Stvaralački ga zanos uzdiže tako visoko, da ga njegovo vedro spokojstvo ne napušta ni onda, kada sav taj svijet, što ga je on u sebe upio i tada ponovno stvorio u novom poretku, izlazi iz njega u sve dužim i sve širim valovima
Djela francuskog povjesničara umjetnosti Ėliea Faurea odavno su našla svoje mjesto u ekskluzivnim bibliotekama povijesti umjetnosti. Rijetko je koji pisac kao taj literat zalazio u tajne genija, zagonetne sile koje ih pokreću, uspoređujući slike, kipove i arhitekturu kao i duh vremena u kojima su nastajala velika djela čovječanstva. U novom nastavku donosimo autorove opservacije o Tizianovu geniju.
Tizian je, ističe Faure, slikao sveopći život. Kada treba sabrati ujedno sve glasove života, Tizian nam se čini ravnodušnim. Svi ulaze u njega s istim pravima: tijela djece, put žena, likovi muškaraca, raskošno ili jednostavno ruho, građevine, zemlja sa svojim drvećem i cvijećem, more, nebo i svi lepršavi atomi, preko kojih more i nebo bez prestanka spajaju svoje sile. Stvaralački ga zanos uzdiže tako visoko, da ga njegovo vedro spokojstvo ne napušta ni onda, kada sav taj svijet, što ga je on u sebe upio i tada ponovno stvorio u novom poretku, izlazi iz njega u sve dužim i sve širim valovima. Taj se svijet sređuje u simfonije, u kojima sve što je ljudsko, neprekidno odjekuje u svemu, što živi tek nagonskim i nejasnim životom, a sve što je materijalno, prožima ljudske oblike nekom kaotičnom vječnošću.
U Veneciji više nema grebena planina oštro ocrtanih u dijamantnoj atmosferi, nema više neodoljivih linija, što urezuju u nebo obrise brežuljaka i stepenastih terasa. Svuda samo prostor, u kojem stvari podrhtavaju, spajaju se i razilaze; to je svijet odbljesaka, što se mijenjaju, remete, nestaju ili umnogostručuju prema satu dana i prema godišnjem dobu, to je nestalni opal, gdje prelijevanja svjetlosti kroz vodenu prašinu sprječavaju definiranje boja i linija, gdje se zbog toga čak i oblici čine kao prolazne stvari, koje bez prestanka izlaze iz materije u pokretu, da bi se vratili u nju i ponovo se u nju pretopili prije no što opet iz nje izađu.
Na palačama mrkocrvenim ili grimiznim ili prekrivenim pljesnivom zlatnom korom sve se boje prizme pojavljuju, nestaju, ponovno se rađaju, nastavljaju se u gustim prugama na treperavim obrisima kamenja u masnoj vodi, gdje iz fermentacije organskih tvari izbijaju fosforoscentna svjetlucanja.
Odbljesak ogledala mora nalazimo u parama, koje se pod kišom zraka dižu iz njega, a kad se one iznad kanala, što se prelijevaju, pretvore u oblake, nebo im šalje sinje sjene i odražava u njima zračno priviđenje preljeva, u kojem se s klokotanjem valova miješaju tirkiz i rumenilo, zelene, zlatnožute, crvene i narančaste boje pročelja ukrašenih zastavama i povorka gondola.
Tajne volumena
U tome je cijelo slikarstvo Tizianovo i cijelo mletačko slikarstvo poslije njega i poslije mletačkog slikarstva svako živo slikarstvo, u kojemu će se boje međusobno prožimati, odrazi će se poigravati na površinama, prozirne će sjene postati obojene, ni jedan se ton nikada neće ponavljati potpuno jednak sam sebi, nego će dominantnu vrijednost postizavati nenamatljivim vraćanjima, koja će u oku probuđivati titraje bliskih amplituda, život svjetlosti svijeta stvarat će sam od sebe simfoniju, a u njezinoj supstanciji neće se javiti ni jedan jedini drhtaj, kojemu ne bismo mogli pronaći uzroka i potražiti posljedice u cijelom njezinu opsegu.
