Šilipetar u akrilu, u stvari maniri koja spaja nekadašnje blještavilo pop arta, psihodeliju šezdesetih i snagu grafita, stvara galeriju tjeskobnih portreta jedne mladosti
Kada su američki borbeni zrakoplovi u Vijetnamu zasipali napalm bombama džunglu, ostavljajući iza sebe leševe, pepeo i pustoš, na drugoj strani svijeta trajala je pobuna jedne mladosti za koju se činilo da će vječno trajati. Američke demonstracije protiv rata u Vijetnamu uz rock’n’roll himne slobodi, obećavale su mogućnost boljeg svijeta, no od toga nije bilo ništa. Nekadašnji hipiji i revolucionari postali su i sami dio etablishmenta protiv kojega su se borili, predavši se odveć lako vremenima koja su dolazila. Današnji prosvjedi protiv sve većeg siromaštva, nezaposlenosti i dominacije najmoćnijih ekonomskih velesila diljem svijeta, nude mnogo goru sliku…
Jednu od najžalosnijih, ali najfascinatnijih izložbi o perspektivama današnjih naraštaja u Hrvatskoj, ali i mračnim vizurama našeg vremena, ponudio je mladi slikar, Tomislav Šilipetar. Od 7. srpnja, Centar za mlade Samobor „Bunker“, ugošćuje ovog umjetnika koji je diplomirao u klasi Igora Rončevića na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, dobivši i rektorovu Nagradu za izvrsnost.
Što su dobila djeca rođena u ratu?
Već dugo hrvatske galerije nisu vidjele ovako tjeskobne vizure suvremenog doba i to na globalnoj razini. Šilipetar u akrilu, u stvari maniri koja spaja nekadašnje blještavilo pop arta, psihodeliju šezdesetih i snagu grafita, stvara galeriju portreta svojih suvremenika.
Jedan od njegovih najmračnijih radova prikazuje prosjaka, mladića bez noge, s ciničnom porukom u ruci: “Lucid dreams”. Dakako, poruka je višestruka. Šilipetar pripada naraštajima rođenim tijekom ili nakon Domovinskog rata, kada su tisuće i tisuće naših ljudi poginule na najjezivije načine, nadajući se da će im barem djeca živjeti bolje. Naravno, nitko nije očekivao da će se ratna agonija nastaviti u postratnom siromaštvu i uništavanju nacionalne ekonomije punih dvadeset godina, bez ikakvih pravnih i moralnih posljedica po ekonomsko-političke elite koje su vodile (i pljačkale…) zemlju. Zašto je Hrvatska sa silinom tornada udarila u zid slobodnog tržišta, prodala vlastite tvrtke u bescjenje, uništivši većinu gospodarstva, ali i stanovništva, pitanje je koje i dalje ostaje bez odgovora. Što su dobila djece rođena u ratu ili nakon njega?
Gotovo nikakve šanse na Zavodu za zapošljavanje ili vrlo nisku plaću ako se nekim čudom i zaposle. Pa onda i poluiseljenu i polugladnu zemlju sa stotinama tisuća blokiranih i nepoznatim brojem deložiranih ljudi, u kojoj je još 2012., prema statistikama UNICEF-a – svako peto dijete bilo gladno!? Roditelje koji su ostali bez posla ili jedva preživljavaju, starije članove obitelji s bijednim mirovinama i ugodnim pogledom na kontejnere koji su postali – pučke kuhinje. Jedno vrijeme velikodušno obraćanje države da će ih zaposliti, za fantastičnih 1700 kuna(!?), tvrtke koje su otpustile starije radnike, prepustivši ih ulici i burzi s napunjenih 50 ili 60 godina života... Stoga egzodus u samo jednom pravcu tisuća ljudi prema čovječnijim uvjetima života, nije bio, a ni danas nije – nimalo iznenađujući.
