Izučavanje struja visoke frekvencije koje je Tesla započeo 1889., označilo je početak druge etape razvoja metoda i aparata, ne samo za bežičnu telegrafiju, već i za bežični prijenos svake vrste signala - govora, zvuka i slika
“Teslin svjetski sistem”, naziv je izvanredne izložbe zagrebačkog Tehničkog muzeja Nikola Tesla koji je priredio jednu od najzanimljivijih tema kojima se bavio taj osamljeni i genijalni ekscentrik. Tesla je, naime, od 1901. do 1906. godine u laboratoriju na Long Islandu razvijao sustav utemeljen na svojim izumima, kojeg je nazvao „Svjetski sistem bežičnog prijenosa“. Tehničke mogućnosti ovog sustava na početku 20. stoljeća, postojale su samo kao znanstvena vizija. Svoj je sustav Tesla zasnovao na korištenju stojnih valova Zemlje. Danas se on temelji na žičnom i na bežičnom prijenosu energije kroz provodljivu atmosferu. Tek krajem 20. Stoljeća, Teslina vizija postala je stvarnost razvojem informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija.
Godine 1904., u nastojanju da objasni mogućnosti „Svjetskog sistema“, u novinama je izašla brošura koja je odmah prozvana „Upečatljivi Teslin manifest“ („A striking Tesla Manifesto“) u kojoj je Nikola Tesla u dvanaest točaka objasnio mogućnosti novog sustava. Tih dvanaest točaka svojom aktualnošću te snagom, vizije zapanjuju i danas.
Izložba u Tehničkom muzeju kronološki prati Tesline eksperimente, te eksperimente ostalih znanstvenika koji su prethodili Teslinim otkrićima ili su ga potaknuli na njih, u nastojanju da objasni Teslin doprinos na polju bežičnog prijenosa. Također, ona uspoređuje što je sve Tesla predvidio da bi se bežičnim prijenosom moglo učiniti, za što ga koristiti i kako ga ostvariti te, s druge strane, tehnologiju kojom su se Tesline vizije danas ostvarile i otkrića koja su dovela do današnjeg načina bežičnog prijenosa, od radio-detektora preko integriranih krugova do mikroprocesora.
Osim zagrebačkog Tehničkog muzeja, u realizaciji izložbe sudjelovao je i beogradski Muzej nauke i tehnike, dok autorstvo vrlo iscrpne izložbe s mnoštvom eksponata potpisuje, Zorica Civrić Flores.
Početak istraživanja bežičnog prijenosa energije
Teslin rad u području bežičnog prijenosa energije počeo je 1889. i proistekao iz njegova izučavanja električnih pojava visokih napona i visokih frekvencija. Rani rezultati istraživanja uveli su Teslu u nova područja rada – rasvjetu, bežični prijenos energije, medicine, te razne industrijske grane. Heinrich Hertz objavio je 1888. eksperimentalni dokaz Maxwellove elektromagnetske teorije, što je mnoge znanstvenike, pa i Teslu, potaknulo na istraživanje prirode elektromagnetskih valova.
Rezultati tih istraživanja prvo su primijenjeni u telegrafiji. Prvi telegraf, Morseov telegraf, ušao je u masovnu upotrebu 1844. godine. Poruke su se slale kao impulsi, kodovi u obliku crtica i točaka na papirnatoj traci, te su putovale kabelom u obliku električnih signala do prijamnog operatera koji ih je dešifrirao. S pojavom bežične telegrafije, u prvom razdoblju razvoja upotrebljavala se aparatura koja se temeljila na Hertzovu oscilatoru s generatorom prigušenih impulsnih struja visokih frekvencija. Poruke poslane tim oscilatorom, bile su impulsi grupirani u kodne simbole.
