Živeći brzo i sa sve bržom tehnologijom u instant- kulturi čovjek gubi sve prirodne ritmove tijela i duha, a umjetnička cjelovitost knjiga, glazbe ili filmske umjetnosti se potpuno gubi
Naučite engleski ili njemački jezik za par sati, skinite salo za jednu noć, izlječite tešku bolest za par dana – samo su neke od reklama kojima čitatelje danas bombardira svemoćni Internet u svom pokušaju stvaranja još ubzranijeg, bolesnijeg i razornijeg svijeta.
„Žuri polako“ zalud su zborili stari Rimljani. Pošast brzine odavna je ostavila svoje mračne tragove na cjelokupnu zapadnu civilizaciju.
Od slavljenja brze vožnje – te zablude mnogih avanturističkih mladosti ostali su samo milijuni žrtava u 20. stoljeću u stravičnim prometnim nesrećama. Ipak, mit o „brzini“ ušao je u sve segmente života – na posljetku i u samu kulturu.
Instant- život odavno je počeo ne samo u svjetskoj industriji. Zaživio je već s mikrovalnim pećicama gdje su se poluzgotovljena jela puna aditiva mogla ispeći za par sekundi s pogubnim posljedicama za želudac.
Ekspres- restorani, masni hambugeri puni nezdrava mesa hormonima hranjenih životinja i GMO povrća – izazvali su, među ostalim brzinskim procesima i lančanim svakodnevnim stresovima niz bolesti od kojih su danas na vodećem mjestu srčani udari, pa depresija i onkološke bolesti.
Internet koji nudi sve brže usluge u svom prometu samo je produbio ovaj strahoviti proces ubrzanja. Ljudi neprekidno zagledani u ekrane mobitela više ni ne primjećuju svoju okolinu, grad kroz koji se voze ili hodaju, a kamoli ulice ili nebo. Kao i instant- hrana postala su instant- prijateljstva na Facebooku gdje ljudi potpuno nepoznati jedni drugima ostavljaju svoje najprivatnije snimke i šalju najintimnije poruke u svima dostupne inboxe za koje čak postoji internetska stranica kako u njih provaliti.
Internet je uništio i jezik, ne samo skraćivanjem riječi i novim jezikom društvenih mreža već i emotikonima koji će u konačnici i zamjeniti slova. Jer, čemu uopće pisati kada postoji slikovno pismo kao i u prethistoriji. Svakako se događaju negativni procesi na svim razinima. I kultura je pobrala ovaj fantastični mit o ubrzanju svih stvari.
Tečajevi na kojima se uči o metodama „brzog čitanja“ doista su dokrajčili već i tako slabu čitanost knjiga. Čitanje knjiga u „dijagonalama“ ili „trokutima“ ključnih riječi izmasakriralo je svu ljepotu čitanja. Knjiga koja se čitatelju otkriva polako, koja upravo u svakom poglavlju , u svakoj rečenici nosi tajne i uzbuđenja čitana samo pomoću par rečenica na stranicama postaje ništa drugo nego leš poniženog umjetničkog djela. Uostalom čitana samo po „ključnim riječima“ knjiga ni ne može biti razumljiva, kao što ni glazbeni ili kazališni komad nema nikakava smisla ako se odsluša ili odgleda samo početak, kraj ili sredina, iako će vam voditelji tečajeva brzog čitanja „dokazivati“ suprotno.
Da ne govorimo o umjetnosti – gledatelji koji trče kroz muzeje, gledajući samo po par sekundi djela starih majstora ili suvremenih autora – poništavaju svaki smisao likovne umjetnosti. Često se ključ neke velike slike ili portreta nalazi baš u detalju, kojega, međutim, ubrzani posjetitelj ne može uočiti. Nekad su profesori umjetnosti upozoravali studente da se jedna dobra slika mora proučavati satima ne bi li je gledatelj doživio i spoznao njezine skrivene zagonetke. Danas posjetitelji doslovno jure kroz muzeje. Kakve li razlike u odnosu na one velike čitatelje i gledatelje u povijesti koji su godinama, mjesecima ili danima proučavali jednu knjigu ili sliku otkrivajući nove svjetove.
Što tek reći za ubrzano učenje stranih jezika kada se zna da profesori nekog jezika i poslije četverogodišnjeg studija tvrde da učenje traje čitav život. Ne, znalci na Internetu uvjerit će vas da upišete tečaj na kojemu ćete za 48 sati ili manje izvrsno govoriti lagan jezik kao što je njemački.
Čovjek se doista zapita gdje su završili tehnologija, brzina i civilizacija?
Ljudi su nekad živjeli s ritmovima prirode, jeli zdravo, koračali, čitali i gledali polako i uspjevali obaviti sve vrste poslova bez stresa. Mnogi genijalni znanstvenici potvrdili su da u im revolucionarne misli dolazile u neočekivanim trenucima mira, kada su radili nešto posve drugo od svog posla. Očito, poslovica o kornjači bržoj od zeca je točna.