Staklo koje pamti tugu…

snimio: Mario KRIŠTOFIĆ

Skulptura 'Suze okrenute prema nebu', posvećena je mom pokojnom suprugu, Slavomiru. Nastale su puštanjem stakla koje se u slobodnom padu isteže do granice pucanja ili do trenutka njegove transformacije u kruto stanje. Drhtaj stakla je posljedica prirode stakla 'koje pamti i bilježi' drhtaj ruke koja ga drži ili dodir alata koji ga zaustavlja u padu. Tako nastale suze, okrenula sam prema nebu, u smjeru suprotnom od slobodnog pada. One su molitva, pokušaj dodira s nedodirljivim i izgubljenim...

“Suze okrenute prema nebu” – staklena je skulptura i veličanstvena poetska himna posvećena svjetlosti i boli umjetnice Gordane Drinković, izložena u zagrebačkom Muzeju Mimara. Ova skulptura koja emanira najdublju tugu i najveću bol, vrlo je nalik antičkim i ranokršćanskim lakrimarijima – keramičkim ili alabastrenim posudicama kratka tijela tijela s izduženim vratom, koje su služile za pohranu mirisa i balzama, a dugo se smatralo da su u njima pohranjivane – suze.

Oblikom, bjelinom i krhkošću, skulptura sadrži duboku sakralnu dimenziju i slutnju vječnosti koja se odražava u lomu staklenih suza koje ne mogu dosegnuti Nebo, ali prosijavaju svjetlost u svim smjerovima u zatamnjenoj sobi Muzeja.

snimio: Mario KRIŠTOFIĆ

Ovu iznimnu izložbu samo jednog rada što se održava dvadeset godina nakon prvog predstavljanja šampanjskih čaša kojima je Gordana Drinković počela svoju veliku svjetsku karijeru u danas vrlo rijetkom umijeću umjetničkog oblikovanja stakla, organizirala je mr. Lada Ratković Bukovčan, ravnateljica zagrebačkog Muzeja, zapisavši o ovom djelu: “Izložba nas obuzima snažno, pozivajući nas u svijet čistoće i iskrenosti… umjetnica nam nudi susret s otjelovljenjem istinske ljubavi prema biti svog žića… ispunjenju tajanstva nepovrat i skrivenog od dodira”.

Koliko je Gordana Drinković poznata u svijetu, svjedoči podatak da njezine čaše, skulpture, svijećnjake, zdjele, vaze imaju mnogi slavni ljudi u svijetu. Glasoviti umjetnički dovjac, Gilbert&George, piju šampanjac iz čaša Tango izrađenih od crnog kristalnog stakla, švedska kraljica i kralj posjeduju kolekciju svijećnjaka Atlantida, dok je za vjenčanje nakadašnjeg bračnog para, Jolie – Pitt, zagrebačka umjetnica oblikovala istoimenu čašu. Autorica je i staklene nagrade „Medicina”, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a u povodu ulaska Hrvatske u EU, dizajnirala je čašu i vazu-svijećnjak Pomak, koji su ujedno i službeni suveniri Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.

snimio: Mario KRIŠTOFIĆ

Gordana Drinković, supruga je pokojnog velikana hrvatskog kiparstva, profesora ALU-a, Slavomira Drinkovića – autora, bez sumnje, najljepše skulpture poginulima u Domovinskom ratu – spomen obilježja s likom golubice na 49 masovnih grobnica ratnih žrtava, spomenika obitelji Tuđman i spomenika Marku Maruliću u Kninu i Berlinu.



S ovom jedinstvenom umjetnicom koja se bavi pradavnom tehnikom iz nepoznatih dubina vremena i prije početaka egipatske civiliazacije, razgovarali smo o čitavom njezinu opusu, čudesnom stvaralaštvu i nadahnućima.

Vaša najnovija skulptura od stakla u Mimari, ‘Suze okrenute prema nebu’, duboko je emotivan rad fascinantne emotivne i svjetlosne snage. Suze koje žele doprijeti u nebo, a ne mogu, odražavaju neopisivu bol pretvorenu u djelo čiste ljepote i apsolutne ljubavi. Kako je nastalo i komu je posvećeno?