Američki istraživač, Alexander Bell, patentirao je 1876. telefon, uređaj za prijenos govora. Bellov telefon omogućio je telefoniranje između dva telefonska aparata. Tek izumom telefonske centrale omogućena je komunikacija većeg broja ljudi istodobno. Prva telefonska centrala predstavljena je 1878. na Svjetskoj izložbi u Philadelphiji u SAD-u.
Ponavljajući Hertzov eksperiment, Tesla je uočio nedostatke ove aparature. Najvažniji nedostatak bio ja taj, što je Hertzov oscilator proizvodio valove jako prigušenih oscilacija, male energije, nedovoljne za prijenos izvan laboratorijskih uvjeta, a nije postojala ni mogućnost reguliranja valne duljine – domet prijenosa bio je do dvadeset metara. Ta zapažanja usmjerila su Teslu ka usavršavanju metoda i uređaja za proizvodnju struja visokih frekvencija i visokog napona.
Izučavanje struja visoke frekvencije koje je Tesla započeo 1889., označilo je početak druge etape razvoja metoda i aparata, ne samo za bežičnu telegrafiju, već i za bežični prijenos svake vrste signala (govor, zvuk i slika). Novu etapu razvoja karakterizira prijenos kontinuirane, umjesto kodne poruke. Nastanak kontinuiranih poruka bio je moguć zbog primjene kontinuirane izmjenične struje, umjesto prigušene impulsne struje. Kontinuirane izmjenične struje Tesla je prvo proizvodio pomoću specijalnih alternatora ili višepolnih generatora, a od 1891. pomoću oscilacijskog transformatora.
Prve eksperimente bežičnog prijenosa energije, kako je razvidno na izložbi, Tesla je izvodio u području rasvjete. Istraživanja je počeo upotrebljavajući Crookesove i Geisslerove cijevi, a potom je konstruirao različite vrste svjetlosnih cijevi. Obavljao je prijenos visokofrekventne struje kroz jednu žicu, od izvora do žarulje. Taj način prijenosa energije od izvora do potrošača, žarulje, Tesla je nazvao – “prijenos jednom žicom bez povratka”.
Otkriće da energiju može prenijeti jednim vodičem, presudno je odvelo Teslina razmišljanja u smjeru upotrebe zemlje kao vodiča i istraživanja bežičnog prijenosa većih snaga, na čemu se temelji Svjetski sistem bežičnog prijenosa energije. U prvim eksperimentima, kao aparaturu je upotrebljavao oscilacijski transformator, čiji je sekundar povezan jednim krajem sa zemljom, a drugim, otvorenim krajem, za tijelo velikoga kapaciteta koje je postavljeno na određenoj visini. Tako upotrijebljen oscilacijski transformator predstavlja začetak radijskog odašiljača, a uzdignuto tijelo ima jednostavni oblik antene.
Ovaj sistem odašiljača i antene nazvan je sistem antena – zemlja. U predavanjima iz 1893. detaljno je objasnio sistem antena – zemlja, kao i važnost rezonancije, odnosno namještanja odašiljača i prijamnika na istu frekvenciju. Primjenom rezonancije stvorena je mogućnost za selektivno slanje i selektivno primanje poruka, kao i za povećanje osjetljivosti prijamnika. Razmatranjima iz tih predavanja Tesla je teorijski postavio osnovni koncept radiotehnike. Glavne patente iz tog područja prijavio je 1897. godine – Uređaji za prijenos električne energije, br. 649.621 i Sistem za prijenos električne energije, br. 645.576, koji su odobreni 1900. godine i na tim patentima utemeljena je dugovalna radiotehnika.
Razvoj mobilne telefonije
Povezivanjem radijske i telefonske tehnologije krajem 19. stoljeća počinje razvoj mobilne telefonije, koja prvu primjenu nalazi u vojsci i prometu. Američki znanstvenik Reginald Fessenden ostvario je 1900. prvi bežični prijenos glasa radiovalovima, a 1906. i prijenos glazbe. Prvi program koji je prenesen uživo putem radiovalova, bila je izvedba opera Cavalleria rusticana i Pajaci u Metropolitan Operi u New Yorku, 13. siječnja 1910. godine.