No, to su procesi jako slični onima koji se ostvaruju u – u čitavom svijetu. Tako su se i američki protestanti na Wall Streetu, nakon velike ekonomske krize 2008. u kojoj su milijuni ostali bez posla, kuća i stanova koje su pripale bankama, preodijevali u zombije – žive mrtvace. Globalno – svijet ide u jednom smjeru – masovnog siromašenja.
Osjećaj besperspektivnosti raste globalno
Porast boleština, među kojima posebno depresija, uočeni su osobito kod mladih naraštaja, što je u SAD-u, među ostalim, potvrdila i velika uspješnica Elizabeth Wurtzel: “Prozac država – mlad i depresivan u Americi”. I što je najgore – osjećaj besperspektivnosti raste globalno. Tako je u Japanu, knjiga Watarua Tsurumija, “Cjeloviti vodič za samoubojice”, u samo dva mjeseca prodana u više od 200.000 primjeraka, a kupci su najvećim dijelom bili mlađi od 30 godina…
Stoga i Šilipetrov prosjak bez noge – više nije samo mračni odslik ratnih vremena, već i slika njegovog naraštaja, osakaćenog, prevarenog, samo s ostacima snova u pruženoj ruci. Posebnu nelagodu izaziva što slikar svoje nesretne generacijske protagoniste vremena, slika u popartističkoj vedroj maniri koja neminovno evocira i televiziju – a tamo ćete se ovakvih mladih osakaćenih prosjaka nagledati koliko hoćete. Ako su ljudi doista vjerovali da će nakon dva svjetska rata u 20. stoljeću, sa svim onim monstruoznim prizorima iscrpljenih živih kostura i spaljenih leševa, čovječanstvo nešto naučiti – gorko su se razočarali.
Prema današnjim statistikama, oko 2000 ratnih sukoba manjeg ili većeg intenziteta bukte diljem svijeta u 21. stoljeću. Stotine tisuća pojedinaca bez ruku i nogu – od Azije do Afrike – slika su svijeta koji crta nove granice, ovaj put ne rasne, već ekonomske, brišući pritom čitave civilizacije... U tom smislu je i druga Šilipetrova slika dječaka koji prosi, naprosto univerzalna slika vremena svijeta koji se nije promijenio i kojemu su sve humanističke premise potpisale – potpuni poraz!
Šilipetar je, naravno, i dijete usavršenih medija – najjezivijih sredstava manipulacije koji će od svake nesreće napraviti neukusan spektakl, na što se odnosi njegov rad nesretne i pretučne djevojke – “News”. Potresan slikarev rad nazvan “Stigma”, pokazuje mladog čovjeka okružena aureolom oko glave, s bodljikavom žicom ispred sebe. Dakako, stotine tisuća izbjeglica diljem svijeta i na gotovo svim kontinentima, nose pečat nepoželjnih stranaca na čelu – pa je i tu svaka mladost osuđena na svoju nesreću.
Tužan pogled na 21. stoljeće…
U više djela, Šilipetar je pokazao dominantne osjećaje svoje generacije – nervozu do krajnjih granica bića (rasprsnuto tijelo “Loaded”), besperspektivnost – (lijepo žensko lice s natpisom “Pobjeda – mračna strana”), strah – (izbezumljeno žensko lice), nepovjerenje (Trust no one), skrivanje (dvije žalosne djevojke). To je naprosto slikar koji istinito bilježi ono što vidi oko sebe, a što je samo odslik mnogo veće globalne nesreće koja posvuda pokazuje iste simptome. Naposljetku, rekla bih da se svi njegovi radovi sažimlju u izvanrednom portretu (Pills), gdje je slikar u neizmjerno tužnim očima djevojke prikazao pogled 21. stoljeća.
Zaključno bih dodala da je riječ o jednom od najtalentiranijih i najboljih mlađih slikara, originalne tehnike, rijetko istinitog i radikalnog u prikazu i naposljetku – umjetnika koji bez problema može izlagati na inozemnim scenama!