U Fotogaleriji Dubrava otvorena je sjajna close-up izložba animalne fotografije Krešimire Gojanović koja snima preciznošću znanstvenika i poštovanjem Indijanaca druge vrste otkrivajući pradavnu indijansku misao: „Hoćeš li ikada početi shvaćati značenje tla pod svojim nogama? Sve je sveto – od zrnca pijeska do planine. Na ovoj Zemlji jučer i sutra postoje vječno. Mi domorci čuvari smo ovih svetih mjesta“
Iskonska ljepota i dobrota životinja oduvijek je fotografima predstavljala prvorazrednu snimateljsku zadaću u kojoj su mogli iskušati ovu umjetnost do krajnjih mogućnosti.
Štoviše, među najvećim majstorima fotografske kamere 20. stoljeća ubrajaju se snimatelji životnja National Geographica koji su pažnjom znastvenka istraživali, pruočavali, slijedili i bdijeli noćima ne bi li mogli uhvatiti gracioznosti, pokret, građu ili kakav neobičan hir lastavice, pume, dupina, kitova, bikova, slonova, mrava, puževa pa sve do raznih egzotičnih vrsta u dalekim džunglama, morskim dubinama, jezerima, ili na planinskim vrhuncima kojima je nemalo puta bilo i vrlo opasno približiti se objektivom.
Važne i za znanost i biologiju, a nadasve za primarno etičko shvaćanje i poštovanje drugih vrsta koje sve više nestaju pod civlizacijskim naletima u prirodu, takve su snimke ušle u antologije svjetske fotografije, postavši nezaoblazno vizualno iskustvo u mnogim privatnim knjžnicama štovatelja koji imaju ukoričene brojeve National Geographica na kućnim policama.
Baš zato je vrlo zanimljiva izložba „Bića oko nas“ fotografikinje Krešimire Gojanović netom otvorena u Fotogaleriji Dubrava, ostvarena zahvaljujući voditelju galerije Sveboru Vidmaru. Riječ je o nasve finim i nježnim studijama načinjenima iz blizine „close-up“ jakih kolora i kompozicijskih rješenja koja centriranjem ističu svu ljepotu životinjskih vrsta koje su prozirale vrlo spremno ne pokazujući strah od objektiva i pokazujući svoju nendamašnu ljepotu.
Snimateljica pomno u kadar postavlja životinje, ističući njihov karakter, hod, ćud i navike, otkrivajući prastaru istinu Navajo indijanaca: „Bio sam na kraju zemlje, bio sam na kraju voda. Bio sam na kraju planina – i nisam pronašao ništa što mi nije prijatelj“. Ili, kako je još ljepše etičku dimeziju suživota vrsta istaknuo poglavica Peter Plavi Oblak Mohausk: „Hoćeš li ikada početi shvaćati značenje tla pod svojim nogama? Sve je sveto – od zrnca pijeska do planine. Na ovoj Zemlji jučer i sutra postoje vječno. Mi domorci čuvari smo ovih svetih mjesta“.
Kako je istaknula sama umjetnica: „Dugi niz godina fotografiram različite autohtone životinje, kukce i ptice po domaćim šumama, uz razne rijeke i jezera, te sam u tome pronalazila veliko zadovoljstvo, no, također sam kroz vrijeme učila i o tome kako se približiti tim bićima, kakve su njihove dnevne navike, u koje doba dana se hrane, na kojem drveću se gnijezde pojedine ptice, gdje sve mogu pronaći vjeverice i ježeve, u kojim godišnjim dobima nas posjećuju određene ptice selice i kako ih mogu privući za fotografiranje. Izazov mi je bio raditi close-up portretnu fotografiju ptica i životinja koje sam sretala, tako da im se približim u najvećoj mogućoj mjeri i razvijem neki odnos s njima, da ta životinja ili ptica opušteno i svojevoljno pristane pozirati mi. A to nije uvijek bilo jednostavno: šumska bića imaju profinjena čula i oprezna su prema ljudima, te je za fotografa prirode iznimno važno da se i on sam nekako uglasi iznutra, da izvježba svoju percepciju, da pruži životinji svojim prisustvom osjećaj mira i sigurnosti. Pritom je još trebalo paziti i na transformacije svjetla i sjene, kompoziciju fotografije, boje i kontraste, jednom rječju, trebalo je uporno vježbati posvećenu Budnost, koja je opuštajuća, sveobuhvatna i prepuna skrivenog života, baš kao i šuma sa svojim stanovnicima. Fotografiranje bića iz prirode tako se spontano pretvorilo i u meditaciju s prirodom. Uz puno pokušaja i pogreški i stotine sati lutanja po prirodi u raznim godišnjim dobima, naučila sam kako se približiti tim šumskim bićima i još uvijek to učim, sa željom da nikad ne prestanem: šume su prostori velike svježine, a njihova populacija ima svoj suptilni bioritam, male rituale i dnevne, ali i godišnje navike, cikluse elementarnih potreba koje zadovoljava u sinergičnom suglasju s čitavim okolišem. Čovjek koji živi u današnjim gradovima, ubrznim i rastrzanim tempom života, izgubio je tu suptilnost percepcije i suglasja s prirodom, bića u šumama postala su mu strana i neuhvatljiva, jer nam je um prezasićen senzacionalističkim medijskim sadržajima, šarenilom loše dizajniranih pomodnih tiskovina, prizorima nevažnih estradnih drama i reklamama koje nam sa svih strana nešto nameću, a tu su i sve moguće celebrity ličnosti, koje nam serviraju masovni mediji i industrija zabave. Tako smo prisiljeni neprekidno čitati o brakovima, razvodima