U prvim danima razvoja bežične tehnologije aparatura prijamnika razvijala se sporije od aparature odašiljača. Tako nisu bila razvijena sredstva za precizno podešavanje prijamnika i za pojačavanje signala, a nije postojao ni dovoljno osjetljiv detektor valova. Kristalni detektor, koji je 1906. otkrio američki znanstvenik Greenleaf Whittier Pickard, smatra se prvim poluvodičkim uređajem. Najčešće se kao detektor upotrebljavao mineral čiji je naziv dobio i kristalni detektor – galenit.
Nakon što je svojim patentima postavio osnove za razvoj dugovalne radiotehnike, Tesla je nastavio usavršavati metodu i uređaje za bežični prijenos velikih snaga. Od 1899. do 1900. radio je u laboratoriju u Colorado Springsu. Konstruirao je snažne oscilatore napona do dvanaest milijuna volti i izazivao zapanjujuće prizore pražnjenja s dugim iskrama. Godine 1985. počeo je rad teoretičara i eksperimentatora koji nastoje ponoviti Tesline eksperimente s oscilacijskim transformatorom.
Tek sredinom devedesetih godina 20. stoljeća u potpunosti se uvidjela i prepoznala važnost njegovih postignuća u Colorado Springsu. Tesla je usavršavao visokofrekventne oscilatore za dobivanje amplitudno moduliranih signala, koji se smatraju prvim modulatorima kontinuiranih struja u radiotehnici. Razvijao je električne krugove odašiljača i prijamnika s više rezonantnih krugova, pri čemu odašiljač proizvodi dva ili više signala različitih frekvencija, a prijamnik reagira samo kada ti signali djeluju istovremeno. Na tom principu temelji se metoda individualizacije ili “individualizirane kontrole”, kako je nazvana u Teslino vrijeme.
U suvremenoj radiotehnici, telekomunikaciji i elektronici odatle su proizašli sistem multifrekventnih nositelja signala, teorija raspršenog spektra i logički “I” krug. Ta otkrića zaštitio je patentima br. 723.188 – “Način signalizacije”, i br. 725.605 – “Sistem za signalizaciju”, kojima je unaprijedio rješenja iz patenta br. 613.809 – “Metoda i uređaji za kontrolu mehanizma pokretnih plovila ili vozila”, kojim je zaštitio princip rada teledirigiranog broda upravljanog radiovalovima.
Također, Tesla je ispitivao brojne tipove prijamnika s kohererima, kao i metode povezivanja prijamnika. Prijavio je patente za prijamnike koji upotrebljavaju “metodu akumulacije”. Među njima se izdvaja patent br. 685.953 – “Način pojačavanja i iskorištavanja efekata koji se prenose kroz prirodne medije”, kojim je zaštićen prijamnik koji danas nazivamo prijamnik s integracijom i rasterećenjem.
U Colorado Springsu Tesla je otkrio i stojne valove, koje stvaraju prirodna električna pražnjenja prilikom oluja i nevremena. To otkriće zaštitio je patentom br. 787.412 – “Tehnika prijenosa električne energije pomoću prirodnih medija”. U njemu je opisao pojavu stojnih valova, za koje je utvrdio da njihova duljina varira od dvadeset pet do sedamdeset kilometara i da se mogu prostirati po Zemlji u svim smjerovima.