Bez sumnje, disciplina, što su je mletački slikari preuzeli iz Mantegnina djela, kasnije utjecaj Rima, a naročito njihova čulnost – koja ih vodi i neminovno dovodi do otkrivanja oblika, punog i zaokruženog oblika, što ga uvijek nalazimo na kraju svakog likovnog izražavanja — sve je to pomoglo tim slikarima da naslute, da sve teži prema volumenima, koji su jedini kadri da nam dadu trajnu i pouzdanu sliku opipljivog svijeta.
Ali, Mlečani nisu nikada došli do skulpturalnog izraza, pa je čak i Sansovino, njihov kipar, koji je potjecao iz Firence, naučio od njih, da oblik shvaća kao nešto relativno nijansirano, neodređeno i neskučeno i to ga je shvaćanje približavalo njihovu slikarstvu. Tizian se zaustavlja uvijek u času, kad na granicama mase, što se okreće pred njim, da bi izgubila u udaljenim planovima, zatreperi milovanje atmosfere, koja postepenim rasporedom valera sjedinjuje tu masu s volumenima šuma, oblaka i planina što se naziru u daljini.
Linije je nestalo. Ublažene mrlje boje izazivaju dovoljno jasno predodžbu oblika, tako da on može sudjelovati u životu čitavog prostora. I tako kontinuitet, po kojem djelo postaje živo, nije više u onom unutrašnjem nagonu za društvenom solidarnošću, koji u djelima umjetnika srednjega vijeka povezuje stvari nevidljivim vezama, niti je u razumskoj arabeski, koja taj kontinuitet ne otkriva toliko osjetilima, koliko ga definira razumu. Ona je u uzajamnoj ovisnosti svih sastavnih dijelova svijeta, oblika, linija, boja i zraka koji ih spaja. Pa ako kod Mlečana moralno osjećanje naizgled nestaje iz života, to je zato, da bi u neodoljivoj eksploziji moglo izbiti senzualno osjećanje cijelog tijela prirode, osjećanje zaboravljeno od vremena kršćanstva.
Vjesnik modernog duha
Tizian, ne samo da nije dopuštao da istočni grijeh izađe izvan granica simbolike, u koji ga je bio ponovno zatvorio Michelangelo, već je, spajajući u jedinstvenu cjelinu višega reda sve beskrajno složene odnose, koji, logično isprepleteni, unose u svemir sklad i život, dovršavao Masacciovo djelo, upotpunjavao Bellinijevo, posvećivao Giorgioneovo, te je prije Rableisa, prije Shakespearea, prije Rubensa, prije Velasqueza i Rembrandta bio vjesnik modernog duha. On je stvorio simfoniju. On je otac slikarstva.
Aristokratska priroda, što ju je naslijedio od svojih plemenitih predaka, bila se natopila iskonskom snagom kraja gdje se rodio, podno Tirolskih Alpa, među jezerima i bukovim šumama, nad kojima se diže bedem ružičastih Dolomita. Već je Cima da Concegliano imao pred očima iste krajolike planina, prozirnog neba i modrih voda, gdje počivaju obrisi zamkova, pa kad je slikao svoje nježne oltarske slike, na kojima jasno određeni likovi ne podsjećaju toliko na njegova učitelja Giovannija Bellinija koliko na Mantegnu, on je u sebi gledao te krajolike samo kao profinjen, prozrčan i poetski okvir, kojim je namjeravao okružiti svoje likove.
Tizian, koji je bio nepunih dvadeset godina mlađi od njega, zacijelo ga je poznavao, proučavao i tražio u njegovu djelu potvrdu svojih vlastitih slutnja. Kasnije, svaki put kada bi otišao iz Venecije, a odlazio je iz nje često, noseći u sebi njezin prostor uzbiban od treperenja molekula i kad bi ponovo našao usput jezera, šume, ravnice osute niskim kolibicama i gajićima zimzelenih hrastova, osjetio bi, jače no što je itko prije njega i slutio, neodređenu poeziju zemlje.
