Jednom kada se pojam o tome što javne usluge čini posebnima bio izvrgnuo ruglu, a potraga za osobnim bogaćenjem podigla na mjesto najvišeg cilja, a potraga za osobnim bogaćenjem podigla na mjesto najvišeg cilja ljudskog bića, ne preostaje nam ništa drugo već samo očekivati da će političari, savjetnici i drugi smatrati korištenje svog političkog utjecaja u cilju stjecanja dobiti glavnom i sasvim opravdanom dimenzijom svojeg sudjelovanja u političkom životu
O pogubnim procesima današnje isprepletenosti političkih i ekonomskih interesa, utjecaju lobija, sve većem uništenju srednjeg sloja, koncesijama, stvaranju malobrojne elite besramno bogatih i sve više siromašnih, uništenju sidnikata i radničkih prava i usponu globalne tvrtke, među brojnim temama u svojoj knjizi „Postdemokracija“ piše oxfordski profesor Colin Crouch.
Globalno, napominje autor, neka stranka koja je danas u vladi ili može ući u vladu, duboko je umiješana u privatizaciju i koncesije. Veze s predstavnicima mogu biti veoma važne za tvrtke koje na tome nastoje zaraditi. Koncesije su važnije, jer se obično odnose na usluge bliske središtu politike i nije ih sasvim lako privatizirati, nego su periodično izložene ponovnom obnavljanju ugovora. Tvrtke s namjerom da same zarade na tim poslovima dobro znaju da moraju trajno održavati odnose s odlučujućom jezgrom u vladinoj stranci. Predstavnici tvrtki postaju na određeno vrijeme stranački savjetnici, dok stranački savjetnici pronalaze posao kao lobisti u tvrtkama. Na taj se način unutarnja jezgra deformira, natežući unutarnji krug stranke sve dok ne napravi elipsu koja graniči s vanjskim, nadišavši mnoge posredničke rangove stranke.
Sve stranke, nagalašava Crouch, iskušavaju tu ranjivost. Ona izbija iz brojnih korupcijskih skandala u strankama svih boja današnjih naprednih društava. Jednom kada se pojam o tome što javne usluge čini posebnima bio izvrgnuo ruglu, a potraga za osobnim bogaćenjem podigla na mjesto najvišeg cilja ljudskog bića, ne preostaje nam ništa drugo već samo očekivati da će političari, savjetnici i drugi smatrati korištenje svog političkog utjecaja u cilju stjecanja dobiti glavnom i sasvim opravdanom dimenzijom svojeg sudjelovanja u političkom životu. No opći problem eliptičke potičke elite posebno je težak za socijaldemokratske stranke, jer su njihovi članovi i njihova izborna jezgra puno udaljeniji od elite negoli je to slučaj u stranaka centra ili desnice (što naravno nije slučaj u Hrvatskoj gdje su i lijevi i desni centar vrlo bliski novčanim elitama ili su sami dio njih, op. au).
Posebno su se problematičnima pokazale posljedice promjena koje su se u klasnoj strukturi dogodile u 1980-im godinama. Kako su se radničke klase opsegom smanjile, partijski aktivisti koji su gledali uglavnom na tu klasu postajali su nepouzdana veza između rukovodstva i izbornog tijela. Rukovodstvo stranke je, očito, pokušalo izbjeći tu povijesnu klopku i sve su se češće za savjete o mišljenju javnog mijenja obraćali stručnjacima. I dok su napetosti te vrste imanentne koncentričnom modelu, u razdoblju velikih promjena klasa mogu postati teško održive. Postupci korišteni za otkrivanje mišljenja novih skupina bili su hijerarhijski i pasivni; malo je toga poteklo od samostalne mobilizacije samih grupa. Rezultat tog angažiranja stručnjaka bio je udaljiti vođe od idealnih krugova stranke u smjeru elipse. Glavna povijesna vrijednost aktivista za partijsko je vodstvo bio njihov doprinos u prikupljanju glasova, bilo izravno putem nenaplaćenog dobrovoljnog rada, bilo neizravno putem novčanih priloga i punjenja fondova. Nova rastegnuta elipsa pokušava pružiti i u tome neke svoje djelomične druge mogućnosti. Tvrtke, koje se sve više okupljaju oko rukovodstva stranke, mogu ponuditi novac koji će biti iskorišten u izbornim kampanjama na nacionalnoj razini, posebice ne televiziji, koja je zamašnim dijelom nadomjestila lokalne aktivnosti na prikupljanju glasova.
Slučaj Berlusconi
S gledišta vodstva neke stranke, zahvaljujući elipsi novi su odnosi puno lakši, informacije bolje funkcioniraju i bolje se nagrađuju u odnosu na stare aktivističke krugove. Doprinos
stručnjaka u elipsi puno je korisniji od diletantskog entuzijazma, a to je sve što neki običan aktivist stranke može ponuditi. Ekstrapoliramo li malo u budućnost zadnje trendove, klasična stranka 21. stoljeća sadržavala bi jednu samoobnavljajuću unutarnju elitu koja je udaljena od svoje baze masovnog pokreta, ali dobro ugniježđena u određen broj velikih tvrtki, koje će financirati ugovorne poslove na istraživanju i formiranju javnog mijenja, političke savjetnike i službe za prikupljanje glasova, pod uvjetom da će ih stranka, kad bude u vladi, gledati s naklonošću.