Laboratorij na Long Islandu
To otkriće o smjerovima prostiranja stojnih valova po Zemlji utjecalo je na tijek njegovih daljnjih istraživanja i eksperimenata u Wardenclyffeu na Long Islandu, gdje je radio do 1907. godine. Gradnja laboratorija s odašiljačem na Long Islandu počela je 1901., a završena je 1902. godine. Tesla je namjeravao komercijalno primijeniti patente bežičnog prijenosa energije i ostvariti prijenos signala preko Atlantika, kao i potvrditi pretpostavke o rezonanciji Zemlje. Očekivao je da će te rezonancije biti 6,18 i 30 Hz. No eksperimentalna istraživanja iz šezdesetih godina 20. stoljeća pokazala su da Zemlja rezonira na oko 8, 14 i 20 Hz.
Te rezonancije poznate su kao Schumannove rezonancije. Zatim, Tesla je 1902. prijavio patent br. 1.119.732 – Aparatura za prijenos električne energije, koji je odobren tek 1914. godine. U patentu je, uz ostalo, zaštićen odašiljač po obliku jednak odašiljaču s Long Islanda. Najveće frekvencije koje je Tesla proizveo radeći na Long Islandu iznosile su 200.000 Hz, a snaga 200 – 300 kW. Nije izgradio posebnu prijamnu stanicu, već je za prijam valova upotrebljavao pokretne instrumente. Upotrebom svog visokonaponskog odašiljača uspio je bežičnim putem upaliti dvjesto žarulja. Toranj na Long Islandu, koji nikada nije dobio prvobitno zamišljen izgled, srušen je 1917., prema nalogu američke Vlade, zbog sumnje da se njime koriste njemački špijuni.
Projekt koji je Tesla razvijao na Long Islandu nazvao je Svjetski sistem bežičnog prijenosa energije. Temelji se na njegovim prethodnim izumima – Teslinu oscilatoru, uvećavajućem odašiljaču, metodi individualizacije i stojnim valovima na Zemlji. Mogućnosti tog sistema objasnio je u dvanaest točaka a to su:
– međusobna veza svih telegrafskih stanica u svijetu, uvođenje državne tajne telegrafske službe bez mogućnosti ometanja, međusobna veza svih sadašnjih telefonskih stanica na Zemlji, sveopće širenje vijesti od opće važnosti, telegrafski ili telefonski, u vezi s tiskom, uvođenje svjetskog sistema prijenosa obavijesti za isključivo privatnu upotrebu, međusobna veza i rad svih uređaja za ispis vijesti s burze iz cijelog svijeta, uvođenje svjetskog sistema za prijenos glazbe, univerzalno bilježenje vremena pomoću jeftinih satova koji astronomski točno pokazuju vrijeme i ne traže nikakvo održavanje, prijenos kopija tiskanih ili rukom pisanih slova, pisama, čekova, uvođenje univerzalne pomorske službe koja bi omogućila mornarima na svim brodovima da kormilare bez kompasa, da utvrđuju točni položaj broda, vrijeme i brzinu, da spriječe sudare i nesreće, uvođenje sistema svjetskog tiska na kopnu i vodi te reprodukcija fotografija i svih crteža ili dokumenata na bilo kojemu mjestu na svijetu.