Od tog je časa pratnja prostora svojim valovima obavila poganske poeme, koje su navirale iz njega i rasipale se naokolo u krupnim tijelima zaslijepljenim od bakreno crvenih plamenova u plodovima, što su se kotrljali u košarama, u treperenjima tamburina i čembala za olujnih poslijepodneva, kad Dionis i njegova svita nagih fauna i bakhantica, uz glasne povike iskaču iz gustih šuma.
Ljudi tog doba, izmakli iz zagrljaja kršćanskog svijeta, imali su takve zalihe ljubavi, da su se njihove strasti razvijale bez žurbe i bez vraćanja unatrag, ne nagrizajući njihovu snagu i sa spokojnom sigurnošću prirodnih elemenata. Na nebu su niski oblaci nabiti magnetičnim fluidom, modre se pare uzdižu poput znoja, podzemni sok kola kroz tlo, od njega bujaju crni šumarci, gdje zagrljeni goli parovi blistaju poput riđeg zlata, od njega se na površini potoka rasprskava bijela pjena.
Ljubav kao funkcija
No, tek će u djelu Tintorettovu ljudska drama odjeknuti do krajnjih granica neba, u bljeskovima, u tragičnim oblacima, u grimiznom sijevanju munja. Kod Tiziana prostor ne zna, razdražuju li njegove oluje živce ljudi i žena; ljudi i žene nisu svjesni da su dio ravnodušnih simfonija, gdje je krčanje prvotnih nagona samo jedna nota pridružena mrmoru mračnih šumaraka, žuboru fontana, dašku toplog zraka koji pokreće oblake, dalekom blejanju stada, što se spuštaju niz strme pašnjake, velikoj tišini ravnica utonulih u isparavanje ljetnih dana.
Lijepa zrela tijela, što su ih mletačke kurtizane, zadržavši jedino ogrlicu oko vrata i kiticu ruža na dlanu izlagale pred njim na dubokim ležajima, ili ih je on prikazivao ispružena pod drvećem pred pokleklim faunom, ta su lijepa zrela tijela odisala istim vedrim spokojstvom, kojim je za njega odisala i zemlja. Ona su čekala. Ljubav je za njih bila funkcija, koju su prihvaćala jednostavno i ispunjavala sa smirenom opojnošću, bez nemira i bez kajanja.
Na njihovim su licima bile mirne životinjske oči, u kojima su u žućkastom svjetucanju lebdjeli odbljesci teške kose i uhvaćenog prostora, što ih je obavijao jantarom. Njihove su se grudi dizale i spuštale polagano, na njihovu su se trbuhu valovite linije mišića gubile u zasjenjenom uglu između širokih stisnutih bedara.
Tizianov je kist skupljao materijalnu atmosferu, da bi ta tijela sačinio od supstancije tla, od mesa voća i od soka hrastova. On bi k tomu dodavao onu vinsku grimiznu boju natopljenu zlatom, koja služi kao neka trijumfalna pozadina kod mletačkih slavlja, koja pritiskuje pleća biskupa u plamenoj polu tami crkava, kojom su obojene halje duždeva, koja se vije na vrhovima jarbola i na balkonima, leprša iza gondola, ljeska se na pročeljima, boji krvavo zidove i podove dvorana u Duždevoj palači, kao da kroz pore kamena prodire iz podzemlja, gdje su se izvršavale osude Vijeća desetorice, koja ispunjava sutone, podrhtava u odbljescima fenjera kod večernjih svečanosti na vodi i koju jedra brodova povlače za sobom po moru.
Silne poeme čula
Tizian je u tom tamnom grmizu, obasjanom zlatnim zrncima, natopljenom plamenom i sumporom, pronalazio snažnu tragičnu atmosferu onda kad je napustio onaj nepristrani čulni idealizam, koji je bio glavni pokretač njegova djelovanja i kad je ulazio u ljudsku dramu s odlučnošću i snagom za kakvu je bio sposoban samo velik duh, duh koji je sve do na prag svoje stote godine bivao svakim danom sve veći.