– “Suze okrenute prema nebu” bilježe vrijeme od 2016. godine do danas. Posvećene su mom pokojnom suprugu, Slavomiru. Nastale su puštanjem stakla koje se u slobodnom padu isteže do granice pucanja ili do trenutka njegove transformacije u kruto stanje. Drhtaj stakla (nakošenost, vijugavost…) posljedica je prirode stakla „koje pamti i bilježi” drhtaj ruke koja ga drži ili dodir alata koji ga zaustavlja u padu. Tako nastale suze okrenula sam prema nebu, u smjeru suprotnom od slobodnog pada. One su molitva, pokušaj dodira s nedodirljivim i izgubljenim.

Vjerujete li u Boga i božansko nadahnuće pri stvaranju?

– Vjerujem u Boga. Pretpostavljam da svatko tko se bavi stvaranjem, koje ne treba nužno biti samo umjetničko, osjeća postojanje i povezanost s neizrecivim. Sve je i svi smo povezani. Svatko tko s ljubavlju živi svoj i život drugih, nastoji izgraditi sebe, živjeti s drugima u razumijevanju, prihvaćanju, empatiji, tko osjeća da je odgovoran za svoje odluke i ponašanja, sigurno osjeća tu povezanost. Ona je prostor mira koji nas ispunjava radošću, tješi nas i čini boljima. Ta povezanost je i neizreciva tišina, širina koja otvara puteve, mogućnosti stvaranja.

I vaš pokojni suprug, jedan od najvećih hrvatskih kipara i profesor ALU-a, Slavomir Drinković, bio je umjetnik, a i sin vam je umjetnik. Koliko se vaš rad međusobno preklapao? Koliko ste utjecali jedni na druge?

– Sin Vitar je magistar kiparstva i multimedije, član je HZSU-a, vrlo je aktivan, puno radi, trudi se. Zajednički život troje umjetnika podrazumijeva međusobno uvažavanje. U tom smislu čuvali smo i razvijali naše osobnosti, ali i zajedništvo. To što smo umjetnici, uvijek nam je pomagalo da se bolje razumijemo, ali nas je i odvodilo u odvojene unutarnje svjetove. Život umjetničke obitelji ima dodatnu egzistencijalnu težinu. U umjetnost se duhovno i materijalno neprekidno i bezrezervno ulagalo i ulaže i danas. Imali smo lijep život.

snimio: Mario KRIŠTOFIĆ

U Parizu ste 2013. izlagali djela nastala u suradnji sa Steklarnom Rogaška – među ostalim, čaše s legendarnim ispjeskarenim stihovima pjesme Édith Piaf, ‘Ne žalim ni za čim’ i ‘Život u ružičastom’, ali i djela ‘Beskraj’ i svijećnjak na tragu ‘Vedrog dana’. Recite nam nešto o procesu nastanka vaših radova?

– Znanje i razumijevanje materijala razvijalo se godinama, svakodnevnim oblikovanjem, radom u tvornicama i neprekidnom komunikacijom sa staklom. Proces nastajanja mojih radova započinje kod kuće, u ateljeu. Nastavlja se u tvornicama stakla, u radu s radnicima u proizvodnji. Proizvodnja stakla ima svoje zakonitosti. „Neposredni” dodir sa staklom mogu si dozvoliti samo majstori, ljudi od zanata. Radovi nastaju u komunikaciji s njima. Moje prisustvo je nephodno potrebno da bi staklopuhač i njegova brigada razumjeli što želim napraviti i postići, da bi u predmet usadila svoj duh i energiju. Sam crtež ili model nije dovoljan. Potrebna je sinergija svih sudionika stvaranja. Mnogi od tih prekrasnih ljudi su mi kroz zajednički rad, tijekom ranojutarnjih i noćnih smjena uz užarene peći u prevrućim ili prehladnim tvorničkim halama, postali veliki prijatelji.

Sam čin nastanka radova u staklu nosi čin prvotne kreacije – stvaranja -stakleni oblik nastaje iz daha. Što za vas predstavlja rad u staklu u umjetničkom smislu s obzirom da se jedna vaša slavna izožba zvala, ‘Staklo -moje drugo tijelo’?