Krajnji cilj primjene Teslina Svjetskog sistema, odnosno cilj Teslina rada na bežičnom prijenosu energije, najbolje se vidi u njegovu članku “The Transmission of Electrical Energy Without Wires as a Means For Furthering Peace”, Electrical World and Engineer, New York, 7. siječnja 1905:
“Zaustavljanje rata samo usavršavanjem strojeva za uništenje može trajati stoljećima. Druga sredstva moraju se upotrijebiti za ubrzanje njegova završetka. Razmotrimo koja bi to sredstva bila? Bitke između pojedinaca kao i među vladama i narodima, uvijek su posljedica nerazumijevanja u najširem smislu tog pojma, a nesporazumi su uvijek uzrokovani nesposobnošću uvažavanja tuđeg mišljenja. Tome je ponajprije razlog neznanje onih koji su u to uključeni, i to ne toliko njihovog područja koliko onog zajedničkog. Opasnost od sukoba povećana je više ili manje prevladavajućim osjećajem borbenosti koju posjeduje svako ljudsko biće. Kako bismo se oduprli toj inherentnoj težnji za borbom, najbolji je način rastjerati neznanje o drugima i njihovim postupcima sustavnim širenjem općeg znanja…
Da bismo upoznali jedni druge, moramo posegnuti izvan sfere onoga što percipiramo osjetilima. Moramo prenijeti svoju inteligenciju, putovati, transportirati materijal i prenijeti energiju neophodnu za naše postojanje. U skladu s ovom mišlju, neizostavno moramo shvatiti da od svih čovjekovih dostignuća, ono najpoželjnije i ono koje bi bilo od najveće koristi za uspostavu univerzalnog mira u odnosima među ljudima jest – potpuno poništavanje prostora. Jedno i jedino sredstvo za postizanje tog čuda je električna energija. Neprocjenjiva korist već je postignuta uz pomoć tog moćnog sredstva, čija je priroda i dalje tajna.“
Računalna tehnologija
U dionici “K ostvarenju Tesline vizije”, izložba detaljno opisuje razvoj računalne tehnologije i mobilne telefonije. Američki znanstvenik, John von Neumann (1903.-1957.) postavio je 1945. teorijski koncept i osnovne principe arhitekture današnjih računala, razlikujući materijalni dio računala – hardver, od njegova programskog dijela – softvera. Od 1943. do 1946., John P. Eckert i John W. Mauchly, sa Sveučilišta Pennsylvania konstruirali su prvo računalo – ENIAC koje je težilo trideset tona i zauzimalo prostor od oko dvjesto četvornih metara.
Njihovu se timu 1944. priključio Neumann, pa je njihovim zajedničkim radom nastalo 1949. računalo EDVAC. Prva generacija računala (1946.-1959.) oslanjala su se na vakuumske ili elektronske cijevi, bušene kartice za unos podataka i očitavanje rezultata, te magnetske bubnjeve za memoriranje podataka. Radila su na osnovi programa pisanih na strojnom jeziku i upotrebljavala su se samo u znanstvenoistraživačkim centrima, velikim tvrtkama i za potrebe vojske i administracije.
Za nastanak druge generacije računala presudno je bilo otkriće poluvodičkog uređaja, tranzistora, koji je zamijenio elektronske cijevi. Znanstvenici, William Shockley, John Bardeen i Walter Brattain, istraživači u Bell Labs, dobili su 1956. Nobelovu nagradu za fiziku za otkriće tranzistora, koje potječe iz 1947. Ta su računala postala manja, brža i jeftinija, trošila su manje struje i razvijala manje topline. I dalje su se za unos podataka i očitavanje rezultata upotrebljavale bušene kartice. Novina je bila, da su se, osim programa na strojnim jezicima, upotrebljavali i programi pisani na asemblerskim jezicima, koji su omogućili zapisivanje naredbi riječima, umjesto brojevima. Svako računalo imalo je svoj asemblerski jezik..
Pojava treće generacije računala (1964.-1970.) omogućena je razvojem integriranih krugova ili čipova. Prvi integrirani krugovi nastali su 1959. istodobnim i neovisnim radom, Jacka Kilbyja, koji je radio na razvoju kalkulatora proizvođača Texas Instruments, te Roberta Noycea, koji je radio na razvoju poluvodičkih tehnologija. Sklop koji čini kućište u kojem se nalazi silicijska pločica na kojoj su postavljene srodne komponente (minijaturni tranzistori, kondenzatori, otpornici, poluvodičke diode i sl.) nazvan je – integrirani krug. Ta računala više nisu upotrebljavala bušene kartice, već tipkovnice kojima se ulazni podaci izravno unose u računalo i monitore na kojima se trenutačno dobiva izlazna informacija ili podatak. Za upravljanje računalom i njegovu kontrolu razvijeni su operativni sustavi i ta su računala mogla obaviti oko milijun operacija u sekundi, postavši manja, brža i lakša.