i trudnoćama trećerazrednih pjevačkih idola, modnih stilista i fotomodela, a u posljednje vrijeme i naši političari uživaju da nam se prikazuju kao ‘miljenici estrade’, sa svojim skupim automobilima, otvarajući vrata svojih glamuroznih, dizajnerski uređenih domova, valjda da nam pokažu što oni sve imaju, a većina naroda neće to nikad imati… Servira nam se tako njihov način života kao poželjan i uspješan, ucjepljuje se ljudima ta ‘nasušna’ potreba da smo neprekidno pod žarometom medija i društvenih mreža, da pratimo modne trendove i sve moguće privatne pikanterije iz života tih’zvijezda’, s kojima veliki portali danas podižu čitanost. Nakon sve te blaziranosti i izloženosti posve nebitnim mentalnim i intelektualno-estetski inferiornim medijskim sadržajima, čovjeku nužno treba pročišćenje, povratak esencijalnim vrijednostima, potraga za prirodom od koje smo se odvojili i koju smo zaboravili, od koje nas suvremeni potrošački način života stalno pokušava i otrgnuti. Zato sam u svojim fotografskim lutanjima poželjela napraviti upravo to: protutežu ili potragu za ravnotežom, gdje te stanovnike šuma pokušavam fotografirati kao prave ‘zvijezde’, koje u naš život ne unose buku i skandale, nego radost otkrivanja nepoznatog, začudnost nad ljepotom prirode, mir cikličnih mijena i svakodnevnih rituala. Čaplja koja napeto promatra uzburkanu površinu vode dok lovi ribu, kos koji se odmara u ljetnoj sparini među tratinčicama, trudna vjeverica u proljeće, mladunci mlakuše u sinhroniziranoj pozi na obali jezera, žabac koji u sezoni parenja doziva ženku, mali jež na noćnom proplanku…Nijedno od tih bića nije nevažno ili manje važno od nekog drugog, kada na njih naiđemo na svojim putevima i ako smo izoštrili svoja čula za uživanje u suptilnijim razinama svijeta koji nas okružuje, svaki takav susret biti će svojevrsno ‘slavlje’, a živom biću ispred nas radovat ćemo se kao istinskoj ‘zvijezdi’, koja nam umjesto banalnih prizora medijskog spektakla, donosi primarnu čistoću i jednostavnost življenja. Počinjemo tada i sami na sebe gledati kao na dio veće cjeline, čitavu prirodu započnemo percipirati kao Hram duha i materije u suživotu, gdje svako stvorenje ima svoje jedinstveno obličje i značaj neophodan da se upotpuni cjelina Kreacije, koja će neprekidno nadahnjivati umjetnike i podsjećati ljude da nisu samo-bitni i sebe-centrični, jer oko nas ima i drugih stvorenja koja moramo slaviti, uočiti njihovu važnost i veličinu, zabilježiti njihovo bivanje na slikama i kroz to viđenje donijeti novo iscjeljenje sebi i svijetu oko nas. I zbog svega toga sam, promišljajući koncept ove izložbe, ta bića nazvala – Celebrity animals“.
Ova izuzeta fotografikninja rođena je 13. veljače 1970. godine u Osijeku. Godine 1989. završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo, a 1993. diplomirala je na Grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. Godine 2010. magistrirala je na ALUO Ljubljana, smjer Oblikovanje vizualnih komunikacija, pod metorstvom prof. Milan Eriča, te je obranila magistarski rad „Medijska kultura: tradicionalna umjetnost u klasičnim i suvremenim medijima“. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, te slovenskog društva BMG za promociju turizma i umjetnosti. Bila je članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1993. do 2017. godine, a 2015. godine s kolegama je osnovala novu strukovnu udrugu zagrebačkih likovnih umjetnika – HDLU Zagreb, u kojem od 2015. godine djeluje kao predsjednica udruge.
Izlagala je na 48 samostalnih izložbi i više od 90 skupnih u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala na brojnim likovnim kolonijama humanitarnog karaktera, a radovi joj se nalaze u fundusima više domaćih galerija i muzeja.
Osim slikarstvom i grafikom, bavi se još grafičkim i web dizajnom, fotografijom, ilustracijom, likovnom teorijom i likovnim marketingom, te osmišljavanjem i organizacijom kreativnih, likovnih i dizajnerskih radionica za djecu i odrasle. Autorica je i edukativnog programa za likovne umjetnike Vizualne komunikacije i kulturni marketing za profesionalne umjetnike, kojega je više puta izvodila u sklopu edukativnih aktivnosti različitih strukovnih udruga u kulturi. Od 2015. autorica je i urednica internetskog portala Zagrebački likovni umjetnici, namijenjenog promociji profesionalnih likovnih umjetnika iz Zagreba i Hrvatske.
Digitalnom fotografijom intenzivno se bavi od 2005. godine. Usavršavala ju je dvije godine (2008. – 2010.) i na svom magistarskom studiju u Ljubljani, kod profesora Milana Pajka. Fotografije je dosad objavljivala na mnogim tematskim forumima, društvenim mrežama i specijaliziranim digitalnim platformama. Ovom izložbom u Fotogaleriji Dubrava obilježava se i 25 godina njezinog umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj (1993. – 2018.). Autorica živi i radi u Zagrebu.