863. Renoirea i Sisleya u šumu Fontainebleau u “čežnji za prirodom”, naučit će slikare “da se služe očima”. Tražeći sjenku u staroj šumi, Monet će pronaći svjetlo i “usuditi se vidjeti”. Bio je to revolucionaran prevrat koji će od Moneta stvoriti genija, jer vidjeti svijet “novim očima” bez sumnje jest jedna od najtežih zadaća za čovjeka koji ne može nikako promjeniti vlastiti pogled na svijet. Zanimljivo je da tog istog Moneta koji “otkriva svjetlo”, osim službenog prezira eksperata pariškog Salona nije razumjela ni vlastita obitelj, pa je njegova teta, dok je slikao u Havreu 1862. izjavila da “Monet ne zna dovršiti sliku, ali da uvijek nađe budale koje mu čestitaju”.
Ubog kao crv
Dok sam s fotografom 7 Dnevno promatrala njegova nježna svjetla, sjetila sam se kako je 1867., prijatelj i mecena Bazille pisao: “Monet kao da mi je pao s neba s čitavom zbirkom predivnih slika, s Renoireom, evo dvojice siromaha kod mene na stanu. Ovdje je pravo prihvatilište, ali ja sam očaran, imam dovoljno prostora, a njih su dvojica vrlo veseli.” Sam slikar pisao je Bazilleu: “Zaista sam rođen pod nesretnom zvijezdom. Izbačen sam iz gostionice i ostao sam ubog kao crv. Uspio sam na nekoliko dana smjestiti ženu i mog jadnog sina Jeana u obližnje selo. Odlazim večeras u Havre ne bih li uspio kod mog brodovlasnika”.
Svim suptilnim istraživanjem vizualnih fenomena, Monet će imati utjecaj i na Renoirea. Zajedno će slikati popularno kupalište La Grenouillère. Renoir je u slikama “Moulin de la Galette”, “Ljuljačka” i “Doručak lađara” proučavao efekte svjetlosti koja, prodirući kroz lišće, pada na drhtave sjenke. Štoviše, impresionisti su najviše voljeli slikati u prirodi, u gradićima i selima blizu glavnoga grada – Argeneuil, Louveciennes i Pontoise. Upravo su na tim mjestima mogli upijati doista rajske i idilične scene rascvjetalih polja i riječnih rukavaca, slike u kojima su mogli promatrati mijene svjetla. U nastojanju da zabilježe trenutak kada svjetlo mijenja prirodu stvari, slikali su vrlo brzo. Radeći na otvorenu zraku, doista su uspjeli uhvatiti magične preobrazbe svjetla koje klizi površinom vode ili livadom. Jedno vrijeme Monet je čak živio u mjestašcu Argenteuil, smještenom na Seini, piknik uživalištu mnogih Parižana koji su ovdje jedrili. Monet je često slikao rijeku iz čamca postižući na platnima potpunu mirnoću gdje su čak i tvornički dimnjaci bili bijeli i bez dima, a priroda i industrija bili integrirani u harmonične cjeline.
Godine 1872. posjetio ga je Sisley i slikao s njim više puta rijeku. U to vrijeme I najradikalniji i najkritiziraniji od svih, vizionar čija će platna promjeniti sudbinu slikarstva i uvesti ga u moderno doba (Planina Saint-Victoire) – Cézanne, je pod Pissarroovim utjecajem počeo slikati svjetlijom paletom. U međuvremenu i Sisley se preselio u malo mjesto Louveciennes, smješten devet kilometara od Pariza kojega je slikao u zimskoj idili, prateći promjene snježnog krajolika.
Moderni Pariz
Glavni je grad u to vrijeme poprimio svoje veličanstvene dimenzije rušenjem starih četvrti i zgradnjom širokih avenija i boulevarda rađenih po smjelim planovima Georgesa Haussmanna. Grad su posjećivale tisuće posjetitelja obilazeći svjetske izložbe održavane između 1855. i 1900. Kako se u to vrijeme izgradila i željeznička postaja Saint-Lazare, Monet ju je ovjekovječio na svojoj besmrtnoj slici iz 1877. I drugi su impresionisti slikali industrijalizaciju, pa je Pissarro, živeći jedno vrijeme u egzilu u Londonu naslikao Loradship Lane station u Dulwichu – najraniju impresionističku sliku koja je uključivala tračnice kao centralni motiv slike.
I Manet i Degas često su obilazili popularne pariške barove i okupljališta trgajući za vizualnim senzacijama. Degas će izvesti revoluciju svojim balerinama i plesačicama naslikanima pod zagasitim svjetlima, u trenutcima čarobnog plesa, rabeći na slikama često neuobičajene kutove slikanja, a nadahnjivao ga je i circus Fernando u kojemu je također bilježio pokrete i često neobične poze izvođača, dok je Renoir najviše slikao portrete mladih žena čija će lica ući u povijest. Ni na veličanstvenim Pissarroovim platnima u kojima priroda blista punim sjajem nije se mogao naslutiti njegov težak život, oca sedmero djece koji je pisao 1884: “Živio sam 1852. u Saint Tomasu kao dobro plaćeni trgovački pomoćnik. Sve sam to napustio i pobjegao u Caracas. Ono što sam propatio zaista je nečuveno, ali ovo kako sada patim još je užasnije nego kada sam bio mlad…pa, ipak, čini mi se da ne bih oklijevao kada bih trebao opet poći istim putem…”
Tegobno se borio i Renoir koji je kao mlad u atelieru Glyere skupljao stare tube koje su bacali njegovi prijatelji. Težak život većine impresionista, rijetke prodaje, nastavit će se i nakon prevratničke izložbe “Anonimnog kooperativnog udruženja slikara, kipara I grafičara” kod fotografa Nadara, nakon čega skupini slikara kritičar Leroy daje ime prema Monetovoj slici “Impresija, rađanje sunca”. Između 1877. i 1880. godine slikari impresionizma prodavali su svoja djela po najsramotnijim cijenama – Monet za 40 franaka. Još su manje sreće imali oni koji su, izvevši prodor u tajne prirode i svjetla, umrli mladi. I to oni najplemenitiji –Gauguin koji će donijeti svoje vizije tropskog raja, Seraut koji pokušao fiksiratizauvijek trenutke sreće i Van Gogh koji će umrijeti mlad oživjevši zauvijek ljepotu sunca na svojim platnima.