Preteča interneta je, pak, bio ARPANET, prva računalna mreža, koja je nastala 1969. u SAD-u. Ta je mreža osigurala komunikaciju vojnih laboratorija, vladinih ureda i sveučilišta na kojima se stvaraju projekti od interesa za vojsku. Računala su mogla prebacivati podatke upotrebom određene telefonske linije za prijenos velikom brzinom. Izvorni ARPANET, koji se temeljio na postojanju samo jedne mreže, s vremenom je prerastao u internet.
Četvrta generacija računala (1971.-1987.) razvijala se usporedo s internetom, a nastala je razvojem mikroprocesora koji zamjenjuju tisuće integriranih krugova i objedinjuju sve funkcije jednog računala. Četvrtu generaciju računala karakteriziraju pojava grafičkih korisničkih sučelja (ikone na ekranu kontrolirane mišem), miš kao ulazni uređaj i daljnja minijaturizacija računala do razine prijenosnih računala.
Računala pete generacije nastaju krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, a njihov razvoj traje i danas. Nastala su daljnjim razvojem mikroprocesora koji sadržavaju i do deset milijuna elektronskih komponenti, te primjenom umjetne inteligencije i drugih naprednih tehnologija. Cilj razvoja jest usavršavanje neuronskih mreža i nastanak računala koja su sposobna samoorganizirati se i razumjeti prirodni govor, a ne samo odgovarati na govorne zapovijedi.
Mobilna telefonija
Rani razvoj mobilne telefonije (1921.-1945.), s druge strane, počinje primjenom telefona koji su upotrebljavali radiotehnologiju i karakterizira ga prelazak s amplitudne modulacije (AM) na frekvencijsku modulaciju (FM). Radiotelefoni dobivaju širu primjenu dvadesetih godina 20. stoljeća u avionskom i željezničkom prometu. Dvosmjerni radiotelefoni upotrebljavali su se u specijalnim vozilima, ambulantnim kolima, taksijima i policijskim automobilima, i nisu se mogli nazivati sa fiksnih telefona.
Edvin Armstrong uvodi 1935. frekvencijsku modulaciju u radiodifuznu industriju, tako da su FM-mobilni sustavi potpuno potisnuli AM-generaciju. Godine 1940. počinje se upotrebljavati prvi voki-toki (SCR-300, Motorola), mobilni ručni uređaj koji je istovremeno i odašiljač i prijamnik radiovalova. Zatim, 1958. pojavljuje se pejdžer (proizvođač: Motorola Inc.), uređaj za bežičnu telekomunikaciju koji prima i na ekranu prikazuje numeričke poruke i/ili prima i najavljuje govorne poruke.
Telefaks, stroj koja se upotrebljava kao telefon i za slanje slika, pojavljuje se 1964. godine. Šezdesetih godina 20. stoljeća širina FM-kanala ograničena je na frekvencijski opseg UHF (Ultra High Frequency), što će dovesti do nastanka celularne (ćelijske) radiomreže s dovoljnim brojem kanala u zadanom opsegu. Osim ćelijske strukture, drugo značajno tehničko dostignuće ovog razdoblja, je izum automatskih trunking radiosustava u kojima mobilnom radijskom odašiljaču nije trajno dodijeljen određeni frekvencijski kanal, već se u trenutku poziva automatski bira trenutačno slobodan kanal iz skupa dopuštenih.
Nagli razvoj mobilne telefonije omogućen je razvojem celularne ili ćelijske strukture u prvoj generaciji mobilne telefonske mreže i uvođenjem digitalnog prijenosa u drugoj generaciji. U svakoj ćeliji postoji radiouređaj, bazna stanica, koji komunicira s mobilnim telefonima koji se u određenom trenutku nalaze na teritoriju koji pokriva ta ćelija. Sve bazne stanice povezane su žičnom ili radiovezom s telefonskim centralama mobilne mreže, a ove s telefonskim centralama klasične telefonske mreže.