Obasjan tom krvavom svjetlošću, što se širi od drhtavog sjaja baklji, izronio je iz tame, gdje ga krvnici muče, onaj strahoviti „Krist s trnovom krunom”, kojega je on, jednako kao i svoju „Pieta”, jedno od najtužnijih i najčovječnijih djela slikarstva — naslikao kada mu je bilo više od devedeset i pet godina, i u kojemu se već unaprijed osjećao drhtaj Rembrandtova genija.
To je ona ista svjetlost, koja se pomalja zajedno sa svitanjem i prska svojim mrljama crn željezni oklop Krala V., koji izlazi iz crne šume, olovnog lica obasjanog crvenim odbljescima na crnom konju u crvenoj ormi — strašna, ubilačka simfonija, slikana noćnom tamom i krvlju.
I tako su u njemu bila sadržana dva pravca, koji su polazili iz tog zajedničkog središta bezgranične prijemljivosti za utiske i prihvaćanja života , da bi se organizirali u silne poeme čula ili da bi straživali duhovni svijet s okrutnošću isto tako neumoljivom, kakvim se činio i njegov lirizam. Ni u Italiji, ni bilo gdje drugdje nema protreta, koji bi nadvisivali njegove. U njima je ista ona moć definiranja karaktera, koja je Firentincima Donatellu, Andrei del Castagnu, Verrochiju, Ghirlandaiu, pa i samom Benvenutu, omogućila da stvore one strahovite, koncentrirane, žilave, pomamne likove kao isklesane iz strasti.
Samo što njegovi likovi nose u sebi takvu dekorativnu veličinu i obrađeni su s takvom smirenom oštroumnošću, kakve Firenca nije poznavala. Grozničavog nemira, koji je razdirao njezine slikare, nema više u Tizianu. On umije opisivati s iskrenošću, koja je tako neumoljiva, da Cezarima i Papama ostavlja njihove izobličene lubanje, sasušene obrazine, životinjske čeljusti, odvratan i podao izgled; on umije opisivati te siluete odjevene u crno, te mišićave ruke zgrčene na dršcima mačeva, ta blijeda lica plahih očiju, sve te silovite ljude stvorene za ubojstvo, kao što su žene stvorene za ljubav.
To je doba, kada je Italija u rukama kondotijera, kad Machiaveli piše svoga „Vladara”. U Tizianovim glavama sažeto je ono čitavo: od surovih portreta onog Antonella da Messeina, koji je iz Flandrije bio donio u Veneciju slikanje uljanim bojama i od mršavih lica Giovannija Bellinija, do krupnih, pomalo mlitavih likova lijepog slikara Parisa Bordonea i do velikih figura duždeva, koje su načas zadržale nesređenu, raskošnu i okrutnu viziju Tinotrettovu.
Bujica sumpora i lave…
Tintoretto i Tizian – koji su na prvi pogled toliko nalik jedan na drugoga, kao što je nalik na njih i Veronese, kao što međusobno nalikuju svi Mlečani ako dopustimo, da nas zaslijepe one gomile oblika, čas sjajnih, čas tamnih, pod krvavim suncem obzorja uz more – iako se njihov jezik često služi istim slikama i istim zvukovima, ipak su u duši gotovo potpuno oprečni.
Dva Talijana, dva Mlečana, pa ipak bi jedan od njih mogao biti i Grk, a drugi Indijac. Kod Tiziana, usprkos veličini njegovih ostvarenja, nalazimo neku jednostavnost, neku umjerenost, ritam, kojemu se izoblilje pokorava kao što se struja krvi pokorava srcu, volju, koja je proistekla iz istih izvora kao i senzibilnost i koja se bez napora dovinula do iste razine kao i ona.
Kod Tintoretta nailazimo orgijanje, ritam zadahtan i isprekidan poput ritma prirodne sile, koja je provalila svoje brane, volju uvijek napregnutu, da bi mogla odoljeti strašnim i neprekidnim napadajima najsenzualnije naravi što je ikada postojala u umjetnosti Zapada, volju uvijek zanošenu i kovitlanu kao slamka na vjetru. To je bujica sumpora i lave poslije redovnog izbijanja jeseni, proljeća i ljeta.
(Nastavlja se…)