Trenutno, naglašava Crouch, postoji samo jedan, ali zato savršeno čist primjer takve vrste stranke, a to je partija desnice, ne socijaldemokratska: talijanska Forza Italia. Nakon skandala Tangentopoli koji je početkom 90-ih srušio vladu demokršćana i socijalista, poduzetnik Silvio Berlusconi koji je zapravo bio u vrlo tijesnim vezama sa starim režimom – ubrzo je popunio prazninu, koja bi inače tadašnjoj Komunističkoj partiji jamčila lak ulazak u vladu, koristeći sredstva iz svoje raširene mreže tvrtki, uključivo televizijske stanice, izdavačku kuću, nogometni klub prve lige, financijsko carstvo, lanac supermarketa itd. U roku od nekoliko mjeseci, stranka je u Italiji postala jedna od glavnih i ostala je takvom, unatoč nizu uspona i padova zbog optužbi za korupciju. U početku uopće nije imala sljedbenike niti aktiviste, a mnoge su funkcije koje obično rade dobrovoljci bile povjerene zaposlenicima raznih Berlusconijevih tvrtki. Očito nije bilo potrebe za novcem iz vanjskih fondova, a čovjeku koji posjeduje tri nacionalna televizijska kanala, jedan nacionalni dnevnik i jedan čitani tjednik ne trebaju aktivisti za prenošenje poruka.
Forza Italia primjer je političke stranke proizvedene opisanim snagama: bitna je neka tvrtka ili lanac tvrtki, a ne klasična stranačka organizacija; nije nastala zbog izražavanja interesa nekih društvenih skupina nego je konstrukt stvoren od dijela postojeće političke i financijske elite. Osim toga, temelji se na osobnosti svojeg vođe više nego bilo kojeg posebnog programa, što je, tipično za postdemokraciju.
Ipak, naglašava Crouch, slučaj Forza Italia pokazuje da vrijeme za neku vrstu potpuno nove stranke nije još posve sazrelo. Kako su godine prolazile, Forza Italia postala je sve sličnijom nekoj klasičnoj stranci: skupili su pristaše i dobrovoljnu strukturu na terenu, što je povećalo njezin uspjeh. Ključni je element bila važnost lokalne administracije u Italiji kao primarne veze između naroda i politike te kao životne limfe stranaka. Forza Italia se morala usidriti na teritoriju da pronađe prave sljedbenike kako bi mogla postići stvarnu, a ne samo virtualnu, prisutnost među glasačima, i dan za danom – da dobije glasove uoči izbora. Nakon što je to učinila, počela je stjecati uspjeh u lokalnoj politici kako bi se ravnomjerno proširila po cijeloj zemlji – iako je dijelom Berlusconi koristio svoje televizijske mreže da bi lokalne izbore sveo na nešto malo više od odraza nacionalne politike.
Iz iskustva New Laboura, pak, može se prosuditi da smo se prerano riješili stranačkih aktivista, zaključuje pisac. Stranka je napravila izuzetan napor koji je nagrađen uspjehom, da privuče financijske fondove velikih tvrtki kako bi postala neovisna od sindikata i članarina brojnog članstva. Međutim, nova politika, ovisna o ogromnom sudjelovanju masovnih medija i profesionalnih usluga koje se plaćaju, vrlo je skupa: partijske potrebe za novcem su postale ogromne. Milijunaši nisu zamijenili članarine i sindikate, jer si stranka ne može dopustiti da odustane od bilo kojeg dijela financiranja, sad kada su izbori postali toliko skupi. No, aktivnosti koje mogu privući nove i bogate donatore iz poslovnog sektora mogu demotivirati druge podupiratelje. Jedan od čimbenika u pozadini trenutnog povećanja broja i opsega korupcijskih skandala u raznovrsnim strankama i u mnogim državama, poput Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Japana i Španjolske, bio je velika potreba za fondovima iz kojih će financirati izborne kampanje. Trebali bismo smatrati nesmotrenom stranku koja je nastojala napustiti ovisnost o članovima i sidnikatima te postati ovisna o tvrtkama, ako može ubirati novce i od jednih i od drugih. Čudna je ironija u činjenici da je uprvo cijena profesionalizacije izbornog sustava ponovno gurnula stranke u ruke tradicionalnih aktivista, ali i s istodobnim iskušenjima da posegnu za sumnjivom rabotom. Trenutno sve te snage teško koegzistiraju i međusobno se sumnjičavo gledaju.
Kako ustvrđuje Crouch – postdemokratsko razdoblje, osim svojih vlastitih elemenata, kombinira demokratske i predemokratske značajke. Isto se, ustvrđuje, događa sa suvremenom političkom strankom. Nasljeđe demokratskog modela preživljava te i dalje igra važnu ulogu iako bez puno sposobnosti obnavljanja, u neprekidnoj ovisnosti o vođama iz tipičnih krugova tradicionalne masovne stranke. Nova elipsa, od vodstva do vanjskih lobija, koja prolazi preko savjetnika, paradoksalno sačinjava i predemokratski i postdemokratski dio. Predemkratski je glede načina kako pojedinim tvrtkama i komercijalnim interesima jamči privilegirani pristup politici. Postdemokratski je glede načina ispitivanja javnog mijenja i rada političkih eksperata karakterističnih za ovo razdoblje. Napetosti unutar suvremene stranke lijevog centra napetosti su same postdemokracije. Činjenica da nisu mobilizirane nove klase stvara čudnu mješavinu starih sastojaka i novog novca.(nastavlja se)