Američki znanstvenik, Martin Cooper, istraživač kompanije Motorola Inc., prvi je 1973. upotrijebio mobilni telefon, preteču mobilnih telefona koje danas poznajemo. Prva generacija ćelijskih sustava prenosila je signale analognim putem, bez kodiranja, a služila je samo za prijenos glasa. Domet bazne stanice iznosio je od dva do dvadeset kilometara. Telefon je bio bez ekrana, širine pet inča, duljine devet inča i težine dva i pol kilograma. Od 1984., s modelom Motorola Dynatac, mobilni telefoni ulaze u opću upotrebu.
Zbog velikog broja nekompatibilnih standarda prve generacije mobilnih telefona razvoj druge generacije (2G) počinje uvođenjem zajedničkih standarda po svjetskim regijama. Tu generaciju karakteriziraju digitalni prijenos informacija, poboljšanje kvalitete prijenosa, povećanje kapaciteta baznih stanica i veća pokrivenost mrežom. I dalje je dominantan prijenos govora, ali se prvi put uvodi i prijenos kratkih poruka, servis SMS (Short Message Service.
Godine 1993. počinje opća upotreba e-maila, metode distribuiranja poruka elektroničkim putem, s jednog računala ili mobilnog telefona na jedno računalo ili mobilni telefon ili na više njih. Daljnjim razvojem standarda i razvojem mrežnih servisa nastaje i treća generacija mobilnih telefona (3G). Standard za tu generaciju, UMTS (Universal Mobile Telecommunications System), uveden je 2003. i omogućio je brzinu prijenosa do 2 Mbps, kao i širokopojasni prijenos podataka upotrebom FTP-protokola.
Mobilni telefoni dobivaju IP-adrese (Internet Protocol address), a počinje i sve veća proizvodnja “pametnih” telefona. Godine 2002. u upotrebu ulazi servis MMS (Multimedia Messaging Service), internetski servis u mobilnoj telefoniji za razmjenu poruka s multimedijskim sadržajem. Četvrta generacija mobilnih telefona nastaje krajem prvog desetljeća ovog stoljeća, kada su usvojeni i novi standardi.
U toj generaciji svi mobilni telefoni imaju svoje IP-adrese, razmjenjuju sve vrste multimedijskih sadržaja, a razmjena podataka obavlja se brzinama do 75 Mbps. U određenim slučajevima mobilni telefoni preuzimaju ulogu koju imaju računala. Nagli razvoj mobilne telefonije omogućen je razvojem celularne ili ćelijske strukture u prvoj generaciji mobilne telefonske mreže i uvođenjem digitalnog prijenosa u drugoj generaciji. U svakoj ćeliji postoji radiouređaj, bazna stanica, koji komunicira s mobilnim telefonima koji se u određenom trenutku nalaze na teritoriju koji pokriva ta ćelija.
Zaključno, kako ističu priređivači – Teslina vizija svjetskih komunikacija ostvarena je, s tim da se tehnologija bežičnog prijenosa energije koja se danas upotrebljava u telekomunikacijama razlikuje od tehnologije koju je Tesla želio ostvariti. Teslin sistem bežičnog prijenosa energije temelji se na tehnici provođenja i upotrebi stacionarnih ili stojećih Zemljinih valova, dok se suvremeni sistem temelji na žičnom i na bežičnom prijenosu energije zračenjem kroz vodljivu atmosferu. Osim toga unapređenje odnosa među ljudima i narodima, što je bio cilj Teslina rada na bežičnom prijenosu energije, nije ostvareno u mjeri koja bi bila razmjerna razvoju tehnologije. Svakako, izložba za preporuku o jednoj od najvažnijih znastvenih tema i neprocijenjivom doprinosu Teslinih istaživanja.