– Staklo je stvarnost pomaknuta prozirnošću. Materijal pun suprotnosti, ograničenja, nepredvidivi tehnološki starac, kruta tekućina, iluzija lakoće i težina, krhkost i čvrstoća. Kao što ste rekli, ono je materija koja ljudski dah prenosi u oblik. Staklo mi je blisko. U njemu i njegovoj prozirnosti mogu i želim izraziti ono što mislim i osjećam. Radovima u staklu komuniciram sa svijetom, jednako kao što komuniciram svojim tijelom, riječima, ponašanjem i životom. Zbog toga sam izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt nazvala „Staklo – moje drugo tijelo”.

snimio: Mario KRIŠTOFIĆ

Nagrađivani ste u New Yorku i Frankfurtu. S kojim sve svjetskim tvrtkama danas surađujete u kreiranju staklenih umjetnina, odnosno ekskluzivnih dizajnerskih serija?

– Tijekom 25 godina surađivala sam s nizom tvornica i staklarskih obrtnika. Najintenzivniju suradnju, koja traje do danas, ostvarila sam sa Steklarnom Rogaška d.d.. U okviru njihovog brenda surađivala sam s multinacionalnim kompanijama, kao što su Waterford, Orrefors, Fiskars. Proizvodnja stakla u Europi se gasi, seli se u druge dijelove svijeta. Steklarna Rogaška je zbog toga izuzetno važna i jedna je od najvećih tvornica stakla u svijetu.

Sva su vaša djela izrazito skulpturalna i vrlo originalna. Moram priznati da me kolekcija ‘Tango’ u crnom staklu duboko podsjetila na carsku stakleninu antičkog Rima. Koliko vas je nadahnulo antičko staklo glasovito po svojoj jednostavnosti i ljepoti?

– Sve što tijekom života naučimo, vidimo, doživimo, pokušamo razumijeti, dio je nas. Sve je zapisano u nama. Godine 2016. imala sam izložbu pod nazivom „Snaga krhkosti” u Muzeju antičkog stakla u Zadru. Iako su svi moji izloženi radovi nastali prije mog susreta s antičkim staklom u Muzeju, upravo sam zbog antičkog stakla, izložbu nazvala „Snaga krhkosti”. Gledajući te drevne predmete, osjetila sam bliskost i povezanost s ljudima tog vremena, s ljudima koji su ih izradili. Staklo nas je povezalo. Izgubila sam osjećaj odvojenosti u vremenu i prostoru. Neobičan i lijep osjećaj. Pa ipak (nadam se), pripadam ovom vremenu i moj rad dio je ovog vremena. Ono što radim je ono o čemu razmišljam, što osjećam, kako živim. Nemam i ne tražim inspiraciju izvan sebe. Dio sam svijeta u kojem živim, ali stvaram iz osobnog, proživljenog, naslućenog…

snimio: Mario KRIŠTOFIĆ

Izlagali ste i predivne čaše s glagoljicom. Kako je nastala ova kolekcija nadahnuta pisanom baštinom?

– Da, to su već spomenute čaše Pomak. U oblikovanju četiri šampanjske čaše i vaze – svijećnjaka krenula sam od riječi „pomak”, koja u kontekstu ulaska Hrvatske u EU, označava novi početak, mogućnost promjene, duhovnog i materijalnog razvoja, proces u kojem se zadržava identitet na kojem se gradi nova vrijednost. Ispjeskarena glagoljica i paška čipka na površini stakla, dio su identiteta, znak trajanja. Oblici čaša su jednostavni, minimalni. Odmak od tradicionalnoga sadržan je u činu rezanja čaše na 2 dijela i ponovnog spajanja s odmakom od 5 do7 milimetara.

Jednom ste izjavili, da kada ste u Jelsi, ‘…sjedite na svojoj stijeni pokraj mora i sa žudnjom maštate o svijetu’. Što vas sve nadahnjuje, s obzirom da su neke vaše umjetnine imale oblike školjki, krugova, prizmi?

– Da, sa žudnjom maštam o svijetu. Ta izjava bila je odgovor na pitanje vezano uz putovanja, upoznavanje drugih zemalja, kultura. Uvijek mi se čini da nisam vidjela dovoljno svijeta, ali kad bolje promislim, možda je to bio i moj izbor. Za rad mi je potrebna samoća, unutarnji mir. Ta stijena, promatranje neba i mora, dodir kamena i vjetra, vodili su me i vode na različita mjesta. Tamo su se dogodili “Beskraj” i mnogi drugi radovi. Slavomir bi me često, kad bi vidio da sam nestrpljiva da odem na stijenu, u šali pitao: “Ideš? Vrijeme je za svemirski brod?”

U svim svojim radovima izražavate poeziju. Moram priznati da me duboko dojmila i vaša skulptura ‘Kućni ljubimac’ – grumen stakla zatvoren u čelični kavez. Doživjela sam je kao simbol ljudske nemogućnosti bijega od okrutnog svijeta koji je sve gori, ali ni samoga od samoga sebe. Što je ova skulptura za vas značila?

– Staklo je moj „Kućni ljubimac”. Naravno i pas Belina! Skulptura je nastala u vremenu kada nisam imala mogućnosti raditi u tvornici. Moja potreba za stvaranjem bila je u „kavezu”. Svi se ponekad tako osjećamo. Nesrazmjer između onoga što bi željeli napraviti i onoga što možemo ostvariti, svijest o vlastitim ograničenjima. Pa, ipak, to vrijeme nemogućnosti, stvorilo je mogućnost. Nastala je kolekcija OPA ART – Made in Croatia (Opasan Proizvod Apstinencije od stvaranju u staklu – Made in Croatia). OPA je trajan proces i komunikacija sa staklom. Početkom ’90-ih bila je mogućnost rada izvan tvornica, stav i odgovor na nepostojanje proizvodnje, nemogućnost stvaranja u staklu u Hrvatskoj. Tijekom vremena postala je oblik stvaralačke slobode, princip razmišljanja i rada, istraživanje, modifikacija upotrebne funkcije, metamorfoza, materijalizacija ideja i razmišljanja, način društvene angažiranosti. Izvan strogih tehnoloških uvjeta proizvodnje stakla, kao moguće stvaralačke postupke, odabrala sam postupke „uništavanja” svojih gotovih proizvoda. U mom atelieru, gotovo svakodnevno, staklene predmete lomim, udaram, režem pilom, brusim, oštećujem na različite načine. Stvaram na krhotinama, učim od stakla, razvijam se. OPA je alat za pisanje, dnevnik, djelovanje nasuprot nedjelovanju i nemoći.

U Hrvatskoj su ugašeni mnogi obrti, pa i nekoć slavna staklarska proizvodnja, iako umjetnika i kapaciteta ima. Što mislite o tome, s obzirom da se sami probijate diljem svijeta sa svojim umjetninama? Zašto je produkt umjetnički dizajn ovako žalosno zapušten, odnosno uništen?

– Zatvaranje tvornica nije samo teško zbog izgubljenih radnih mjesta, ono ima veće dugoročne posljedice. Ako nema tvornice, nema ni škola koje će školovati majstore, radnike. Kad bi danas netko želio pokrenuti proizvodnju u Samoboru, jedan od najvećih problema bio bi nedostatak radnika. Da, imamo sjajne umjetnike i dizajnere ali oblikovanje je samo početak. Produkt dizajn podrazumijeva i proizvodnju, promociju, distribuciju, prodaju. Nemoguće je na tom putu biti sam, a naši umjetnici su u svom radu najčešće sami, prepušteni sebi. Za mene je oblikovanje neprekidno bavljenje, način života. Ponekad od ideje do njene realizacije prođe puno godina. Mnogi radovi se nikad ne realiziraju. Nije lako. Ne osjećam svoj put kao „probijanje”. To je put upornosti, čekanja, strpljivosti. Ponosna sam što je moj rad prepoznat. Ostvarila sam to napornim radom, inzistiranjem na osobnom, nepodilaženjem. Jedino što donosi novu vrijednost smo mi sami, naša kreativnost, istina do koje dolazimo kroz susret sa sobom. To je težina umjetničkog puta…

snimio: Mario KRIŠTOFIĆ
Facebook Comments

Loading...
DIJELI